Tijelo bez kosti: Kako se zamišljao nacionalni identitet u tekstovima hrvatskih preporoditelja

By Ivana Žužul

Tijelo bez kosti jedinstvena je studija u domaćoj humanistici. Složeni procesi uspostave hrvatskog nacionalnog identiteta njome se zahvaćaju u samim izvorištima. Slijedeći brojne analize najutjecajnijih teoretičara nacije – E. Gellnera, B. Andersona, E. J. Hobsbawma, A. D. Smitha, H. K. Bhabhe, P. Chatterjee, E. Balibara i drugih – autorica rastvara mehanizme i strategije kojima su istaknuti prvaci Hrvatskoga narodnog preporoda zamislili i proizveli platformu za djelotvorno oblikovanje hrvatske nacionalne ideje. Književnim, programatskim, publicističkim, jezikoslovnim, pseudoteorijskim i drugim tipovima tekstova, preporoditelji su doslovno stavili u pogon zamašnjak nacionalne identifikacije. Odjednom je diskontinuitet etnološke prošlosti preveden u povijesni kontinuitet nacije, nedohvatljiva punina etnotradicije u neupitno nacionalno ishodište, jezična raznorodnost u potvrdu identitetske homogenosti, a kulturna diferencijacija u snažnu legitimaciju nacionalne autentičnosti. U tom smislu knjiga pokazuje kako su preporodna književnost i kultura na paradoksalan način izmislile i uspostavile hrvatski narod istodobno ga prikazujući kao već postojeći, samorazumljiv i nepromijenjen entitet. Tako se raznorodnim reprezentacijskim postupcima i uime cijele zamišljene zajednice, zametnuta kao tijelo bez kosti, u procijepu žuđene historijske autohtonosti i nepremostivih zjevova narativizirane prošlosti, ozbiljuje hrvatska nacija.
 
 
Ivana Žužul zaposlena je kao izvanredni profesor na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku. Diplomirala je studij kroatistike 1996. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom je fakultetu magistrirala 2002, a doktorirala 2007. Bila je zaposlena u Institutu za hrvatski jezik jezikoslovlje (1998-2008) i na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti , kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (2008-2011) te na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (2001-2018).
Autorica je znanstvene studije Tijelo bez kosti. Kako se zamišljao nacionalni identitet u tekstovima hrvatskih preporoditelja (2015) i suautorica četiriju osnovnoškolskih udžbenika za književnost. Priredila je, u suautorstvu s Ennijom Stipčevićem i Josipom Bratulićem, kritičko izdanje Pisni Atanazija Jurjevića (2011) te s Tvrtkom Vukovićem kritičko izdanje Bajki i basni Ivane Brlić Mažuranić (2011).
Objavljuje znanstvene i stručne radove u domaćim i međunarodnim publikacijama. Područja njezinog znanstvenog interesa najširem smislu su književna i kulturna teorija, a u užem: filologija, povijest hrvatske književnosti, uloga književnosti u tvorbi identiteta, teorije nacija, novi historizam, naratologija.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Dec 11, 2019
• ISBN: 9789533342481

Book preview

IVANA ŽUŽUL: TIJELO BEZ KOSTI

Biblioteka INTERMEDIA knjiga 42

Ivana Žužul: TIJELO BEZ KOSTI

Kako se zamišljao nacionalni identitet u tekstovima hrvatskih preporoditelja

MEANDARMEDIA Zagreb

Odjel za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Za nakladnika   Branko Čegec

                                Ivana Žužul

Urednik   Branko Čegec

Recenzenti   prof. dr. sc. Vinko Brešić

                         prof. dr. sc. Zlatko Kramarić

                         prof. dr. sc. Cvjetko Milanja

Design   BESTIAS

Izvedba   MEANDARMEDIA

Layout   MEANDARMEDIA

Korektura   Irena Bratičević

Tisak   WEB2TISAK

E-knjiga   BULAJA NAKLADA

Copyright © 2015 MEANDARMEDIA

ISBN 978-953-334-044-9 (MEANDARMEDIA)

ISBN 978-953-6931-84-2 (Odjel za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku)

ISBN 978-953-334-248-1 (elektroničko izdanje – ePub)

CIP zapis tiskanog izdanja dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000915162

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Objavljivanje ovog sveučilišnog udžbenika odobrio je Senat Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku 6. svibnja 2013. godine Odlukom br. 13/13.

Printed in Croatia 10/2015

E-book 11/2019

TIJELO BEZ KOSTI

Kako se zamišljao nacionalni identitet

u tekstovima hrvatskih preporoditelja

IVANA ŽUŽUL

   INTERMEDIA

Sadržaj

Proslov

Simptomna analiza Danice: vrlo kratak uvod

Teorija: ovlaštena fikcija

Pripitomljavanje imena

Nacija prije svega

U škripcu jezika nacije

Samozavaravanje

Identitet kao razlika

Bilješke

Literatura

Kazalo imena

Napomena

Summary

Bilješka o autorici

PROSLOV

Knjiga Tijelo bez kosti izmijenjena je i dopunjena disertacija koju sam obranila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2007.[1] U doktorskom sam radu nastojala istražiti ulogu Danice[2] – jednog od važnijih književnih glasila u Hrvatskoj u vrijeme narodnog preporoda – u postupku oblikovanja nacionalnog identiteta. Kako sam se toj temi u međuvremenu stalno iznova vraćala, knjiga je u odnosu na tekst disertacije dobila neka nova poglavlja. Pritom su pojedini radovi, tiskani samostalno u časopisima i zbornicima, djelomično ili u cijelosti integrirani u ovu inačicu.

Na početku želim naglasiti da sam posve svjesna činjenice kako je moje prizivanje preporodne prošlosti, kao uostalom svaka naknadna interpretativna rekonstrukcija, djelomično i osuđeno na promašaj. Taj važan dio hrvatske prošlosti zasigurno sam nadopisala bilo grubim ucjepljivanjem teorijskih analitičkih modela, bilo sadašnjošću iščašenim uvidima i prepoznavanjima. No, u tome i jest glavna nevolja ove knjige.

U njoj se proces oblikovanja nacije sagledava baš u toj stalnoj rizičnoj igri dopisivanja, preispisivanja, reinterpretiranja i transformiranja kulturnog prostora koji nastaje između prošlosti i sadašnjosti. Taj je proces uvijek praćen prevođenjem i pomicanjem značenja uime tradicije. S tim čudnim procjepom između jučer i sutra morali su se suočiti i hrvatski preporoditelji, a kako bi ga popunili, nužno su prianjali posve kontingentnom prekrajanju, zapravo izmišljanju vlastite povijesti. Kad kažem nužno, želim istaknuti da tu nije riječ o pukoj nostalgiji za kakvim zlatnim vremenima, nego je riječ o potrebi kreiranja vlastite standardizirane kulture.

U nastojanju da se dosegne takva visoka kultura (Gellner) – kultura koja je jedina mogla postati odskočnom daskom nacionalne integracije – preporoditelji su na određeni način plijevili sve dostupne sadržaje, pa tako i one stvorene u razdobljima prednacionalnih etničkih zajednica. Pritom su se oslanjali na strategije kontinuiteta i ponavljanja ne bi li s jedne strane oblikovali homogenost vlastite preporoditeljske politike, a s druge nepromjenjivi i vječni nacionalni identitet. Međutim, ako se tekstovi u Danici čitaju pomno i između redaka, sva se ta nepomična simetrija u građenju spomenutih identiteta iskrivljuje proturječjima i nedosljednostima: tuđost postaje nedjeljivi dio samosvojnosti, vlastita se kultura legitimira naslagivanjem drugosti, strano se nesvjesno ili češće svjesno preuzima kao domaće i poznato, a postojeće se kulturne reprezentacije koriste kao originali. U tom smislu treba kazati i to da se korpus istraživanih književnih, publicističkih i programatskih tekstova iz Danice opire kontroli bilo kakve konačne analize, ali to opet ne znači da ga zbog toga ne treba istraživati. Drugim riječima, ni identitet preporoditeljske zajednice predočen ovom studijom, kao ni identitet nacije koju su oni gradili, nije jednostruk, stabilan, izvoran, konačan, nego je zbog navedenih nužnih manjkavosti umnožen, podijeljen, odgođen, hibridan i nikad do kraja odgonetljiv.

Stoga obvezivanje na teoriju (Bhabha) koje ovdje pokrećem, slijedeći brojne modernističke i postmodernističke teoretičare nacije, nije tek proizvoljan okvir za omeđivanje preporodne prošlosti, politike i kulture. Čitanje tekstova iz Danice ne utječe se toj analitičkoj matrici zbog pukog antiesencijalističkog impulsa za dokazivanjem konstruiranosti nacije i njezine izmišljenosti ili zamišljenosti. Prije svega teorije nacije ovdje pomažu prepoznavanju, izdvajanju i razumijevanju proturječnih strategija hrvatskih preporoditelja koje razotkrivaju i ciljeve i slaba mjesta njihove borbe, točnije raskorak između teorije nacije i prakse. Taj je raskorak, kao što sam već napomenula, uvjetovan ponovljenom artikulacijom hrvatske prošlosti, načinom njezina političkog posredovanja te modelima kolektivne identifikacije sa simboličkom slikom izvora koji je uvijek već odgođen i neizvoran. U tom su smislu preporoditelji rascijepljeni subjekti: uhvaćeni su u škripcu trenutnih interesa i postojećih reprezentacijskih strategija te konačnog ideala, nacionalnog identiteta. Tako čitam i preporoditeljske taktike posredovane logičkim i političko-praktičnim neodlučnostima i aporijama kojima se pune njihovi književni programatski i publicistički tekstovi. Sklona sam shvaćanju prema kojemu je sastavljanje puzzlea preporoditeljske prošlosti kao i svako obnavljanje sjećanja na rađanje nužno bolno, a opet prijeko potrebno da bi sablasti naše svakodnevice dočekale kakvo-takvo smirenje.

I sama se eto, sa zebnjom o manjkavostima i nezavršenostima koje uhodi svaki čin pisanja, osvrćem unatrag, no samo takva povratna strepnja može biti učinkovit lijek protiv odustajanja.

SIMPTOMNA ANALIZA DANICE:

VRLO KRATAK UVOD

Nedavno kolektivno razočaranje zbog nesretnog nastupa hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu odigranom u Brazilu uči nas da je bivanje nacijom (nationness) itekako djelatna kulturna vrijednost našeg doba. S jedne strane često se govori i piše da živimo u postnacionalnom vremenu, a s druge strane življena kultura to poriče. Ne morate posebno voljeti nogomet i poznavati mehanizme te igre da se naježite dok slušate nacionalnu himnu ili da u žaru borbe iz svega glasa zaurlate: u boj, u boj za narod svoj. Taj se hrvatski poklič ne skandira samo na nogometnim stadionima; unatrag dva desetljeća citirao se ili parafrazirao u brojnim prigodama. Na svakom se koraku stavljao u službu dnevnopolitičkih potreba, a jednako gorljivo koristili su ga i političari u predizbornim kampanjama. Popularni se bojni poklič dugo, u različite svrhe skandirao u dnevnim novinama, na televizijama, web-forumima, portalima i drugim medijima. Gorljivi korisnici uglavnom nisu razbijali glavu o tome kad je poklič nastao, u kojim društvenim i materijalnim okolnostima i tko je uopće autor stihova pjesme U boj![3]

Upravo takvu korištenju tradicije i uopće kulturnih sadržaja u svrhu postizanja ideologijskih ciljeva u širem je pogledu posvećena ova knjiga. U užem smislu zanimaju me prije svega načini sudjelovanja tekstova Hrvatskoga narodnog preporoda u oblikovanju, uspostavi i čuvanju nacionalnog identiteta.[4] U korpus tekstova Hrvatskoga narodnog preporoda stoga sam uvrstila ponajprije one književne, publicističke i programatske tekstove koji su imali snažnu ulogu u zamišljanju nacionalnog jedinstva. Njih čitam kao diskurs u kojem se konstruiranje etničkih i nacionalnih granica prikazuje i prilagođuje vlastitim potrebama i u konačnici s njim stapa.

Književnost, u tom smislu, shvaćam kao jezičnu praksu koja kod širokih slojeva stanovništva potiče stjecanje društveno važnih vrijednosti i normi. Posebnu pozornost poklanjam istraživanju načina na koji tekstovi Hrvatskoga narodnog preporoda proizvode kontekst u kojem nastaju i u kojem djelatno uspostavljaju hrvatski nacionalizam kao snažnu homogenizirajuću silu. Analizom nastojim obuhvatiti pitanja: zašto je u to vrijeme nacionalni identitet premoćno pobijedio sve druge kolektivne kulturne identitete poput klase, religije, vjeroispovijesti, srodstva, roda; koje su samoprikazivačke strategije hrvatski preporoditelji koristili prilikom formiranja vlastite uloge u procesu nacionalnog objedinjenja i iz kojih su simboličkih praksi crpili moć; kako su imaginirali tradiciju ilirizma i pronicljivo joj udahnuli nova značenja? Reinvenciju ilirizma, formiranu književnim, publicističkim i programatskim tekstovima onoga doba, na tom tragu čitam kao jedan od plodnijih kulturalnih obrazaca za gradnju nacije i djelotvoran recept za formiranje i učvršćenje njezina identiteta.

Važno je istaknuti da problem identiteta promatram onako kako ga promišljaju modernistički i postmodernistički teoretičari nacije.[5] Nacionalni se identitet zamišlja kao nestalna, difuzna i ne posve jasna kategorija, podložna stalnim preoblikama. Suvremenim teorijama, osobito onima nastalima nakon 80-ih, nije u interesu dati egzaktne odgovore na pitanja: što je nacija; kada je nastala; postoji li uopće; ako postoji, na koji se način realizira; kakva joj budućnost predstoji? One ponajprije progovaraju o paradoksima uspostave fenomena nacije i nemogućnosti njegova sveobuhvatnog prikaza. Treba napomenuti i ovo: budući da ne postoji jedna jedinstvena i općeprihvaćena teorija o naciji i nacionalizmu, nego niz pristupa s različitih metodologijskih polazišta, te da je unazad dvadesetak godina objavljeno pregršt iscrpnih pregleda problema, knjiga ne teži kritičkom prikazu svih supostojećih analitičkih pravaca.[6]

U tom smislu – u odnosu na druga srodna dosadašnja istraživanja u Hrvatskoj – knjiga nastoji simptomnom analizom kulturnih praksi, osobito književnosti, progovoriti o proturječjima simboličkih identifikacija bez kojih nema konstrukcije nacionalnog identiteta.[7] U iščitavanju važnosti tekstova Hrvatskoga narodnog preporoda pri zamišljanju nacije (Anderson), primijenila sam različite teorijske pristupe koji naciju opisuju kao hibridnu, imaginiranu, izmišljenu, izgrađenu kategoriju lišenu metafizičke dimenzije. Kako ne bi bilo zabune, moja se interpretacija problema ne zasniva na spomenutim teorijama samo zbog njihova stava o navodnoj kvazirealnosti nacije, nego ponajprije zbog važnosti koja se pridaje performativnom djelovanju književnosti i drugih diskurzivnih praksi pri njezinu oblikovanju i okamenjivanju. Teoretičari koji su najviše pozornosti posvetili tom problemu obuhvaćeni su nešto šire, ali postrani nisu ostavljeni ni drugi utjecajni pristupi poput Bhabhina, Hastingsova, Hrochova, Hechterova, Horowitzova, Tillyjeva, Giddensova, Brubakerova, Mayallova, Mannova, Kedourieva, Jusdanisova ili Breuillyjeva. Većina spomenutih analitičara gradnju nacije opisuje kao svojevrsni program kulturnog inženjeringa. Uzroke tome treba ponajprije tražiti u prijelomnim trenucima za nastanak i razvoj modernističkih i postmodernističkih teorija nacije.

Prve studije o naciji potpisivali su povjesničari pa su po njima preduvjeti za razvoj ideje nacionalizma bili povezani sa sociološkim čimbenicima. Kako su oni bili historiografi europskih ideja i europske političke povijesti, uglavnom su prihvatili dokaze o europskom podrijetlu nacionalizma slažući se oko vremena i mjesta njegova ukazanja – Francuska revolucija. Njihova je prevlast u istraživanju nacionalizma osporena tek potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća ubrzanjem procesa dekolonizacije i nastankom novih država u Africi i Aziji. Time je prvotno znanstveno bavljenje nacionalizmom, rezervirano isključivo za povjesničare, postalo interdisciplinarnim predmetom. U šezdesetima se, dakle, rađa modernistička paradigma teorije o naciji i nacionalizmu kao reakcija na dotadašnja perenijalistička shvaćanja (Smith). Perenijalizam se temeljio na pretpostavci da su nacije drevne ili iskonske povijesne zajednice. Budući da su one neodvojivi dio prirode, pojedinci im pripadaju samim rođenjem, tako da ih one označavaju za cijeli život. Prema perenijalistima, nacije podrazumijevaju zajedničko podrijetlo i ukorijenjenost u određeni prostor i vrijeme.

Klasični je modernizam nasuprot tome poricao drevnost nacija, njihovu povijesnu danost i primordijalnu narav. Naciji je pridodano značenje teritorijalne političke jedinice, zajednice pred zakonom jednakih građana koji je svjesno kreiraju. Zato se modernističke teorije i nazivaju paradigmom izgradnje nacije. One su, s tim u vezi, usredotočene na tri ključna problema etičko-filozofske, antropološko-političke i povijesno-sociološke naravi. Prvi postavlja pitanja: nije li nacija određena apsolutna vrijednost neusporediva s bilo kojom drugom; koja je njezina svrha: ona sama ili su pak nacija i nacionalni identitet samo sredstva drugih ciljeva i vrijednosti; jesu li to relativne kategorije uvjetovane mjestom, vremenom i kontekstom; i sl? Drugi je problem usredotočen na dvojbu o genealogiji nacije: je li riječ o etnokulturnoj zajednici stvarnog ili izmišljenog podrijetla čiji su pripadnici rođenjem sputani rodbinskim vezama, poviješću i jezikom ili je riječ o društvenoj i političkoj zajednici zasnovanoj na zajedničkom teritoriju, građanskim pravima i zakonima, koju pojedinci svojevoljno odabiru? Treći problem obrađuje starost nacije. Postoji li ona od pamtivijeka, razvijajući se sustavno kroz povijest, ili je tvorevina novijeg datuma? Ako je nacija osamnaestostoljetna izmišljotina, kulturni artefakt i prepoznatljivi brend moderniteta, hoće li u nekom drugom vremenu iščeznuti ili će uskrsnuti u novom redizajniranom ruhu?

Iako se odgovori na ova pitanja razlikuju od jednog do drugog modernističkog teoretičara, jednako kao i njihove interpretacije nacije, ipak mogu izdvojiti neke osnovne objedinjujuće postavke. Nacija i nacionalni identitet prikazuju se kao sredstva različitih ciljeva i vrijednosti, primjerice političkih ili drugih interesnih skupina. Modernisti smatraju da se o naciji ne može govoriti prije modernog doba, jer je ona uvjetovana diskurzivnim mrežama novih medija i komunikacija, industrijalizacijom, demokratizacijom te masovnim obrazovnim sustavom. Također, upravo u razdoblju modernizacije, kreirale su je političke i kulturne elite uz pomoć različitih ritualnih i simboličkih praksi. Prema modernistima, nacionalni je identitet tek jedan od kolektivnih identiteta koji su uvjetovani društvenim kontekstom, ali on ne mora dominirati u svakoj zajednici. Većina modernističkih teorija sklona je etničke skupine ili nacije promatrati kao ideološke konstrukcije utjecajnih društvenih slojeva.

U dosadašnjim je proučavanjima nacije za moderniste bilo sporno pitanje njezine starosti. Prema njima ona nikako ne postoji oduvijek, jer se prije modernog doba osjećaj društvene pripadnosti sličan nacionalnom nije mogao razviti. Da nisu stvorene nove klasne, kulturne i političke grupacije specifičnih ekonomskih i intelektualnih potreba, nacija se ne bi mogla zamišljati. Ona dakle nastaje u industrijskoj ili postindustrijskoj epohi, ali u svakom slučaju na višoj razini industrijskog razvoja, povećanoj pokretljivosti i masovnom opismenjavanju i obrazovanju. Modernisti, ipak, priznaju da određeni slojevi nacionalne svijesti mogu biti stariji od države ili nacionalnog pokreta. Ono što se može smatrati nedvojbeno novom idejom modernista, već je spomenuta uloga kulture u pospješivanju djelotvornosti nacije i nacionalizma. Za moju je analizu taj segment modernističke teorije osobito važan jer u tekstovima hrvatskih preporoditelja između ostaloga istražujem kulturno obilježavanje pripadnosti etničkoj skupini na temelju jezika i objedinjujuće priče o zajedničkoj povijesnoj sudbini. Djelovanje ilirske elite odnosno tekstova hrvatskih preporoditelja, štoviše, predstavlja platformu za integracijsku ideologiju.

Prije negoli pristupim pomnijoj interpretaciji riznice Hrvatskoga narodnog preporoda, izložit ću paradigmatične konstruktivističke teorije s posebnim naglaskom na istraživanju diskursa kulture i književnosti kao modela za masovnije političko okupljanje i djelovanje. Pojedini teoretičari taj smjer mišljenja nazivaju postmodernističkim obratom jer suptilno potkopava i dovodi u pitanje neke od temeljnih pretpostavki klasičnog modernizma, osobito uvjerenje u sociološku zbiljnost nacija i moć nacionalističkih ideologija. Ipak treba naglasiti da on ne želi svrgnuti modernističku paradigmu ni revidirati je iznutra. Svrha mu je proširiti vidike modernizma na ono što smatra postmodernom fazom u istraživanju društvenog razvoja.

Još jednom skrećem pozornost da svrha knjige nije raščistiti preklapanje spomenutih teorija ili pak njihovo izgubljeno zajedničko tlo, nego propitati problem stvarnih proturječja kulturne politike u konstruiranju i konstituiranju nacionalnog identiteta u književnim, programatskim i publicističkim tekstovima Hrvatskoga narodnog preporoda. Književnost se, dakle, shvaća ponajprije kao simbolički sustav koji oblikuje vrijednosne paradigme. Iako prvenstvo u analizi ima uloga književnosti u gradnji nacionalnog identiteta, određena pozornost posvećena je i njezinoj funkciji u formiranju drugih identiteta usko povezanih s nacionalnim. Pitanje je zašto je u tim tekstovima interes za nacionalno pitanje uvelike nadmašio zanimanje za druge kolektivne identitete; zbog čega se Hrvatski narodni preporod razvio u točno određenim društvenim okolnostima i na koji se način to dogodilo; je li on nacionalni pokret koji je stavljao naglasak na gradnju kulturne homogenosti i je li težio teritorijalnom i političkom jedinstvu?

U tom dijelu knjige, dakle, iščitavam književne, programatske i publicističke tekstove Hrvatskoga narodnog preporoda u svrhu oslikavanja hrvatskog modela nacionalizma i njegove temeljne ideologije zasnovane na jedinstvenom jeziku, zajedničkoj mitskoj prošlosti i modernizaciji. Pod modernizacijom ponajprije podrazumijevam stvaranje djelotvornih institucija koje izražavaju stavove hrvatskih preporoditelja i njihovih pristaša iz građanskoga sloja društva u kojima se (navodno) objedinjuju sve potrebe naroda. Kad je riječ o društvenoj komunikaciji u tom razdoblju, osobitu važnost imaju novine na narodnom jeziku, i to u prvom redu Danica ilirska kao književni podlistak Ilirskih narodnih novina i Branislav.[8] Osim modernizacije kao jednog od važnijih pokretača ideologije hrvatskog nacionalnog pokreta, pokušat ću opisati i prisutnost razlikovnih kulturnih označitelja, primjerice etnoregionalizam, ali i iskonstruiranu otvorenost i transetničku narav Preporoda.

Analiza je posvećena i nositeljima Hrvatskoga narodnog preporoda i njihovoj ulozi u konstituiranju nacionalnog bića. Osobito pitanjima: tko su subjekti Hrvatskoga narodnog preporoda; koje samoprikazivačke strategije koriste u svojim tekstovima u svrhu za/izmišljanja ilirske narodnosti; na koji način pritom ispunjavaju prazni označitelj Ilir ili pak ilirizam; koji je cilj samodefiniranja njihove ideologije? U konačnici, u hobsbawmovskoj maniri, promatram načine izmišljanja tradicija, imena i identiteta. Rasvjetljujem (ne)demokratičnu narav nacionalizma hrvatskih preporoditelja koji Drugo istodobno uključuju u vlastitu identitetsku jezgru i iz nje ga isključuju. Imaginiranje narodnosti ilirske, u tom smislu, prikazujem kao graničnu praksu koja nacionalno gradi na uskoj crti razdvajanja s nenacionalnim ili internacionalnim. Budući da u Hrvatskome narodnom preporodu sudjeluju ne-Hrvati i budući da je njegova ideologija bitno određena liberalnim težnjama, njegova se politika morala nužno upakirati u transetnički okvir. Na tragu istraživanja ilirizma kao transgresijske političke prakse promatram i odnos roda i nacije, osobito rodnih podjela. One su u određenom smislu i uzrok i posljedica rada na nacionalnoj svijesti.

TEORIJA: OVLAŠTENA FIKCIJA

Mjesto teorije u ovoj knjizi, iako nije središnje, nezaobilazno je. Suvremene teorije nacije i nacionalizma oblikovale su metodološko-analitički aparat koji će u idućem poglavlju, pri interpretaciji izabranih preporodnih tekstova, doći do punog izražaja. Glavne postavke tih teorija, čija su ishodišta brojne iscrpne analize Gellnera, Andersona, Hobsbawma, Smitha ili Bhabhe, neće se tek pregledno predstaviti ili, ambicioznije, preraditi, nego će se njihovi analitički modeli pokušati ovjeriti na korpusu tekstova Hrvatskog narodnog preporoda. Međutim, treba odmah priznati da se prilikom same interpretacije teorijska legitimacija ponegdje obrće u delegitimaciju ukazujući pritom na barem dvije nezaobilazne činjenice: autoritet teorijskih naracija počesto zastaje pred provalijom građe, a sama je građa gotovo posve nepregledna. Legitimitet teorija nacije slabi dakle u slučaju posve vidljive, ali počesto i jedva primjetne, neusklađenosti njezinih modaliteta i raznorodnih pojava koje su utkane u proces izgradnje nacije i nacionalizma za vrijeme trajanja Hrvatskog narodnog preporoda. Tako se za korpus preporoditeljskih tekstova može kazati da otvara dvostruki prostor; s jedne strane nečitljivi prostor koji se opire usustavljivanju i hijerarhiji dominantnih teorija nacije razotkrivajući mogućnost njihove korekcije, a s druge strane čitljivi prostor, lako opisiv i uobličiv suvremenim teorijskim konstrukcijama o nacionalnim identitetima.

Na hrvatskim prostorima proces imaginiranja nacije započeo je s ponešto zakašnjenja u odnosu na druge europske zemlje pa čak i u odnosu na druge dijelove Habsburške Monarhije (Stančić 2002: 107). Tome su pogodovali raznorodni i složeni društveni konteksti.[9] Uopće, nastanak srednjoeuropskih i istočnoeuropskih modela nacionalizma manifestirao se nejednoliko u tim zemljama nesrazmjernog ekonomskog i društvenog razvoja, tako da su osobito u istočnoj i jugoistočnoj Europi protonacionalne etničke skupine bile integrirane u velika multietnička carstva. Njima su uglavnom upravljale dinastije i vladajuće elite etnički raznorodnog podrijetla. Pojavljivanje bilo kakvog demokratskog potencijala unutar carstva zasnovanog na nacionalizmu bilo je otežano u apsolutističkim uvjetima vladavine i potpunoj odsutnosti onoga što danas podrazumijevamo pod parlamentarnim građanskim sustavom. Oštre cenzure i pseudoustavnost carskog poretka ostavili su tzv. povijesnim narodima (Hroch) tek prostor za legitimiranje svojih nacionalnih težnji.[10] Argumenti za njihovo ostvarenje bili su najčešće ili historizam etnosa ili herderovsko poimanje jezika kao identifikacijskog lijepka naroda. Time se zamišljanje nacije u smislu autentične i izvorne zajednice naroda omogućuje neovisno od politički ustrojenog poretka države. Zbog multijezičnosti, multietničnosti ili multikonfesionalnosti Habsburške Monarhije nije se moglo izbjeći preklapanje i miješanje podijeljenih i ambivalentnih identifikacijskih slika. U hrvatskom slučaju može se zamijetiti da se relativno malobrojna skupina preporoditelja prometnula, Hrochovim riječima, iz pisaca koji nesustavno misle i iznose mobilizatorske i nacionalno integrativne ideje u homogenu grupu rodoljuba koja, posredstvom raznorodnih institucija, sustavno i organizirano radi na promicanju nacionalne ideje. Ta propaganda najprije obuhvaća uži staleški krug, pa se širi na više različitih klasa, da bi naposljetku zahvatila najšire društvene slojeve nacije u nastajanju (Hroch 1985: 25-26). Za razliku od zapadnoeuropskih zemalja, gdje je već oblikovano građanstvo preuzelo ulogu imaginiranja nacije, u 30-im godinama 19. stoljeća u nas tu je zadaću izvršavala honoratska interesna skupina plemstva i imućnoga građanstva, društvena elita (Stančić 2002: 107). Ta novoosnovana društvena elita sastavljena od građana i plemića pokrenula je proces približavanja građanstva i plemstva koje se pograđanjivalo (Iveljić 2007: 236). Plemstvo je u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji, unatoč višestoljetnoj dezintegriraronosti prostora, ustrajnim branjenjem svojih municipalnih prava, izborilo status pravovaljanih nasljednika zamišljenog teritorija Trojedne Kraljevine.

U prostorno i društveno polariziranim agrarnim društvima, kakvo je u vrijeme narodnog preporoda bilo i hrvatsko, kultura je obično pripadala neznatnoj manjini plemstva i građanstva posve izdvojenoj od većine, uglavnom poljoprivrednika.[11] Riječ je o društvenoj eliti, vodećem obrazovnom sloju koji je neobrazovani puk strateški držao po strani. U tom pogledu, društveni kontekst u kojem skupina preporoditelja započinje svoju agitaciju za rad na izgradnji nacije nije baš najpovoljniji: odsutnost integriranog teritorija, administrativne objedinjenosti, međupokrajinske komunikacije, primjene postignuća industrijske revolucije, ekonomske stabilnosti, razgranatog i suvremenog školstva, verificiranog sveučilišta, standardiziranog jezika, katedre na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu gdje bi se poučavao narodni jezik, znanstvenih i kulturnih publikacija, šireg sloja koji bi sudjelovao u političkom životu, itd. Pitanje je što je ipak skupini preporoditelja kao društvenoj eliti omogućilo da u sjevernoj Hrvatskoj preuzme dominantnu ulogu u oblikovanju nacije.[12] Nedvojbeno je riječ o posjedovanju kulturnoga kapitala – knjiga, novina, poznavanja novih ideja, obrazovanja, mobilnosti – koji je hrvatskim preporoditeljima širom otvorio vrata kreiranju nacionalne političke ideologije. Imajući pristup različitim izvorima znanja oni su naposljetku bili u mogućnosti proizvesti vlastitu nacionalnu strategiju. U konačnici treba imati na umu i to da su hrvatski preporoditelji bili ograničeni, a samim time i raslojeni, na najrazvijenije gradsko plemstvo, bogatije trgovce, svećenike, gimnazijske profesore, pravnike, liječnike, ljekarnike i publiciste (Suppan 1999: 45-46).

Takav tip raslojenosti povlaštene kulturne grupe u agrarnim društvima – ratnici, svećenici, upravni činovnici i građani – analizirao je Gellner, čija je modernistička koncepcija nacije i nacionalizma jedna od najradikalnijih i najizvornijih (Smith 2003: 30). No, prema Gellneru, ta povlaštena društvena skupina ne mora nužno imati političko-centralizirajuću moć. U okviru ondašnje državne zajednice naroda, hrvatski preporoditelji u formalno-pravnom smislu nisu bili politički utjecajni, ali je njihova strategija nacionalne homogenizacije paradoksalno snagu crpla iz logike kulturne diferencijacije spram ostalih slojeva stanovništva. Između njih, kao i bilo koje povlaštene kulturne grupe, i drugih razlika je iznimno velika, osobito ako je riječ o seljaštvu radikalno izdvojenom iz javnog života onodobnog društva.[13]

S obzirom na simbolički kapital koji su posjedovali, preporoditelji su ideju nacije kao zajednice pripadnika svih društvenih slojeva unutar Monarhije mogli graditi samo pokretanjem ideje zajedničkog etniciteta, jezika i kulture. Uostalom, u prvoj integracijskoj fazi prema modelu kulturnih nacija gradile su se gotovo sve nacije u srednjoj Europi. Pokušati objediniti raskomadanu kulturu preporoditelji su mogli jedino iskazujući lojalnost postojećim državama i vladarima. Držim da je ovdje prikladno uvesti Gellnerovu teoriju nacije jer on među prvima u polje rasprave uvodi tezu o izmišljajućoj matrici, odnosno, o ključnoj ulozi kulture u proizvođenju nacionalnog identiteta.[14] Nacionalizam je, prema Gellneru, teorija političke legitimnosti koja zahtijeva da etničke granice ne presijecaju političke te, posebice, da etničke granice unutar određene države (...) ne dijele vlastodršce od ostalih (Gellner 1998: 21). Gellner je smatrao da se o problemu nacionalizma uglavnom ne može govoriti prije uspostave moderne države koja u cijelosti podrazumijeva razrađenu društvenu podjelu rada i politički centraliziranu jedinicu, tj. ustanove specijalizirane za provođenje i održavanje reda, poput sudova i policije. Ipak je isticao da one nisu presudan uvjet nacionalizma. Zato, napominje Gellner, nacionalizam ne nastaje nužno u svim državama.

Preporoditeljski model nacionalizma potvrđuje da se nacionalizam može izroditi i bez države i bez njezinih modernih aparata. U okviru Habsburške Monarhije hrvatske su zemlje bile podčinjena etnija. Svojevrsnu autonomnost imale su u vidu povijesnih prava koja su mogla biti dobrom podlogom za zasnivanje nacije. No, kao što Gellner ističe, ni nacionalizmi i nacije ne nastaju nužno uvijek i svagdje istodobno. Tako ni preporoditelji nisu uspjeli konstruirati neovisnu trojednu kraljevinu (Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju) u sklopu Monarhije. Neovisno o tome što prema ujedinjenju i osamostaljenju trojedne kraljevine težnje preporoditelja nisu bile u idejnom i političkom smislu koherentne, prilikom zamišljanja hrvatske nacionalne države oslanjali su se ipak na izmišljeno jezično i kulturno zajedništvo. Zbog te činjenice modernističke i postmodernističke teorije nacije ukazuju se kao prikladni referentni okvir za analizu korpusa preporodnih tekstova. Ideja nacije prema mišljenju preporoditelja nije nešto što je odvojivo od čovjeka, nego i tu vrijedi Gellnerova kulturna i voluntaristička definicija nacije:

1. Dva čovjeka pripadaju istoj naciji ako i samo ako dijele istu kulturu, pri čemu kultura sa svoje strane označava sustav ideja, znakova, povezivanja i načina ponašanja i komuniciranja. (...) 2. Dva čovjeka pripadaju istoj naciji ako i samo ako jedan drugog priznaju kao pripadnike iste nacije. Drugim riječima, čovjek stvara nacije; nacije su artefakti ljudskih uvjerenja, odanosti i solidarnosti (Gellner 1998: 27).

Premda obje definicije sam Gellner proglašava nedostatnima, očito je kako smatra da nacionalizam ne grade nacije nego ljudi, odnosno njihova uvjerenja, pri čemu nezaobilaznu ulogu ima kultura.

Preporoditelji su možda u okviru vlastite elite uspjeli uobličiti ideju o izvrsnosti i korisnosti visoke kulture za ukupan hrvatski narod, ali je nisu mogli ucijepiti u široke mase stanovništva ponajprije zato što ilirska kultura nije održavana obrazovanjem.[15] Razvojem tiska ta kultura doduše postaje komunikacijski pristupačnijom, ali su naklade tiskovina u to doba još uvijek razmjerno niske, a i statistički podaci o pismenosti sveukupnog stanovništva ne govore u prilog činjenici da se visoka kultura mogla ugraditi u sve pore društva.[16] Na području ondašnjih hrvatskih pokrajina puk nije bio osposobljen za primanje i usvajanje ponuđenih kulturnih sadržaja. Pisani mediji nisu bili razvijeni, kodifikacija jezika bila je tek u zamecima, a i distribucija ondašnjih kulturnih sadržaja nije u cijelosti zaživjela. Ipak preporoditeljska kultura oblikovana u Danici donekle se približava Gellnerovoj ideji visoke kulture uspostavljanjem referentnih identitetskih uporišta važnih za uspostavu homogenosti zajednice: jezik, mitovi, povijesna sudbina, kontinuitet političke svijesti, itd. Tekstovi Hrvatskoga narodnog preporoda, ma kakav bio njihov recepcijski doseg, pomoću tiskarskog i novinskog poduzetništva oblikovali su svojevrsno simboličko zajedništvo i proizveli nacionalni imaginarij nužan za prepoznavanje pripadnosti zajednici i lojalnosti kulturi. Otvorili su put emocionalnom ukorjenjivanju, oslanjajući se na tradicijske obrasce, ali nisu bili u mogućnosti prodrijeti do izoliranog seljaštva koje je u to vrijeme bilo prepušteno komunikacijskom polju usmene kulture. Strategije prikazivanja ruralnog stanovništva za potrebe njegova uklapanja u bratski nacionalni zagrljaj odigravale su se u simboličkom polju tekstova hrvatskih preporoditelja. U njima se život otpisanih i neprilagođenih idealizirao i mistificirao, ne bi li se umjetno proizveo etnički kontinuitet. Gorljivost za univerzalnu narodnosnost, iskazana u korpusu preporoditeljskih tekstova, nije ujedno značila i stvarnu integraciju seljaštva u proces nacionalne obnove. Ako su se te podzemne sfere i uključivale u rad na nacionalnom pamćenju (Assman), za to je svakako više zaslužan neki zamagljeni osjećaj zajedništva koji je bio potaknut simboličkim praksama. Kulturi je odana tek povlaštena skupina koja postaje sinonimom naroda.

Za vrijeme Hrvatskoga narodnog preporoda, dakle, sukladno Gellnerovu shvaćanju problema, u hrvatskom društvu supostoje različite kulture, ali presudnu ulogu pri uspostavi nacionalizma i nacionalne svijesti ima kultura hrvatskih preporoditelja. Gellner naime tvrdi da je u agrarnom društvu djelovanje umnoženih kultura raspršeno pod utjecajem različitih staleža pa zbog toga takve kulture imaju malo udjela u konstituiranju nacionalne homogenosti. Hrvatsko društvo pak na određeni način radi iskorak prema postagrarnom ili industrijskom društvu stvarajući visoku kulturu koja je od velike važnosti za oblikovanje nacionalnog identiteta.[17] Naravno, u hrvatskom slučaju nije riječ o gellnerovskom postagrarnom društvu koje podrazumijeva homogen sustav obilježen idejom linearnog napredovanja i u spoznajnom i u ekonomskom smislu te zakonima što na jednak način vrijede za sve. Ono nije industrijsko društvo u kojem su čvrstoća uloga i položaja svojstvena agrarnom zamijenjena promjenjivošću i pokretnošću. Ondašnje društvo nema dostatan stupanj mobilnosti, progresivnu zamjenu ekonomskih funkcija ili priliku za stvaranje zajednice približno jednakih mogućnosti jer nema masovno obrazovanje koje kreira i održava visoke kulture u modernim industrijskim društvima.[18] Iako je očito da značajke industrijalizacije gotovo u potpunosti izostaju, raznorodni kulturni čimbenici društvenih elita predstavljaju određeni zamah nacionalne homogenizacije. Upravo je zbog toga djelovanje kulturnih simboličkih praksi presudno.

Manjak univerzalnog i standardiziranog obrazovanja koje bi u onodobnom zamišljenom hrvatskom poretku bilo performativno nije posve zapriječio proces provedbe svojevrsne obrazovne politike prema čijem načelu čovjek modernog doba, ma što on govorio, nije lojalan monarhu, zemlji ili vjeri nego kulturi. (...) Kultura je sada nužni zajednički medij, duša ili možda prije minimalno zajedničko ozračje unutar kojeg pripadnici društva jedino mogu disati, opstati i proizvoditi (Gellner 1998: 56 i 57).

Hrvatski model nacionalizma ne može se dakle pohvaliti jedinstvenim obrazovnim sustavom gellnerovskog tipa koji bi proizveo jaču kulturnu homogenost, ali do određenog sustavnijeg planiranja obrazovanja u Hrvatskoj ipak je došlo sredinom 30-ih godina devetnaestog stoljeća. Naime, po uzoru na mađarsku akademiju Gaj je u Danici