Diplomatske zabilješke (Kako se rušila Jugoslavija iz Australije)

By Miodrag Iličković

Knjiga je autentično svjedočanstvo o torbuletnim australsko-jugoslavenskom odnosuima, od saveznika u ratu do protivnika u miru. Kako su australijske vlade nakon Drugog Svjetskog rata slijedeći politiku Zapada, prihvatale ratne zločince i sponzorirale terorističke akcije protiv Jugoslavije i njenih predstavnika. Po prvi put objašnjen je i icident ispred zgrade Generalnog konzulata u Sidneju 1988 godine kada je došlo do upotrebe oružja. Ali u ovoj knjizi je mnogo više od toga uključujući povjerljiva dokumenta iz jugoslovenskog diplomatskog arhiva, o korumpiranim političarima, nekopetetnim diplomatima, kako se manipulisalo sa iseljenicima i stvarani neprijatelji...

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Miodrag Iličković
• Release date: Jul 15, 2020
• ISBN: 9781005337667

Book preview

Miodrag Iličković

Diplomatske zabilješke

Kako se rušila Jugoslavija iz Australije

Published by Miodrag Iličković

at Smashwords

Copyright © all right reserved

Copyright 2020 Miodrag Iličković

Smashwords Edition

sva prava zadržava autor

No part of this book may be reproduced or transmited in any form or by any means without prior permission in writing from the author or his representative.

Mojoj dragoj familiji Genevieve, Florence i Nicolas

O KNJIZI

Marko Spadijer, publicista 

Generalni sekretar Matice Crnogorske

Tek sam sad procitao tvoju knjigu. veoma je interesantna, zivo pisana, dokumentovana, dovoljno ostrascena a objektivna. Čita se kao triler. To je, po mome, knjiga koju treba da obajvi neki izdavač koji umije od toga napraviti knjigu koja se čita . Ja sam odusevljen kako si prikupio toliko podataka da pokažeŝ kako se u Australiji skupila sva oloŝ antikomunistička i faŝistička i kako su utiucali na zvaničnu politiku države, kako su izvozili terorizam u Yu, i kako je funkcionisala nasa diplomatija. To je impresivno.

Miodrag Ilickovic, foto sa diplomatskog pasosa

Miodrag Ilickovic proveo je preko dvadeset godina kao diplomata u Ministarstvu inostranih poslova i diplomatsko konzularnim misijama po svijetskim metropolama, sve do propasti SFR Jugoslavije. Za diplomatsku karijeru pripremao se sa velikim ambicijama ali u tadasnjem sistemu nijesu mogle biti valorizovane. Nakon zavrsetka Pravnog Fakulteta na Zagrebackom sveucilistu, obrazovanje je nastavio na Universitetu u Hamburgu seminarima moderne istorije i politike te Institutu za medjunarodno privatno pravo Max Plank. U centrali BP British Petroleum Company Ltd absolvirao je praktikum i upoznao kako funkcionise jedna multinacionalna petrolejska kompanija. Govori Engleski, Francuski, Njemacki.

Razbijanjem SFRJ i stvaranjem drzavne zajednice Srbije i Crne Gore, kada je doslo vrijeme da je jedini put za dalji opstanak u diplomatskoj sluzbi vodi protivno njegovim principima, glavni kriteriji postali lojalnost rezimu – tu za njega vise nije bilo mjesta.

Zatekavsi se na diplomatskoj duznosti u Australiji dobio je azil a kasnije australsko drzavljanstvo. Politika i ekonomija i dalje su njegov interes ali i life style, putovanja. Iskustva sa financijskog trzista rezimirao je u knjizi „Milioner – Kako funkcionise financijsko tržište. Preveo je sa francuskog knjigu „Crmnička kuhinja na francuski način.

Umjesto predgovora

„Najveći zločin počinjen pred nama je zločin ubistva Jugoslavije. Razbili smo jednu veliku i divnu državu. Razbili smo svoju kuću."

Vuk Drašković Srbski pisac i politicar

Da ne bi poceli citatati knjigu sa pogresnim ocekivanjima evo nekoliko rijeci umjesto predgovora.

Knjiga nije pisana kao memoari – to je privilegija onih koji su imali uticaja na dogadjaje svoga vremena. Nije niti analiza raspada Jugoslavije iako iznosi niz argumenata, sadrzi relevantne informacije i dokumenta koja se objavljuju po prvi put. Nema niti pretenzije pregleda odnosa sa Australijom niti se dublje upusta u istrazivanja zivota iseljenika.

Knjigu čine zabilješke vođene kroz jedan istorijski period od značaja ne samo za Jugoslaviju i njene narode već i Evropu. Polazio sam od uvjerenja da ništa ne može biti toliko beznačajno da mu ne bi trebalo pokloniti pažnju, kako je govorio Benjamin Franklin.

Pokušao sam rezimirati vlastita iskustva iz tog burnog perioda kada su se Srbija i Crna Gora postavile na suprotnoj strani svoje istorije, zatekavši se u diplomatskoj službi u Australiji na funkciji koja nije mogla imati uticaja na važnija kretanja, ali jeste na život i sudbinu velikog broja pojedinaca, njihovih porodica i rodbine. To me je suočavalo sa moralnom dimenzijom akcija i odluka koje je trebalo donijeti.

Spečificnosti sredine nametale su potrebu izoštravanja vlastitog instikta. Bio sam suočen sa najgorim ali i sa dobrim stranama ljudske prirode koje u ovakvim kriznim periodama izlaze na površinu, što me je navelo da počnem preispitivati principe u koje sam vjerovao, ali o kojima ranije nijesam puno razmišljao.

Razočaravajuće… iznenađujuće, djelovalo je vidjenje kojom brzinom su na prostorima Jugoslavije, pred našim očima, bačeni pod noge demokratski ideali, tolerancija, decenijsko zajedništvo i zamijenjeni nacističkim konceptom nacionalne netolerancije, prosekucije i etničkih čišćenja. A da ovi akti čak i nijesu smatrani barbarizmom te su prolazili uz prećutnu ili aktivnu podršku većine građana. Upravo ta precutnost vecine vise govori o dusi i naravi naroda na ovim prostorima od svih brutalnih zlocina koji su pocinjeni. Danas su to cne mrlje impregnirane u nacionalni identitet. U kolektivnom sjecanju izazivaju stid, krivicu, zaljenje .

U euforiji koja se širila niko nije razmišljalo o moralu i principima i da su njihovo nepoštovanje i brutalnosti u stanju da unište legitimitit čak i pravednim aspiracijama. Ili gdje može da dovede to kada oni koji donose odluke izgube smisao perspektive, političke akcije pretvore u akte terorizma i besmislenih destrukcija.

Genocid i zlocin protiv covjeconosti „crimes against humanity" ne samo da fizicki unistavaju zrtve, vec sve nas. Nehumanoscu jednog dehumaniziraju se ne samo pocinioci vec i same zrtve drustvo u cjelini. Crime against humanity uperen je protiv demokratije, civilizacije.

Gledajuci na ekranima svjetskih TV stanica dim iz zapaljenih dubrovackih palaca postalo je jasno da je to napad na civilizaciju, da je predjena crvena linija.

Većina događaja iz perioda o kome je ovdje riječ odavno nije aktuelna, ali relevantne su posljedice koje su ostale i zločini koji su udarili pečat jugoslovenskim narodima za sljedećih nekoliko generacija.

Relevantno je takođe da su mnogi od učesnika koji su sve to kreirali još i danas politički aktivni i društveno uticajni. Kolektivno sjecanje pocinje da se reformise. Ni govora da se neko od njih, mimo haskih osudjenika, izvede pred neki domaci sud.

Stvorene su nove države – budućnost je izvor nade i optimizma, ali straha i zabrinutosti, dok sadašnjost niti jedne od njih nema svoje vlastite kvalitete i nikako da izađe iz sjenke prošlosti. Veliki broj građana ima opsesiju prošlih srećnijih dana, ali ne radi se toliko o nostalgiji koliko o njihovoj angažovanosti sa prošlošću.

Bivša država utonula je u prošlost, nove generacije vode jugoslovenske narode naprijed obnavljajući rastojanje sa modernim svijetom, ali nijesu izgubili aktuelnost osnovni principi na kojima je Jugoslavija decenijama gradila svoje uspjehe i međunarodni prestiž.

Ne treba zaboraviti iskustva diplomatske službe koja je imala svoju ulogu u prevazilaženju problema koji su predstavljali prijetnju svjetskom miru i sigurnosti. Iako je nastalo novo vrijeme i nova stvarnost, morale su se neke stvari ipak zadržati , smatra Budimir Loncar bivsi ministar inostranih poslova. Kao prvo cjeloviti pogled na svijet. SFRJ je imala sposobnost da uvijek pozicionira svoje interese u okviru širih kretanja, odnosa snaga, da procijeni kada i gdje treba da budemo prisutni, a gdje treba eskivirati. U svemu tome bio je jedan krajnji cilj, a to je da se ugrađuje u ono što vuče naprijed.

Velike sile takodje ne bi smjele zaboraviti Jugoslovensku lekciju – da kada su u pitanje unutrasnji sukobi, gradjanski rat, ne postoji strana koja je za sve u pravu i duga koju treba za sve okriviti, obije strane snose dio odgovornosti Velike sile su upravo uvele takvu praksu nakon okoncanja hladnog rata. Iz vlastitih interesa podrzava se jedna strana kojoj se pruza svaka vrsta pomoci propagandna, politicka, diiplomatska vojna. Ali i nakon jugoslavenskih pouka imamo niz takvih primjera.

Korisna je pouka do koje mjere improvizirana kadrovska politika može da šteti opštim interesima. I što znači kada se na odgovorne funkcije postavljaju ljudi koji su se „transformisali i iz bivše države „uskočili u generaciju vlasti u novim državama. Donoseci sa sobom pohlepnost oportunizam, nekoheretnos, zablude koje su određivale politiku prema onima koji drugacije misle ‘proizvođenje neprijatelja’, poistovjećivanje patriotizma sa podrškom partiji na vlasti i vladi.

Bio sam u situaciji da sretnem jugoslovenske i republičke državno-partijske funkcionere na raznim nivoima, da kroz saradnju otkrijem niz njihovh dobrih i loših strana. Iza njihove arogancije često se pokušavala sakriti vlastita nekompetentnost i nekreativnost.

Ali makoliko bili alarmirani njihovom ljudskom osiramasenoscu intelektualnom ogranicenoscu, sve to neuporedivo je sa onima koji su preuzeli vlast u vecini novih drzava. Nesvjesni istorije tradicije, filozofije, osiromasenog recnika bez subtilnosti i niansiranosti ili respekta gradjana.

Sararađivao sam i sa australijskim zvaničnicima koji su pokazivali kooperativnost, ali često ne skrivajući i osjećaj umišljene superiornosti. Vjerujem da je Australija, kao uostalom i većina njenih zapadnih saveznika, bila spremna da u Jugoslaviji podrži one vrijednosti koje su joj bile bliske, njenom društvu donijele prosperitet, učvrstile demokratiju i liberalizam. Ali podršci su stajale na putu ideološke predrasude i strah, te je iza fasade dobrih međudržavnih odnosa i saradnje praktikovano podsticanje onih snaga koje su išle na razbijanje Jugoslavije sa pozicija fašističke ideologije Drugog svjetskog rata. Ta konstanta se zadržala sve do potpunog razbijanja Jugoslavije.

Vlada pritom nije mogla da zanemari opasnost da i za Australiju takvo postavljanje može prerasti u važan faktor unutrašnje stabilnosti. Zato je nastojala da svoju blagonaklonost prema terorizmu i subverzivnoj aktivnosti balansira sa potrebama proširenja i očuvanja cjeline odnosa.

Nove države nastale raspadom Jugoslavije uspostavile su dobre odnose sa Australijom pri čemu njeni građani južnoslovenskog porijekla igraju važnu ulogu.

Današnja Australija drugacija je, oslobođena sindroma nacionalne irelevatnosti. I više od toga – malo je zemalja njene veličine koje imaju toliki značaj koji raste brzo u uslovima kada se ekonomsko i političko težište pomjera od Atlantika prema Pacifiku.

Ali Australiju ne treba prosuđivati isključivo po njenoj politici, ona je više od toga. Demografske promjene nakon Drugog svjetskog rata prava su „success story. Tokom proteklih dvadest godina pred nasim očima, zemlja se transformisala u moderno multikulturno društvo, prevazilazeći strahovanje da bi novopridošlice bez tradicija pravne države mogle da ugoze lokalni način života i izmijene anglosaksonski indetitet. Valorizovanjem principa i vrijednosti bliskih svim građanima bez obzira na etničku pripadnost ili političko opredeljenje i garancija jednakih šansi da svako može da slijedi svoj „australijski san jačala je društvena kohezija, profilisao se osjećaj australijskog patriotizma.

Po svom „life style", Australija je postala supersila koja sve više privlači profesionalno orijentisane emigrante iz svih krajeva svijeta. Za hiljade nasih sunarodnika, kao i našu porodicu, ova zemlja predstavlja važan dio života, prihvatila nas je i otvorila novu budućnost, dala pasoš građana svijeta.

Miodrag Iličković

Sydney, 9. septembar 2006.

I

Vrijeme nije razlog za zaborav

Ono što nije zapisano nije se ni desilo, prošlo je i nestalo.

Meša Selimović

Kada je u ranim jutranjim satima 27. novebra 1988. zazvonio telefon u našem beogradskom stanu, prva pomisao bila je da se negdje u svijetu dogodilo nešto značajno. Tokom godina rada u Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove (SSIP), političkoj upravi koja je obuhvatala Ameriku, Australiju i Novi Zealand, iznenadni telefonski pozivi nijesu bili ništa neobično. Nijesam slutio da ovim telefonskim pozivom počinje nešto novo što će odrediti moju dalju sudbinu profesionalno i privatno i odvesti me sa porodicom na drugi kraj svijeta. Za vazda. U tom momentu nije mi padala na pamet nijedna krizna situacija koja je mogla da eskalira „preko noći". Moju neizvijesnost prekino je glas u telefonu načelnika uprave Predraga Pjanića ( kasnije ambassador SRJ u Tirani gdje je i umro) – Dolazi odmah, imamo problema sa Australijom!

Iznenadni događaj koji su izazivali uzbune obično su dolazili kada su bile u pitanju Sjedinjene Američke Države (USA) zbog njene globalne angažovanosti. Većina problema koji su opterećivali odnose sa Australijom još od završetka Drugog svjtskog rata, bili su tolerisanje i potpomaganje akcija profašističke emigracije – uključujući i terorističke upade u Jugoslaviju. Ali već početkom osamdesetih godina odnosi prema „komunističkim zemljama" počeli su da se mijenjaju, naročito dolaskom Gorbačova i lansiranjem prestrojke i politike ekonomskog prestrukturiranja. Pozitivne efekte na javno mnenje imali su napuštanje Brežnjevljeve doktrine, te pokušaji iz Moskve da nagovore rukovodstva ostalih zemalja Pakta da i one prihvate perestrojku.

Sa hladnim ratom otisao je bipolarizam, nuklearni impas i decenisko nadmetanje sa Sovjetskim savezom. To je u Australiji koincidiralo zamjenom vlasti na federalnom nivou izbornom pobjedom Laburističke partije.

Već dolaskom na vlast Boba Howke (1983) stvoreni su uslovi za prevazilaženje značajnih problema iz ranijih odnosa sa Jugoslavijom, reafirmišući podršku njenom integritetu. Emigraciji je zadat još jedan udarac kada je Parlament izglasao „War Criminal Amedment Act koji je omogućio gonjenje ratnih zločinaca, te vlada formirala Special Investigation Unit (SIO) za sprovođenje istrage. Tako su odnosi sa Australijom pred kraj osamdesetih dostigli takav stepen da su zvanično karakterisani kao dobri „zasnovani na tradicionalnom prijateljstvu zajedničke borbe u dva svjetska rata i činjenici da je oko 5% australijskih građana jugoslovenskog porijekla.

I dalje je bilo australijskih protesta, kampanje u štampi kada su hapšeni iseljenici prilikom dolaska u zemlju zbog subverzivne djelatnosti , koja se obično sastojala u davanju raznih izjava koje su doušnici prenosili organima SUP-a u njihovom mjestu, ili članstvo u neku od četničko-ustaških organizacija i slično. Ali, i to se rijetko dešavalo i nije moglo da ima značajnijeg uticaja na odnose u cjelini.

Bilo je jasno da je problem zbog koga je data uzbuna vezan za neprijateljsku emigraciju. Tako je i bilo – „tokom demonstracija hrvatskih iseljenika ispred generalnog konzulata u Sidneju grupa pripadnika Hrvatske neprijateljske emigracije koja se „inflitrirala" među demostrante , napala je Generalni konzulat i pokušala da nasilno uđe u zgradu. Povrijeđen je generalni konzul i još nekoliko službenika! Australijska policija nije pružila adekvatnu zaštitu „.

Bili smo svi zatečeni eskalacijom.

Bilo je uobičajeno da se uoči demonstracija sa australcima priprema zajednički plan kako da se zaštiti diplomatsko-konzularno predstavništvo (DKP). Unapređenje političke saradnje između dvije zemlje, uticalo je i na jačanje saradnje diplomatsko-konzularnih predstavništva sa lokalnim policijskim vlastima.

Demonstracije povodom nacionalnog praznika 29. novembra nijesu predstavljale nikakvo iznenađenje. Svake godine po istom ritualu pripadnici proustaške hrvatske i pročetničke srpske emigracije demonstrirali su ispred jugoslovenskih predstavništva širom svijeta, mada su bile najmasovnije u Australiji.

Nekoliko dana ranije SSIP je raspolagao izvještajima ambasade u Kanberi i konzulata o konsultacijama sa policijskim vlastima vezano za demonstracije srpske i hrvatske emigracije. Ove godine predviđalo se da će demonstracije u Sidneju biti posebno agresivne, pa je konzulat od policije zatražio pojačano obezbjeđenje. Dogovoreno je da se kao i ranijih godina demostranti drže po sredini ulice, što dalje od ograde zgrade.

I ambasador je u federalnom MIP-u pokrenuo ovo pitanje. Sa australijske strane dato je uvjeravanje da će policija pružiti punu zaštitu, te da njihove informacije ne ukazuju da će demostracije predstavljati opasnost. Ali to su demantovale demonstracije četničke srpske emigracije, održane 26. novembra 1988. Bile su daleko masovnije i agresivnije nego ranijih godina – kao što je Generalni konzulat i nagovijestio australijskoj strani!

Šta se desilo u Trelawney Street

Već u ranim satima kada smo se okupili u SSIP-u imali smo na raspolaganje obilje informacija koje su tokom noći pristizale iz Australije. Pokušali smo da na osnovu prispjelih depeša prvo ustanovimo činjenice na osnovu kojih bi bili u stanju da odredimo šta da se poduzme i daju instrukcije ambasadoru. Prema tim informacijama evo šta se dogodilo tog 27. novebra 1988.

Oko 13 sati, za kada su inače demostracije bile i najavljene, više stotina demostranata, čiji je broj narastao na 1500 osoba, ušao je u organizovanoj koloni u Trelawney street ispred zgrade konzulata.

Osoblju konzulata palo je u oci da nigdje u blizini zgrade nema niti jednog australijskog policajca i demonstranti su neometano napredovali. Ranije je policija dolazila sat dva prije početka demonstracija. Osjećajući da situacija postaje sve zategnutija, osoblje konzulata je pozvalo telefonom policiju i upozorilo na opasnost izražavajući čuđenje da policija već nije na licu mjesta! Odgovoreno je da su policajci u civilu pa se ne primjećuju.

Oko 14, 30, dakle sat i po od početka demonstracija, grupa od dvanaest demonstranata prošla je neometano kroz dvorište susjednog Belgijskog konzulata i preko bočnog zida upala u dvorište Jugoslovenskog konzulata „sa očiglednom namjerom da prodre u zgradu". Dio grupe uputio se prema jarbolu na kome je bila istaknuta državna zastava.

Osoblje konzulata i njihove porodice, koje su takođe bile u prostorijama konzulata, osjetilili su se ugroženim, prepušteni na milost i nemilost razjarenoj gomili, bez policijske zaštite. Situacija je postajala histerična. Generalni konzul Stanoje Glišić odlučio je da sa nekoliko članova osoblja izađe u dvorište i pokuša spriječiti nadiranje demonstranata, nadajući se da će mu policajci – ako ih uopšte ima, priteći u pomoć.

Glišić i članovi osoblja odjednom su se našli u gomili demonstranata koji su napadali sa sviju strana. Policija nije priskočila u pomoć kako su očekivali. Čuvar zgrade, da bi zaplašio demonstrante, iz revolvera je ispalio u vazduh dva hica od kojih je jedan rikošetom pogodio demonstranta na trotoaru druge strane ulice.

Praktično Generalni konzulat je u tom momentu bio bez policijske zaštite i, kako je australijska strana kasnije priznala , 45 minuta od dolaska demonstranata povećan je broj pripadnika službe zaštite (protective service) sa jednog na tri osobe! Bilo je pet uniformisanih policajaca NSW! Nakon što je iz konzulata ponovo pozvana policija u pomoć, dakle nešto prije napada, u 14, 30 došla su još četiri službenika protective service. Dakle, svega 12 policajaca na 1500 agresivnih demonstranata! Tek nakon što je osoblje moralo da se brani oružjem došlo je oko 30 policajaca!

Australijska strana je kasnije priznala da je tek nakon 80 minuta od početka demonstracija policija zatražila preko interfona da uđe u dvorište i zaštiti zgradu. Ranijih godina policija je ulazila u dvorište prije početka demonstracija. Međutim, komuniciranje interfonom već je bilo postalo nemoguće, gomila demonstranata nasrtala je na ulazna vrata da ih razvali i uđe u dvorište i sa te strane.

Sve je ukazivalo na to da australijska strana snosi punu odgovornost za icident. Pričinjena je šteta imovini Konzulata – razvaljen dvorišni zid i oštećena vrata. Generalni konzul Glišić pretrpio je tjelesne povrede.

Šta da se preduzme

Formirana je „krizna grupa" koju su sačinjavali predstavnici pojedinih resora u SSIP-u kao i predstavnika ostalih ministarstava i službi, unutrašnjih poslova, vojske, drzavne bezbjednosti. Već tokom jutra grupa se sastala da razmotri situaciju i predloži mjere.

Odlučeno je da se glavne akcije prema australijskom MIP-u vode iz Beograda u kontaktima sa Australijskom ambasadom. Zvanična korespondencija (note) australijskog Ministarstva inostranih poslova naslovljene na ambasadu u Kanberi, preusmjerene su na ministarstvo u Beogradu na razmatranje. Već kod sprovođenja prvih instrukcija pokazalo se da ambassador Cizelj, koji nije imao diplomatsko iskustvo, osim toga tek je preuzeo dužnost, nije dorastao situaciji

Zgrada generalnog konzulata, Generalni konzul Zoran Veljić je uporno tvrdio da neće „niti dana" ostati u Generalnom konzulatu pod drugom zastavom. I odrzao je rijec ! Kada je 27. aprila 1992. došla diplomatska nota o proglašenju Savezne Republike Jugoslavije zadržao je staru zastavu – ali iz sredine izsjekao jugoslovensko obiljezje!

Od početka je zauzeo konciliantan stav i više razumjevanja pokazao za australijske stavove nego instrukcije svoje vlade! Čak je nekim izjavama dezavuisao generalnog konzula.

Zauzet je stav da treba australijskoj strani ukazati da snosi punu odgovornost za icident i da se nije vodilo računa kako bi se spriječila povreda integriteta i dostojanstvo Generalnog konzulata i ugrožavanje života osoblja. Ali istovremeno pokazati spremnost za konstruktivno prevazilaženje situacije u interesu cjelokupnih odnosa dvije zemlje. Date su instrukcije ambasadoru da djeluje na tim linijama. Da bi pokazali kooperativnost Generalni konzulat je izašao u susret australijskoj policiji i dozvolio da ispita službenika Konzulata koji je ispalio hice.

Predsjedništvo SFRJ, u svojstvu šefa države, dalo je izjavu pokušavajući da utiče pozitivno i spriječi eskaliranje situacije. Savezni sekretar Budimir Lončar primio je australijskog otpravnika poslova Shannona i predložio da se u Kanberu uputi pomoćnik ministra.

Međutim, australijska strana nije pokazala interes da se situacija prevaziđe. Donijela je odluku o oduzimanju dozvole za rad Generalnog konzulat… proglašenju personae non grata čitavog osoblja Konzulata!

Ništa drugo nije preostalo nego da i Jugoslavija primijeni mjere retorzije, uzvrati istom mjerom. Protjerana su trojica članova australijske ambasade. U Ministarstvo je pozvan otpravnik poslova Peter Shannon da bi mu uručili notu. Ali ovoga puta nije čak bio udostojen da dođe do kancelarije političke uprave, već mu je portir na ulazu uručio notu!

Zašto je australijska vlada tako reagovala

Koji su bili razlozi za ovako oštro reagovanje australijske vlade? Prve javne izjave Prvog ministra Bob Hawke i ministra inostranih poslova Evansa u vezi icidenta nijesu upućivale na zaključak da bi moglo da dođe do zaoštravanja odnosa i postavljanja ultimativnih zahtjeva. Međutim, Liberalna vlada Nika Greinera, države Novi Južni Vels, krenula je linjom zaoštravanja i pritiska.

Događaj u Sidneju se desio u uslovima širih pritisaka na federalnu vladu Boba Hawke od strane opozicione Liberalne partije, pojačanog nakon pobjede na izborima u Novom Južnom Velsu. Učvršćenjem položaja u ovoj značajnoj državi liberali su ojačali svoj uticaj na saveznom planu.

Štampa je čitav događaj nastojala da prikaže u drugoj dimenziji – povreda australijskog nacionalnog suvereniteta da je „pucanje u demonstrante" atak na demokratska prava svih Australijanaca da protestuju. Mediji su prihvatili stavove sidnejskih vlasti. Probuđena su antikomunistička osjećanja iz ranijih vremena. U tako široko stvorenoj psihozi i trenutnoj konstelaciji političkih snaga teško je bilo očekivati da federalna vlada zadrži blaži stav.

Eskalacijom zahtjeva vlade Novog Južnog Velsa da se radnik za bezbjednost Zoran Matijaš, koji je upotrijebio oružje, izruči australijskim vlastima radi suđenja, moguće da je federalna vlada – svjesna svih komplikacija do kojih bi došlo ne samo bilateralno već i na međunarodnom planu – našla srednje rješenje momentalno zatvaranje Generalnog konzulata i protjerivanje čitavog osoblja, uključiujući i Matijaša. Time je vlada sačuvala obraz pred sopstvenom javnošću i spriječila veće političke štete.

Imalo se takođe u vidu da je Generalni konzulat u Sidneju bio aktivan među iseljenicima, što je sa stanovišta australijskih policijskih organa moglo biti shvaćeno kao „miješanje u unutrašnje stvari tako da je ovo bio dobar povod da se tome stane na kraj. Za protivnike politike multikulture icident je bio dokaz „razjedinjenosti i animoziteta među etničkim zajednicama i na drugoj strani etničkih zajednica prema zemlji porijekla i njenoj politici, pa se tako politički i etnički problemi prenose na tlo Australije.

Drugo pitanje koje se nametalo bilo je zašto policija nije preduzela adekvatne mjere zaštite Konzulata kao ranijih godina, kako je to bilo dogovoreno.

Zašto je dozvoljeno da se obnovi praksa iz vremena prethodnih liberalnih saveznih vlada, kada su ustaški demonstranti mogli da u prisustvu političara i policije ruše krov zgrade Generalnog konzulata i razbijaju prozore,

Jednom prilikom demonstracijama je prisustovao ministar McMahon (kasnije australijski prvi ministar) koji je izjavio da je „fasciniran spektaklom i dao podršku demonstrantima „u borbi za nezavisnost Hrvatske – dakle razbijanje SFRJ !

Ponašanje policije dovodilo se takođe u vezu sa vladom Nick Greinera. Znalo se da su i Liberali… Greiner, „žestoki protivnici Jugoslavije". ¹ Liberalna Partija, naročito njeno krilo u državi Novi Južni Vels, bila je još od kraja rata infiltrirana sa profašističkim emigrantima i ratnim zločincima iz Cetralne i Istočne Evrope, među kojima je bilo i članova mađarske „Arrow Cross Party i „Country police.² Ovi elementi osjetili su šansu da obnove izvjestan uticaj nakon dolaska na vlast „svog čovjeka" – jer Greiner potiče iz porodice koja je pobjegla iz Mađarske.

Sam premijer Greiner demonstrirao je podršku ustaškim ekstremistima i dao legitimitet svojim prisustvom na večeri koju su u njegovu čast priredili – ispod slike Ante Pavelića poglavnika nacističke NDH³. Za proslavu Dana uspostave fašističke NDH stavljena je na raspolaganje gradska vijećnica (1986. godine). Ministar unutrašnjih poslova Tade Pickering prisustvovao toj proslavi u svojstvu predstavnika (tada) opozicione Liberalne partije.

Greinerova vlada imenovala je ćerku ratnog zločinca i vođe Hrvatskog oslobodilačkog pokreta Lovokovića u vijeće etničkih zajednica ignorišući proteste iseljenika. Ranije laburističke vlade Novog Južnog Velsa uporno su odbijale takav zahtjev.

Australijska verzija događaja

285276

The Department of Foreign Affairs and Trade presents its compliments to the Embassy of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia and has the honour to refer to His Excellency Ambassador Cizelj’s representations concerning the security of the missions of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia in Australia. Under the Vienna Convention on Diplomatic and Consular Relations, the Australian Government is obliged to protect diplomatic and consular staff and premises in Australia. The Australian Government fully accepts this responsibility and takes all appropriate steps to protect diplomatic and consular staff and premises. Protection is currently provided by the Australian Federal Police, the Australian Protective Service and State Police, and coordination rests with the Protective Services Coordination Centre, with advice being provided by the Department of Foreign Affairs and Trade. Protective security arrangements also take into account the domestic problems in countries which are represented in Australia.

The form and level of protective security given to all diplomatic and consular missions is regularly reviewed by the designed inter alia to take into account occasions of enlightened protest activity against missions and personnel by members of the Australian community or from overseas threat.

The judgement of the Australian Government, based on the experience of recent years, is that the level of protection provided to Yugoslav missions in Australia has been commensurate with the assessed level of threat. During his call on the Department on Australian authorities and is17 October 1988, Ambassador Cizelj suggested that the political situation in Yugoslavia might lead to an increased level of threat. The Department of Foreign Affairs and Trade advised him by letter on 19 October 1988 of measures initiated by the Department to upgrade the security of Yugoslav missions. The situation has been closely monitored since through regularly revised threat assessments, and further protective security measures will be taken if considered necessary. With respect to the events of Sunday27 November 1988 at the Consulate-General of Yugoslavia in Sydney, the Department of Foreign Affairs and Trade notes that the Consulate-General was informed on 25 November by the Australian Protective Service that the assessed threat for Sunday’s demonstration was relatively low. The Consulate-General did not make any response. In recent years, demonstrations in Sydney on Yugoslavia’s National Day have been relatively peaceful events without any major incidents and have required minimal supervision. Comparable protection was arranged on this occasion to that provided at previous demonstrations for which there was a similar threat assessment. After demonstrators had begun to gather outside the Consulate-General on Sunday 27 November, but while the demonstration was still peaceful, the Australian Protective Service’s presence was increased from one to three at1345 hours. Five New South Wales Police officers were also present. This would normally be regarded as an adequate presence for a peaceful demonstration. When the size of the demonstration increased, four additional Australian Protective Service officers were requested and these officers arrived within ten minutes, just before 1430 hours. At about this time, a number of demonstrators entered the Consulate-General grounds and further Police reinforcements were called for. At the height of the demonstration, shortly after 1430 hours, and at about the time shots were fired by Consulate staff, the Police presence had been increased to a total of over thirty officers. Prior to this, the Department of Foreign Affairs and Trade is informed that the officer-in-charge of the Australian Protective Service present at the demonstration twice (at 1400 and 1420 hours) identified himself over the Consulate-General’s intercom and requested permission for his officers to take up positions within the grounds of the Consulate-General.

These requests were made before any acts of trespass had occurred. No response was given to either request. A third request was made by telephone by Duty Officer Woolley at the Regional Headquarters of the Australian Protective Service at 1428 hours after a number of demonstrators had entered the grounds of the Consulate-General. Notwithstanding the Consul-General’s reply that he would „assist if possible", no action was taken or permission given to allow entry of the officers.

The Department of Foreign Affairs and Trade considers that the failure of the staff of the Consulate-General to respond to these requests contributed to the subsequent course of events. Had permission been granted for Australian Protective Service officers to take up position within the grounds of the Consulate-General, those officers would have been in a position to deal with the acts of trespass by demonstrators.

With respect to legal action against the demonstrators who trespassed into the grounds of the Consulate-General on Sunday 27 November, it is noted that these persons departed the grounds once the Australian Protective Service and the New South Wales Police were able to request them to do so, without having caused visible or significant property damage and without, to the knowledge of the Australian Protective Service and Police officers concerned, having personally assaulted or attempted to assault Consulate staff. The advice of the Australian Protective Service is that in the circumstances of the demonstration, taking into account the long delay in gaining access to the grounds and the prior actions of Consular staff, the priority from a security viewpoint was to clear the Consulate grounds of demonstrators, thus terminating any threat to the Consulate and its staff. The aim must be to avoid inflaming such a situation in which the Police are inevitably outnumbered by the total number of demonstrators and, instead, to defuse it.

The Australian Protective Service has advised that the level of security provided is determined primarily by the threat assessment relating to the demonstration in question. As noted, the threat assessment in relation to the 27 November demonstration was of a low order. The Australian Protective Service is able to marshal additional resources and secure Police back-up promptly in response to changed circumstances during the course of a demonstration, as was evidenced in their response on this occasion.

With respect to the aide memoire presented to the Australian Embassy in Belgrade on 24 December 1987, describing the activities in various countries of the Croatian Statehood Movement, the Department of Foreign Affairs and Trade wishes to advise that the aide memoire was passed to the appropriate Australian authorities in January 1988. This was in response to the request in the aide memoire that the appropriate Australian authorities take note of its contents. Ambassador Cizelj was advised of this by Mr Jones during the Ambassador’s call on the Department on 17 October 1988.

Wit the respect to the other request in the aide memoire that the activities of the Croatian Statehood Movement in Australia be declared unlawful, the Department of Foreign Affairs and Trade wishes to advise that acts of politically motivated violence are prohibited under Australian criminal law. The Australian authorities have always acted and will continue to act quickly and firmly to deal with such acts. While there is no possibility under Australian legal practice of organizations such as the Croatian Statehood Movement being declared illegal, their activities must be within the bounds of Australian law and there are sanctions which can and would be applied in the event of contraventions of Australian law. With respect to representations made by Ambassador Cizelj on 26 February 1988 regarding incidents in Melbourne on 28 November 1987 and 3 February 1988, the Department of Foreign Affairs and Trade notes that at the time Ambassador Cizelj was informed that we strongly regretted that such unacceptable incidents had occurred, while noting that a less than cooperative attitude by Consular staff had hindered the efforts of the Police to control the situation. The Department of Foreign Affairs and Trade was subsequently informed that inquiries by the Victorian Police had indicated that there was insufficient evidence to lay charges against any of those involved in these incidents.

The Department of Foreign Affairs and Trade avails itself of this opportunity to renew to the Embassy of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia the assurance of