Franjo među vukovima

By Marco Politi

Knjiga „Franjo među vukovima. Tajna jedne revolucije“ djelo je njemačko-talijanskoga novinara Marca Politija, koji je poznat i kao suautor biografije sv. Ivana Pavla II. „Njegova svetost“ (1996.).
Nova perspektiva
Franjo odmah određuje novu perspektivu. (...) “Rimski biskup“ naslov je koji Bergoglio najviše voli. Tijekom prve večeri o sebi ne govori kao o papi. S balkona ne visi njegov grb s trostrukom krunom, kraljevskim znakom, tek tamnocrveno platno na kojemu se nalazi bijeli pravokutnik. (...)
Papa radije živi u malome hotelskom apartmanu br. 201, jede u zajedničkoj blagovaonici, sjedi za stolom s drugima, dopuštajući bilo komu da sjedi s njim. „Tako ga je teže otrovati“, šale se u Buenos Airesu. „Ljudi me mogu vidjeti i živim normalnim životom... imam javnu jutarnju misu, jedem u blagovaonici sa svima... nisam izoliran“, piše jednomu argentinskom svećeniku. (...)
Prepoznatljiv stil
Bergogliov stil prepoznatljiv je već u njegovim prvim komentarima. Njegov je govor neposredan, gotovo pučki, snažne duhovnosti, s idejom jedne dinamične Crkve. Neki kardinali frkću nosom uspoređujući ga s uzvišenim formulacijama Benedikta XVI. No jednostavan i iskren Bergogliov govor proizlazi iz želje da pokrene vode. Franjo je ledolomac, komentirat će katolički spisatelj iz Sjedinjenih Država Michael Novak. Za obnovu je potrebno razbiti fosilizirane sheme. Franjo želi Crkvu u pokretu, koja se ne zatvara unutar svoje ograde zbog straha od nedaća. „Kažem vam: tisuću puta mi je draža Crkva koja je doživjela nezgodu, nego bolesna Crkva! Crkva koja ima hrabrosti riskirati da izađe“, ponavljat će još mnogo puta u idućim mjesecima.
Teologija na koljenima
Dok papa Franjo nudi Crkvi i svijetu širine i dubine Radosne vijesti, njegovi protivnici optužuju ga za ograničenost, tvrde da inzistira na siromaštvu, jer je to jedino što poznaje, ali istina je ustvari obrnuta: dok papa Franjo dolazi iz Buenos Airesa, svjetske metropole od trinaest milijuna stanovnika, sjecišta oprečnih rasa, kultura, vjera i načina života, njegovi prethodnici dolaze iz provincija i sazrijevaju u Rimu i Vatikanu, središtima intelektualne finoće, koja su zakinuta za raznolikost bližih i dalekih zemalja u kojima živi većina vjernika. A Crkva, kao i njezini pastiri, mora mirisati na svoje ovce, što uključuje poznavanje i zahvaćanje u njihove raznolike stvarnosti. Zato papa Franjo priznaje jedino teologiju na koljenima, onu koja proizlazi iz susreta s Bogom i čovjekom, koja nije odvojena od životne stvarnosti, tj. nije umjetna niti čisto racionalna tvorevina kreirana za pisaćim stolom. (...)
Rušenje utvrda ekonomske moći Vatikana
Papa je srušio utvrde ekonomske moći Vatikana, upozorava da grijeh dolazi iz pohlepe srca, koja ritualno i izvana čistu posvećenu osobu može učiniti prljavijom i grešnijom od javne bludnice. To je slučaj Vatikanske banke, koja je u početku Franjina pontifikata bila središte pranja novca vukova odjevenih u purpurno ruho pastira, potpomognutih izvanjskim suradnicima – svećenicima, časnim sestrama i laicima, koje je papa Franjo u prvoj godini svoga pontifikata doslovce „pomeo“, a kojima je Isus u svoje vrijeme prevrnuo stolove. Znaju i papini protivnici zašto ga kritiziraju, jer vukovima odgovara što zatvorenija i kruća crkvena struktura, koja bi se bavila samom sobom, pod krinkom „čuvara tradicije“ – oni pak nostalgično čeznu za Ratzingerom, premda je i on naglašavao njezin dinamičan karakter i bio začetnik glavnine reformi koje je papa Franjo ostvario. (...)

„Ako želite bolje upoznati lik i djelo pape Franje, što je to Gospodin morao u njemu promijeniti kako bi ga pripravio za ovu službu, s kojim se osobnim manama Papa bori, tko je Papina prijateljica za koju je još kao provincijal Družbe Isusove riskirao život, kako je riješio slučaj svećenika koji je zbog žene odlučio napustiti Družbu, sve to i puno više možete saznati u knjizi.“ (Jasmina Juroš, crkvena pravnica)

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Figulus d.o.o.
• Release date: Nov 16, 2020
• ISBN: 9789537929985

Book preview

POGLAVLJE I.

Miris ovaca

Jorge Mario Bergoglio silazi stubama stanice Bolívar koja se nalazi nadomak katedrali i uranja u gradsko središte. Linija E, odredište: Trg Virreyes. Vlak stiže polako, uz željeznu buku. Vagoni su mu prekriveni grafitima. Nadbiskup sjeda pored izlaza. Djeluje ozbiljno i pomalo melankolično, kao obično. Nitko ga ne prepoznaje u njegovu crnom svećeničkom odijelu jer se ne pojavljuje često na televiziji, a službena primanja izbjegava. Veliki Buenos Aires broji ukupno trinaest milijuna stanovnika. Od toga gotovo tri milijuna živi u gradskoj jezgri.

Vruće je među gomilom putnika natisnutih u vagonu. Jorge je okružen ljudima koji su zadubljeni u svoje misli, zagledani u zid tunela osvijetljena neonskim svjetlom. Neki pospano naslanjaju glavu na naslonjač, drugi ravnodušno zure u prazno, poneki, premda mladi, imaju grub, surov pogled. Jorge je okružen majkama s djecom u naručju, starcima koji stoje te ih kretanje vlaka baca amotamo. Tu su i brojni mladi zagledani u ekrane svojih mobitela.

Na svakoj postaji vlak se zaustavlja naglim trzajem uz zaglušujuću škripu kočnica. Četrdeset minuta u metrou među ljudima različitih rasa, podrijetla, priča – to je Buenos Aires. Djeca i potomci Španjolaca, Talijana, Rusa, Kineza, Afrikanaca, Nijemaca, Francuza, starosjedioci Srednje Amerike, južnoamerički imigranti svih nacionalnosti. U vagonima je srednja klasa izmiješana s mladima koji se grčevito bore da zadrže posao, kakav god on bio, i s mnoštvom čija egzistencija visi o koncu.

Nadbiskup Jorge Mario Bergoglio nema ni automobil ni vozača, a odbio je i elegantnu nadbiskupsku rezidenciju izabravši za sebe dvije sobe na trećemu katu biskupske kurije. Nadbiskup zna voziti. Kao generalni isusovački provincijal sedamdesetih je godina, u vrijeme Videlove diktature, automobilom više puta prevezao pojedince koji su bježali pred političkim progonom tražeći sklonište ili put prema slobodi. Sada više ne koristi automobil. Otkad je postao pomoćni biskup 1992., a potom argentinski nadbiskup, svakoga je dana uronjen u rijeku ljudi u sredstvima javnoga prijevoza – u metrou ili u gradskome autobusu zvanom colectivo. Nerijetko mu se znalo dogoditi da ga koja gospođa, koja primijeti da nosi crni habit, zamoli: „Padrecito, možete li me ispovjediti? „Da, naravno, odgovorio bi. Jednom takvom prilikom jedna vjernica nije prestajala ispovijedati svoje grijehe, sve dok je nije ljubazno prekinuo: „U redu, na idućoj stanici moram sići."[1]

Trg Virreyes. Trideset pet stuba kojima se izlazi iz metroa nisu mala stvar za njegova pomalo ravna stopala i bolnu nogu. Povrh stuba nalazi se maleni kip Gospe Fatimske, ukrašen svježim cvijećem. Sada se Jorge nalazi ispod velike nadstrešnice; ondje je ljeti vruće, a zimi hladno i vlažno. Svi strpljivo čekaju premetro, trošan gradski vlak koji vozi u gradske periferije. Ni jedan prelat Vatikanske kurije, ni kardinal, predsjednik Biskupske konferencije, niti biskup iz bilo koje zemlje svijeta u kojima postoji Katolička crkva, nije naviknut na ovako zamornu rutinu. Ako ga i ima, onda je dobro skriven.

Još dvije stanice i Bergoglio stiže u Villu Ramón Carrillo. Villas miserias (šp. siromašna naselja) lokalni je naziv za ove vrlo neugledne prigradske četvrti ili, blaže, Villas de emergencia (siromašne četvrti). Peroni na stanici zapunjeni su papirom i limenkama. Na samo nekoliko koraka odavde započinje prigradska četvrt: kuće izgrađene protupravno i napola ili nastale nadograđivanjem. Nakon nekoliko metara više nema asfaltiranih ulica, ulazi se u ničiju zemlju, tučenu zemlju s neprekidnim kanalićima koji zaudaraju po kanalizaciji. Tu završava zakon. Pokoja skupina bolje uređenih kuća, ukrašenih vazama s cvijećem u prozorima, podsjeća na Pasolinijeve četvrti. No prevladava neugledna i divlja urbanizacija, zbog koje se čovjek ne može oteti dojmu da se nalazi u prostoru u kojemu se ni na što ne može osloniti. „Ovdje država nema ovlasti", svjedoče svećenici te četvrti, premda u Villi Ramón Carrillo postoji osnovna škola i ambulanta.

Često su župe smještene na rubovima gradskih aglomeracija, poput hodnika kroz koji se izlazi u „normalan grad. Na rubovima druge četvrti, Ville21, postoji i stražarsko mjesto koje čuvaju visoki mladići s pancirkama, u kaki uniformama Ratne mornarice. Paradoksalno, njihova prisutnost još više jača osjećaj nesigurnosti. Mnogi taksisti ne žele voziti u ove četvrti kako ih ne bi, kažu, „napali i orobili. Pedro Baya, župnik župe Bezgrešne u Villi Ramón Carrillo, to ne opovrgava. „Znao sam čuti fijukanje metaka pored sebe", mirno izjavljuje Baya.

Jorge, jer ondje svećenici nadbiskupa oslovljavaju s „ti, posjećuje ove četvrti, sve tamošnje župe, godinu za godinom. Više puta godišnje. Povodom proslave njihovih zaštitnika, za Gospinu procesiju, prigodom duhovnih obnova, kakvih drugih posebnih prigoda, prilikom godišnjega okupljanja tamošnjih svećenika ili učitelja katoličkih škola. Jorge sudjeluje u procesijama, zadrži se u razgovoru s ljudima, većinom s migrantima iz Paragvaja, Bolivije, Perua i središnje Argentine. On toliko odskače od tradicionalne slike nadbiskupa kao autoriteta, da su vjernici iz peruanske zajednice bili razočarani kada su ga vidjeli prvi put jer, kaže župnik Pedro, „nije došao u limuzini i s fanfarama.[2] Bergoglio poznaje svakoga pojedinog od ukupno osamsto svećenika svoje biskupije. Od početka svoje nadbiskupske službe nastojao je povećati broj svećenika u četvrtima. Svaka župa Ville ima ih dvojicu ili trojicu. Kada je postavljen na čelo biskupije, tamo su bila jedanaestorica, a sada su dvadeset i trojica. Za njih postoji otvorena telefonska linija koja mu pomaže da ih prati, sluša i pomaže im u trenutcima osobnih kriza. On ih prati, ne sudi im. Zna da svećenici, kako svjedoči o. Pepe di Paola, njegov dugogodišnji vikar za četvrti, imaju povjerenja u njega, povjeravaju mu se kao nijednomu drugom biskupu, iskreno mu govore o onome što proživljavaju i često dolaze u katedralu „ne iz obveze, nego da bi čuli njegovu duhovnu riječ.[3] Nekada su svećenici odlazili nadbiskupu u kuriju, a sada nadbiskup odlazi k njima. Razlika je velika. Bergoglio je, kažu svećenici, „blizu, bez obzira na to radi li se o manjim problemima ili o „velikome problemu – kada se pojedini svećenik nalazi na raskrižju života te se počne baviti mišlju da odustane od poziva i da se možda više isplati živjeti u bračnome zajedništvu. U Buenos Airesu kruži priča o svećeniku koji je otišao Jorgeu i obznanio mu svoju odluku da će živjeti s jednom ženom. Nadbiskup mu je odgovorio da će dati pripremiti papire potrebne za napuštanje kleričkoga staleža. „No, dodao je, „pričekaj nekoliko godina prije nego se odlučiš na djecu. Nakon dvije godine, ta se veza raspala, a ovaj se bivši svećenik vratio i priznao da je shvatio kako je svećeništvo njegov pravi poziv. Nakon što ga je poslušao, nadbiskup mu je odgovorio da će dati pripremiti proces za njegovo ponovno primanje u svećenike. „No, nadodao je, „najprije živi pet godina u čistoći kao laik." Danas je ovaj svećenik, kažu, jedan od najcjenjenijih svećenika u glavnome gradu.

Jorge poznaje prašnjave putove prigradskih četvrti, posivjelo drveće, poglede stanovnika koji su u jednome trenutku puni ljubavi i sreće, a u drugome već nepovjerljivi i ravnodušni. Poznaje ulice pune rupa gdje stanovnici parkiraju pokvarene, tisuću puta skrpane automobile. Poznaje djecu koja se igraju uz kanaliće, majku koja svoju kćer čisti od buha i pse lutalice koji se lijeno vuku od jednoga do drugoga raskrižja. Tu se svako toliko može naići na nadstrešnicu s prozorom zaštićenim rešetkama na kojoj stoji pretenciozan natpis: „Piće, sladoled, kruh, sredstva za pranje. Malo podalje, iznad jednih zatvorenih vrata, netko je rukom napisao: „Internet.

Jorge poznaje željezne rešetke kojih ima posvuda – štite vrata i prozore, verande, čak i malene ulaze u povrtnjake. U Villi Ramón Carrillo čak je i malo svetište sv. Kajetana, zaštitnika kruha i rada, pokriveno tako gustom metalnom mrežom da se od nje ne vidi ni svečeva slika. Isto je u drugim četvrtima. Jorge je naviknut na neuredne nizove loše izgrađenih kuća na čijim su prvim, ožbukanim katovima izgrađeni drugi katovi od opeke, a potom i treći. Improvizirani balkoni, nedovršene prostorije bez krova, koje godinu, dvije, tri ostaju nenatkrivene, služe kao terase za sušenje rublja. Ulice su pune odbačenih kanti, komada željeza, okvira kreveta i stolova.

Iznad podvožnjaka stisnula se još siromašnija četvrt, Villa Esperanza, čije su uličice tako uske da njima jedva prođe jedna osoba. Na jednoj betonskoj ćeliji ističe se natpis: „Prodaje se".

Nadbiskup je u Buenos Airesu stoljećima predstavljao „moć. Plaza de Mayo simbolično ujedinjuje središta moći glavnoga grada: predsjedničku palaču Casa Rosada, katedralu, općinu, Ministarstvo ekonomije. „Bergoglio, ističe o. Di Paola, „nije nikada promatrao stvarnost s gledišta Plaze de Mayo, nego iz mjestā boli, jada i siromaštva. Iz nizine jedne četvrti ili bolnice."

Svojim svećenicima Jorge želi utuviti u glavu da svećenik ne smije biti činovnik, nego mora znati postupati sa savjestima polazeći od njihove konkretne situacije, pružati „puno milosrđa u ispovjedaonici, olakšati pristup sakramentima, „odmah dati Božje stvari onima koji ih zatraže.[4] I dati besplatno, jer svećenik nije vlasnik Božjih dobara, nego njegov posrednik. Svećenici znaju da je Jorge strog prema onima koji – crkvenim pravilima, raznim zaprekama i birokracijom – opterećuju svoje odnose s vjernicima.

Nadbiskup, kojega je u metropoli lako zamijeniti za bilo kojega svećenika, osobno je uvjeren da povezanost sa siromašnima predstavlja duhovno bogatstvo i da je upravo među siromašnima moguće pronaći autentičnost i posebnu osjetljivost u odnosu prema Bogu. Opredijeljenost za siromašne – koju su potvrdili veliki skupovi latinoameričkih biskupa posljednjih pedeset godina: Medellín, Puebla, Santo Domingo, Aparecida – za njega je od temeljne važnosti, i to ne iz ideoloških, nego iz duboko religioznih razloga. Pastiri, kako sam kaže, „mirišu na ovce"[5]. Ta ga ideja neće nikada napustiti.

Jorge zna da su četvrti također nasilan svijet u kojemu okrutnost visi u zraku unatoč prividnomu miru koji može zavarati prolaznika: žene sjede pred vratima, muškarci piju i razgovaraju, djeca za Božić – kada je u Buenos Airesu ljeto – veselo gacaju u malim, plastičnim kadama. Jorge to dobro zna, ali ne povlači se, ne boji se.

U Villi Ramón Carillo, na nekoliko koraka od župe, trijem je jedne kuće zavijen u crno. Ondje živi obitelj mladića kojega je usmrtio zalutali metak ispaljen u sukobu između bandi. A događaju se još gore stvari. Jedna je bogata obitelj iz Buenos Airesa ubrzo nakon što je posvojila djevojčicu iz prigradske četvrti, preko njezinih crteža i uz pomoć psihologa, otkrila da je malena svjedočila pobačaju fetusa koji je zatim bio bačen psima za jelo.[6]

Župniku Pedru Bayi urezalo se u pamćenje jedno krštenje. U trenutku podjeljivanja sakramenta na oltaru, iznenada se na vratima nadstrešnice koja služi kao crkva zaustavio zadihan razbojnik u bijegu. Žrtva pljačke uhvatila ga je i udarala pištoljem po glavi. „Mladić je bio na koljenima i urlao, kada mu je progonitelj u jednome trenutku objema rukama uperio pištolj u glavu, vičući: 'Ubit ću te, ubit ću te.' Ostavio sam novorođenče i preplašen otrčao kako bih ga zaustavio." Mladić s krvavom glavom bio je spašen in extremis (lat. u posljednjemu času; na samrti) te je odveden u bolnicu. Na ulazu u crkvu ostala je velika lokva krvi. „Krv zaražena HIVom, prisjeća se župnik. „Navukli smo rukavice i dali se na čišćenje.

Kroz ta je vrata od kovana željeza, obojana u zeleno, Jorge prošao više puta. Župnik nije imao hrabrosti ispričati mu taj događaj. No nadbiskup je čuo puno takvih priča o događajima koji su se zbili na mjestima koja su mu jako dobro poznata. To nije svijet o kojemu bi on doznavao iz vijesti, nego on poznaje njegov miris, lica, taj je svijet dio njegova života. U četvrtima je, osim nasilja, duboko ukorijenjeno zlo droge. I dok narkobosovi žive u mjestima u kojima vladaju dobri životni uvjeti, pijuni narkotrgovine žive ovdje. Tu kraljuje paco, jeftina droga koja se može nabaviti za pet pesosa ili nešto više. Paco se dobiva od derivata kokaina koji „razdvaja mozak", kako se kaže u Buenos Airesu, te vrlo brzo stvara ovisnost. Nude je mladima, dječacima od trinaest, četrnaest godina, nekada i mlađima. Istim onima koji na sahranama srdačno grle župnika koji ispod njihovih jakni može osjetiti tvrde korice pištolja. To su adolescenti koji, kako bi došli do novca za doze, najprije kradu od obitelji, a potom posvuda nervozno napadaju prolaznike.

Droga je najveći problem jer potiče širenje oružja među maloljetnicima. Curas villeros, svećenici koji djeluju u ovim siromašnim četvrtima, 2009. su se uključili u nacionalnu debatu o mogućoj dekriminalizaciji droge, oštrim apelom. U njemu su, među ostalim, kazali kako u „četvrtima postoje de facto liberalizacija i dekriminalizacija". Nije problem u siromašnim četvrtima, kaže se u tekstu, nego u narkotrgovini koja ih iskorištava i na njima se bogati. Taj je dokument snažno utjecao na javno mišljenje. Kraljevi droge odmah su reagirali. „Nestani ili si mrtav", zaprijetio je ocu Pepeu di Paolu razbojnik pokrivena lica koji ga je jedne travanjske noći zaustavio u uličici Ville21.[7] Nadbiskup nije oklijevao podići prijavu u svoje ime i ponovno je objelodaniti. Dva dana potom, za vrijeme Svete Mise koju je slavio pred katedralom, javno napada „moćne trgovce mraka govoreći o prijetnjama njegovu svećeniku. Pepe, koji je pokrenuo inicijativu za sastavljanje apela, i ostali svećenici iz četvrti, osjećaju se zaštićenima. „Radije bih ja umro, nego da tebe ubiju, kaže mu nadbiskup. Narkodileri su odustali od nauma da ga ubiju, premda će Pepe nedugo nakon toga morati napustiti Villu21.

Jorge, silazeći u metro ili ulazeći u autobus s crnim fasciklom u ruci, nosi sa sobom sjećanje na sve. Nije nesavjestan, nije ni fatalist, samo je uvjeren da, ako želi vršiti svoju dužnost „pastira koji prati svoje stado", ne može živjeti u palači, imati osobnoga vozača i pratnju. Svjestan je da narkotrgovci ne prežu ni pred čime pa tako ni pred načelima Crkve. Meksički kardinal Juan Posadas Ocampo ubijen je 1993. na aerodromu Guadalajare, u pucnjavi između hladnokrvnih ubojica „Tijuanskoga udruženja". Službena je istraga događaj nazvala tragičnom fatalnošću, kao da se kardinal zatekao usred pucnjave između neprijateljskih bandi. Kasnije je izašlo na vidjelo da su Ocampa vlasti upozorile neka ne iznosi informacije o povezanosti između narkotrgovaca i lokalnih političara.

I nadbiskup Bergoglio primio je upozorenja. Neki su ga sindikalisti 2012. upozorili da bude oprezan jer postoje skupine koje mu žele zlo, savjetujući mu neka ne hoda gradom bez pratnje. „Nikada neću napustiti ulicu", bio je njegov odgovor.[8] Jednako je reagirao kada su ga njegovi svećenici iz četvrti upozorili da bi mogao biti otet.

Jorge je iskusio dva lica predgrađa: neobuzdano nasilje i veliku humanost. U opasnim je naseljima vidio veliku masu jednostavnih ljudi, gladnih nade, solidarnih, ispunjenih snažnom pučkom pobožnošću, veselih u dane slavlja. Puno je lakše pripremiti gozbu u prigradskoj nego u bogatoj četvrti, uvijek je tvrdio o. Pepe: „Žene kuhaju, muškarci snabdijevaju, mladi pomažu." Među napola izgrađenim kućama, gdje je država apstraktan pojam i gdje općinski službenici pitaju svećenike za adrese ljudi, župe su centri pomoći.

U rano poslijepodne ljudi dođu u Villu21 po hranu koja je već složena u vrećice: kruh, gustu juhu i malo voća. Župnik koji je naslijedio Pepea, Toto de Vedia, prima sve u malenoj sobici oblijepljenoj fotografijama, uspomenama, rukom pisanim obavijestima. Dva mobitela, veliki vrč matea, mirisnoga i gorkoga nacionalnog pića, rokovnik pun zabilješki. To je neprekidna procesija: majka koja dolazi po školsku užinu za sina; uznemirena majka čiji se sin predao drogi i ulici; majka koja traži posao za kćer; žena kojoj su potrebna invalidska kolica; mladić kojemu treba pronaći posao. Zatim su tu: proslava koju valja organizirati u staračkome domu; posjete obiteljima i bolesnicima; snabdijevanje namirnicama za slučaj izvanrednih potreba; sastavljanje pozivnice za slavlje Svete Mise u obližnjoj psihijatrijskoj bolnici; gradnja škole u četvrti; ispovijedi, mise.

U Buenos Airesu, metropoli, četvrti Ville – za koje je nadbiskup osnovao zaseban vikarijat – nisu uobičajene veličine, nego su to mali gradovi. Villa21 ima četrdeset tisuća stanovnika, „površinu od šezdeset, sedamdeset hektara, precizira Toto de Vedia, „koja je izvan kontrole institucija. Pod nadbiskupovim su nadzorom u četvrtima nastali instituti za sekundarno obrazovanje i brojni centri: za starije osobe, za borbu protiv droge, za profesionalno osposobljavanje. Sportom se bore protiv droge tako da djecu uključuju u sportske aktivnosti nakon nastave, kako ne bi bila prepuštena samima sebi. Osnivanje vikarijata naglašava stratešku važnost koju nadbiskup pridaje pastoralu u tim područjima.

Svaki put kada stigne u predgrađa, Jorge prisustvuje rađanju novih inicijativa. Kada siđe s gradskoga vlakića i uputi se sporim korakom prema župi Ville Ramón Carrillo, posljednjoj koju je osnovao, vidi kako pokraj crkve polako raste građevina koja će postati mjesto okupljanja djece nakon nastave, prostor za tečajeve profesionalnoga osposobljavanja te za malu ljekarnu. Tu zgradu gradi skupina od trideset sveučilištaraca pod vodstvom glavnoga majstora, koja svake subote dolazi iz centra. „Pomaže i grupa židovske mladeži sa svojim rabinom, kaže volonterka Mechi Guinle. U izgradnji sudjeluje i jedan evangelik, također stanovnik četvrti, jer sljedbenici evangeličkih zajednica koje u četvrti imaju svoju crkvu i nekoliko kuća za molitvu, u mirnome su suživotu s katoličkim župnikom. Pred crkvom se nalazi plavi plakat s natpisom: „Marijo, pomozi nam da vjerujemo da je nemoguće moguće.

Jorge se dobro osjeća u tim župama siromašnoga predgrađa. Jer to su Božje kuće koje je gledao kako rastu ili je pridonio njihovu stvaranju. Za doseljenike koji su došli iz još zapuštenijih regija, Crkva je kutak nade. U Villi21, gdje značajan broj stanovnika čine doseljenici iz Paragvaja, župa nosi naziv po njihovoj Gospi od Caacupéa. Crkva je nalik betonskoj građevini i puna je Gospinih kipića. Svaki kipić ima svoju povijest i moć zagovora, počevši od Gospe od Guadalupea. U dnu crkve nalazi se crtež koji prikazuje narod u slavlju prigodom hodočašća u svetište Caacupé. Također, ondje je okrugli vitraj s Isusovim likom, velikim raspetim Isusom. Tu je i kip Krista koji pokazuje na svoje milosrdno srce. I slika don Bosca. I prikaz o. Carlosa Mugice, oca intelektualca iz Ville31, iz Retira, koji je djelovao u pokretu „Svećenici za Treći svijet. Oca Carlosa ubila je 1974. antikomunistička grupacija „Trostruki A. Tu je i kip sv. Roka sa psom. K tomu, u kutu iza oltara, neka je vrsta špilje okružene šarenim papirnatim cvijećem s Djetetom Isusom koji stoji pred križem, okružen fotografijama župljana.

Jorgeu je toplo oko srca kada vidi ovu eksploziju vjere puka, smiješi se pred drvenim natpisom koji svjedoči o „posvećenju [dovršene crkve], 8. 10. 2009., po rukama oca biskupa, mons. Jorgea Marije Bergoglia. Jorge voli promatrati kako žene u crkvenim klupama tiho mole dok djeca trčkaraju pod obližnjom nadstrešnicom. Svojim svećenicima neprestano ponavlja: „Crkva ne postoji kako bi kontrolirala ljude, nego da bi im pomogla ondje gdje se nalaze. Prije njegova dolaska, svećenici koji su imali župe u gradu, brinuli su se i za dijelove predgrađa. Sada je obratno: svećenicima iz četvrti s barakama povjerava i četvrti srednje klase.

Jorge, koji je dosegao dob za umirovljenje, ne zna da se njegov život nalazi na prekretnici. Svatko se „rađa" u određeno doba. Karol Wojtyla čeličio se u skrivenu kazalištu protiv nacističke okupacije i radeći u kamenolomu te tvornici Solvay. Benedikt XVI. formirao se u sveučilišnim učionicama. Pio XII. i Pavao VI. stasali su u prostorijama vatikanskoga Državnog tajništva. Ivan XXIII. sazrio je među bugarskim pravoslavcima i turskim muslimanima.

Jorge Maria Bergoglio rađa se na svojim redovitim putovanjima metroom gdje promatra grad u njegovoj utrobi i koračajući siromašnim četvrtima.

POGLAVLJE II.

Franjin strah

Po apostolskoj palači pada kiša. Trg sv. Petra posut je kišobranima. Poslijepodne 13. ožujka 2013. prožeto je vlagom. Svi gledaju prema Sikstinskoj kapeli gdje 115 kardinala izbornika bira nasljednika Benedikta XVI.

Na dimnjaku iz kojega će se vinuti dim, sjedi galeb. Tamo je već satima. Galebovi podsjećaju na otvorena mora, na ocean. Prozaično rečeno, prošle su godine otkada su se prvi put spustili na grad slijedeći Tiber u potrazi za hranom. Rano ujutro čuje se njihovo kričanje, kao da je Rim luka.

Izgleda da će ova konklava potrajati. Na bdijenju je pariški kardinal André VingtTrois govorio o šestorici kardinala koji su još uvijek u igri.[9] Čini se da vodi milanski nadbiskup Angelo Scola, ali nije isključeno ni da bi papa mogao biti Brazilac, Kanađanin ili Mađar.

Mnoštvo na trgu iščekuje strpljivo, ali napeto. Poslijepodne prethodnoga dana, u utorak, 12. ožujka, svečana procesija kardinala odjevenih u crveno ušla je u Sikstinsku kapelu. Prisegnuli su da će poštovati tajnost i da „nikada neće podržati uplitanje, protivljenje ili bilo koju drugu vrstu interveniranja svjetovnih vlasti, skupina ili pojedinaca. „Obećavam, obvezujem se i prisežem. Tako mi pomogao Bog i ova sveta evanđelja koja dotičem svojom rukom[10], pročitao je svaki kardinal, a onda je u 17:39 papinski ceremonijar Guido Marini poručio extra omnes (svi van) nakon čega su se velika ulazna vrata kapele zatvorila i zaključala.

Ondje nema prozora u razini čovjeka, nego su oni smješteni jako visoko, pod krovom. Zatamnili su ih. U velikome prostoru, kojim dominira Michelangelov Posljednji sud, kardinali sjede podijeljeni u dva reda pred dugim klupama prekrivenima crvenim baršunom. Još se uvijek osjeti miris svježega drveta. Elegantne stolice presvučene su prošivenim presvlakama boje šampanjca.

Nijedno svetište moći nije usporedivo s ovim. Ni Kremlj ni Zabranjeni grad u Pekingu. Nijedan vladar koji vlada nad mnoštvom podanika ne bira se tako odmjerenim, a opet tako tajanstvenim obredima, u tako savršenoj dvorani prekrivenoj impresivnim freskama. „Susret s Isusom Posljednjega suda, prisjeća se kardinal Angelo Bagnasco, „izaziva jezu. Kada se zatvore vrata, sami smo: mi i On.[11] U trenutku glasanja svaki kardinal u tajnosti napiše ime koje je prethodno izabrao na glasačkoj kartici, presavije karticu da se ne vidi što je napisao i polako se uputi prema kraju kapele. Prolazi pokraj stalka s evanđeljem, dolazi do glavnoga stola na kojemu se nalaze tri glasačke kutije konklave. Jedna za predane kartice, druga za prebrojene kartice i treća, s malim ključem, koju se, ako je potrebno, nosi nemoćnim kardinalima.

Iza