Politička elita u Hrvatskoj 1990.-2000.

By Davorka Budimir

Knjiga o političkoj eliti u Hrvatskoj od 1990. do 2000. godine, o njezinim obilježjima i regrutacijskim kanalima, načinima utjecaja na transformacijske i konsolidacijske procese i izgradnju demokratskih političkih institucija, kao i o ulozi političkih stranaka u tom procesu. Sadržajno se započinje definiranjem pojma elite i osvrtom na hrvatsku političku elitu u razdoblju od 1989. do travnja 1990. te od 1990. do 2000. godine. Slijede poglavlja koja se odnose na instituciju vlade i predsjednika u potonjem periodu, te se kroz analizu HDZ-a i SDP-a u devedesetima promatra uloga političkih stranaka u regrutaciji političke elite.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Bulaja naklada
• Release date: Jan 13, 2021
• ISBN: 9789533284514

Book preview

DAVORKA BUDIMIR

POLITIČKA ELITA U HRVATSKOJ 1990.-2000.

Dr. sc. Davorka Budimir

POLITIČKA ELITA U HRVATSKOJ 1990.-2000.

Political Elites in Croatia 1990-2000

Vlastita naklada:

Davorka Budimir

Recenzenti:

Prof. dr. sc. Livia Kardum

Prof. dr. sc. Zoran Tomić

Lektura i korektura:

Grafo-Amadeus d.o.o. Zagreb

Dizajn naslovnice:

Igor Vranješ, dipl. dizajner

www http://igorvranjeis.com/.

Prijevod na engleski jezik:

Darko (Don) Markušić

Tisak:

Grafo-Amadeus d.o.o. Zagreb

[e-mail]

E-knjiga:

Bulaja naklada d.o.o. Zagreb

Naklada:

500 komada

Narudžbe: [e-mail]

Zagreb, 2017.

ISBN 978-953-59433-0-3 (tiskano izdanje)

ISBN 978-953-328-451-4 (ePub)

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 0000956072.

©Copyright: dr. sc. Davorka Budimir

Niti jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ili na bilo koji drugi način reproducirati bez pismenog dopuštenja autora i nakladnika.

DAVORKA BUDIMIR

POLITIČKA ELITA U HRVATSKOJ

1990.-2000.

Zagreb, 2017.

Ovu knjigu posvećujem mojoj djeci Ani, Luki i Ivi.

Beskrajno sam zahvalna suprugu Mirku na velikoj podršci,

a mami i tati na strpljenju. Nekada se činilo da nikada

neće biti završena.

PREDGOVOR

Knjiga Politička elita u Hrvatskoj 1990.-2000. nastajala je dugo zbog različitih životnih okolnosti. Ona predstavlja objavu doktorske disertacije koja je za ove prilike prilagođena široj javnosti, te nadopunjena prilozima kojih u integralnom tekstu znanstvenog istraživačkog rada nije bilo. Hrvatsku političku elitu počela sam proučavati 2000. godine upisom poslijediplomskog studija Komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i kroz sve ovo vrijeme prikupljala sam dokumente i razgovarala sa sudionicima tog tranzicijskog razdoblja nastojeći biti objektivna i fokusirana samo na te pojedince i njihove međusobne odnose.

Ova knjiga ima jedan cilj, a to je da postane sekundarni izvor podataka za nova politološka i sociološka istraživanja u neophodnom rasvjetljavanju povijesnog konteksta u kojem su nastajale prve neovisne hrvatske političke institucije nakon raspada komunističkog sustava početkom devedesetih godina.

Prva tranzicijska politička elita, nastala je u vakumu urušavanja komunističkog i izgradnje demokratskog sustava, te je imala rijetku privilegiju da istovremeno izgrađuje političke institucije, ali i da oblikuje samu sebe.

Na tom istraživačkom putu prepreke su bile brojne, a danas se čini da taj put nije bio uzaludan. Vremenski odmak od tog razdoblja daje nam priliku da kao pojedinci i kao društvo razmislimo o kontekstu u kojem su se stvarale političke institucije i tko su bili pojedinci na pozicijama najviše vlasti tijekom devedesetih godina u Hrvatskoj.

Zahvaljujem se posebno prof. Liviji Kardum i prof. Zoranu Tomiću koji su istinski uvidjeli važnost ove teme i svaki prema svojim mogućnostima bili ogromna podrška. Velika hvala i prof. Boži Skoki. Veliko hvala odvjetniku i prijatelju Donu Markušiću koji je zaključak preveo na engleski jezik i omogućio da s ovom temom budu upoznati mnogi pojedinci izvan Hrvatske, ali i mnogi stranci kojima je Hrvatska postala dom.

Najveću motivaciju dobivala sam od onih koji su me zaustavljali smatrajući ovu temu nepotrebnom u sadašnjem trenutku za Hrvatsku, a njih nije bilo malo.

Ovom prilikom zahvaljujem mojim roditeljima, tati Dragecu i mami Ivanki, njima nije bilo lako gledati kako svakodnevno između radnih obaveza i odgoja djece nađem vremena da se bavim ovim područjem moga interesa. Zahvaljujem i mom bratu Ivici i on je često doprinosio da propitujem sebe i svoje mogućnosti.

Ove knjige ne bi bilo bez stvarne potpore moga supruga Mirka koji je vjerno pratio svaku napisanu stranicu, propitivao moje teze, brinuo se i ohrabrivao me da ne odustanem, te s istinskom ljubavi odgajao našu djecu Anu, Luku i Ivu da budu pošteni, ponosni i vrijedni građani Hrvatske.

Ova knjiga nije savršena, tako da će svaka pohvala i kritika biti jednako važne u daljnjoj raspravi o ovoj temi. Neka to bude inspiracija novim znanstvenicima u proučavanju političkih elita na ovim prostorima.

Davorka Budimir

SAŽETAK

Cilj rada je bio opisati političku elitu u Hrvatskoj od 1990. do 2000. godine, obilježja i regrutacijske kanale, kako je ona utjecala na transformacijske i konsolidacijske procese i izgradnju demokratskih političkih institucija, te utvrditi kakvu su ulogu u tom procesu imale političke stranke. Osobine političke elite utječu na ostala obilježja i funkcioniranje političkog sustava, a time i na njegovu kvalitetu koja se osigurava kroz raznolikost političkih elita, konsenzus oko temeljnih društvenih vrijednosti, jasnih i unaprijed utvrđenih pravila natjecanja između političkih aktera, te nadzora nad njihovim djelovanjem. Obilježja izabrane političke elite proizlaze iz načina regrutacije unutar političkih stranaka, a ogledali su se kroz kadrovsku politiku i kandidacijske postupke na temelju kojih se ona strukturirala.

Demokratska promjena sustava proizvela je gubitak monopolnog položaja vladajuće komunističke garniture, a akteri promjena su proizašli iz društvenog vakuuma u kojem je došlo do regrutacije novih članova političke elite. Ova heterogena grupa pojedinaca je imala istovremenu dvostruku ulogu: da uspostavi nove društvene institucije i da konsolidira samu sebe kroz nove regrutacijske kanale. Predmet istraživanja bile su profesionalne i političke karijere, te javno dostupni podaci o 797 osoba koji su tijekom prvih deset godina hrvatske samostalnost bile na 1027 pozicija u najvišim političkim institucijama na nacionalnoj razini. Promatrala sam promjene u strukturi i načinima regrutacije političke elite od prvih višestranačkih izbora do druge mirne smjene vlasti 2000. godine. Obilježja političke elite i mehanizmi regrutacije bili su u interakciji s nizom drugih faktora i ulogom koju su imali najviši dužnosnici politički institucija.

Smatram da sam rezultatima ovog istraživanja ispunila postavljene ciljeve. Prvi cilj je bio da opišem kako se oblikovala politička elita u Hrvatskoj od prvih višestranačkih izbora 1990. godine do promjene vlasti 2000. godine. Drugi, da prikažem načine regrutacije prvobitne političke elite, te kako je ona utjecala na ostala obilježja političkog sustava i funkcioniranje političkih institucija i političkih stranaka. Treći, da pokažem koji su bili glavni regrutacijski kanali za ulazak i napredovanje unutar političke elite, te koji su bili obrasci izlaska iz nje. Četvrti, da prikupljene podatke i priloge rada sistematiziram kao bi oni poslužili kao sekundarni izvor za daljnja istraživanja političke elite u Hrvatskoj.

Ključne riječi: politička elita u Hrvatskoj, kanali regrutacije, obilježja političke elite, konsolidacija demokracije, HDZ (Hrvatska demokratska zajednica), SDP (Socijaldemokratska stranka)

SUMMARY

The aim of the work was to describe the political elite in Croatia from 1990 to 2000, its features and recruitment channels as well as how it influenced the transformation and consolidation process and the building of democratic political institutions and to establish the role that political parties had in that process. The characteristics of the political elite influences the other features and functioning of the political system and thus its quality which is ensured through the diversity of the political elite, consensus about fundamental social values, clear and pre-established rules of competition between the political actors and control over their actions. The characteristics of the elected political elite stems from the manner of recruitment within political parties and which can be seen through the personnel policy and candidate procedure based on which they were structured. Democratic changes to the system resulted in a loss of the monopolistic position of the ruling leadership and the agents of change arose from a social vacuum resulting in recruitment of new members of the political elite. This heterogeneous group of individuals had a simultaneous dual role: to establish new social institutions and consolidate itself through new recruitment channels. The subjects of the research were professional and political careers and publicly available information on 797 persons who, during the first ten years of Croatian independence, were in 1027 positions in the more important political institutions at the national level. I analysed changes in the structure and manner of recruitment of the political elite from the first multi-party elections until the second peaceful change of power in 2000. The features of the political elite and recruitment mechanism were in the interaction of many other factors and the roles which the top officials of political institutions had.

I believe that the results of the research fulfilled the set goals. The first goal was to describe how the political elite in Croatia were shaped from the first multiparty elections in 1990 to the change of government in 2000. Secondly, to portray the recruitment modes of the original political elite, and how this elite affected the other characteristics of the political system and the functioning of political institutions and political parties. Thirdly, to indicate the main recruitment channels for entry and advancement within the political elite, as well as exit patterns. Fourthly, to systematize the collected data and annexes such that they would serve as a secondary source for further research of the political elite in Croatia.

Key words: political elite in Croatia, recruitment channels, characteristics of political elite, democratic consolidation, CDU (Croatian Democratic Union – HDZ), SDP (Social-Democratic Party)

UVOD

Glavnu motivaciju za opisivanje političke elite u Hrvatskoj od 1990. do 2000. godine pronašla sam u činjenici da ne postoje politološka istraživanju na tu temu, a što nije u skladu s ulogom koju ona ima u modernom demokratskom društvu, kao niti znanstvenim istraživanjima koja se na tu temu danas provode u svjetskoj politološkoj zajednici.

Kako opisati i strukturirati političku elitu Hrvatske? Kako pokazati njenu ulogu u izgradnji i formiranju političkih institucija, u uvjetima intenzivnih promjena koje su započele rušenjem komunističkog sustava, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća? Kako se formirala i djelovala politička elita u jednom povijesnom razdoblju, koje je bilo obilježeno, s jedne strane, nezadovoljavajućom pozicijom i statusom Hrvatske unutar postojećeg socijalističkog poretka, uzrokovanog ekonomskom krizom i tadašnjim međurepubličkim odnosima, a s druge, buđenjem nacionalne svijesti o potrebi izgradnje nacionalne države i s njom povezanog rata?

Demokratske promjene iz autoritarnih u demokratske poretke koje su zahvatile bivše europske, komunističke države oživjele su teoriju elita u kasnim osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća (Domhoff/Dye 1987., Higley/Burton, 1987., Wasilewski, 1989.). Dva su razloga tome, prvi, napuštena je marksistička interpretacija političkih pojava i procesa, zbog asocijacije na komunistički period i drugi, prema kojemu je uloga elita u tranzicijskim procesima važna za određivanje smjera i intenziteta demokratskih promjena. Slom komunističkog sustava krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća bio je uzrokovan promjenom ponašanja komunističke političke elite koja je preuzela ulogu rušenja postojećeg, ali i izgradnje novog demokratskog sustava (Higley/Burton, 1989.).

Komunistička politička elita je kao politički akter stvorila preduvjete za provođenje prvih višestranačkih izbora. Političke odluke koje je donosila bile su putokaz u određivanju daljnjeg društvenog razvoja, a predstavljale su ograničavajuće mogućnosti povijesnih alternativa. Ona je procijenila da će svojim odlukama ostvariti interese i mogućnost ostanka na vlasti u demokratskom okruženju, te da će istovremeno pokušati umanjiti realizaciju interesa drugih političkih stranaka koje su participirale u prvim višestranačkim izborima. Rezultati prvih višestranačkih izbora strukturirali su novu, demokratski izabranu političku elitu koja je usmjeravala daljnje transformacijske procese. U vrijeme socijalističkog sustava Komunistička partija Jugoslavije bila je jedina politička stranka koja je djelovala u svim federativnim republikama i pokrajinama.

Komunističku vladajuću elitu definiram kao usku vladajuću grupu koju obilježava ekskluzivnost vezana uz pripadnost komunističkoj partiji, čiji predstavnici zauzimaju najviše državne i upravljačke pozicije, posjeduju moć i privilegije koje proizlaze iz pozicija na kojoj se nalaze, te posjeduju moć za donošenje obvezujućih odluka.

Iako je komunistička politička elita imala apsolutnu kontrolu nad svim društvenim procesima, položaj pojedinaca u njoj nije bio autonoman, već je ovisio o nadređenima iz vladajuće hijerarhije, te kontroliran od partijskih tijela. Komunistička politička elita bila je generator proturječnosti i uzrokovala je urušavanje postojeće države. Savezna vladajuća komunistička elita bila je fragmentirana i bez zajedničke svijesti o mogućnosti rješavanja bitnih problema zajednice. Regionalno neujednačen gospodarski razvoj, vjerska i nacionalna heterogenost stanovništva, različite povijesne i kulturne okolnosti, ali ponajviše unutarnja borba za dominacijom pojedinih dijelova podijeljene komunističke političke elite (prema nacionalnom, teritorijalnom, republičkom kriteriju) uzrokovali su različite stavove o temeljnim društvenim vrijednostima i smjernicama razvoja.

Krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća na saveznoj razini je postojao antagonizam između državnih institucija, osobito Predsjedništva SFRJ, Saveznog izvršnog vijeća i partijskog vrha CK SKJ-u, a tome su doprinijeli jednogodišnji rotirajući mandati za većinu najviših rukovodećih pozicija. Sredinom 1986. godine provedene su promjene na vrhu republičkih partijskih organizacija i na saveznoj razini. Interesne suprotnosti republičkih političkih elita poticale su produbljivanje ekonomske krize (bila je latentna od početka osamdesetih godina), kasniju političku krizu, a na kraju i legitimacijsku krizu koja je dovela do raspada SFRJ početkom devedesetih godina.

Prva, demokratski izabrana vladajuća politička elita, formirana neposredno nakon prvih višestranačkih izbora u proljeće 1990., utjecala je na karakter, intenzitet i smjer kretanja hrvatskog društva. Ona je bila glavni politički akter jer je donosila i provodila obvezujuće političke odluke, a posljedice tih odluka su se odnosile na sve hrvatske građane.

U proteklih dvadeset godina u Hrvatskoj nije objavljena niti jedna politološka knjiga[1] koja bi istražila samu političku elitu, a većina znanstvenih radova samo je usput doticala tu temu kroz analizu drugih politoloških tema, iako je bilo pojedinačnih radova (Jović, 1993., Jović, 2003., Čular, 2005., Ilišin, 1999., 2001., 2007., Zakošek, 1993., 2007.) koji su proučavali uglavnom parlamentarnu ili stranačke elite, kao dijelove političke elite.

Suvremena svjetska politološka literatura u posljednjih nekoliko godina povećava broj znanstvenih radova i istraživanja o političkim elitama, uvažavajući potrebu sustavnog proučavanja političke elite kako bi se izgradio kategorijalni aparat i varijable na temelju kojih bi se mogla provoditi daljnja istraživanja.

U istraživanjima političkih sustava bivših komunističkih država nakon 1989. godine pažnja istraživača bila je usmjerena na pitanja političke transformacije i demokratske konsolidacije (Merkel 1999., Ágh 1998., Pridham/Ágh 2001., Carothers 2002.), većinom u sklopu istraživanja transformacije. Osim toga, istraživanja su bila usmjerena na analizu naslijeđa starog komunističkog sustava, te pravaca razvoja pojedinih političkih sustava (npr. analiza država Srednje i Istočne Europe (Lane, 2002., Lewis, 2002., Gallina, 2007.). Neki autori, posebice Higley (Higley i dr., 1998.) i Grzymala-Busse (Grzymala-Busse i dr., 2002.) bili su usredotočeni na istraživanja postkomunističkih političkih elita u Europi nakon pada Berlinskog zida. Higley i dr. su ponudili teoretski okvir za klasifikaciju sustava elita, a Grzymala-Busse i dr. istraživali su važnost natjecanja elita za razvoj novih demokratskih političkih elita tranzicijskih država.

Izostanak znanstvenih istraživanja hrvatske političke elite ima za posljedicu nedostupnost hrvatskih pokazatelja u širem znanstvenom kontekstu. U užem smislu, znanstvena analiza obilježja političke elite omogućila bi rasvjetljavanje njene uloge u pojedinim fazama demokratske tranzicije, te kako su obilježja regrutacije utjecala na stupanj konsolidacije demokratskog poretka.

Zašto nedostaju znanstveni radovi o političkoj eliti kao zasebnom fenomenu u hrvatskoj politologiji? Neki od mogućih razloga su: nepovoljan povijesni kontekst, zahtjevnost istraživanja i nedovoljna razvijenost discipline.

Društveno-povijesni kontekst bio je uvjetovan ratom i ratnim zbivanjima u prvih nekoliko godina hrvatske samostalnosti, ali i zatvorenošću hrvatske političke elite. Drugi razlog, kompleksnost istraživanja političke elite, odnosi se na otežane kanale pristupa objektivnom istraživanju političara koji izbjegavaju intervjuiranje u znanstvene svrhe ili u istraživanjima ne žele sudjelovati, te se do empirijskih podataka mora dolaziti preko sekundarnih izvora. Treći razlog, odnosi se na nedovoljnu razvijenost političke sociologije i komparativne politike u istraživanju političkih elita na sveučilišnoj, institucionalnoj razini. U nekim postsocijalističkim državama su, unutar politološke zajednice, razvijeni različiti smjerovi istraživanja političkih elita,[2] od istraživanja odnosa prema drugim elitama do odnosa prema tranzicijskim i konsolidacijskim procesima, dok su u Hrvatskoj takvi radovi izostali. Osim toga, istraživanjem političke elite bavi se sociologija kao društveno-humanistička grana, iako je njen osnovni naglasak na širem istraživanju elita općenito. S obzirom na opisano stanje u ovom radu ću istražiti političku elitu kombinirajući sociološki pristup istraživanju politike elite i teoriju aktera.

Politička sociologija je interdisciplinarna, znanstveno-teorijska i akademska disciplina koja istražuje različite aspekte društvene moći, pomoću koje se analizira organizirana politička moć i njezin utjecaj na vlast, odnosno, kako ju osvojiti, raspodijeliti ili provesti (Pavlović, 2010.: 21-22). Njen istraživački fokus je u sljedećim područjima: društvenom oblikovanju moderne države; u traženju odgovora kako društvene nejednakosti utječu na politiku tj. tko doista vlada; kako izvaninstitucionalni akteri utječu na politiku jednog društva, te proučava kategorije moći u malim grupama (obitelj, radna sredina itd.). Pomoću političke sociologije moguće je razumijevanje društvenog konteksta politike ili djelovanje društvenih skupina u politici, tako je najšire možemo definirati kao znanost koja se bavi pitanjima odnosa društva i politike. Ti odnosi su dvosmjerni, jer društveni kontekst utječe na politiku, ali i politika djeluje na oblikovanje društva.

Znanstvenici koji su utjecali na razvoj političke sociologije, a važni su za istraživanje političke elite bili su: Vilfredo Paretto i Gaetano Mosca, kao osnivački klasične teorije elita i teorije o cirkulaciji elita; Max Weber koji je postavio temelje moderne političke sociologije, te Robert Michels koji je objavio prvu knjigu o sociologiji političkih stranaka u modernoj demokraciji. Od anglosaksonskih istraživača političke sociologije najznačajniji su bili: Daniel Bell, S. M. Lipset, Charles W. Mils, Robert A. Dahl, Tomas Bottomore, Michael Mann, Rosemary Crompton, T. H. Marshal i Erik Olin Wright. Od ostalih političkih sociologa važnih za istraživanja političke elite izdvajam Giovannia Sartoria iz Italije, te Raymonda Arona, Daniel-Louis Seilera i Maurice Duvergera iz Francuske.

Za francuskog sociologa Duvergera je moderna … politička sociologija znanost o vlasti, upravljanju, autoritetu i zapovijedanju u svim ljudskim društvima (Duverger, 2001.: 12). Na tom tragu, jedan od najpoznatijih britanskih političkih sociologa marksističke orijentacije, Tomas Bottomore, definirao je predmet političke sociologije na sljedeći način: … politička sociologija se bavi pitanjima moći u društvenom kontekstu, pri tome moć određuje kao sposobnost pojedinaca ili društvene grupe da djeluje (da donosi i izvršava odluke ili da, općenito govoreći određuje djelokrug odlučivanja), ako je neophodno u suprotnosti s interesom drugih pojedinaca ili grupa (Bottomore, 1987.: 33).

Za relevantnost istraživanja političke elite polazim od Bottomorova određenja stila političke akcije tj. borbe za moć. On smatra da su društvene grupe, a ne pojedinci zaslužni za politički aktivizam. Kod društvenih grupa razlikuje društvene pokrete i političke stranke. Političke stranke su čvrste organizacije koje imaju strukturu, ideološku usmjerenost, članstvo, pravila djelovanja i izabrano rukovodstvo (Isto, 1987.: 66-67). Za istraživanje političkih elita relevantna je analiza utjecaja intelektualaca i akademske zajednice na politiku i političare. Razlikovao je tri glavna tipa intelektualaca: one koji formuliraju načela politike unutar opće teorije; one koji su manje povezani s političkim organizacijama, ali sistemski istražuju i promišljaju važna politička pitanja i eksperte, aktivno uključene u politiku kroz obnašanje dužnosti u vlasti.

Teorije aktera polaze od činjenice da je politička elita dominantan akter u procesu demokratske tranzicije o kojoj ovisi rezultat i smjer promjene političkog sustava. Za kasnije demokratske deficite i usporavanje konsolidacijskih procesa mnogi autori smatraju da je slabosti prve tranzicijske političke elite jedan od uzroka zaostajanja. Tranzicijska politička elita formirala se iz regrutacijskih kanala na početku demokratskih promjena nakon prvih višestranačkih izbora (Higley/Burton, 1992., Linz/Stepan, 1996., Lazić, 1994., Antonić i dr., 1993.). O smjeru promjena odlučivala je demokratski izabrana politička elita kroz vlastite procjene i djelovanje u određenom povijesnom, političkom i vremenskom kontekstu. Legitimno izabrana, prva višestranačka demokratska politička elita, je u kratkom vremenskom razdoblju bila suočena s nizom transformacijskih procesa.

Nove okolnosti demokratskog djelovanja prisiljavale su političku elitu da uspostavi nove obrasce političkog ponašanja, donosi pravila političkog natjecanja, izgradi političke institucije, uvaži postojanje opozicijskih grupa i drugih veto-igrača, te da pri tome i samu sebe transformira. Povijesno-politički kontekst, ekonomska razvijenost društva i utjecaj međunarodnih aktera su okvir unutar kojeg politička elita djelovanjem i političkim strategijama nastoji ostvariti svoje ciljeve.

Unutar teorije aktera postoje dva dominantna pravca o ocjeni uloge političke elite na demokratizacijske procese; deskriptivno-empirijski i deduktivni pristup racionalnog izbora. Deskriptivno-empirijski pravac (O’Donell/Schmitter, 1986., Di Palma, 1990.) opisuje djelovanja političkih aktera tijekom pojedinih transformacijskih faza. Unutar liberalizacije komunističkog sustava dolazi do raslojavanja vladajuće komunističke elite na one koji su za reforme i one koji su protiv njih, ali i popuštanja režima prema novim alternativnim pokretima i udruženjima. Nakon prvih višestranačkih izbora nastupa neizvjesnost za sve političke aktere. Prva vladajuća postkomunistička politička elita i opozicija nisu mogle ocijeniti razinu političke moći s kojom su u tom trenutku raspolagale. Osim toga stalno su se mijenjala politička pravila, pa su se akteri svakodnevno prilagođavali različitim strategijama djelovanja.

Deduktivni pristup racionalnog izbora (Przeworski, 1986., 1991., Elster, 1990.) smatra da je opisivanje političkih situacija i djelovanje aktera nedostatno, te na temelju teorije igara polazi od različitih strategija koje su rezultat konkretnog djelovanja političkih aktera. Rezultati djelovanja političkih aktera mogu dovesti do demokratizacije sustava, jer se pretpostavlja da će djelovati racionalno kako bi bili postignuti očekivani ciljevi. Teoretičari ovog pristupa su smatrali da će u fazi liberalizacije komunističkog sustava doći do demokratskih promjena ukoliko tadašnja vladajuća komunistička politička elita donese pogrešne političke odluke precjenjujući svoju političku snagu.

Teorije racionalnog izbora su pomoću modela teorije igara analizirale i poopćavale strategije djelovanja pojedinih političkih aktera. Iako su ova dva pravca nedovoljna za ocjenu uloge političke elite u procesima promjene nedemokratskih u demokratske poretke, oni nepobitno ukazuju na veliku ulogu neposrednih aktera, te kako su stvarnim djelovanjem i političkim odlukama, utjecali na tok i intenzitet demokratskih promjena.

U ovom radu oslanjati ću se na deskriptivno-empirijski pravac teorije aktera, jer u Hrvatskoj postoji nedostatak opisivanja političkih procesa i djelovanja političkih aktera s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina. Iako su politički akteri i procesi bili odlučujući u fazi liberalizacije komunističkog poretka politološko zanemarivanje istraživanja posljednjeg desetljeća prije sloma socijalističkog poretka bilo je uzrokovano i povijesnim kontekstom, a djelomičnu krivnju treba pripisati i ratnom stanju za vrijeme Domovinskog rata u prvih nekoliko godina hrvatske samostalnosti. Tako je faza liberalizacije bivšeg komunističkog sustava ostala politološki neistražena, a kasnija znanstvena objašnjenja transformacijskih i konsolidacijskih procesa manjkava i empirijski neprovjerena.

Cilj rada je pokazati da način regrutiranja prve demokratski izabrane političke elite, određen širim povijesnim kontekstom, utječe na razinu i kvalitetu konsolidacije demokracije u Hrvatskoj. Način regrutiranja političke elite je rezultat nedovoljnog demokratskog unutarnjeg ustroja političkih stranaka. Svjesna sam da ostala obilježja političkog sustava (funkcioniranje političkih institucija, djelovanje političkih stranaka, ponašanje birača, tip aktualnih društvenih problema, međunarodna uvjetovanja i pritisci itd.) također utječu na način regrutiranja, te ću ih koristiti kao intervenirajuće varijable u ovom istraživanju.

Kako su obilježja i način regrutiranja demokratski izabrane političke elite u Hrvatskoj od 1990. do 2000. godine utjecali na transformacijske i konsolidacijske procese, te izgradnju demokratskih političkih institucija, te kakvu su ulogu u procesu regrutacije političke elite imale političke stranke?

Na ova pitanja ću odgovoriti analizirajući: sociodemografskih obilježja, profesionalne i političke karijere prije prvog ulaska u nacionalnu političku elitu, te opisom kanala ulaska i mehanizama regrutacije. Sociodemografska obilježja opisati će spol, dob, prosječnu starost, državu i mjesto rođenja, nacionalnost, razinu obrazovanja i stečeno zvanje nakon završetka redovitog školovanja. Profesionalno iskustvo prikazati će zanimanje prije ulaska u nacionalnu političku elitu, profesionalno područje i razinu upravljanja. Političko iskustvo prije prvog ulaska u nacionalnu elitu ukazuje stranačku karijeru i iskustvo sudjelovanja u obnašanju vlasti na horizontalnoj i vertikalnoj razini.

Analiza kanala ulaska i mehanizama regrutacije pokazati će da li su članovi nacionalne političke elite ulazili na najviše političke dužnosti kroz političku stranku ili izvan nje. Za one koji su ušli izvan političke stranke analizirati ću ulogu predsjednika vladajuće stranke (HDZ-a) koji je istovremeno bio i predsjednik države u analiziranom desetogodišnjem razdoblju.

Način regrutacije i obilježja demokratski izabrane političke elite u Hrvatskoj od 1990. do 2000. godine utjecali su na tijek procesa demokratizacije i demokratske konsolidacije, dizajn temeljnih političkih institucija, te stabilizaciju obrazaca političkog djelovanja, pri čemu političke stranke regrutiraju nove pripadnike političke elite.

Za operacionalizaciju sam koristila sljedeće tvrdnje:

Prva, razlikovali su se obrasci prvobitne regrutacije političke elite neposredno prije prvih višestranačkih izbora, u periodu liberalizacije bivšeg socijalističkog sustava, između tada vladajućeg Saveza komunista i stranaka koje su bile u formiranju. Opstanak pojedinaca u vodstvu transformiranog Saveza komunista ovisio je o rezultatima frakcijskih borbi, a za uspon u novim političkim strankama bilo je ključno formiranje ideološki i personalno povezanih skupina oko stranačkih lidera i najužeg stranačkog rukovodstva.

Druga, vladajuća HDZ-ova politička elita formirana 1990. godine, regrutirala se kroz dva istodobna procesa: izgradnju državnog aparata i pozicioniranje pojedinaca u njemu, te kroz obavljanje raznih stranačkih dužnosti u stranci.

Treća, obilježja političke elite i mehanizmi regrutacije u interakciji su s nizom drugih faktora koji utječu na kvalitetu konsolidacijskih procesa: ključnim političkim institucijama (izbornim sustavom, prezidencijarizmom ili parlamentarizmom, mehanizmima regionalne samouprave), tipom dominantnih političkih problema, dinamikom izbornog tijela, smjenom generacija unutar političke elite, te međunarodnim uvjetovanjima i pritiscima.

Treća komponenta dizajna istraživanja odnosi se na jedinice analize, a to su najviše političke pozicije unutar najviših horizontalnih nacionalnih političkih institucija (Sabora RH, Vlade RH, Ureda Predsjednika RH, te stranački vrh dvije političke stranke HDZ-a i SDP-a).

Od izvora podataka korištena je dokumentacija, arhivski zapisi i intervjui. Od dokumentacije analiza obuhvaća stranačke dokumente (statute, dokumente, odluke stranačkih tijela koje se odnose na izbore, postupke kandidiranja i ovlasti stranačkog vodstva, analizu odluka o imenovanjima ili izboru pojedinih dužnosnika na izvršne funkcije) i analizu sadržaja tekstova koji su objavljeni u tiskanim i elektroničkim medijima. Arhivski zapisi uključuju službene evidencije stranačkih tijela i institucija, popise imena, anketne podatke, analizu biografija i javno dostupnih podataka o profesionalnom i političkom angažmanu, te njihove osobne zapise. Otvoreni intervju, kao jedan od najvažnijih izvora informacija korišten je uvijek kada je to bilo moguće.

S obzirom na određeni predmet istraživanja, teorijski okvir, te dizajn i metode istraživanja rad je podijeljen u nekoliko cjelina. U prvoj opisujem teorijski pristup istraživanju političkih elita kroz pojam političke elite, genezu od prve upotrebe pojma u sociologiji, preko razvoja u okviru klasičnih teorija elita u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, zanemarivanja istraživanja u vrijeme marksističke orijentacije u komunističkim državama, do ponovnog istraživanja u suvremenoj politologiji kroz koncept demokratskog elitizma, te oživljavanjem istraživanja u vrijeme rušenja socijalističkog sustava, transformacijskih i konsolidacijskih procesa koji su uslijedili krajem dvadesetog stoljeća.

Političke elite postkomunističkih država razlikovale su se prema svojim obilježjima od političkih elita razvijenih demokratskih država, a osim toga njihova uloga je bila značajna na prijelazu iz nedemokratskih u demokratske poretke, krajem prošlog stoljeća koje su se odvijale u kratkom vremenskom periodu.

U središnjem dijelu rada, istražujem hrvatsku političku elitu od početka demokratskih promjena krajem osamdesetih godina do druge mirne smjene vlasti 2000. godine. Uvodni dio opisuje iskustvo prethodnog komunističkog sustava u okviru bivšeg poretka, uz ocjenu uloge komunističke političke elite u njemu. U nastavku dajem pregled nastanka prvih političkih stranaka, te rezultate parlamentarnih izbora 1990. godine i na temelju njih prikazujem kako su se formirale prve višestranačke političke institucija. U ovoj cjelini obuhvaćeno je vremensko razdoblje od 1990. godine do kolovoza 1992.

Nakon toga analiziram nacionalnu političku elitu, te izgradnju demokratskih političkih institucija ustanovljenih Ustavom Republike Hrvatske 1990. godine, a analiza se odnosi na period nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora, od kolovozu 1992. do parlamentarnih izbora 1995. godine.

Potom analiziram razdoblje od izbora i konstituiranja 3. saziva Sabora RH krajem 1995. godine do siječnja 2000. kada je došlo do druge mirne smjene vlasti, te promjena na razini nacionalne političke elite i ukotvljenih političkih institucija. Dajem i osvrt na rezultate predsjedničkih izbora 1997. godine, te kako su oni utjecali na kadrovska rješenja i promjene unutar nacionalne političke elite.

Istraživački dio završavam analizom dviju političkih stranka, HDZ-a i SDP-a od 1990. do 2000. godine kako bi prikazala u kojoj mjeri su političke stranke kroz stranačke kandidacijske postupke predstavljale regrutacijski kanal za ulazak pojedinaca u nacionalnu političku elitu.

Postavila sam nekoliko ciljeva – da opišem kako se oblikovala politička elita u Hrvatskoj od prvih višestranačkih izbora 1990. godine do promjene vlasti 2000. godine. Drugi cilj je da prikažem načine regrutacije prvobitne političke elite, te kako je ona utjecala na ostala obilježja političkog sustava i funkcioniranje političkih institucija i političkih stranaka. Treći cilj je pokazati koji su bili glavni regrutacijski kanali za ulazak i napredovanje unutar političke elite, te koji su obrasci izlaska iz nje. Četvrti cilj je da podatke i originalne priloge rada sistematiziram kao bi oni poslužili kao sekundarni izvor za daljnja istraživanja političke elite u Hrvatskoj.

POLITIČKA ELITA

Pojam elite

U svakodnevnoj komunikaciji riječ elita, elitni ili elitistički se koristi često, iako se pod tim pojmom podrazumijevaju različita značenja, od opisivanja onoga što je najbolje do negativnog konteksta. Riječ elita je u hrvatski jezik došla iz francuskog jezika od l’elite (elite), koja je označavala izbor, ono najbolje od neke vrste. Pojam potječe od latinske riječi eligere, što znači birati, izabrati ili odabrano. U 17. stoljeću Francuzi su tim pojmom opisivali robu izuzetne finoće, a tek nešto kasnije, više socijalne grupe plemstva i izabrane vojne jedinice.

Kao prva službena upotreba pojma elite, u smislu društvene grupe, uzima se 1823. godina kada je kao pojam opisana u Oxfordskom rječniku engleskog jezika. Šira upotreba pojma započinje krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada ga u sociološke krugove uvodi Vilfredo Paretto, osnivač klasične teorije elita (Bottomore, 2008.: 15-16).

U najširem smislu, pojam elita određuje ono što je odabrano po nekom vrijednosnom kriteriju, koji tu izabranu vrijednost posjeduje u natprosječnoj mjeri. U sociološkom određenju, pojam elita polazi od institucionalne pozicije pripadnika nekog društva do koje se dolazi na temelju bogatstva, moći i ugleda u institucijama, a koja omogućava pribavljanje i uživanje u predmetima koje svi žele, kao i sudjelovanje u donošenju odluka koje su obvezatne za sve članove neke zajednice (Sociološka enciklopedija, 1982.: 134).

Danas se pojmom elita opisuje najviše rukovodstvo nekog društva, grupe ili profesije odabrano na temelju kriterija koji su ograničeni društvenim kontekstom i pretpostavljenim vrijednostima (moralnim, idejnim, političkim, interesnim, porijeklom, bogatstvom itd.).

Iz sociološke perspektive elite su povezane s društvenom stratifikacijom (slojevitošću) koja predstavlja stabilnu i trajnu hijerarhiziranu nejednakost među skupinama u nekom društvu, kao posljedicom razlika u razini bogatstva, ugleda ili moći.[3] Na temelju položaja, materijalnog statusa, vlasti, znanja ili utjecajne pozicije (u političkim institucijama, gospodarstvu, znanstvenim i obrazovnim ustanovama, vojsci, crkvi ili ostalim važnim organizacijama) članovi elite su povezani raznim interesima i obrascima ponašanja.

Za političku znanost se pod pojmom elite podrazumijeva uži sloj društvene elite, nositelji političke vlasti, koji posjeduju moć za donošenje obvezujućih odluka, a odnose se na sve pripadnike neke zajednice.

Suvremena politološka teorija prihvaća važnu ulogu političke elite u određivanju političkih procesa i funkcioniranju suvremenog društva, te ju smatra najvažnijim političkim akterom. Moć vladanja je koncentrirana u političkom tijelu ili dužnosti, a prenosi se s jedne političke struje na drugu putem otvorenih i periodičnih natjecanja za dominaciju tj. izborima.

Građani u ulozi birača biraju, između ponuđenih kandidata, one pojedince i političke stranke koje će ih predstavljati i obavljati izvršne dužnosti. Jednom kada je izabrana, politička elita, dobiva autonomiju djelovanja, s vjerom da će znati promicati opće dobro, bolje i kvalitetnije od neobrazovanih masa koje slijede samo vlastite interese (Borchert, 2010.: 40).

Teoretičari elitizma smatraju da su političke elite neizbježne, te da je moguća samo demokracija kojom dominira elita (Gemia, 2001.: 6-7). Građani biraju između kandidata koji su im nametnuti od strane političara, tako demokracija nikada ne može biti nešto više od natjecanja među elitama, a ono podrazumijeva sustavnu manipulaciju izborima i interesima birača (Linz, 2006). Politička elita je skupina legitimno izabranih pojedinaca koji posjeduju političku vlast, moć za donošenje i provođenje obvezujućih odluka za sve članove zajednice (Higley/Pakulski, 1995.), a u demokratskom političkom poretku na položaje dolazi isključivo temeljem izbornog uspjeha, pri čemu se glavni selekcijski procesi provode unutar političkih stranaka (Mannheim, 1980.). U nju se ubrajaju pojedinci koji s obzirom na poziciju obnašaju visoke političke funkcije ili su na pozicije izabrani političkim odlukama.

Sociološko određenje političke elite

U suvremenom govoru pojam elita je višeznačan, te se upotrebljava u jednini, elita, ali i u množini, elite. Svakodnevna komunikacija koristi pojmove poput nacionalna elita, vladajuće elite, upravljačka elita, obrazovne elite, ali i sportske, kulturne, gospodarske, vojne elite itd.

U sociološkom smislu pojam elita se koristi kada se nekoga želi istaknuti u prvi plan. Tako se pojam upotrebljava pri opisivanju onih koji su po svojim osobinama najbolji ili najvažniji unutar neke grupe, misleći tada na njihovu izvrsnost. S druge strane, pojam elita se koristi za opisivanje pojedinaca koji se izdvajaju iz određene cjeline, tada govorimo o njihovoj istaknutosti.

Prvi radovi i teorije elita pojavili su se početkom 20. stoljeća u radovima Vilfeda Paretta i Gaetana Mosce, utemeljitelja klasične teorije elita. Kasnije su se teorije elita razvile kao zamjena ili nadopuna teoriji klasne borbe, te ideologiji marksističke i neomarksističke misli. Povijesno gledajući, teorije elita su u drugoj polovini 20. stoljeća bile zanemarene u jugoistočnoj i istočnoj Europi, pa tako i u Hrvatskoj, gdje je prevladavalo socijalističko društveno uređenje i marksistička ideologija. Znanstveni radovi su na prostoru bivše SFRJ bili svedeni na nekoliko prijevoda klasične literature (Mills, 1964., Bottomore 1967., Mannheim 1968., Schumpeter, 1976), ali nikada nisu bila prevedena klasična djela poput radova Paretta i Mosce.

Izuzetak predstavlja zbornik radova grupe autora objavljen na engleskom jeziku 1973. godine, Barton i dr. Opinion-Making Elites in Yugoslavia, kao pionirski pokušaj spajanja teorijskog koncepta i rezultata znanstvenog istraživanja. Tijekom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća na ovom prostoru nije bilo prijevoda relevantne literature na tu temu niti ozbiljnijih znanstvenih radova, već su objavljivane usko fokusirane studije koje su političkoj eliti pristupale iz marksističke perspektive (Žubrinić, 1975., Sutlanović, 1980.).

Dio tog povijesnog naslijeđa nastavljen je i u modernoj, samostalnoj Hrvatskoj koja je zanemarivala istraživanja, a što je vidljivo u nedostatku kompleksnih znanstvenih radova, prijevoda relevantne i brojne literature, ali i sustavnog istraživanja kroz sociološku i politološku znanstvenu zajednicu.

U teorijama elita ponekad se misli na elitu kao društveni sloj, ponekad na istraživanje manjinske skupine s vlastitim vrijednosnim sustavom i zakonitostima, a često je sinonim za vladajući sloj nekog društva.

Za sociologe je politička elita manjina koja u određenom društvu, u određenom trenutku, raspolaže ugledom i privilegijama koje proizlaze iz prirodnih kvaliteta cijenjenih u društvu (porijeklo, rasa itd.) ili stečenih kvaliteta (kultura, zasluge, sposobnosti itd.) (Coenen/Huther, 2005.: 13). Podvojenost, od samih početaka, u tome što zapravo elita jest, tj. da li pod njom podrazumijevamo izvrsnost ili istaknutost u nekom društvu, odredila je kasniji razvoj sociološke discipline koja je proučavala političku elitu.

Za osnivača teorije elita, Vilfreda Paretta definicija elite je zasnovana na ideji izvrsnosti u bilo kojoj djelatnosti, a što je opisao 1909. godine u djelu Trattato di Sociologia Generale.[4] Prema Parettovoj definiciji elita njemački sociolog Günther Endruweit (1998.: navedeno prema Coenen/Hunter, 2005.: 129) napravio je sociološku podjelu elita na pet analitičkih cjelina: prvo, elite nosioce vrijednosti (njem. Wertelite); drugo, elite utemeljene na učincima (njem. Leistungselite); treće, elite po položaju (njem. Positionselite;) četvrto, elite po moći (njem. Machtelite) i peto, elite po funkciji (njem. Funktionselite).

Elita kao nositelj vrijednosti postoji kada njeni članovi, obrazovanjem ili djelovanjem, uspijevaju uspostaviti stabilan društveni poredak utemeljen na tradicionalnim vrijednostima neke zajednice. Elite utemeljene na postignućima ili učincima klasificiraju elitu na temelju vještine vođenja ili rezultatima, uz uvažavanje vremenskog konteksta i okruženja, pri čemu je važno istaknuti da je teško uspostaviti zajednička mjerila za razna područja. Zato se ovaj kriterij kombinira sa kriterijem vrijednosti, pa se elite opisuju pomoću utvrđivanja načina na koji neka grupa funkcionira. Ponekad i jednostavan primjer, poput pismenosti, može biti mjerilo pripadanja eliti, ako se analizira neka nerazvijena država u kojoj je pismeno manje od 10% stanovništva (Isto, 132-133.).

Elite po položaju predstavljaju klasifikaciju elita s obzirom na položaj u nekoj strukturi ili organizaciji, pri čemu elitu predstavljaju oni koji imaju vidljiv utjecaj na donošenje i provođenje odluka. Strateški položaj tako je povezan sa statusom iz kojeg proizlazi ugled, prestiž i privilegije. Elite moći su one koje uspješno drže vladajuće pozicije, znaju se nametnuti i specifičnost su političkog poretka. Ono što ih razlikuje od drugih elita jest mogućnost raspolaganja sankcijama na temelju monopola zakonitog nasilja. Elite po funkciji, su usko povezane s elitom moći. U elite po funkciji ubraja se predstavnička elita, a njen cilj je zastupanje interesa pojedinačnih grupa i njihovo zajedničko artikuliranje kroz izradu različitih javnih politika.

Niti u jednom društvu nije moguće pronaći ovako definirane modele „čiste" elite, već se one nadopunjavaju i nisu međusobno isključive. To znači da neka elita može zauzimati određeni položaj i imati ukotvljen sustav vrijednosti, ali isto tako i da može zauzimati određenu poziciju i moć, a da istovremeno nije izvrsna u performansama koje bi društvo očekivalo.

Osim ove široke definicije elite u smislu izvrsnosti, definirane u množini kao elite, i sam Paretto se usredotočio na uži pojam, definirajući elitu kao vladajuću klasu tj. grupu ljudi koja raspolaže najvišim stupnjem utjecaja u nekom društvu. Vladajuću elitu Paretto je podijelio na dva dijela: upravljačku, grupu koja vlada i neupravljačku, koju karakterizira izvrsnost, ali ne na pozicijama koje se nalaze na ključnim mjestima odlučivanja. Za Paretta je upravljačka elita politička elita u užem smislu. Elita predstavlja grupu pojedinaca koji posjeduju veći stupanj društvene i političke moći unutar nekog zajedničkog prostora, a koji je prihvaćen od većine društvenih aktera (Putnam, 1976.).

Na ovu činjenicu ukazao je Gaetano Mosca,[5] drugi klasik teorije elita, koji je napisao sljedeće: Između konstantnih faktora i tendencija koje se nalaze u svim političkim organizacijama jedna je tako očigledna da je jasna i najjednostavnijem oku. U svim regularno konstituiranim društvima, u kojima postoji ono što se zove vlada, ne opažamo samo da se vladina volja sprovodi u ime cijelog naroda, vladajuće aristokracije ili jedinstvenog suverena… nego neprestano nailazimo na još jednu činjenicu: oni koji upravljaju javnom vlašću i koji tu vlast vrše, uvijek su samo manjina ispod koje stoji veliki broj ljudi koji nikada stvarno ne sudjeluju u vlasti, jedino što jest, trpe… (Mosca, 1996., navedeno prema Coenen/Huther, 2005.:21). Za Moscu unutar jednog društva postoje dvije grupe građana; oni koji upravljaju i oni kojima se upravlja. Tako je on naglasio dihotomiju između elita i mase. Uveo je pojam političke klase, koja je identična Parettovoj upravljačkoj eliti, te je istaknuo organizacijske sposobnosti elite kao važno obilježje. Mosca je u posljednjoj knjizi Elementi di Scienza Politica objavljenoj 1923. godine priznao važnost izbornog procesa, na temelju kojeg se uspostavljaju predstavničke institucije. Iako je smatrao da se ne može ostvariti demokratski poredak i vladavina većine, isticao je da se pomoću izbora može osigurati otvorenost vladajuće elite i njeno obnavljanje (Sutlanović, 1980.: 18).

Na tragu Paretta i Mosce, treći predstavnik klasične teorije elita, Robert Michels smatrao je da demokracija nije spojiva s velikim organizacijama, te je definirao željezni zakon oligarhije, kao ključni element protiv neposredne demokracije (Michels, 1990.). Michelsovo shvaćanje elita bilo je sljedeće: prvo, svaka organizacija razvija svoju hijerarhiziranu birokratsku strukturu koja za posljedicu ima koncentraciju moći u rukama vođa i smanjenu ulogu običnih članova. Drugo, upravljanje je stvarnost suvremenog društva, a moć političkih vođa i njihova dominacija nad običnim članovima proizlazi iz većeg znanja i obrazovanja, kontrole nad kanalima komunikacije unutar organizacije i vještinama rukovođenja koje postepeno savladavaju. Treće, da su široke mase nesposobne za vođenje politike, jer su samo apstraktno suverene i nesposobne da vladaju same sobom, već se prepuštaju vodstvu koje ih onda oblikuje prema svojim interesima i ciljevima (Michels, 1990.: 43).

Kronološki promatrano, elitističke teorije pojavili su se početkom dvadesetog stoljeća kao reakcija na prodor marksističke teorije klasa i klasne borbe. Teorije elita su ignorirale ulogu i djelovanje masa, te institucionalne oblike njenog utjecaja na vlast, a s druge strane, bile su odgovor na nedostatke parlamentarne demokracije, koju su kao uzore imali osnivači teorije elita.

Odnos između klase i elite se u sociološkoj teoriji promatra kroz istraživanje moći unutar društvene stratifikacije. Značenje pojma klase je različito u dvije ključne sociološke tradicije: marksističkoj i weberovskoj. U Rječniku sociološke misli istaknuta su četiri koncepta klase (Kalanj, 2010.: 252). U prvom, klasa se određuje kao društvena kategorija koja povezuje pojedince koji imaju zajednička obilježja; sličan životni stil, profesiju ili razinu prihoda. Drugi koncept, klasu definira s obzirom na prihode ili materijalu razinu života unutar društvene strukture klasificirajući pojedince u višu, višu-srednju, srednju, nižu-srednju, nižu klasu i podklasu. Treći koncept opisuje klasu s obzirom na životne prilike i okolnosti tj. u opisivanju klase utvrđuju se uzročni mehanizmi koji utječu na razvrstavanje pojedinaca u stratifikacijski sustav. Četvrti koncept, uz istraživanje mehanizama koji utječu na društvene nejednakosti istražuje i normativne sudove o nejednakostima i vizije o tome kako se one mogu dokinuti.

Marksističko poimanje klase, uz ideju o društvenim odnosima vezanim uz ekonomske resurse uključuje i pitanje temelja kolektivnog djelovanja kojim se ti društveni odnosi dovode u pitanje. Klasa je definirana kroz odnos prema sredstvima za proizvodnju, a to su sredstva s pomoću kojih ljudi zarađuju za život. Marx je shvaćao da postoje dvije klase: kapitalisti (posjeduju sredstva za proizvodnju) i radnička klasa ili proletarijat (prodaju svoju radnu snagu) (Giddens, 2007.: 284).

Weber je smatrao da se pojedinci unutar nekog društva razlikuju na temelju ugleda, moći i bogatstva. U teoriji Maxa Webera društvena stratifikacija ne ovisi samo o klasi, već na nju utječu statusi i političke stranke (Isto, 284), a statusi se razlikuju neovisno o klasnim podjelama u društvu (Đurić, 1987.: 341). Marksistička i weberovska tradicija koncepta klase polaze od društvenih odnosa koji pojedince povezuju s različitim resursima. Za weberovsku tradiciju smještanje pojedinca u neku klasu je povezano s dostupnosti materijalnih resursa, a za marksističku s njihovom eksploatacijom (Kalanj, 2010.: 254.-257).

Postoje još najmanje tri poimanja društvene klase, a definirana su životnim standardom, načinom življenja i prestižem (Duverger, 2001.: 150-151). Definicija prema životnom standardu određuje vertikalne slojeve prema visini prihoda, razlikujući bogate i siromašne. Osnovni prigovor ovoj definiciji je teško određivanje granica između klasa, zato jer pojedinci nemaju izgrađenu svijest o međusobnoj solidarnosti i odnosu prema drugim klasama, a što je jedna od glavnih osobina klase. Drugi koncept, prema načinu življenja, određuje da su pripadnici jedne klase oni koji imaju slično društveno ponašanje, navike, običaje i mentalitet.

Bez obzira na sociološke tradicije pojam klase ima dva osnovna elementa: kolektivnu nejednakost u uvjetima i nasljeđivanje povlastica. U prvom elementu, kolektivne nejednakosti u uvjetima, pojam klase se direktno suprotstavlja pojmu elite. Pojam elite počiva na ideji natjecanja među pojedincima, u kojoj je osigurano napredovanje za nadarene. U pojmu klase se polazi od činjenice da postoji kolektivna diskriminacija u kojoj nadareni pojedinci ne mogu napredovati, ako pripadaju klasi koju društvo smatra nižom razinom.

Drugi element, nasljeđivanje povlastica, odnosi se na činjenicu da je pripadnost povlaštenoj ili zakinutoj klasi uzrokovana rođenjem. Klasu čine pojedinci koji su pri rođenju imali homogene uvjete, ali su oni nejednaki u odnosu na uvjete rođenja drugih kategorija. Tako su društvene klase posljedica razlika u prilikama koje jedno društvo daje svojim članovima pri rođenju, i činjenice da te nejednakosti određuju neke velike tipove temeljnih situacija (Isto, 154). Evidentno je da postoje društvene nejednakosti pri rođenju, da se na temelju njih neka zajednica dijeli na kategorije koje ljudi doživljavaju kao normalne, a one izazivaju razlike u načinu života i osjećaju pripadnosti. Osim prirodnih nejednakosti, po rođenju, postoje i društvene nejednakosti koje stvaraju same klase, a na temelju njih dolazi do klasnih antagonizama i sukoba.

Često se u sociologiji uz socijalne grupe koje se nalaze na vrhu vladajuće piramide spominju i druge elite, poput: intelektualaca, visoko pozicioniranih menadžera u gospodarstvu, visokih državnih činovnika, visokih vojnih osoba itd. Velike društvene promjene naglašavaju ulogu intelektualne elite, kada se moderni intelektualci pojavljuju kao kritičari društva. Mosca je smatrao da su intelektualci nezavisna grupa koja može postati jezgro nove i bolje elite, jer: Ako postoji neka društvena klasa koja je spremna da makar i za kratko vrijeme ostavi po strani privatni interes, koja je sposobna da shvati opće dobro sa potrebnom nepristranošću, to je sigurno ona koja, zahvaljujući svojem intelektualnom obrazovanju, posjeduje ono što daje otmjenost karaktera, široke horizonte i povećane sposobnosti… Ta klasa, i jedino ta klasa, žrtvovati će voljno sadašnje dobro da bi izbjegla buduće zlo (navedeno prema Bottomore, 2008.: 76).

Nešto kasnije je Mannheim definirao društveno lebdeću inteligenciju kao društveni sloj koji se regrutira iz različitih dijelova društvenog života, a koji zbog obrazovanja ima sposobnost djelovanja tako da štiti opće interese i javno dobro. On je intelektualnu elitu podijelio na eksperte i humanističku inteligenciju. Kategorija eksperata su visoko obrazovani usko specijalizirani pojedinci, tzv. tehnička inteligencija. Humanistička inteligencija predstavlja sloj pojedinaca koji sa svojih pozicija kritički ocjenjuje društvenu stvarnost (npr. visoka kultura i umjetnost, filozofija). Uloga intelektualaca bila je važna u periodima velikih društvenih promjena, kao i prilikom urušavanja komunističkog društva i izgradnje demokratskog sustava u postkomunističkim državama.

C. W. Mills je kao indikator pripadnosti nekoj grupi istaknuo postojanje svijesti o pripadanju tj. da li grupa ima dovoljno zajedničkih stavova, interesa i vrijednosti da bismo je mogli promatrati kao jednu kategoriju (Mills, 1964.: 13). Bez obzira što još mogu biti, pripadnici viših krugova su uključeni u preklapajuće grupe i unutarnji povezane klike. Postoji neka vrsta međusobne privlačnosti između onih koji sjede na istoj terasi – iako ovo njima samima, kao i ostalima, postaje jasno tek kada osjete potrebu da povuku granicu; tek onda kada, u svrhu zajedničke obrane, počnu razumijevati što im je zajedničko, čime se zbijaju redovi pred autsajderima (Isto, 14).

Osjećaj zajedništva, želja za razlikovanjem i težnja za ekskluzivnošću su osobine elite kao grupe koja nastoji opravdati vlastiti položaj i postojeći poredak koji ga osigurava. Kriteriji prema kojima netko pripada eliti ovise o mnogo faktora: postignućima u nekoj djelatnosti, obrazovanju, srodstvu, nacionalnoj ili etničkoj pripadnosti, ideološkoj opredijeljenosti i sl., a usko su povezani s društvenim kontekstom zajednice. Kriteriji selekcije i regrutacije kandidata na visoke javne pozicije ovise o pravilima koja pokazuju trenutni društveni kontekst tj. ono što neka zajednica smatra važnim u određenom trenutku, te su oni podložni promjenama.

Pojam elite se u sociologiji definira jedninom, elita ili množinom, elite. Dok se pojmom elita u množini (elite), opisuje izvrsnost u pojedinim djelatnostima unutar nekog društva, u jednini se pojam (elita) koristi za opisivanje hijerarhijskog društva na čijem vrhu su pojedinci koji posjeduju moć za donošenje i provođenje obvezujućih odluka, te se tada misli isključivo na političku elitu. Sociološki gledano, elite su povezane s društvenom stratifikacijom, te je za sociološko određenje koncepta elite najvažnija institucionalizacija pozicije pripadnika elite.

Politička elita postaje fokusom istraživanja elita općenito, jer se kroz nju može opisati stupanj razvoja i karakter nekog društva. Politička elita, kao upravljačka elita, se opisuje kroz visoko pozicionirane političare (tko su oni i koje su njihove dominantne vrijednosti), prema njihovom odnosu spram ostalih građana (masi), te kroz karakter samog društva, mehanizme reprodukcije i cirkulacije, te dominantne društvene vrijednosti i političku kulturu.

Politološko određenje pojma političke elite

Politološki pristup pojmu elite je uži, jer u svom fokusu istražuje samo određene pojedince koji u nekom društvu imaju vlast i društvenu moć da donose obvezujuće političke odluke.

Politička elita je skup pojedinaca na ključnim upravljačkim pozicijama u nekom društvu, koji posjeduje političku vlast i moć za donošenje i provođenje obvezujućih odluka za sve članove zajednice, na pozicije dolazi temeljem izbornog uspjeha, pri čemu se glavni selekcijski postupci provode u političkim strankama.

Suvremeno društvo ima političku elitu koju je C. W. Mills nazvao elitom moći, a ona proizlazi iz monopola nad institucionalnim okvirom društva. Upravljanje i kontrola nad ključnim institucijama su izvor moći. Pod moćnim i utjecajnim ljudima podrazumijevamo, naravno, one koji su u mogućnosti da ostvaruju svoju volju čak i onda kada se drugi opiru. Prema tome, nitko ne može biti u pravom smislu moćan i utjecajan ako ne sudjeluje u upravljanju krupnim institucijama, jer su oni koje smatramo u pravom smislu moćnim zaista moćni tek preko ovih institucionalnih oruđa vlasti… Istina je da bi bilo prerano tvrditi da sva moć leži u takvim ustanovama, odnosno da se vrši