Nemirni mir - svijet 1918.-1939.

By Rene Lovrenčić

„Nemirni mir – svijet 1918.-1939.“, uvodna knjiga serije o II. svjetskom ratu Renea Lovrenčića, govori o dva desetljeća povijesti svijeta, od završetka jednog do početka drugog golemog krvoprolića. Ona nije tek faktografsko-kronološka naracija o zbivanjima, nego istraživanje o sudbonosnim fenomenima i procesima koji su obilježili to doba velikih nada, razočaranja i bojazni, vidovitih predviđanja i teških zabluda, ispravnih i promašenih kalkulacija. Po mnogo čemu je podsjećalo na dva desetljeća uoči I. svjetskog rata, no donijelo je i neočekivane novosti: prijetnju socijalne revolucije, moćan val antikolonijalnih pokreta, najveću ekonomsku krizu, fašizam i totalitarne diktature. U tom velikom, vrlo složenom i na različite načine povezanom spletu zbivanja čitatelj će naći razloge za dosad najveći od svih ratova, čiji brojni tragovi još uvijek žive.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Dec 3, 2013
• ISBN: 9789537760137

Book preview

suradnju.

Dobitnici i gubitnici Velikog rata

Prvi svjetski rat bio je najveće krvoproliće u dotadašnjoj novovjekoj povijesti čovječanstva, isključivši ona dugotrajna, prouzročena europskim kolonijalizmom. U njegovoj strašnoj bilanci bilo je 9.721.000 poginulih vojnika, dvadeset jedan milijun ranjenih, od kojih ih je ostalo oko sedam milijuna invalida, među njima nemali broj psihički poremećenih te oslijepljenih, pretežno od bojnih plinova. Milijuni obitelji morali su se pomiriti s time da su izgubili svoje članove, često i hranitelje. Ratujuće zemlje utrošile su na dug i iscrpljujuć rat golema financijska sredstva, što će godinama teretiti njihove proračune; k tome je ratnim invalidima trebalo plaćati mirovine, kao i potpore onima koji su ostali bez uzdržavatelja. Na područjima ratnih operacija, napose u Francuskoj, materijalne štete bile su goleme. Rat je uvelike poremetio svjetsku trgovinu, preusmjerio je na svoje potrebe i znatno smanjio.

Desetine milijuna ljudi odahnule su kad je taj rat napokon završio, u prvom redu u zemljama koje su ga dobile; ondje je buknula euforija pobjede. U poraženim zemljama mnogi su pak gutali žalost i bijes zbog poraza uz velike gubitke[1] i počinjali sanjati o revanšu, što neće biti kratkog daha, za razliku od pobjedničkog zanosa koji će splasnuti u sjećanju na visoku cijenu rata[2] i zbrajanju dugotrajnih negativnih posljedica vojnog obračuna.

Kad je Prvi svjetski rat završio, mnogi su se ponadali da takvog strašnog krvoprolića više nikad neće biti. Na toj je osnovi nikao širok pacifistički pokret, uglavnom iskren i bez zadnjih namjera zastrašivanja revanšizma. Nada u trajan ili bar dugotrajan mir podsjećala je na onu koja se pojavila poslije revolucionarnih i napoleonskih ratova, koji su uz manje prekide trajali od 1792. do 1815. tj. dvadeset tri godine. Na njihovu kraju rodila se Sveta alijansa, savez sila pobjednica – u koju je ipak bila pripuštena i poražena Francuska – kao prva svjetska, točnije europska organizacija za sprječavanje novih revolucija i ratova. Iako nije bila duga vijeka, ipak u stotinu godina od njezine pojave nije došlo do novog velikog i dugotrajnog krvoprolića u Europi. Bilo je oružanih obračuna, kao i revolucija, ali ograničenih i znatno manje krvavih – sve do izbijanja Prvog svjetskog rata. Nakon što je taj golemi pokolj završio, nikla je nova mirovna organizacija – Liga naroda, znatno šira i složenija od Svete alijanse, i s većom nadom u uspješnu dugovječnost. Međutim, Liga će imponirati svijetu samo jedno desetljeće, u vremenu bez ozbiljnijih međunarodnih sukoba; zatim je počeo njezin suton. Čovječanstvo se pokrenulo prema novoj katastrofi koja je nadmašila sve prethodne. Do nje ovaj put nije prošlo jedno stoljeće već samo dvadeset jedna godina. Kao da se tragično potvrdila uzrečica nekih povjesničara da historija uči da nikoga ne uči.

Prvi svjetski rat završio je, poput većine prethodnih, pojavom izrazitih dobitnika i velikih gubitnika; doduše većina pobjednika bila je i jedno i drugo, zbog teških šteta izazvanih ratom. Sudbina četiriju članica poraženog tabora Centralnih sila krojila se na Versajskoj konferenciji prvih mjeseci 1919. godine za Njemačku, a na sljedećim mirovnim skupovima i za nove države Austriju i Mađarsku, nasljednice propale Habsburške Monarhije, te za Bugarsku i Tursku.[3] Glavne pobjednice, Velika Britanija i Francuska, najveće imperijalne sile svijeta, postale su još golemije, dodijelivši uglavnom sebi kolonije i interesne sfere[4] propalog Njemačkog Carstva, od zapadne Afrike do srednjeg Pacifika (ponešto od toga dobili su britanski dominioni i Japan), kao i sferu interesa također propale Austro-Ugarske na Balkanu, te rasparcelirale u svoju korist veći dio trećeg carstva upropaštenog ratom, onog otomanskih sultana. Gotovo svi bivši turski posjedi na Bliskom Istoku, postali su mandatna područja[5] Lige naroda, kao i njemačke kolonije. Njemačka je također izgubila sve svoje privilegije u inozemstvu stečene do rata, a još po odredbama ugovora o primirju ujesen 1918. oduzet joj je najveći dio zamašne trgovačke mornarice i željezničkog voznog parka. Bila je lišena i dijelova svog državnog teritorija, na zapadu Alsacea i Lorraine, razvijenih industrijskih i rudarskih zona, koje je 1871. na temelju ratne pobjede otela Francuskoj. Belgiji su pripala dva manja područja, tik uz jugoistočnu granicu s Njemačkom. Na istoku je poražena zemlja u korist uskrsle poljske države izgubila istočni dio Pomeranije i Danzig, prostranu Poznanjsku oblast i Gornju Šlesku (njezin znatan dio vraćen je Njemačkoj 1921. godine), također pokrajinu s razvijenom industrijom i rudarstvom. Najveći dio tih područja na istoku stekla je kraljevina Pruska, a naslijedio ih je njemački II Reich.[6] Bili su to plodovi njemačkog sudjelovanja u komadanju i uništenju starog poljskog kraljevstva. Ukupno, Njemačka se nakon Prvog svjetskog rata smanjila za 73.000 km², izgubivši i 7.325.000 žitelja (podaci se odnose na stanje 1921. godine), tj. jednu devetinu svog predratnog pučanstva. No znatno su teži bili gospodarski gubici. Njemačka je, također prema podacima iz 1921., a u usporedbi s onima iz 1914., ostala bez 74,8 posto iskopa željezne rude, 75 posto cinka, 7,7 posto kamenog ugljena, 19,7 posto priroda krumpira, 17,2 posto priroda ječma i 12,6 posto priroda pšenice. Iz tih podataka se vidi da je najviše bila pogođena njezina crna metalurgija, ali i prehrana, koja se ionako u predratnim godinama upola pokrivala uvozom. Taj je gubitak, doduše, dijelom kompenziran spomenutim smanjenjem stanovništva.

Privredu u Njemačkoj, a i život općenito, teretilo je i teško breme reparacija. U Versaillesu je osuđena kao glavni krivac za Prvi svjetski rat na odštetu zemljama pobjednicama. Pogodile su je i vojne klauzule. Zemlja koja je i prije rata imala veliku vojsku i ratnu mornaricu, morala je smanjiti kopnene snage na svega 100.000 vojnika i časnika, one više nisu smjele imati tenkove, avione i teške topove, izgubila je najveći dio ratne flote koji je morala izručiti pobjednicama, dozvoljena joj je samo mala propisana tonaža za zaštitu obala, a u budućnosti je zastarjele veće brodove smjela zamijeniti novima samo do 10.000 tona;[7] podmornice su joj također zabranjene. Posebna komisija ratnih saveznika kontrolirala je poštivanje tih odredaba, kao što se druga bavila reparacijama. Navedene su obaveze za Njemačku bile na neki način čak i korisne, riješila se izdataka za masivne oružane snage, ali je prestala biti velika vojna sila, potkopan je njezin prijeratni prestiž, vanjskopolitički utjecaj i bujna samosvijest sa crtama bahatosti i vanjskim apetitom koji se ticao svih krajeva svijeta, u čemu se natjecala sa svojim imperijalističkim suparnicama.

Druge poražene zemlje također su bile primorane mirovnim ugovorima na ograničenje vojnih snaga, plaćanje reparacija, a i teritorijalne ustupke. I njih su, dakako, morile teškoće gospodarskog oporavka. U njima, kao i u Njemačkoj, odmah su se pojavili pobornici revizije versajskog sustava, u prvom redu njegovih odredaba u vezi s granicama. Male revizionističke zemlje na europskom jugoistoku, Mađarska i Bugarska (to se u manjoj mjeri odnosi na Austriju, gdje su revizionističke snage uglavnom težile priključenju Njemačkoj), uskoro će u fašističkoj Italiji dobiti, što javnu što tajnu, potporu i poticaj; ideologija tih revizionizama temeljila se na pogruženom nacionalizmu, srodnom onome u poraženoj Njemačkoj, ali po propagandi sličnom i talijanskim žalopojkama o ranjenoj pobjedi.

Dvije spomenute pobjednice u ratu mogle su biti uglavnom zadovoljne uvjetima primirja i ugovorom u Versaillesu. Nisu samo mnogo stekle, nego su se i riješile kolonijalne, trgovačke, financijske i pomorske konkurencije Njemačke, svog glavnog rivala prije rata. Ipak, njihova je pobjeda imala i mračne strane. Obje su na rat potrošile golema financijska sredstva, lišile se velikog dijela zlatnih i deviznih rezervi, kao i vanjskih investicija, jako se zadužile kod kuće i u inozemstvu, opteretile se velikim zajmovima koje su tijekom ratnih godina odobravale svojim saveznicima – oni carskoj Rusiji bit će zauvijek izgubljeni, a od drugih dužnika, vrlo osiromašenih, poput Italije i Srbije (odnosno njezine nasljednice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca), bit će ih teško utjerati. Zbog svega toga njihov ekonomski oporavak neće biti ni brz ni lak. Ometat će ga i činjenica da su izgubile velik dio radno sposobnog stanovništva: Francuska, zemlja dugotrajne demografske stagnacije, čak 1.397.000 poginulih ili od rana preminulih vojnika, većinom mladih ljudi, a Velika Britanija oko 885.000 boraca. Tim brojkama treba dodati stotine tisuća ratnih invalida.

Znatno je lošija bila ratna bilanca treće sile pobjednice, Italije. Privredno mnogo slabija i manje razvijena od Velike Britanije i Francuske, ona je gotovo sasvim upropastila svoje financije, zadužila se proporcionalno mnogo više nego obje navedene zemlje, rastrojila svoje skromne proizvodne snage i izgubila 651.000 vojnika. Početak mira dočekala je u teškoj ekonomskoj i socijalnoj krizi, koja će uroditi i političkom. Inozemni dobici bili su joj prilično mršava utjeha.

Kad su u Europi usred ljeta 1914. buknula neprijateljstva, Italija se proglasila neutralnom, prekršivši flagrantno svoje savezničke ugovore s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Ove su joj imale malo što ponuditi, tek neke beznačajne teritorijalne ustupke na račun Habsburške Monarhije, te je u Rimu prevladao "sacro egoismo". Nakon stanovitog cjenjkanja Italija se pridružila taboru Antante; njezine velike zapadne članice mogle su obećati znatno više teritorija – ne svojih, već tuđih. Tajnim Londonskim sporazumom, (26. 4. 1915.) tipičnom imperijalističkom pogodbom, tri europske velesile složile su se da njihov novi ratni saveznik dobije područja istočnog Jadrana, od Trsta do Valone na jugu Albanije – doduše, ne na cijelom potezu. Tako u pogodbu nije uključena Rijeka i znatan dio Dalmacije, a ni cijela albanska obala. Čim je rat završio, Italija je okupirala ne samo ono što joj je u Londonu bilo obećano, već i dijelove Dalmacije na koje po ugovoru nije imala prava: cijelo zaleđe Zadra i Šibenika, sve do jugozapadne granice Bosne, uključujući i Knin, te Split s okolicom, a i otoke od Kvarnera gotovo do Dubrovnika, koji joj većinom nisu obećani. No naišla je na neugodnog suparnika, novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je djelomice nikla upravo zbog talijanskih osvajačkih pretenzija. Tada gotovo jedine oružane snage te države činila je vojska donedavne Kraljevine Srbije. Ta je vojska u dva Balkanska rata, a zatim još više u Prvom svjetskom ratu, stekla vrlo skupo plaćenu slavu,[8] za razliku od talijanske, koja je poduzela niz neuspješnih ofenziva na sjeveroistočnoj granici svoje zemlje, zamalo doživjela vojni slom 1917. i napokon pobijedila posljednjih dana rata, bez ikakvih ozbiljnih borbi, u trenutku općeg rasula Habsburške Monarhije i njezinih jedinica. Zahvaljujući bojazni od mogućeg oružanog sukoba sa srbijanskom vojskom, upornom diplomatskom pritisku Kraljevine SHS te potpori koju je ovoj pružio američki predsjednik W. Wilson, Italija je bila primorana napustiti područja koja joj nisu bila obećana, a nije dobila ni sve što je dogovoreno Londonskim sporazumom. Međutim, uspjela je anektirati Rijeku (tek 1924.), najvažniju luku na istočnoj obali Jadrana poslije Trsta. Tako se nije potpuno ostvario iredentistički san o "mare nostrum" – Jadranu kao velikom jezeru s talijanskim obalama.

No, imperijalizam Kraljevine Italije imao je i druge, pa i teže razloge za nezadovoljstvo. Veliki zapadni saveznici nisu joj dodijelili ništa od njemačkih kolonija. Italija se nije uspjela okoristiti ni komadanjem Osmanskog Carstva, ništa nije dobila od njegovih prijeratnih prostranih arapskih područja, a bez rezultata su ostali i njezini pokušaji da se dočepa dijelova turskog nacionalnog teritorija.

Mnogo veći dobitnici od Italije bili su Japan i SAD. Carstvo izlazećeg Sunca nije toliko odugovlačilo ulaskom u Prvi svjetski rat kao Italija. Već je bilo, na temelju ratnih pobjeda nad Kinom (1895./6.) i Rusijom (1904./5.) jedina općepriznata azijska velesila, koja je prisvojila Tajvan (1895.), zagospodarila Korejom (1910.), te uspostavila svoju kontrolu nad polovicom Mandžurije; na kinesko tržište uvelike se probila japanska trgovina, ali i kapital. Uoči Prvog svjetskog rata Japan je u Kini već imao udjel u stranim investicijama od čak trideset pet posto, gotovo dosegnuvši britanski od trideset sedam posto. Ti uspjesi u ekspanziji potaknuli su japanske vladajuće krugove da se što prije, s očekivanjem novih velikih dobitaka, uključe u Prvi svjetski rat. No japansko sudjelovanje u njemu nije nimalo sličilo ratovanju s Kinom na kraju XIX. stoljeća, a još manje onom sa carskom Rusijom deset godina kasnije, kad je na prostorima Mandžurije proliveno mnogo krvi na obje strane. Japan je nakon ulaska u Prvi svjetski rat na strani Antante gotovo bez borbi oteo Njemačkoj vojno-pomorsku bazu Cingtao (Quingdao) na obali Šantunga (Shandong) i okupirao cijeli taj prostrani poluotok, dotadašnju njemačku interesnu sferu. Osim toga, Japanci su jednako lako zauzeli veći dio njemačkih posjeda u središnjem i zapadnom dijelu Pacifika, Karoline, Maršalove Otoke i Marijane, velike arhipelage sa mnogobrojnim malim otocima, od kojih su neki dovoljno veliki za gradnju pomorskih i zračnih baza, što je moglo postati opasno za druge imperijalističke sile na najvećem oceanu, njihove posjede i morske komunikacije. No Japan se, koristeći zauzetost ostalih velesila ratom na drugom kraju svijeta, nije zadovoljio ovim dobicima. Uostalom, priznanje tih stečevina mogao je očekivati tek s krajem rata i pobjedom Antante. U međuvremenu je, već početkom 1915., japanska vlada uručila kineskoj tzv. Dvadeset i jedan zahtjev. Prema tim zahtjevima Japanu bi zemlja-žrtva priznala ne samo isključiva ekonomska i druga prava u Šantungu, nego i u nekim drugim dijelovima Kine, a u bližoj budućnosti dopustila i direktan utjecaj preko časnika i visokih funkcionara u kineskoj vojsci pa čak i policiji. Dakako, ono što su zatražili nezajažljivi imperijalisti iz Tokija dovodilo je u pitanje ne samo krhku i ograničenu nezavisnost Kine, već i tamošnje interese drugih velesila. Japan se nije poslužio samo njihovom, već spomenutom zauzetošću, nego i lako vidljivom neotpornošću Kine. Ondje je revolucija 1911. srušila staro i slabo carstvo, ali nakon toga nije uslijedila unutrašnja stabilizacija; revolucionare na čelu s naprednim nacionalnim vođom Sun Jat-senom izigrali su i otjerali s vlasti generali koji su tu golemu zemlju poveli u kaos; kao lokalni zapovjednici oni su zavladali provincijama pretvorivši ih u svoje domene. Započelo je mračno doba gospodara rata (warlords) koji će godinama destabilizirati zemlju, sve manje se obazirući na središnju vladu u Pekingu (Běijīng). U takvim okolnostima general Juan Ši-kaj, više formalni nego stvarni šef države, nije mogao računati ni na kakvu ozbiljnu unutrašnju podršku, a malo je bilo nade i u zaštitne mjere velikih japanskih stranih rivala, zauzetih dugotrajnim ratom. Kineski poludiktator prihvatio je velik dio onoga što se tražilo Dvadeset jednim zahtjevom, ali je ipak izbjegao prihvatiti zahtjeve u vezi s japanskom penetracijom u njegove vojne i policijske snage. Potpuno ostvarenje japanskih zahtjeva omela je, više od kineskog odupiranja, diplomacija SAD-a, zbog znatnih američkih ekonomskih interesa na Dalekom istoku. Ona je, doduše, sa stanovitim zakašnjenjem, 1917. godine izborila sporazum s Japanom o poštivanju neovisnosti i integriteta Kine. Istovremeno je, što baš i nije bilo posve kompatibilno, priznala japanske posebne interese u toj zemlji, bez preciziranja. Versajska konferencija odobrila je veći dio novih japanskih stečevina na Pacifiku i Dalekom istoku, što je u SAD-u izazvalo negodovanje, a u Kini, zbog faktičnog gubitka Šantunga, i veliki antijapanski Pokret 4. svibnja.

Japan je tijekom Prvog svjetskog rata pokušao steći kontrolu i nad još jednim velikim područjem; već na početku intervencije stranih sila protiv mlade sovjetske Rusije živo se uključio u nju. Njegove jake vojne snage iskrcale su se u Vladivostoku, glavnoj ruskoj luci na Pacifiku i zatim, podupirući lokalne kontrarevolucionarne vojne skupine, dospjele sve do Bajkalskog jezera, tisuću petsto kilometara zapadno od najvećeg oceana. No, dok su ostale intervencijske sile, uvidjevši da ne mogu slomiti vlast sovjeta, povlačile svoje oružane snage iz Rusije od kraja 1918. do početka 1921., japanske su otišle posljednje, tek potkraj 1922. i to ne dobrom voljom.

Premda nije ostvario sve ekspanzionističke ciljeve nego samo jedan, ali važan njihov dio, Japanu je Prvi svjetski rat donio impresivan ekonomski uspon, pravi boom, za koji se dobro osposobio općom modernizacijom nakon revolucije Meiji[9] sredinom šezdesetih godina devetnaestog stoljeća. Otada je postao jedina azijska zemlja koja je sustavno i uporno preuzimala mnoga dostignuća najrazvijenijih država svijeta, uz ostalo i u domeni kopnenog i pomorskog naoružanja. Sada, u godinama svjetskog krvoprolića, doživio je brz procvat industrije, vanjske trgovine i brodarstva. Zbog višegodišnjeg rata na drugom kraju svijeta, konkurencija japanskih rivala širom Dalekog istoka gotovo je posve prestala; presahnuo je ondje ne samo britanski, njemački i francuski, nego i američki uvoz – SAD je postao glavni snabdjevač Antante, a od ulaska u rat opskrbljivao je i svoje brzo rastuće oružane snage. Japanu se pružila prilika da znatnim dijelom popuni nastali trgovinski vakuum, u prvom redu na velikom kineskom tržištu. Ondje je bilo oko četiristo milijuna potencijalnih, dijelom i stvarnih potrošača; u prosjeku, pojedinačno bili su quantité negligeable, ali zbirno nimalo zanemariva veličina. Osim toga, u Kini je živjela masa jeftine radne snage pa su zbog oba razloga ondje bili mogući vrlo unosni poslovi i investicije. Slične šanse pojavile su se za Japan u zemljama jugoistočne Azije te čak, iako u manjoj mjeri, u Latinskoj Americi. Njegova je privreda brzo napredovala, obilno hraneći optimizam poslovnih krugova, pogotovo japanskih industrijskih divova – koncerna Mitsui, Mitsubishi i Sumitomo. Ipak, bilo je razloga za brigu: što će biti s gospodarskim procvatom kad se, nakon završetka rata, konkurenti vrate na gotovo napuštena tržišta? No te bojazni će proklijati tek kad se to počne događati; dodajmo da je u prvim godinama mira znatno opala i potražnja za japanskom robom u nekima od velesila, koja je zbog rata bila znatno porasla.

Još veći dobitnik od Japana bila je velika američka republika. Već na kraju XIX. stoljeća SAD je postao prva industrijska zemlja svijeta, zahvaljujući svojim golemim prirodnim resursima, velikoj imigraciji, stalno rastućem tržištu i bujnom tehničkom napretku, ali i obilnom dotoku kapitala iz bogatih europskih zemalja. Unatoč svemu tome, do 1914. SAD nije bio i prva financijska, trgovačka i pomorska sila svijeta. No, Prvi svjetski rat, neočekivano dug i s neprekidnim, također nepredviđenim potrebama, učinio je SAD glavnim inozemnim snabdjevačem sila Antante. One su, na drugoj strani oceana, sve više kupovale oružje, municiju, ali i hranu, plaćajući najprije u gotovini, devizama i zlatom, a zatim sve više na dug, kreditima koje su im odobravali američki financijski giganti poput Morganove First National Bank, New York City Bank i Mellonove banke. Posuđeni iznosi odmah su se trošili na velike narudžbe u zemlji zajmodavcu. I dok su članice Antante siromašile, SAD se brzo bogatio, rasla je naglim tempom njegova industrija i poljoprivreda, kao i druge ekonomske grane. To se nastavilo i nakon ulaska SAD-a u rat početkom proljeća 1917. godine; od velikog dužnika, pretvarao se u krupnog vjerovnika. Osim toga, SAD je brzo širio svoju inozemnu trgovinu u Latinskoj Americi, ali je ondje preuzeo i značajan dio stranih investicija, npr. britanska ulaganja u Argentini i Brazilu. Industrijsko prvenstvo mu je poraslo, znatno se povećala trgovačka mornarica, a postao je i vodeća financijska sila svijeta. Izravno sudjelovanje u ratu nije za SAD imalo nikakve iscrpljujuće efekte, ljudski gubici – 115.000 poginulih i umrlih od ranjavanja – bili su mali s obzirom na brojnost stanovništva, čak dvanaest puta manji od onih u Francuskoj, čije je stanovništvo bilo manje od polovice ukupnog broja američkih žitelja. Treba uzeti u obzir i općepoznatu činjenicu da se rat vodio vrlo daleko od granica SAD-a pa njegovi prostori nisu doživjeli nikakvih razaranja. Doduše, izgubio je dio transportnog brodovlja u ratu, ali mnogo manje od britanske trgovačke mornarice koja je jako stradala od njemačkih podmornica. Uostalom, američka brodogradnja se zbog europskih narudžbi također zahuktala te je brzo nadoknadila gubitke. Što se tiče udjela u pobjedi Antante, za njezine vodeće zapadnoeuropske članice važnije su bile goleme američke isporuke nego borbene operacije ekspedicijskog korpusa SAD-a. Pri kraju rata u njemu je bilo više od milijun vojnika, no oni su se u borbe uključili kasno, u posljednjoj ratnoj godini.

Za svoj ratni doprinos SAD nije dobio nikakvu teritorijalnu naknadu, niti ju je priželjkivao. Možda je razlog tome bilo i relativno nedavno iskustvo: na kraju XIX. stoljeća SAD je ratom preoteo Španjolskoj, između ostalog, i Filipine. Narod toga velikog otočja očekivao je da će mu poraz stoljetnih gospodara donijeti nezavisnost, ali umjesto toga stigli su novi, moćni kolonizatori. Stoga je ondje izbila velika pobuna i američkoj su vojsci trebale tri godine da je suzbije.[10]

Duge sjene obračuna velesila

Razmatrajući bilancu Prvog svjetskog rata, moramo uzeti u obzir još neke njegove dugotrajne posljedice. Velik dio europskih zemalja naslijedio je u većoj ili manjoj mjeri mentalitet nastao u golemom krvoproliću; došlo je do svojevrsne militarizacije javnog života, napose politike. Na uvelike rastrojenom starom kontinentu razne stranke i pokreti stvorili su, prije ili kasnije, poluvojne organizacije za napadanje protivnika ili obranu od njih, a također i za javno pokazivanje svoje brojnosti i snage. Tako su u Njemačkoj odmah nakon završetka rata nikli dobrovoljački desničarski odredi (Freikorps) i veteranski Čelični šljem (Stahlhelm), u Italiji fašističke crne košulje, a uskoro, opet u Njemačkoj, nacistički SA (Sturmabteilungen, jurišni odredi), u Francuskoj razne lige, u Španjolskoj Falanga, u Rumunjskoj Željezna garda. Zbog obrane od nasilnih reakcionarnih i nacionalističkih paramilitarnih formacija, a dijelom i po njihovu uzoru, neke lijeve i centrističke stranke i pokreti također su osnovali poluvojne organizacije, poput Zaštitnog saveza (Schutzbund) austrijske socijaldemokracije u dvadesetim godinama XX. stoljeća ili, znatno kasnije, Seljačke i Građanske zaštite Hrvatske seljačke stranke. U raznim zemljama pojavile su se veteranske udruge za ostvarivanje ili proširenje prava bivših ratnika, ali neke i s jedva prikrivenim ili čak otvorenim političkim ambicijama. Milijuni ljudi naučili su se u dugim ratnim godinama na nasilje, krvavu grubost, kao i na to da im se zapovijeda, da budu poslušni izvršitelji, da bespogovorno slušaju pa i obožavaju nadređene. Mnogi su stoga u miru bili spremni gorljivo slijediti izabrane ili samozvane vođe (sjetimo se samo naziva Führer, Duce ili Poglavnik); neki od njih uobičajili su nositi vojne ili poluvojne uniforme i uveli odgovarajuće pozdravljanje. U poslijeratnu političku propagandu uselili su se ratni termini (front, ofenziva, defenziva). U javnom životu učestale su vojne ili poluvojne parade i mimohodi, često sa stupanjem u čizmama po glavnim ulicama i trgovima, sa zastavama, transparentima, ratnim ili rodoljubnim masovnim pjevanjem, uz bubnjeve i limenu glazbu. Nizale su se komemoracije i druge memorijalne proslave, ali i politički fizički sukobi, ulične tučnjave, premlaćivanja na skupovima, bijesne harange, a ponegdje i atentati. Podosta parada, a i političkog nasilja, bilo je i u predratnoj Europi (npr. izgredi u bečkom i budimpeštanskom parlamentu, frankovački batinaši u Hrvatskoj), ali u međuratnom razdoblju ono se značajno proširilo u nemalom dijelu njezinih zemalja, trovalo je unutrašnje odnose, a s vremenom će obilježiti i njihovu vanjsko-političku aktivnost.

Taj ratoborni mentalitet živio je u godinama europskog nemirnog mira, predskazujući njegov gotovo neminovni kraj. Njime će se u prvom redu poslužiti nove agresivne sile, a i neke manje, revizionističke zemlje (poput Bugarske, koja je godinama stajala iza atentata u jugoslavenskom dijelu Makedonije). Agresivne sile u Europi nisu samo održavale taj mentalitet, nego su ga i uzgajale i širile. Dijelom zahvaljujući njemu, Mussolini i Hitler uspjeli su se dokopati vlasti, a zatim ga pretvoriti u snažno sredstvo državne politike. No i u dalekom Japanu neslužbeno je nasilje u velikoj mjeri obilježilo javni život političkim atentatima. Ne zaboravimo ni da su novi vlastodršci u Italiji i Njemačkoj bili bivši ratnici – Mussolini, Bianchi i De Bono, kao i Hitler, Röhm i Göring.

Mnogi od bivših sudionika Prvog svjetskog rata zamrzili su prolijevanje krvi, slijepo slušanje zapovijedi, ratne zastave i vojne uniforme, no takvi su u raznim zemljama Europe bili slaba protuteža onima koji su zapamtili rat kao nezaboravni ideal, najbolje godine života, doba vojničkog drugarstva, neobično i uzbudljivo,

Reviews for Nemirni mir - svijet 1918.-1939.

[Veronica Forbs · Rating: 5 out of 5 stars]

I did not believe in natural herbal product until Dr. Ojamo got me cured after I took his product for 21 days I started having some changes on my body, Dr. Ojamo told me to go for check up and I was tested Herpes Negative. I reach out to Dr Ojamo on Google. You can reach him via mail also [e-mail]