Morina kutija, br. 6 (siječanj, 2024.)

By Morina kutija

6. broj Morine kutije, online časopisa za spekulativnu fikciju. U broju su našlo 19 kratkih priča i 7 kratkih stripova, na hrvatskom, srpskom i engleskom jeziku, te esej Lee Katarine Gobec "Umjetnički kolaps modernog doba – generativni AI i njegove posljedice".

U broju su:
Ed Barol: Izbor
Franka Blažić: Muzej lažnih sjećanja
Antonia de Castro Burica: The Cave
Ilija Čvorović - Neno: Baka
Antonio Filipović: Limits
Ivana Geček: Time Management
Lea Katarina Gobec: Dugotrajna smrt
Korin(a) Hunjak: Into the Paradigm
Tanja Jocić Stamatović: Savršen tajming
Marta Licul: Run, Rabbit, Run
Antonija Mežnarić: Djevica i jednorozi
Miki i Mirna Markotić: Krug
Matej Nikolac: Dom kulture
Maja Perak: S one strane
Srebrenka Peregrin: Locust Circle
Petra Pine: Candle in the Night
Dominik Plejić: Lako je istjerivati duhove
Chiara Pumper: Dijagnoza sporog nestajanja
Tarik R.: Reverie
Petra Radojčić: Na rubu stvarnosti
Petra Rapaić: Sapun i sveća
Igor Rendić: Čaplja
Grace R. Reynolds: Ribbons of Light
Monika Slavić: Konop do smrti
Teodora Tintor: Victims of Our Time
Igor Urban: SS Bircuz Šest

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Shtriga
• Release date: Jan 26, 2024

Book preview

Morina kutija

Morina kutija, br. 6 (siječanj, 2024.)

First published by Shtriga 2024

Copyright © 2024 by Morina kutija

Morina kutija, časopis za spekulativnu fikciju, br. 6 (siječanj 2024.)

Izlazi dvaput godišnje.

ISSN 2787-7833

Nakladnik: Shtriga, Rijeka

Glavni urednik: Antonija Mežnarić

Uredništvo: Igor Rendić, Vesna Kurilić, Antonija Mežnarić

Pomoćna urednica: Lea Katarina Gobec

Glavni lektor: Vesna Kurilić

Dizajn: Antonija Mežnarić na osnovu fotografije Ari Koess skinute sa stranice Pexels

Sva prava pridržana.

Lako je istjerivati duhove © 2024. Dominik Plejić

Muzej lažnih sjećanja © 2024. Franka Blažić

Into the Paradigm © 2024. Korin(a) Hunjak

SS Bircuz Šest © 2024. Igor Urban

Dugotrajna smrt © 2024. Lea Katarina Gobec

Sapun i sveća © 2024. Petra Rapaić

Victims of Our Time © 2024. Teodora Tintor

Baka © 2024. Ilija Čvorović-Neno

Dijagnoza sporog nestajanja © 2024. Chiara Pumper

Savršen tajming © 2024. Tanja Jocić Stamatović

Run, Rabbit, Run © 2024. Marta Licul

The Locust Circle © 2024. Srebrenka Peregrin

Dom kulture © 2024. Matej Nikolac

Krug © 2024. Miki i Mirna Markotić

Ribbons of Light © 2024. Grace R. Reynolds

Izbor © 2024. Ed Barol

Limits © 2024. Antonio Filipović

Time Management © 2024. Ivana Geček

Djevica i jednorozi © 2024. Antonija Mežnarić

Candle in the Night © 2024. Petra Pine

Konop do Smrti © 2024. Monika Slavić

Reverie © 2024. Tarik R.

Na rubu stvarnosti © 2024. Petra Radojčić

Čaplja © 2024. Igor Rendić

The Cave © 2024. Antonia de Castro Burica

S one strane © 2024. Maja Perak

Umjetnički kolaps modernog doba – generativni AI i njegove posljedice © 2024. Lea Katarina Gobec

Rijeka, 2024.

morinakutija.com

@morinakutija

First edition

This book was professionally typeset on Reedsy

Find out more at reedsy.com

Publisher Logo

Contents

Uvodnik//Editor’s Note

Posveta

I. FIKCIJA//FICTION

Dominik Plejić: Lako je istjerivati duhove

Franka Blažić: Muzej lažnih sjećanja

Korin(a) Hunjak: Into the Paradigm

Igor Urban: SS Bircuz Šest

Lea Katarina Gobec: Dugotrajna smrt

Petra Rapaić: Sapun i sveća

Teodora Tintor: Victims of Our Time

Ilija Čvorović-Neno: Baka

Chiara Pumper: Dijagnoza sporog nestajanja

Tanja Jocić Stamatović: Savršen tajming

Marta Licul: Run, Rabbit, Run

Srebrenka Peregrin: The Locust Circle

Matej Nikolac: Dom kulture

Miki i Mirna Markotić: Krug

Grace R. Reynolds: Ribbons of Light

Ed Barol: Izbor

Antonio Filipović: Limits

Ivana Geček: Time Management

Antonija Mežnarić: Djevica i jednorozi

Petra Pine: Candle in the Night

Monika Slavić: Konop do Smrti

Tarik R.: Reverie

Petra Radojčić: Na rubu stvarnosti

Igor Rendić: Čaplja

Antonia de Castro Burica: The Cave

Maja Perak: S one strane

II. ESEJ

Umjetnički kolaps modernog doba – generativni AI i njegove posljedice

III. OSTALO

Preporuke za ilustratore

Mora FM

Mora TV

Notes

Uvodnik//Editor’s Note

Svaki broj Morine kutije na neki nam je način poseban, pa tako sigurno i ovaj. Nevjerojatno je koliko priča i stripova dobivamo, iz Hrvatske, regije, a sada čak i SAD-a! Svi ćemo jednom postati žrtve vremena, što nam je bila posebna tema ovoga broja, ali nadamo se da će naše priče ostati još dugo nakon nas. Dok vrijeme, neumitno, ne dostigne i naš planet.

U ovome se broju tako našlo mnoštvo priča o duhovima, (S)mrti (kako one s velikim, tako i one s malim slovom), vremenskim petljama, besmrtnosti i onima koji je hvataju, kroz humor, horor, filozofska promišljanja i melankoliju, na onaj poseban način na koji samo spekulativna fikcija može. A nakon što pročitate priče i stripove koje vam ovdje donosimo, čeka vas i Lein odličan esej o trenutno gorućoj tematici u književnim i umjetničkim sferama, što se dotiče sviju nas koji se time bavimo. Na kraju, kako bismo završili na pozitivnoj noti, imamo još jednu listu preporuka za naše drage kolege koji se bave vizualnom umjetnosti.

Sretno čitanje!

Antonija

Every issue of Morina kutija is special in its own way to us, this one most definitely included. It’s incredible how many stories and comics we receive, from Croatia and the neighboring region, and now even from the US! All of us are destined to become victims of time, which was our special theme for this issue, but we do hope our stories will live on long after we’re gone. Until time, inevitably, reaches our planet, too.

Which is why there are a lot of stories of ghosts in this issue, of (D)eath (the capitalized one and the other one), time loops, immortality and those who are chasing after it, through humor, horror, philosophical contemplation and melancholy, in that special way only speculative fiction can achieve. And after you’re done with reading the stories and comics we’re featuring here, there’s Lea’s excellent essay on the currently hot topic in literary and art circles, concerning all of us who deal in those. Finally, to finish off on a positive note, we have another list of recommendations focusing on our dear colleagues who specialize in visual arts.

Happy reading!

Antonija

Posveta

In Memoriam: Davor Šišović (1965. - 2023.)

Ne postoji puno toga što volim manje od pisanja ovakvih tekstova, kao što ne postoji ni puno toga što volim više od hrvatskog fandoma. Jedan od razloga za to bio je i Davor Šišović.

Njegov nezaustavljiv rad na promoviranju Hrvatske i Istre kao settinga – od toga da smještanje radnje u naše predjele ne dolazi u obzir za domaće autore, do toga da se danas gotovo podrazumijeva, posebice kod mlađih autora – nije se mogao otcijepiti od njegovog poticanja naših pisaca općenito i njegove pomoći pri izgradnji naše bujne književne scene.

Svakome nešto drugo – meštar od klobasic, novinar, bloger, najveći domaći fan Julesa Vernea, recenzent, urednik, glavni lik zbirke priča Istromancer – meni je Davor Šišović, vrlo jednostavno, bio osoba koja me, na predstavljanju jedne istrakonske zbirke, gore na pozornici, ravno na mikrofon upitala, A kad ćemo predstavljati tvoj roman?

Kad bi te Šišović pitao takvo pitanje, e, onda bi sjeo i napisao roman.

Godine su prošle, hrvatski fandom i domaća žanrovska scena idu dalje, no, za neke od nas, ključni momenti u ranim fazama našeg književnog stvaralaštva događali su se u truckavom busu negdje na pola puta između Draguća, Tinjana i nekog sela za koje niste čuli, a koje ima najbolji vinski podrum s ove strane Jadrana, dok smo sklapali nova prijateljstva i upoznavali ljude koji će nam desetljećima kasnije pomoći da izgradimo svoj, sve veći, dio fandoma u Hrvata.

Što se ne bi dogodilo da nije bilo Davora Šišovića.

Stoga, uzevši u obzir ozbiljan dug koji ovo Uredništvo, polovica kojeg je svoje prve žanrovske priče objavila baš u izdanjima pod Šišovićevom palicom, bilježi pod njegovim imenom – i svjesni da postoje dugovi koji se ne mogu otplatiti, kao i dugovi koje nije moguće niti početi otplaćivati – ovaj broj Morine kutije posvećujemo uspomeni na Davora Šišovića, prijatelja, kolegu i krivca za puno toga što je danas dobro u našim životima.

Jedino što preostaje je – hvala – i sretan put.

Vesna

I

Fikcija//Fiction

priče i stripovi//short stories and comics

Dominik Plejić: Lako je istjerivati duhove

Sigurno ste u životu pogledali neki film o opsjednutoj kući. Znate kako to već ide. Na početku je duh obična gnjavaža, tu i tamo pomakne neku stvar i to je to. Ali s vremenom, postaje opasan za obitelj koja živi u kući. Uvijek je obitelj u pitanju. Bračni par, najčešće s dvoje djece. I uvijek je prava muka riješiti se duha.

Moja su iskustva drukčija. Duhovi koje ja istjerujem nikad ne postaju nasilni. Samo dosađuju stanarima dok ovi ne zatraže moju pomoć. I lako ih je istjerati. Današnji je slučaj dobar primjer. Klijenti nisu četveročlana obitelj, nego dva studenta, Marko i Pero. Kad su uselili u stan nisu se dobro poznavali, a vjerojatno bi tako i ostalo da se nije pojavio duh. Ovakve stvari nekad zbliže ljude. Nekad ih i posvađaju, ali to se ovaj put nije dogodilo.

Ime današnjeg duha je Ema. Mlada žena, prije dva mjeseca stradala u prometnoj nesreći. Odlučim joj prepustiti prvu riječ.

U IME SVEGA ŠTO JE ZLO, OVAJ STAN JE MOJ!

U ime svega što je zlo? Zbilja, Ema? Ne volim kad duhovi izgovaraju takve klišeje. Klijenti postaju sumnjičavi kad ih čuju, počnu misliti da je sve ovo prevara. I to prevara s lošim scenarijem. U ovakvim trenucima mi nedostaje Josip. On nikad nije izvalio ovakvu glupost, a istjerivao sam ga preko dvjesto puta. Ali Josipa više nema i sad nije dobro vrijeme da se prepuštam nostalgiji. Pero stoji iza mene, sigurno je čuo što je Ema rekla. Moram nekako obnoviti njegovo povjerenje. Sreća da je Marko morao na predavanje, jer je povratak povjerenja s dvije osobe puno teži. Ovako je lagano. U većini slučajeva dovoljno je progovoriti drugim jezikom. Nekad latinski, nekad obično blebetanje, sve ovisi o klijentu. Pero nosi križ oko vrata pa je odluka jednostavna.

Ire ad infernum, malus spiritus! počnem svoj govor, nadajući se da Pero neće primijetiti ako mi se potkrade koja greška. I da, znam da je korištenje latinskog također klišej, ali ne kažu bez razloga da se klin klinom izbija.

Kao što sam rekao, duhove je uvijek lako istjerati. Pogotovo kad duh i istjerivač rade zajedno.

* * *

Kad sam se počeo ovim baviti, nisam vjerovao u duhove. Mislio sam da je to samo način da zaradim na tuđoj gluposti. Prvih šest mjeseci mi je dobro išlo, ali onda sam naletio na pravog duha. U prvi tren sam mislio da je sve gotovo, ali onda sam ga prepoznao.

Josipa sam poznavao dok je bio živ. Istina, malo smo se bili udaljili u zadnjih nekoliko godina prije njegove smrti, ali i dalje sam ga smatrao prijateljem. Kad sam shvatio da je duh kojeg trebam istjerati njegov, sinula mi je ideja. Poslao sam klijenticu do svog auta da mi donese stvari koje će mi, kao, trebati za ritual. Dok je bila odsutna, dao sam Josipu prijedlog: ako napusti kuću nakon mog rituala, pola zarade ću dati kome god on želi da dam. I tako je započela naša dvadesetogodišnja suradnja. Svakih nekoliko tjedana, Josip bi zaposjeo neku kuću ili stan, a ja bih uletio kao spasitelj i ponudio da ga istjeram za određenu svotu. Pola zarade meni, pola po Josipovoj želji, najčešće njegovim roditeljima. I onda ispočetka.

Bilo nam je lijepo dok je trajalo. Ali svemu jednom dođe kraj.

* * *

Nakon obavljenog posla volim se opustiti s dobrom knjigom. Najčešće čitam horor (ali ništa s duhovima, toga mi je dosta u stvarnosti) ili povijesnu fikciju. Trenutno nemam ni jedno ni drugo pa se moram zadovoljiti filozofijom. Nakon nekoliko sati, osjetim sablasnu prisutnost kako mi ulazi u dnevnu sobu. Ema je napokon tu.

Poslao sam 150 eura tvojoj curi. Podignem pogled s knjige. Trideset posto, kako smo dogovorili.

Bilo bi pošteno da joj daš više. Zašto ne dijelimo pola-pola?

Dogovor je bio trideset. Zašto se neki duhovi sjete cjenkati tek nakon obavljenog posla?

Zna li otkud je novac došao? upita Ema.

Zasad ne zna. Ti moraš odlučiti hoćeš li joj se javiti.

Nije laka odluka.

Nikad nije, odgovorim. Nikad ne znaš kako će tvoji voljeni reagirati kad ih kontaktiraš kao duh. Josip je imao sreće po tom pitanju, sve je dobro prošlo kad se javio roditeljima. „Samo nemoj predugo čekati s odlukom."

Marina nikad nije vjerovala u išta natprirodno. Ako joj se javim, vjerojatno će misliti da je poludjela. Ema zašuti na trenutak, a onda nastavi: Bilo je zabavno. Ovo opsjedanje stana. Ne bi mi smetalo da to ponovimo.

Ako mi želiš predložiti trajnu suradnju, zaboravi. Tipično. Obaviš jedan posao s nekim i odmah misli da ste najbolji prijatelji.

Zašto?

Zato što vi novi duhovi nemate pojma o opsjedanju. I zato što ćeš prije ili kasnije otići, kao što je i on otišao. Ne znate kako preplašiti ljude. Znate samo ponavljati gluposti koje ste čuli u filmovima.

Pero i Marko su mi izgledali preplašeno. Dobro, tu je u pravu. Ako ne želiš partnera, u redu, ali ne moraš odmah vrijeđati.

Tišina. Ne znam što da kažem. Prošlo je pet godina od Josipovog odlaska. Pet godina samoće. Možda je vrijeme da nastavim živjeti. On bi to htio. Naposljetku progovorim:

Oprosti. U pravu si. Ustanem i odem do prozora. Gužva na cesti, ljudi se taman vraćaju s posla. Znaš, nisam uvijek bio samotnjak. Dvadeset godina radio sam sa svojim najboljim prijateljem. Partnerstvo iz snova. Ali prije ili kasnije, svaka duša odluči prijeći dalje. Moram priznati da nisam baš najbolje prihvatio njegov odlazak. Okrenem se natrag prema Emi. Ne vidim ju, naravno, ali pretpostavljam da gledam otprilike u dobrom smjeru. Danas si dosta dobro obavila posao. Malo je duhova koji uspiju levitirati televizor, a da ga ne oštete. Prošećem do stola i izvadim fascikl iz ladice. Ovaj posao već dugo planiram, ali nisam mogao naći dovoljno sposobnog duha. Ako ovo dobro obaviš, sklopit ćemo partnerstvo.

Vrijedi li i dalje trideset posto?

Neka bude pedeset. Svu zaradu ćemo dijeliti jednako, bez obzira na to tko pronađe metu. Tako je najpoštenije. Ne sjećam se kad me je zadnji put bilo briga za poštenje. Ali ako ćemo surađivati, onda ćemo to raditi kako treba. Samo te molim, obećaj da više nećeš govoriti gluposti tipa U ime svega što je zlo.

Lako je istjerivati duhove © 2024. Dominik Plejić

Dominik Plejić i dalje ne piše koliko bi trebao. Ovom pričom želi dokazati (najviše sebi) da nije odustao od pisanja nakon dobitka SFERE.

Franka Blažić: Muzej lažnih sjećanja

Promatrajući ocean kroz razjapljeno šatorsko krilo, Fin pomisli kako je otok neuobičajeno tih. Izmigolji se van i promeškolji nožne prste u svilenom pijesku, osjećajući povjetarac na obrazima; ni topao ni hladan.

Zaputi se prema visokim palmama zgusnutim u središtu otoka. Nebo je iza njih već potamnjelo, Mjesec i Sjevernjača kačili su na njega svoj sjaj, dok je obrub otoka ostajao tirkiznoplav.

Otok nikada ne bi potpuno utonuo u tamu, a niti u tišinu. Ali ovaj je dan bio drukčiji. Finu su čudna ošamućenost i neizvjesnost gmizali niz kožu otkako se probudio.

Zastane tik ispred prve palme i okrene glavu. Svjetlucavi valovi posezali su za njime i plažom. Plaža je bila prazna; šatora nije bilo nigdje. Okrene čitavo tijelo, pogleda još jednom u stranu da se uvjeri, duž pješčane obale, preko erodiranih stijena u daljini.

Shvati, ponovno: šatora nije bilo nigdje.

Nastavi dalje, pitajući se gdje bi noćas trebao spavati. Možda ga ponovno ugosti rasplesano pleme od čijeg se kokosovog pića izobliče zvijezde.

Uranjajući stopala u pijesak koji je među palmama bio gušći, nešto mu naglo privuče pažnju. Usredotoči se na zasjenjenu figuru, približi joj se, pa stane razabirati obrise tijela; nage bokove, crne oči, cvjetni vijenac nad podrezanom kosom. Bila je mirna, neprirodno mirna, a onda joj na licu zaiskri smiješak.

Na Finov pozdrav ne uzvrati ništa. Samo se nastavi smiješiti, disati, promatrati.

Znaš li možda što se dogodilo mom šatoru?

Ona pogleda u stranu i duboko udahne.

Jesi li ga ti uzela?

Izdišući, položi dlan ispod prsa, kao da se nastoji umiriti. Neće ti trebati noćas.

Fin ne shvati njezin odgovor, ali ne uspije izustiti ništa. Osjeti snažno iskušenje, ali prije nego što se uspije pomaknuti, ona se povuče i iščezne u noći.

Prateći tragove u pijesku, Fin primijeti da se zrak puni toplom svjetlošću, mirisima i prigušenim glasovima. Osluškivanje mu prekine pojava figure pred njime – ovoga puta zdepasta i nasmijana.

Vratio si nam se!

Fin odahne, motreći poznate oči i bore.

Ja… Tražim Kainani.

Starac se načas umiri, razočaran. Uzdigne kažiprst i usmjeri ga dalje od treperavih svjetala koja su obrubljivala drveće iza njegovih leđa. Fin se odmakne, popraćen starčevim pogledom i dalekom, ali poznatom glazbom iz dubine otoka.

Izbije na čistinu – mjesečinom posut pješčani sag – i ugleda je kako sjedi na njezinom rubu.

Kainani…

Ona tek malčice pomakne lice, tako da joj snažna mjesečina obasja obraz. Sve je drugo, učini se Finu, bilo u potpunom mraku. Mrak je na trenutak progutao i Mjesec i Sjevernjaču i morsku pjenu.

Odluči joj se približiti, ali zastane nekoliko koraka iza nje.

Žao mi je zbog tvog šatora. Voljela bih da možeš ostati dulje.

I mogu.

Kainani vrati pogled prema oceanu. Na ovom se mjestu nitko ne bi trebao dugo zadržavati.

Ali ovo je drukčije. I tebi mora biti tako.

Uništila bih te, na kraju.

Ne vjerujem ti, kaže odrješito, pa tiše: Volim te, Kainani.

Na onaj način na koji očekuješ da bih ja mogla željeti tebe?

Šutnja potraje, a onda Kainani prozbori: Ti si taj koji je došao ovdje pamtiti. Uzmi što trebaš i vrati se u svoj život.

Obuzet sve jačom čežnjom i uvjerenjem da bi, što se njega tiče, mogli živjeti sami na svijetu – što možda već i jesu – Fin primijeti da nešto nije kako treba. Nebeski svod bio je ispražnjen, valovi nepomični, a Kainanino tijelo okamenjeno, izblijedjelo. Zausti, ali iz njega izađe samo prazan dah; ni topao ni hladan.

Netko mu dotakne rame. Fin uzvrati dodir, da ga učini stvarnijim.

Golema prostorija osvijetljenih crnih zidova bila je tiha i hladna. Mirisalo je na metal i metvicu.

Druga mu ruka pruži šalicu, a mirisni zavijutak dima očeše mu nosnice.

Dobro došao natrag.

Glas je zazvučao grubo, preglasno.

Fin proguta kroz suho grlo.

Popij čaja. Bit će ti bolje. Muškarac sjedne na stolac nasuprot njega, kršeći ruke. Fino si se zadržao. Kako je?

Muk. U pozadini se začuje komešanje; nisu bili sami.

Pustit ću te da još malo dođeš k sebi.

U vidokrug ušeće kovrčava ženska figura. Sagne se prema Finu, pogleda ga gotovo sažalno.

Kako je?

Muškarac odgovori umjesto njega: Dobiva se. Moramo poraditi na tom kraju. Svi mi kažu da ih prenaglo odrežemo.

Djevojka se namršti, motreći set naočala i klupko žica na stolu do njih. Je li uzeo priču s Kainani?

Naravno. Čuo sam da zna biti nemilosrdna.

Finu se naglo razbistri pogled. Poželi mu proturječiti, ali odustane.

Nadam se, nastavi muškarac, primijetivši Finovu budnost, da si ipak dobio iskustvo kakvo si htio. Rekao bih da ova priča daje uvid u našu kulturu dublje nego ostale. Suptilnije, nekako, ako me kužiš.

Dakle i vi ste…

Muškarac kimne. Moj djed je bio generacija koja je morala odseliti. Pomagao je timu koji je pokrenuo digitalizaciju prvog otoka. Najviše si je truda dao oko glazbe, iako smo dosta pjesama kasnije morali izbaciti zbog autorskih prava. Šta ćeš…

Finu osjeti rastući grop u želucu.

Sve u svemu, ima još stvari na kojima trebamo poraditi, nastavi muškarac. "Na primjer, neke predmete program samo izbriše ako ih sudionik više ne koristi, što zna biti zbunjujuće. Druga stvar su razgovori. Koliko god bi trebali biti edukativni, moraju biti i opušteni,