Bilješke jedne gimnazijalke

By Nada Mihelčić

Bilješke jedne gimnazijalke, prvi roman zagrebačke književnice Nade Mihelčić (1946.-2015.) i jedna od najčitanijih hrvatskih knjiga za mlade, na jako zanimljiv i jednostavan način ispričat će vam priče djevojke u tinejdžerskim godinama, kojoj su roditelji poginuli u prometnoj nesreći i koja uz podršku brata pomorca, koji je stalno na putovanjima, prolazi kroz sve životne izazove, ali i veselja. Djevojka živi sama i uspješno vodi brigu o svemu čime bi se u boljoj situaciji bavili njezini roditelji... Bez obzira na tužni i negativni prizvuk ove priče, roman će svakome izmamiti osmijeh na lice svojom simpatičnom junakinjom i ponekad humornim situacijama koje ćemo sigurno povezati sa situacijama iz vlastitog života. "Knjige sam namijenila djeci zato što vjerujem da je to iznimno koristan posao jer je odrastanje vrlo težak i kompliciran dio života i u tome je svaka dobronamjerna pomoć dobrodošla... Neki moji kolege po peru misle kako ne treba u sve to ići ambiciozno nego je dovoljno djecu samo zabaviti. Ne slažem se. Djeca se sjajno zabavljaju i bez nas. Ako im ne želite biti od koristi, ostavite ih na miru." (Nada Mihelčić)

Lektira za 8. razred osnovne škole.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Bulaja naklada
• Release date: Sep 9, 2023
• ISBN: 9789533283753

Book preview

Nada Mihelčić

Bilješke jedne gimnazijalke

e-Lektirelogotipi

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Više informacija o EU fondovima možete naći na web stranicama Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije:

www.strukturnifondovi.hr

Sadržaj ovog materijala isključiva je odgovornost Hrvatske akademske i istraživačke mreže – CARNET.

Sadržaj

O autorici: Nada Mihelčić

Prije čitanja...

Bilješke jedne gimnazijalke

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

12

13

Metodički instrumentarij

Poticaji za daljnji rad

Nada Mihelčić

Nada Mihelčić

Zagreb, 1. prosinca 1946.

– Zagreb, 29. listopada 2015.

Djeca nas često iznenade, uglavnom zato što ne uviđamo da su i fizički i mentalno čvršća nego što mi mislimo da jesu. Oni će na nekoj (u nama već odavno ugasloj) neracionalnoj razini brzo otkriti našu prijetvornost, naše prizivanje ostataka uvele maštovitosti kojoj je sada svrha da im, u nekoj naizgled bajkovitoj ambalaži, isporučimo naše zahtjeve.

Pisac za djecu i mlade – nimalo lak posao,

Nada Mihelčić

Nada Mihelčić, književnica i prevoditeljica, rođena je 1946. godine u Zagrebu. Tu je završila gimnaziju, odslušala sva predavanja na Fakultetu političkih znanosti, istovremeno studirala studij filozofije i indologije na Filozofskom fakultetu i odlazila na predavanja na Pravnom fakultetu. Željela je što više naučiti i steći što potpunije obrazovanje. U jednom trenutku odlučila je sve to napustiti i posvetiti se putovanjima. Bila je oduševljena planinarka. Kad je morala početi zarađivati za život, godinama je prodavala građevinsku i brodograđevnu opremu. U zreloj dobi počela je pisati knjige i prevoditi.

Već prvi njen roman Bilješke jedne gimnazijalke (2001.) kojem je dugo trebalo da ugleda svjetlo dana, bio je odmah zapažen i od čitatelja i od kritičara. Govori o dramatičnom životnom razdoblju mlade djevojke koja iznenada gubi roditelje u prometnoj nesreći. Kako je zamijetila već književna povjesničarka i kritičarka Dubravka Zima, adolescentica u djelima Nade Mihelčić je utoliko nova u hrvatskoj književnosti za mladež što nije gotovo isključivo okrenuta sebi (odnosima s rodbinom, svom izgledu i odabiru odjeće i obuće, mladiću u kojega je zaljubljena i sl.). Na tragu je adolescentice kakvu nam je nešto prije Mihelčić predstavila i književnica Silvija Šesto – Nadina nakladnica, bliska prijateljica i životna podrška – koju se ne mora promatrati samo unutar odnosa s nekim muškim vršnjakom. Promišljanjima je aktivno uključena u život i svijet. Lik mlade djevojke u romanu kritički razmišlja o ponašanju javnih osoba, načinu odgoja svojih i drugih roditelja, pojmu braka i obitelji, karakternim nijansama svojih profesora. Planira svoju budućnost. Mihelčić je rast adolescentice u svakome spoznajnom i životnom pogledu postavila sebi u zadatak.

U romanu Bilješke jedne gimnazijalke bio je to početak istinskoga procesa osamostaljenja mladoga čovjeka, a nastavio se u romanima Zeleni pas (2009.) i Napokon brucošica (2012.), svojevrsnom nastavku Bilješki jedne gimnazijalke. U romanu Zeleni pas, koji je spisateljici učvrstio popularnost i vodeći položaj među hrvatskim piscima za mladež, u središtu interesa nije posrnula djevojka, već njezina obitelj. Čitatelj prati kako će majka, otac, baka i troje braće djevojke ovisnice o teškim drogama uspjeti sačuvati koliko-toliko normalan život. Napori su teški, ali kad svi članovi obitelji shvate da trebaju pogledati istini u oči, zajedničkim će se snagama oduprijeti sili koja ih vuče na dno. Time sve postaje podnošljivije i razumljivije. Pa čak i smrt voljene osobe, koja sa sestrom dijeli posljednje trenutke pričajući joj svoj omiljeni san o čudesnome zelenom psu. Spisateljica nam pušta da sve to gledamo očima inteligentne sestre problematične djevojke.

U razdoblju od petnaestak godina Nada Mihelčić objavila je pet romana i dvije zbirke priča (osim već navedenih, i Pustolovine Arna i Điđija 2010., Edbin 2014., Pričice i pjesmice iz daleke Afrike 2012., i Medalja za hrabrost 2012.). Romani o Arnu i Edbinu govore o dvojici mladića koji pronalaze životne prijatelje: jedan psa koji će ga razumjeti, a drugi starca koji će mu postati osoba od povjerenja i dobrih savjeta. Hrvatski radio prema njezinom tekstu snima i počesto reprizira dječju radio-dramu Arno i zlatna ribica.

Knjige sam namijenila djeci zato što vjerujem da je to iznimno koristan posao jer je odrastanje vrlo težak i kompliciran dio života i u tome je svaka dobronamjerna pomoć dobrodošla... Neki moji kolege po peru misle kako ne treba u sve to ići ambiciozno nego je dovoljno djecu samo zabaviti. Ne slažem se. Djeca se sjajno zabavljaju i bez nas. Ako im ne želite biti od koristi, ostavite ih na miru.

Nada Mihelčić

Dok je isključivo pisala i prevodila, Nada Mihelčić teško je živjela. Osoba iskričavog duha i jezika, visokih intelektualnih sposobnosti, bespoštedne iskrenosti prema sebi i drugima, plijenila je pozornost. Njeni adolescenti žive punim plućima: zamjećuju društvene mehanizme, odrasle koji su se predali liniji manjeg otpora i konformizmu, entuzijastične pojedince koji djecu razumiju i savjetuju, bankarsko stvaranje ovisnosti ljudi o kreditiranju, kontradiktornosti suvremenih ratova u svijetu, licemjerje... Teme koje su u središtu nekih Mihelčićkinih djela: život mladih intelektualaca, osviještena seksualnost djevojaka i mladića, prijateljstvo između mladih i starih, život obitelji koju je napustila majka, odnos ljudi prema životinjama i životinja prema ljudima. Dosadašnji romani Nade Mihelčić istražuju samoću (...) ona stvara individualk(c)e u grupi. I to društveno uključene individualce, napisat će kritičarka Dubravka Zima.

Autoričin drugi roman Zeleni pas pokazao je kako uspjeh njezine prve knjige nije bio slučajnost. Postigao je svojevrstan rekord, »pokupivši« u istoj godini sve četiri prestižne nagrade za koje je bio nominiran, a to su Nagrada Grigor Vitez, Nagrada Anto Gardaš, Nagrada Mato Lovrak i naposljetku, ali ne manje važno, godišnja nagrada Mali Princ koja se dodjeljuje najboljoj knjizi za djecu i mlade na teritoriju Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Autorska prava su otkupljena i za snimanje filma prema tom romanu. Roman Edbin dobio je stimulaciju za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva Ministarstva kulture u 2014. godini. Velikim dijelom su uspjesi prvoga romana Bilješke jedne gimnazijalke, kao i sjajna čitanost i uspjesi Zelenog psa, pridonijeli da je uvrštena na uglednu međunarodnu Časnu listu IBBY-ja (International Board on Books for Young People) za 2012. godinu. Nije suvišno spomenuti kako se Zeleni pas našao i u polufinalu T-portalovog natječaja za roman u godini kad je objavljen, a to je za knjigu namijenjenu djeci posve neuobičajen i lijep uspjeh.

Nada Mihelčić umrla je 2015. godine u Zagrebu.

Posthumno su izašle još dvije knjige Nade Mihelčić, a svaka izaziva zanimanje čitateljske publike. Nakon pojave ove spisateljice više nije moguć povratak hrvatske dječje i omladinske književnosti na prijašnje pozicije, iako njenu pojavu možemo smjestiti u bogat i zanimljiv povijesni niz nastanka i mijena adolescentske književnosti u Hrvatskoj. Riječ je o djelima Jože Horvata, Ivice Ivanca, Paje Kanižaja, Predraga Raosa, Branke Primorac, Maje Brajko Livaković, Mire Gavrana i drugih (vidi dvije knjige antologije Glavni junak – tinejdžer! Antologija hrvatske proze za mlade 1976.-1990. i 1991.-2008.). Nada Mihelčić razvija odvajanje adolescenta iz skupine i osamostaljivanje – intelektualno i emotivno; izlaženje iz pozicije mi/oni u odnosu na odrasle i uspostavljanje čvrstih mostova razumijevanja između odraslih i mladih. Posebno se među današnjim spisateljicama slična senzibiliteta Nadi Mihelčić i načina promišljanja ističu, primjerice, Silvija Šesto (Debela, Tko je ubio Pašteticu) i Jasminka Tihi-Stepanić (Dom iza žice, Moja neprijateljica Ana).

* * *

Mlada šesnaestogodišnja djevojka, odlična učenica, po želji roditelja kao nadarena djevojčica preskočila je dva razreda osnovne škole. To joj je pribavilo frustracije u srednjoj školi, jer je u razredu daleko najmlađa. Sada odjednom mora odgovoriti još većem životnom izazovu: roditelji su joj poginuli u automobilskoj nesreći. Sa starijim bratom, pomorcem na stranome brodu, dogovorila se da neće preseliti kod rodbine u drugi grad. Hrabro nastavlja živjeti sama, uz psa kojeg je udomila, tajeći u školi što se dogodilo. Brat joj pruža novčanu i psihičku podršku, a njegova prijateljica Elena stoji na raspolaganju kad treba odglumiti »tetu« koja odlazi na roditeljske sastanke dok su roditelji na »putu«. Tijekom ove varke, dok pokušava organizirati svoj život kao da se nesreća nije dogodila, djevojka zapada u neprilike: stari tatin »prijatelj« pokušava je silovati, a to dovodi njenog brata kući, s namjerom da se obračuna s tim čovjekom; nezgodnim slučajem lopta koju je bacila na košarkaškoj utakmici ozlijedi suigračicu – profesor tjelesnog odgoja pomisli da je to učinila namjerno i odvede je ravnatelju na razgovor. Tako se dozna tajna o smrti roditelja.

Između tih događaja, Nada Mihelčić razvija vrlo neobičnu i zanimljivu ljubavnu priču između glavne protagonistice i mladića iz iste škole. Ova platonska emotivna veza pomaže djevojci da prebrodi tugovanje (iako mladić ne zna što joj se dogodilo), baš kao i udomljenje psa lutalice koji umanjuje prazninu opustjeloga doma.

Premda je fabula zanimljiva i uvjerljiva, likovi motivirani, tek čitanjem duhovitih rečenica koje katkad teku poput slobodne struje djevojčine svijesti – možemo shvatiti zašto je ovaj roman svojom pojavom protresao i uzburkao omladinsku književnu scenu. Mihelčićkini najdraži likovi govore onako kako je i ona često znala: bujicom slika, anegdotama iz svijeta kulture i umjetnosti (koje se pametno povezuju), a ponekad i politike. Samosvjesno i sa stavom. Pri tome ima još nešto privlačno u toj knjizi. U Bilješkama jedne gimnazijalke (2001.) nije riječ o dosadnoj i tako čestoj superiornosti ženskoga spola koju bi umetala Nada Mihelčić ispod krinke dobre priče, već se tu odvija istraživanje, uvažavanje i ispreplitanje dva posve različita življenja i razmišljanja: muškoga i ženskoga (brat i sestra, srednjoškolka i srednjoškolac, majka i otac). U ovoj knjizi vrlo se dobro osjeća da je muško-ženski odnos na svim razinama divna i zanimljiva nepoznanica i vrhunska pustolovina. Rijetke su knjige koje to uopće izriču, a kamoli ovako duhovito i uvjerljivo kao knjiga Bilješke jedne gimnazijalke. U tom uživljavanju u likove bez obzira na rod vrsnoća je Nade Mihelčić.

Spisateljica je prije pisanja romana dobro upoznala najbolja djela hrvatske adolescentske literature, u kojima je jezik često žargon ili razgovorni gradski stil. On mlade likove odvaja od starijih. U djelima Nade Mihelčić likovi povremeno pokažu da im žargon nije stran, ali se od odraslih više razlikuju slobodom razmišljanja, glađu za spoznajama, bujicom zapažanja i svježim povezivanjem događaja i činjenica. Netrpeljivost prema autoritetima također nije ono što upada u oči u knjigama Nade Mihelčić. Ona odrasle i djecu pokazuje jednako ranjivima i jednako zanimljivima. Samo, mladi imaju više energije za životnu borbu. Ni pripadnost grupi nije dominanta u djelima Nade Mihelčić. Njeni likovi nisu usamljenici u punom smislu riječi, no vole svoje zaključke donositi sami i u tišini svojih soba promišljati o stvarima. Istovremeno, ponekad naivno ulijeću u životne zamke, i jasno je da im trebaju dobri uzori, roditelji i nastavnici kao oslonci u neprilikama.

Teme o kojima promišlja Nadina gimnazijalka vrlo su zanimljive: ona komentira život medijskih zvijezda, ponašanje nešto starijih kolegica i kolega iz razreda, njihovih roditelja, djetinjstvo s roditeljima i starijim bratom koji joj je bio uzor, nedoumice vezane uz seksualnost... pronalazi i sitne načine da joj svakodnevnica bude zabavna i pomalo tajnovita, dopušta sebi da se zaljubi, poklanja povjerenje ljudima za koje zaključi da su toga vrijedni (ponekad se i prevari), uživa u odlascima na treninge košarke i u vježbanju u vlastitom dvorištu. To je osoba koja zapravo živi vrlo angažirano i hrabro. U njenoj glavi nema mjesta predaji ako je sebi nešto zacrtala, iako dođu i trenuci malodušnosti. Aktivno je uključena u život i svijet oko sebe. U svakom slučaju, ova djevojka može biti uzor mladima koji čitaju roman.

Nada Mihelčić nas je poželjela upoznati s djevojkom koja promišlja o svom životu i odlučuje odgovorno. U romanu Bilješke jedne gimnazijalke (dosad četiri izdanja: 2001., 2005., 2010., 2015.) bio je to početak istinskoga procesa osamostaljenja mladoga čovjeka, a nastavio se u romanima Zeleni pas (2009.) i Napokon brucošica (2012.). Prvi roman spisateljice Nade Mihelčić jedna je od najčitanijih hrvatskih knjiga za mlade, uvrštena u Antologiju hrvatske proze za mlade.

dr. sc. Diana Zalar

Prije čitanja...

●   Razmislite o rečenici Viktora Frankla: »Usprkos svemu kažem životu: Da!«

Sigurno ste već upoznali teškoće koje nas u životu mogu sustići.

Prisjetite se neke prepreke ili teškoće s kojom ste se susreli i navedite kako ste je prevladali. Tko vam je u tome pomogao?

●   Samostalno ili u suradnji s drugim učenikom pročitajte pjesmu Ratka Zvrka Tvoja staza. Sa stihovima toga pjesnika susreli ste se u nižim razredima osnovne škole:

TVOJA STAZA

Čuj, kad ti je jako teško

kad te nešto strašno muči

i kad ne znaš dal' je gore

na ulici il' u kući,

daj odmahni lijevom rukom,

daj odmahni desnom rukom

i odlučno čvrsto kreni

za nečujnim nekim zvukom.

Kreni stazom koje nema

to će biti tvoja staza.

Tko zna što ti sutra sprema

taj tvoj put bez putokaza

al' znaj, to će biti tvoja cesta

što nekamo ipak vodi

i da na njoj nema mjesta za drugoga,

zato brodi...

Ako ipak i nekad jednom

na lud kamen zakoračiš

pa kad s glavom na tlo tresneš

nemoj zato da se smračiš,

već, molim te, junak budi

k'o da ništa bilo nije,

pa nastavi svojom cestom

još oštrije nego prije.

A kad ti je jako lijepo

i kad misliš da si sretan

smiri malo svoju snagu,

nemoj da se praviš važan,

već nastavi svojom cestom

niti lijevo, niti desno,

pa širokim hodaj usko,

a napni se kad je tijesno.

Jednog ćeš dana stići

na kraj samo svoga puta

tog ćeš časa možda biti

bez cipela i kaputa,

al' ćeš znati tko si-što si

i koliko stvarno vrijediš

i da si netko samo zato

što jedino svoj put slijediš!

                                   Ratko Zvrko

Nakon što upoznate sadržaj romana, otkrit ćete kako je poruka ove pjesme povezana s djevojčicom Almom.

Bilješke

jedne

gimnazijalke

Svakoga jutra sa zahvalnošću se prisjetim

medicinskog osoblja Klinike Jordanovac,

posebno kirurga Dinka Stančića-Rokotova,

koji mi je svojim znanjem,

vještinom i njegom darovao

i taj dan i sve buduće dane moga života.

Nada Mihelčić

1

Nisam mogla zaspati. Bila sam gladna, u sobi je vladala polarna studen, a ni pas se još nije vratio. Ipak, najviše sam se brinula zbog tog roditeljskog sastanka u srijedu. Znam da do srijede ima još pet dana, ali ja se uvijek unaprijed žderem. Zato mi i jesu živci kao u neke oronule tridesetogodišnjakinje. Cijeli svoj traljavi život samo furam iz problema u još gori. Činjenica da ću u prosincu napuniti šesnaest godina već govori sama za sebe. Moji pokojni roditelji su se pobrinuli da stvari budu još gore. Ne, ne mislim zato što su lani poginuli u prometnoj nesreći. Ne to. Moji su problemi počeli od rođenja. Luka je tada imao već pet godina i naši su roditelji silno željeli djevojčicu. I dobili su me. Odmah sam bila tatino zlato, mamina sreća i Lukina žrtva. Čim je krenuo u školu, shvatio je kako je meni sjajno, a njemu više nije. U trećem je razredu ozbiljno štrajkao i ocjene na polugodištu gotovo su prouzročile razvod braka naših roditelja. Jer mama je sve te dvojke i trojke primila kao osobnu ćušku koju joj šalje Lukina učiteljica. Tata je rekao kako oko toga ne treba histerizirati. To mu je bila greška. Velika greška. Jedva da je i razgovarala s njim. Luku je odvela psihiću na promatranje. Privatniku. Najskupljem. Tata je pobjesnio i tražio neka ide i ona. Tada više nije razgovarala s njim. Psiholog je pozvao i tatu. Mene nitko nije zvao, ali me tih dana nisu ni primjećivali pa sam cendravim plačem davala solidan doprinos općem ludilu.

Te zimske praznike tata je proveo preuređujući Lukinu sobu. Kada je završio, izgledala je kao kabinet ministra znanosti. To je, kao, trebalo stimulirati Luku. I jest. Stimuliralo ga je da bježi u moju sobu i igra se igračkama koje je do tada prezirao. Kada je morao učiti, vukao me u svoju sobu i igrao se učiteljice. Nemilosrdne učiteljice. Tako sam, negdje u dobi od četiri godine, polazila intenzivno-intenzivni tečaj opismenjavanja kod učiteljice Luke. Plus ostali predmeti.

Pokušavala sam se pobuniti zaprijetivši onim, inače tako djelotvornim tužitćutemami oružjem. Ništa. Samo bi me opako pogledao i prosiktao kako će, ako mama sazna za našu školu, njemu sasvim slučajno Kraljevna pasti i razbiti se. Kraljevna je porculanski lončić sa slikom lijepe djevojčice koja bere cvijeće. Onakav lončić koji svira kada ga odignete od stola. Meni je djevojčica izgledala kao kraljevna i taj je lončić tada bio ne samo moje najveće blago, nego sam i iskreno vjerovala kako je to najskupocjeniji dio obiteljske imovine.

Ne znam treba li i spominjati da je Hrvatska tada bila tek dio Jugoslavije. Zato je Luka, kao i sva djeca, u trećem razredu morao učiti ćirilicu. Nesebično je i to znanje prenosio na mene. Roditelji nisu imali pojma o Lukinoj nastavi. Ratovali su oko toga trebam li krenuti u školu s nepunih šest godina ili neka se još igram i krenem s nepunih sedam. Odlučili su da se još igram, a Luka nije posustajao u svojoj nastavi. Više se i nisam protivila, jedva sam čekala da dođe iz škole i da vidim što imamo za zadaću. Dan uoči mog polaska u pravu školu, Luka mi je dao detaljne upute kako se moram tamo ponašati. Učiteljice je opisao kao čudovišta koja od tebe traže znanje, a uživaju kad ne znaš. Neka ja samo sjednem negdje otraga i neka ni za živu glavu ne dižem ruku. Pitat će ona mene i ako se ne guram, u to mogu biti sigurna. I jer nisam digla ruku, ona će se nadati da nemam pojma. Tada joj trebam odgovoriti točno i vrlo opširno. To je najbolji lijek protiv učiteljica, jer kad se nekoliko puta tako razočaraju, ostave te konačno na miru.

Poslušala sam ga. Učiteljica i nije bila loša, no bilo mi je dosadno. Užasno dosadno. Recimo, tog jutra mi je Luka u našoj tajnoj školi dao zadatak: Neprijateljska tvrđava ima oblik pravokutnika s dužinama stranica a i b toliko i toliko, pa koliko kilograma eksploziva treba postaviti ako na svakih toliko metara postavimo toliko i toliko?! Kad sam sve dobro izračunala, Luka je bacao pernicu prema stropu vičući k-bummm, što mi je pokazalo da je to vražje neprijateljsko zdanje odletjelo u zrak.

Popodne, međutim, u pravoj školi, učiteljica se došuljala do mene. Htjela je znati koliko je zečiću ostalo mrkvi ako je imao dvije, a onda pojeo jednu.

— Jedna! — rekla sam i, slijedeći Lukin naputak, panično razmišljala kako se na to pitanje može vrlo opširno odgovoriti.

No ona je već odlazila prema ploči, stalno mi govoreći Bravo! i zahtijevajući ovacije cijelog razreda. Mislim da sirota nije bila sasvim normalna.

Bilo mi je više nego dosadno i uopće mi se nije išlo u tu školu. Roditelji, sluđeni mojim svakodnevnim suzama i protestima, činili su sve kako bi me uvjerili u prednost i neophodnost mojeg tek započetog školovanja.

— Naučit ćeš pisati slova — rekla je mama.

— Znam slova!

— Pa ćeš ih fino slagati u riječi i moći ćeš pisati pisma — dodao je tata.

— Znam pisati riječi i ne bum nikom pisala nikakva pisma — cmizdrila sam.

Tata je uzeo papir i penkalu: — Napiši nešto!

— Kaj da napišem?

— Bilo što.

— Smijem li napisati kako mrzim glupu školu?

— Smiješ.

— Kako želite? — raspitivala sam se. — Tiskanim slovima, pisanim slovima, latinicom, ćirilicom...

— Ćirilicom!! — graknuli su, gledajući me s nevjericom.

Onda su htjeli da još pišem, grozničavo tražeći riječi koje nisam mogla uvježbati, riječi kao bifurkacija, intranzitivan, epitaf i takve stvari. Tada su prešli na brojke, a Luka je zatražio lončić mlijeka.

— Uzmi si sam! — rekla je mama, ne skidajući pogled s papira po kojem sam pisala.

Naravno da si je vrlo rado sam uzeo to blesavo mlijeko. Ne moram ni reći u koji lončić ga je natočio, kojot pokvareni. Dok su me roditelji s velikim žarom ispitivali tablicu množenja, onaj idiot je gurkao Kraljevnu prema rubu stola.

— Kako si sve to naučila? — čudio se tata.

Lončić je lovio ravnotežu.

— Ne znam — dahnula sam, pokušavajući pogledom vući lončić natrag. — Malo sam gledala kada je Luka pisao zadaće...

— Oh, ne bojim se da te je Luka podučavao — smijao se moj naivni otac. — Luku ni dva para volova ne mogu dovući do knjige ako mu se baš ne radi o glavi.

— Točno! — smijuljila se mama, dodavši uobičajenu kap otrova. — Ne znam na koga je, u mojoj obitelji svi smo žedni znanja...

— I umrijet ćete ne napivši se! — odrezao je tata i odmah mu se nekamo žurilo.

Nema smisla ići u detalje svega što je slijedilo. Roditelji su se savjetovali s učiteljicom, s psihologinjom i još s mnogima. Onda su oni pisali molbe, a ja testove. Završilo je tako da su me na polugodištu upisali u treći razred. To je, kao, bio kompromis koji bi pomogao da se suviše ne udaljim od vršnjaka, a da ipak bude udovoljeno mojim potrebama. Vraga mojim. Ja bih rado sve te sate u školi mijenjala za vrijeme na igralištu ili u zoološkom vrtu. To bi bile moje potrebe, a ovo su bile mamine. Grijala se novootkrivenim suncem, onim što sije samo na majku nadarenoga djeteta. Na Luku je gotovo zaboravila, a nada mnom je kružila kao kobac. Tada sam ja počela bježati u Lukinu sobu i mislim da su nas te poremećene doze mamine pažnje definitivno zbližile.

Luka je zapravo sjajan. Bio je i ostao inteligentniji od mene. Tada to u školi nisu primijetili jednostavno zato što je oduvijek bio razložan i temeljit. Temeljitost u djece je rijetkost i jest vrlina, ali samo ako ste temeljiti tamo gdje odrasli žele i kada oni to žele. A Luka je bio vrlo dosljedan u svojoj temeljitosti. U školi ga nikada nisu mogli natjerati da rješava zadatke poput onoga: U razredu je 28 učenika. Dobili su 196 jabuka i pravedno ih podijelili. Koliko je svaki učenik pojeo jabuka?

Luka bi samo rekao kako se to ne može izračunati jer nedostaju podaci. Koji podaci? Pa to jesu li sve jabuke iste veličine, jer ako su neke krupne a druge sitne onda ili nije pravedno ili nisu dobili isti broj. Osim toga, tko zna jesu li ih zbilja pojeli ili su ih nakon nastave nekome dali.

Kad je učiteljica ustrajala tvrdeći kako su sve jabuke potpuno jednake i da su ih djeca odmah pojela, Luka je želio znati u kojem su razredu ti učenici. Učiteljica se borila s nadolazećom migrenom i sa žarkom željom da Luku pošalje kući pa neka se mama pati s njim. Zato bi pribjegla sarkazmu.

— Bilo koji razred! Ili, ako to za tebe nije dovoljno precizno, bio je to drugi A razred, škola se zvala Albert Einstein, bio je sunčani jesenski dan, popodnevna smjena, a jednake, velike, crvene jabuke su podijelili u 16 sati i 10 minuta i pojeli ih do 16 sati i 30 minuta. Imaš li sada dovoljno podataka? — smijuljila se unoseći mu se u lice, dok je skupina budućih poltrona izvodila grupnu vježbu odobravajućeg smijanja.

Luka se nije obazirao na ironiju. Rekao je kako tek sada vidi koliko je to glup zadatak. I naprosto je sjeo ne obazirući se više na učiteljicu. Onda je ona objavila da mu je dala jedinicu u imenik, e da bi mu pokazala što ona misli o njegovu znanju i ponašanju. Onda je Luka uzeo torbu i otišao kući, e da bi joj pokazao što misli o njezinoj jedinici. Onda je ona pozvala roditelje u školu kako bi pokazala što misli o njegovu odlasku.

Roditelji su na taj sastanak dovukli Luku. Učiteljica je dovukla psihologinju. Uslijedila je rekonstrukcija, a psihologinja je sve bilježila.

Tad je Luka izjavio kako je taj zadatak smislio neki idiot koji nema pojma o djeci. Učiteljica je netremice zurila u mamu. Glasom od kojega se hvatalo inje na prozorskom staklu, izjavila je kako je upravo ona smislila taj zadatak. Mama je zahtijevala da se Luka odmah ispriča. Luka je zahtijevao da tata odmah kaže je li moguće da u drugom razredu, gdje su djeca stara sedam ili osam godina, popodne, to jest nakon objeda, svako, ali baš svako dijete od njih dvadeset i osmero, za ciglih dvadeset minuta poždere po sedam velikih jabuka?!

Tata je previdio pedagošku komponentu razgovora i, slijedeći zdrav razum, rekao: — Ni govora!

Učiteljica se suznih očiju pitala zašto se uopće trudi. Mama je mitraljirala opomene u tatino uho, a psihologinja je sve bilježila. Luka je bio zadovoljan vještačenjem i gledao je učiteljicu onim eto vidiš! pogledom.

Takve su se stvari događale barem jednom mjesečno. U tom se cirkusu nitko od odraslih nije dosjetio da je Luka napamet izračunao kako je svako dijete pojelo sedam jabuka, pa mu se to činilo previše. A nije se on sporio samo s učiteljicom, nego i u višim razredima. I nije se sporio samo o matematici. Luka se sa svima sporio oko svega.

Nije Luka bio moj problem. Malo me je mučio onaj skok u treći razred. Ne