Filip, dječak bez imena

By Anto Gardaš

Anto Gardaš (1938-2004) jedan je od najčitanijih i najomiljenijih suvremenih hrvatskih pisaca, autor brojnih popularnih i uzbudljivih romana za djecu i mladež. Prema vlastitim riječima, za najmlađe je želio stvoriti onakve knjige kakve je sam najviše volio čitati kao dijete, ali ih tada nije bilo dovoljno. Napisao je čak četrnaest romana za djecu i mlade (Tajna zelene pećine, Izum profesora Leopolda, Duh u močvari, Filip, dječak bez imena, Miron u škripcu...), te nekoliko zbirki priča.

Roman Filip, dječak bez imena, napisan 1989. godine, dirljiva je priča puna obrata o dječaku Filipu i drugoj djeci iz Doma za djecu i mladež, sa neobičnim i sretnim raspletom u kojemu Filip doznaje tko je... Tragična željeznička nesreća koja je odredila sudbinu glavnih likova ovog romana doista se i dogodila na zagrebačkom Glavnom kolodvoru 1974. godine. Jedan je od svega nekoliko Gardaševih romana u kojima glavni lik nije Miron.

Lektira za 5. razred osnovne škole.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Bulaja naklada
• Release date: Sep 9, 2023
• ISBN: 9789533283708

Book preview

Anto Gardaš

Filip

dječak bez imena

e-Lektirelogotipi

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Više informacija o EU fondovima možete naći na web stranicama Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije:

www.strukturnifondovi.hr

Sadržaj ovog materijala isključiva je odgovornost Hrvatske akademske i istraživačke mreže – CARNET.

Sadržaj

Anto Gardaš

Prije čitanja...

Filip, dječak bez imena

Ptičarova pjesma

Prvo poglavlje: Vlakovi dolaze i odlaze

Drugo poglavlje: Strah od vožnje

Treće poglavlje: Razgovor s psihologom

Četvrto poglavlje: Noćni pothvat

Peto poglavlje: Na plaži

Šesto poglavlje: Teta Lela

Sedmo poglavlje: Od Krapnja do Zlarina

Osmo poglavlje: Koraljno sidro

Deveto poglavlje: Rođendanska proslava

Deseto poglavlje: Izlet u Betinu

Jedanaesto poglavlje: Potraga za Mislavom

Dvanaesto poglavlje: Dva telefonska razgovora i ravnateljičin poziv

Trinaesto poglavlje: Zamalo nesreća

Četrnaesto poglavlje: Posljednji Krmpotićev pokušaj

Petnaesto poglavlje: U sjeni tamarisa

Šesnaesto poglavlje: Važan razgovor u slastičarnici

Sedamnaesto poglavlje: Kućica pokraj mora

Osamnaesto poglavlje: Tako je to moralo biti

Devetnaesto poglavlje: Adam Clarc

Dvadeseto poglavlje: Filip nije više Filip

Epilog

Metodički instrumentarij

Poticaji za daljnji rad

Kviz

Anto Gardaš

Anto Gardaš

Agići kod Dervente, BiH, 21. V. 1938.

– Osijek, 10. VI. 2004.

Anto Gardaš hrvatski je književnik. Pisao je romane, bajke, priče, pjesme radio igre i igrokaze. Rođen je 1938. godine u Agićima kod Dervente (Republika Bosna i Hercegovina). Preselio je s roditeljima u Hrvatsku, u Slavoniju (malo mjesto Velimirovac kod Našica) kad je imao osam godina. U Zagrebu je diplomirao na Pravnom fakultetu, kasnije je bio stalno zaposlen u osječkoj pošti kao voditelj pravne službe. Tim poslom je obitelji i sebi osigurao sve potrebno za život, a cijelo to vrijeme pisao je i knjige – njih četrdesetak. Uz Jagodu Truhelku, Stjepana Tomaša i Đurđicu Stuhlreiter jedan je od najpoznatijih i najčitanijih osječkih književnika za djecu.

Antu Gardaša trajno su zanimala pitanja vezana uz povijest, kao i mogućnost potrage za novim svjetovima i odgovorima na tajne svemira. Najzapaženije i najčitanije njegove knjige vjerojatno su tri koje govore o ovim temama, a povezuju ih isti likovi: Ljubičasti planet (1981.), Bakreni Petar (1984.) i Izum profesora Leopolda (1986.). Ljubičasti planet je znanstveno fantastični roman o posjetu atomskoga fizičara i njegova sina na planet Sanon, čije žitelje muči veliki problem. Ugroženi su od odmetnutih robota s trećega planeta koji su pokorili svoje gospodare, a otimaju sad i Sanonite i kradu im inteligenciju jer je sami nemaju. Sanoniti su odabrali Zemljane da ih zamole za pomoć. Za razliku od Zemljana, oni ne poznaju ubijanje, laganje i druga zla. Žive u veselju, smijehu i igrama koji im produžuju život. Profesor Leo i njegov sin uspijevaju pomoći Sanonitima i vratiti se sretno kući. Knjiga Bakreni Petar na pozornicu zbivanja dovodi dječaka iz Svemira kojega je profesor Leopold spasio i udomio do njegovog povratka roditeljima. Miron, Melita i njihovo društvo Amatera traže i sakupljaju predmete na arheološkim nalazištima na području svoga grada Osijeka, jer je tamo u naselju po imenu Mursa živjela rimska vojska od vremena careva Augusta i Tiberija do vladavine cara Vespazijana. Vrijedni predmeti koje djeca pronalaze i njihov tajnoviti život u društvu Amatera isprepliću se s dramatičnom pričom o dječaku Bakrenom Petru i sudbini njegove planete. Roman Izum profesora Leopolda priča nam kako su Miron, Melita i Bakreni Petar pronašli vremenski stroj profesora Leopolda, te s njime nehotice otputovali kroz vrijeme u 351. godinu – u doba velike bitke za rimski grad Mursu (na kojemu mjestu je puno stoljeća kasnije nastao grad Osijek). Nevolja je u tome što se zbog ratnih okolnosti i izgubljenog povratnog vremenskog stroja djeca možda neće moći vratiti kući, pa za njima u potragu mora krenuti i profesor.

Osim djela znanstvene fantastike, Anto Gardaš napisao je i realistična djela. Volio je tajnovite zaplete i kriminalističku priču, pa je prekrasni park prirode Kopački rit u Baranji povezao s pričom o lovokradicama u romanu koji je doživio i ekranizaciju na filmu (redatelj Branko Ištvančić, 2006.), a naslov mu je Duh u močvari (1989.). Slijedile su Priče iz Kopačkog rita (1993.), a potom priča o dječaku koji deset godina nije znao odakle dolazi i tko su mu roditelji: Filip, dječak bez imena (1994.). Još jednom se vratio ranijim likovima u romanu Miron na tragu svetoga Grala (1995.), a okušao se i u pisanju bajki u zbirci Damjanovo jezero (1996.).

Način na koji je Gardaš najčešće gradio poglavlja svojih romana podsjeća na djela proslavljenog pisca za djecu Ericha Kästnera, čija djela je sigurno dobro poznavao. Na početku poglavlja umjesto naslova u nekoliko natuknica sažima najnapetije dijelove. Te natuknice su i duhovite i tajnovite, pa njima Gardaš želi pobuditi maštu i znatiželju čitatelja. U nekoliko završnih poglavlja odvija se velika završnica i razrješenje svih zagonetki. Glavni likovi ostaju djeca i njihovom zaslugom priča dobiva sretan kraj. U tome smislu je Gardaš sljedbenik klasičnog dječjeg romana. Mala ili veća družina djece (uglavnom dječaka s pokojom djevojčicom) pokreće akciju koja je ključna u djelu. Odrasli imaju epizodne uloge, osim profesora Leopolda. Često se isti likovi pojavljuju u više romana, kako bi se čitatelji mogli zbližiti s njima i iščekivati nove pustolovine.

Anto Gardaš je umro 2004. godine u Osijeku. U njegovu čast 2006. godine ustanovljena je »Nagrada Anto Gardaš« za najbolji dječji roman ili zbirku pripovijedaka na hrvatskome književnom jeziku.

* * *

U ljetnoj večeri 30. kolovoza 1974. dogodila se najveća željeznička nesreća u Hrvatskoj i jedna od najvećih u ondašnjoj Jugoslaviji. Na Glavni kolodvor u Zagrebu brzinom od 104 km/h (dvostruko većom od dozvoljene) dojurio je u 22 sata i 40 minuta ekspresni putnički vlak koji vozi na relaciji Atena – Beograd – Zagreb – Dortmund s oko 400 putnika. Na kolodvoru je svih devet vagona izletjelo iz spleta tračnica i skretnica. Prevrtali su se, zahvaćali i trgali željezne stupove električnih vodova. Poginulo je 167 putnika, neki od njih zbog električna udara. Liječnici, vatrogasci, policija i vojska pohrlili su u pomoć preživjelima. Devedeset je ljudi teško ozlijeđeno. Prepoznavanje unakaženih trupala predstavljalo je veliki problem, tako da je četrdeset i jedna žrtva pokopana u zajedničkoj grobnici na Mirogoju. Preživjeli putnici svjedočili su da vlak nije usporavao cijeli sat prije dolaska u Zagreb, čak ni kad je vozio kroz postaje, te da se opasno naginjao u zavojima. Naknadno istraživanje pokazalo je da su strojovođa i njegov pomoćnik cijeli mjesec bili premoreni, a prethodna dva dana i dvije noći radili su bez prestanka. Posve je vjerojatno da ih je svladao san. Obadvojica su preživjeli i osuđeni su na zatvorske kazne.

Ovaj strašan istiniti događaj bio je polaznica Anti Gardašu da 1994. godine napiše roman Filip dječak bez imena. Kao što se nisu mogli identificirati poginuli putnici, tako se u romanu nije moglo saznati tko je maleni dvogodišnji dječak koji je živ pronađen među tračnicama. Nadjenuli su mu ime Filip. Filipa susrećemo odmah na početku priče, na kolodvoru gdje često provodi slobodno vrijeme promatrajući vlakove. Od nesreće je prošlo već deset godina. Filip živi u domu za djecu bez roditelja. Njegov staratelj već je puno učinio da sazna čiji je Filip, ali se to istraživanje dugo vrtjelo u krugu. U trenutku kad počinje priča, Filip i druga djeca iz Doma spremaju se sa svojim profesorima i starateljem na ljetovanje. Svi se vesele moru.

Ovaj je roman Ante Gardaša poseban iz više razloga. Prvo, potaknuo ga je posve istinit događaj koji je potresao širu javnost i imao duboke posljedice po mnoge obitelji. Lik Filipa pomalo je tajanstven, jer je njegovo porijeklo zagonetno.

Drugo, autor likove stavlja u vrlo zahtjevne situacije: Filipov prijatelj iznenada treba odabrati između dugo željenoga ljetovanja na moru i vjernosti prijatelju; drugi puta Filip treba u trenutku donijeti odluku hoće li pomoći djevojčicama koje se utapaju ili će ostati na sigurnom kao loš plivač; Filipov staratelj može se prepustiti dnevnoj kolotečini, ili pokušati radom i trudom odgonetnuti tajnu Filipove rodbine – što se lako može izjaloviti. Za svaku od ovih dilema potrebni su čvrst karakter, volja i hrabrost. Čitatelja ispunja osjećaj divljenja i ugode pred dobrim izborima koje čine likovi u romanu. Istovremeno, pisac se upušta u opise života u domu za djecu bez roditelja. Dijalozi jednako otkrivaju kao i opisi, tako da taj život postaje čitatelju bliži i jasniji. Premda, ne možemo se oteti dojmu da je pomalo uljepšan. No, o tome mogu suditi oni koji su ga iskušali.

Treće, ni ženski likovi nisu zanemareni. Svaki od ženskih likova u romanu ima svoj razlog postojanja, koji utječe na druge i potiče druge na dobro.

Zbog svega toga ovo je knjiga istovremeno napeta poput kriminalističkog romana (premda ne postoji zločinac, već samo zagonetka) i opuštajuća zbog vedrine, zanimljivih događaja, te ljudskih vrijednosti koje se u likovima otkrivaju.

Anto Gardaš pojavljuje se na kraju knjige (u Epilogu) kao pripovjedač koji je Filipa upoznao u vrijeme dok se zagonetka rasplitala. Kao pripovjedač, on ima i moć upravljanja vremenom u priči, pa nam za kraj oživljava susret s Filipom (Ivanom) nakon deset godina od pronalaska majke. Tako roman objedinjuje tri vremenska sloja: vrijeme kobne željezničke nesreće (1974.), život dječaka koji ju je preživio (1984.) i njegov život deset godina nakon pronalaska majke (1994.). Kako je ta posljednja godina bila posvećena obitelji, Anto Gardaš je objavljivanjem knjige i simbolično zaokružio priču.

U jednome bi se ovaj roman mogao usporediti s nekolicinom drugih suvremenih romana za mlade u Hrvatskoj: kad je riječ o zajedničkom putovanju na koji veću skupinu djece odvode profesori ili drugi odrasli (Maturalac Branke Primorac, Morski dnevnik Pauline P. Sanje Polak i dr.). Istovremeno, knjiga govori o potrazi za identitetom, kao i u romanu Dobar dan, tata Stjepana Tomaša, gdje posvojeni dječak traži svoga biološkog oca. U romanima prvoga tipa nalazimo da je zajedničko putovanje silno važno i uzbudljivo za školsku djecu, kao i bilo koji vid terenske nastave. U tim prilikama na kušnji su prijateljstvo, navike koje donosimo od kuće, naš pogled na svijet iza sigurnih kućnih vrata. I nastavnici su često na kušnji. Nisu svi spremni voditi veći broj djece kroz nepredviđene situacije. Zato je dobra obrada ove teme iskušenje i za pisce. S druge strane, u romanima potrage za identitetom uvijek je tajnovitost i ono što će likovi otkriti poticaj čitatelju da istovremeno mašta s piscem do kraja priče. Anto Gardaš je isprepleo obje važne teme – zajedničko putovanje i potragu za identitetom, i tako na vrlo zanimljiv način odgovorio dvostrukom izazovu.

dr. sc. Diana Zalar

Prije čitanja...

●   Na portalu e-Lektire za ovo djelo pripremili smo audiomamac. Poslušajte ga, ili pogledajte njegov prijevod na hrvatski znakovni jezik.

●   Ovu je knjigu pisac Anto Gardaš posvetio djeci koja nemaju roditelje, onima koji ih imaju, onima koji ih imaju i nemaju; »Vama posvećujem ovu knjigu! U ovoj godini Gospodnjoj 1994., proglašenoj Godinom obitelji, od sveg srca želim da život prema vama okrene svoju ljepšu stranu.«

Kad na koricama knjige pročitate ovakvu posvetu, koja razmišljanja u vama ona pobuđuje?

O kojoj djeci govori pisac?

Kome je, dakle, posvećena ova knjiga?

●   Naslov romana u sebi krije proturječje: Filip, dječak bez imena.

S jedne strane navodi se ime Filip, a nadalje se govori da je Filip bez imena.

Što mislite, zašto je pisac odabrao ovakav naslov? Kako bi tako nešto moglo biti moguće?

Filip,

dječak bez imena

Ptičarova pjesma

Ptica koja leti tako tiho

Ptica crvena i topla kao krv

Ptica tako nježna ptica podrugljivica

Ptica koja se iznenada uplaši

Ptica koja bi htjela pobjeći

Ptica sama i usplahirena

Ptica koja bi htjela živjeti

Ptica koja bi htjela pjevati

Ptica koja bi htjela cvrkutati

Ptica crvena i topla kao krv

Ptica koja leti tako tiho

To je tvoje srce, lijepo dijete

Tvoje srce koje udara krilom tako žalosno

U tvojim grudima tako jako tako čisto

Jacques Prévert

S francuskoga preveo Grigor Vitez

Prvo poglavlje

Vlakovi dolaze i odlaze

Na zagrebački Glavni kolodvor vlakovi dolaze svakih nekoliko minuta. Nekima je ovo krajnja postaja, nekima tek usputna.

Najprije bi se preko zvučnika čula najava dolaska vlaka. Zatim bi vlak, uz potmulu tutnjavu, ušao u postaju i zaustavio se na peronu, a malo potom bujica putnika nagrnula bi iz pothodnika prema izlazu.

Na klupi pod lipom sjedi neki dječak. Pokraj sebe nema putne torbe, ni kovčega, kao što ih ima većina putnika koji sjede na okolnim klupama.

Nema on ni putne karte u džepu.

Nema ničega po čemu bi se moglo zaključiti da je i on putnik i da ovdje čeka dolazak svoga vlaka.

On doista i nema namjeru ući u koji vlak.

Došao