Kada Sam Bila Pas...

By Elena Kryuchkova

Priča o djevojci koja je u prethodnom životu bila pas.

Tina je obična djevojka koja radi u skloništu za životinje. Jednom ju je pozvala voditeljica skloništa, Elisa. Kazala je da ona zapravo nije Elisa, već skandinavska božica Freyja, koja je trenutno predsjednica Odjela za kućne ljubimce s drugog svijeta. I da je Tina izabrana za rad u Službi za onostranu dostavu, Odjel za kućne ljubimce. A sada će dostavljati pisma umrlih ljubimaca njihovim vlasnicima.
Tako su započele čarobne avanture Tine. Upoznat će sve vrste ljudi, vidjeti priče o njihovom prijateljstvu s kućnim ljubimcima, sudjelovati u hvatanju zlostavljača životinja i sudu Drugog svijeta. Također saznaje o svom prošlom životu kad je bila pas…

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Tektime
• Release date: Dec 27, 2023
• ISBN: 9788835460176

Book preview

Kada sam bila pas...

Elena Kryuchkova

Translated by Radmila Vojinovic

Kada sam bila pas...

Written by Elena Kryuchkova

Copyright © 2023 Elena Kryuchkova

All rights reserved

Editorial Tektime

www.tektime.it

Translated by Radmila Vojinovic

Cover Design © 2021 Elena Kryuchkova

tektime_round

Elena Kryuchkova

Kada sam bila pas…

18+

Kratak opis:

Tina je obična djevojka koja radi u skloništu za životinje. Jednom ju je pozvala voditeljica skloništa, Elisa. Kazala je da ona zapravo nije Elisa, već skandinavska božica Freyja, koja je trenutno predsjednica Odjela za kućne ljubimce s drugog svijeta. I da je Tina izabrana za rad u Službi za onostranu dostavu, Odjel za kućne ljubimce. A sada će dostavljati pisma umrlih ljubimaca njihovim vlasnicima.

Tako su započele čarobne avanture Tine. Upoznat će sve vrste ljudi, vidjeti priče o njihovom prijateljstvu s kućnim ljubimcima, sudjelovati u hvatanju zlostavljača životinja i sudu Drugog svijeta. Također saznaje o svom prošlom životu kad je bila pas…

Likovi

Sada:

Tina je glavna junakinja priče, i radi za Službu za isporuku u onostrani svijet, Odjel za kućne ljubimce. U običnom životu radi u skloništu za životinje

Annie i Greta – Tinine prijateljice

Pie – Tinin haski

Snowball – Tinina mačka

Pirat – Tinina siva papiga

Pouf – Tinin pas, križani buldog s nepoznatim drugim psom

Melissa – duh šume, nekada je radila u Službi za isporuku u onostrani svijet, Odjel za kućne ljubimce

Jack – duh u obliku njemačkog ovčara, rođen u dvadesetom stoljeću iz želje djece da imaju psa

Elisa Brown – voditeljica skloništa za životinje u kojem Tina radi

Freyja – božica ljubavi i rata, kao i trenutna predsjedateljica Odjela za kućne ljubimce Drugog svijeta.

Lahar – sumerska božica stoke, jedna od prethodnih predsjedateljica Odjela za kućne ljubimce drugog svijeta

Walter – vlasnik Zvončića

Zvončić – Walterova mačka, Maine Coon

Yue Hua – trener dupina u dupinarijumu

Snježni Val – dupin, omiljeni dupin Yue Hua

Marfa Semyonovna – starija žena, brinula se o Malom Vuku

Tishka – pas Marfe Semjonovne

Mali Vuk – pas križanac, njegov je vlasnik umro od alkoholizma

Tri školarke – zlostavljačice životinja

Horus – drevni egipatski bog sunca i neba, koji sada prati porotu i svjedoke Suda bogova, provedenog nad onima koji su maltretirali životinje

Prag, 19. stoljeće:

Suzanne - vlasnica pudlice Tina

Zdenek – Suzannnein suprug, Teresin otac

Teresa - kći Suzanne i Zdeneka

Carl - Teresin suprug

Clara - kći Terese i Carla

Zlata - Teresina prijateljica

Boloneza - Zlatin bišon

Jan – Zlatin mlađi rođak

Martin – Janov francuski buldog

Sadržaj

Poglavlje 1. Zdravo, zovem se Tina!

Poglavlje 2. Božica Freyja i dostava u onostranstvo, Odjel za kućne ljubimce

Poglavlje 3. Kad sam bila pas...

Poglavlje 4. Djevojčica i dupin

Poglavlje 5. Mali Vuk

Poglavlje 6. Zlostavljačice životinja

Poglavlje 7. Jedan nevjerojatan san

Poglavlje 8. Sud bogova

Editora Tektime

Poglavlje 1. Zdravo, zovem se Tina!

Koji je najbolji način da počnete priču? Možda bih vas za početak trebala pozdraviti i reći svoje ime: „Zdravo, zovem se Tina! Moja visina je prosječna, moja kosa smeđa, moja figura je prosječna, imam dvadeset i tri godine. U prošlom životu bila sam pas! A sada radim u Službi za isporuku onoga svijeta, Odjel za kućne ljubimce!"

Iako ste, vjerojatno, svi iznenađeni takvim pozdravom. Da, doista se može činiti neobičnim. Jer postavlja se sasvim razumno pitanje: kakav prošli život? A što znači ‘biti pas’?

To znači da sam prije rođenja kao čovjek zaista bio pas u 19. stoljeću. Točnije, bila sam pudlica, boje breskve. Živjela sam s jednom divnom damom u Pragu.

Ali nakon što se moj zemaljski put pudla završio, ponovno sam se rodila na Zemlji, ali sada u ljudskom tijelu. I u početku nisam znala ništa o svom prošlom životu...

Opet se postavlja pitanje; kako sam saznala za svoju prošlu inkarnaciju? A kakva je ovo Usluga dostave u onostranstvo? A kakav je ovo odjel za kućne ljubimce? Doista, ovo je zanimljiva priča. Stoga će vjerojatno biti bolje ako sve objasnim od samog početka.

U ovom sam životu rođena u malom gradu, kojih na ovome svijetu ima jako puno. Moji su roditelji najobičniji par. Moj otac i dalje radi u autoservisu, a majka je veterinarica.

Vjerojatno, jer se moja majka bavila liječenjem životinja, životinje volim od djetinjstva. A u našoj su kući živjeli razni kućni ljubimci. Najčešće su to bile životinje, za koje se vlasnici iz različitih razloga više nisu mogli brinuti, a ostavljali su ih u veterinarskoj klinici, a ne u skloništu. Ali na kraju, pronađu nove vlasnike (ili ih je osoblje klinike kući odnijelo poput majke).

Na primjer, kad sam bio vrlo mlada, u našoj je kući živio divan Haski. Predivan, pametan pas! Nažalost, njegov prethodni vlasnik, stariji čovjek, više se nije mogao brinuti o njemu, zdravlje mu nije dopuštalo. Preživio je moždani udar, a sin i supruga odlučili su da će živjeti u drugom gradu. Ali njegov je sin imao malu kćer s jakom alergijom na životinje.

Nitko od poznanika nije pristao uzeti Haskija. Stariji čovjek nije znao što učiniti, ali kada je ljubimca doveo u veterinarsku kliniku gdje je moja majka radila na rutinskom cijepljenju, ispričao je svoju priču. Bio je redoviti klijent klinike, redovito je dovodio svog ljubimca na liječničke preglede i na cijepljenje. Mama se sažalila na jadnog Haskija i vlasnika te je odlučila odvesti ljubimca k sebi. Tata nije imao ništa protiv, a ja sam bila potpuno sretna. Ipak, kao i većina djece, i ja sam sanjala psa! I evo takve sreće: veliki lijepi Haski!

Inače, ime haskija iz nepoznatih razloga bilo je Pie. Vjerojatno zato što je on (bio je to dječak) imao vrlo zaobljenu figuru. A i za svoju rasu imao je nekoliko viška kilograma.

Ali nije u tome stvar. Pie je živio s nama dvije godine. I tako, jednom, kad sam krenula u školu (a te sam godine tek počela učiti u prvom razredu), nakon škole majka je došla po mene. Izgledala je vrlo uzrujano, očiju crvenih od suza. Pitala sam:

„Mama, što se dogodilo? Da li si plakala? Zašto?"

Majka je na trenutak oklijevala, kao da ne zna što da kaže. Napokon je odgovorila:

„Vidiš, Tina... Kao što znaš, prije nego što je Pita počeo živjeti s nama, imao je drugog vlasnika. Privremeno se vlasnik nije mogao brinuti za svog ljubimca, ali vratio se i odlučio ponovno brinuti o Pie. I sam Pie bio je zadovoljan ponovnim susretom s vlasnikom. I otišli su zajedno."

Sjećam se, onda me to iznenadilo. Kako to, Pie je živio s nama, ali sada ne? Je li to točno? Iako je njegov prethodni vlasnik, vjerojatno sve ovo vrijeme također nedostajao ljubimcu... A i psu je vjerojatno nedostajao...

Uznemirile su me takve vijesti, ali zaključila sam da bi Pie vjerojatno bio sretan s prethodnim vlasnikom. Jer ponekad je sjedio na prozoru toliko dugo, kao da nekoga čeka!

Kasnije sam saznala istinu. Zapravo, onog dana kad sam otišla u školu, Pie je umro. Samo je umro tiho i mirno... Uostalom, za psa je već bio vrlo star. Roditelji me nisu htjeli uzrujati, stoga su smislili priču da je psa uzeo njegov bivši vlasnik.

Nakon što nas je Pie napustio, uskoro smo dobili mačku. Nije bilo bez mog sudjelovanja. Sve je počelo kad sam se s prijateljicama otišla igrati u park.

Bio je divan proljetni dan. Zrak je mirisao na bilje i cvijeće, a sunce je svjetlucalo na nebu.

U parku našeg grada u proljeće se uvijek sadilo cvijeće. Posebno su se isticale gredice sa svijetlo žutim tulipanima i perunikama. Tamo su šetali roditelji s djecom i vlasnici pasa sa svojim ljubimcima.

Budući da se naš grad smatrao mirnim, po danu su školska djeca, poput mene, smjela ući u park bez pratnje odraslih. Naravno, nimalo sama, već u društvu prijateljica iste dobi.

I otišla sam tog dana s prijateljicama Annie i Gretom igrati se u park. Nije bilo daleko od naših kuća (živjeli smo u susjedstvu, dakle, bile smo prijateljice od ranog djetinjstva).

Brzo smo došle do parka. Kao i uvijek, u gredicama je bilo puno prekrasnih tulipana. Stazama su šetali vlasnici i psi te roditelji s djecom. Uputili smo se prema našem omiljenom igralištu koje se nalazi malo podalje od pješačkih staza.

Obično su se djeca tamo uvijek igrala: mlađa su se igrala u pješčaniku. A starija djeca su išla nizbrdo.

Ali ovaj put iz nekog razloga nije bilo nikoga. Barem se tako činilo na prvi pogled. Jer, nakon nekoliko trenutaka, iznenada smo primijetili neke srednjoškolce po strani. Uzbuđeno su razgovarali o nečemu i smijali se naglas. Jedan od njih, najveći i neuredan, rekao je:

„A da zakopamo ovu mačku u pijesak i bacimo malo kamenja na nju!"

„Ali tu su neke djevojčice! One će vidjeti i reći nekome!" prigovorio je drugi srednjoškolac koji je izgledao pametnije.

„Što će ove djevojčice uraditi? Sada nema odraslih!" prvi odmahnuo rukom.

U početku prijateljice i ja nismo razumjeli o čemu se radi. Odjednom su se srednjoškolci okrenuli, a mi smo primijetile kako je vođa njihove grupe držao malog bijelog mačića s ogromnim, uplašenim, plavim očima.

Još sam nekoliko trenutaka pokušavala shvatiti što se događa. Odjednom sam shvatila da ti, blago rečeno, neugodni ljudi, žele pokopati mačića u pijesak! Tako veliki momci protiv male bespomoćne životinje! Nikad nisam razumila ljude koji škode životinjama! Kako je to uopće moguće?

U međuvremenu je