Zvijeri plišane

By Zoran Krušvar and Frano Petruša

Doris se odselila i za sobom ostavila sve svoje drage prijatelje iz djetinjstva - punu kutiju plišanih životinja. Kako ih ne bi bacili, roditelji su ih odlučili pokloniti djeci svojih rođaka te su Dorisini plišanci završili u kući strave, kući koja će od milih životinja učiniti... ZVIJERI PLIŠANE! Dok se životinje bore za opstanak i svoja prava, promatramo i učimo o humanim vrijednostima kao što su tolerancija, prihvaćanje i pravo na različitost. U skladu s tim, u knjizi postoje i likovi koji pripadaju seksualnim i rodnim manjinama - što među hrvatskim knjigama za djecu još nismo imali prilike čitati.

Zoran Krušvar rođen je 1977. u Rijeci, gdje još uvijek živi. Završio je više škola nego što je planirao. Zaposlen je tko zna gdje i ako uopće, uglavnom se bavi novinarstvom. Objavio je zbirke priča Najbolji na svijetu i Zaljubljeni duhovi, romane za odrasle Izvršitelji nauma Gospodnjeg i Kamov se vraća kući, te romane za djecu Zvijeri plišane i Poduzmi nešto.

UPUTA RODITELJIMA: Vjerujemo kako svako dijete zna koja je knjiga, pa bila to i e-knjiga, dobra za njega. No, isto tako znamo kakva je muka birati za njih. Da bismo vam u biranju pomogli, znajte kako je ova knjiga prikladna za uzrast od devet godina naviše.

Ilustrirao: Frano Petruša

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Jul 31, 2014
• ISBN: 9789533282985

Book preview

Zoran Krušvar | Zvijeri plišane

Zoran Krušvar

Zvijeri plišane

Zagreb, 2008.

E-knjiga: Zagreb, 2014.

Zoran Krušvar

ZVIJERI PLIŠANE

uredili

Darko Macan i Tatjana Jambrišak

ilustrirao

Frano Petruša

oblikovanje

Daria Ausenak

nakladnik tiskanog izdanja

KNJIGA U CENTRU

www.knjiga-u-centru.hr

Biblioteka ZVIJEZDA U CENTRU

e-knjiga

Bulaja naklada d.o.o., Zagreb

www.bulaja.com

Izdavanje ove e-knjige potpomogao je

Odjel za kulturu grada Rijeke - hvala!

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 676869

ISBN (tiskano izdanje)

978-953-7514-09-9

ISBN (e-knjiga)

978-953-328-298-5

Svaka priča mora početi nečim, a ova počinje medvjedom koji se zvao Grga.

Grga je jako volio gledati televiziju, a posebno akcijske filmove. Strašno je želio biti akcijski junak! Trčati divljinom, doživljavati avanture, razne opasne situacije i slično. Jasno, oni koji su već shvatili reći će da nije bilo prilike da se takvo štogod dogodi Grgi. Jer plišani medvjedi u pravilu ne postaju junaci.

Grga je bio omanji plišani medvjed. Nitko točno ne može reći je li njegovo krzno bilo ljubičastosmeđe ili smeđeljubičasto. No, svi se uglavnom slažu da je bilo izuzetno fino i mekano, čak se nije ni linjalo pretjerano. U glavi je imao još dva crna, plastična oka, a vrh crvenog jezika mu je vječito virio iz njuške.

Možete ga zamisliti kako sjedi na kauču pred uključenim televizorom, to će mu se jako svidjeti.

Grga je stanovao u velikom, sunčanom stanu, na visokom katu jednog nebodera. Iskreno rečeno, Grga nije bio vlasnik tog stana, niti je sam boravio u njemu. Ako ne računate pauke, muhe i stonoge, u stanu je stanovalo troje ljudi i sva sila plišanaca. Ljudi su bili: gospođa Dorisina majka, gospodin Dorisin otac i gospodična Doris. Plišanaca je bilo toliko da ih se ne može sve niti nabrojiti. Znajte samo da postoje dućani s igračkama u kojima ima manje plišanaca, nego kod gospodične Doris.

Čitav taj plišani narod bio je sastavljen od najrazličitijih životinjskih vrsta. Doris ih je skupljala od ranog djetinjstva pa sve dosad, kad je već bila u odrasloj dobi. Plišane životinje imale su svu moguću raskoš: mekani krevet i fotelje, gledanje televizije do kasno u noć, sjajan pogled kroz prozor Dorisine sobe i slušanje najljepših pjesama po Dorisinom izboru. Bio je to život na koji bi se svaki plišanac rado naviknuo, bez obzira koliko je star i koliko mu je krzno ofucano.

Naša priča zapravo počinje jednoga dana kad se sve to promijenilo.

Grga je sjedio... Ne, zapravo je bolje reći da je Grga ležao zavaljen u meki, paperjasti jastuk na Dorisinom krevetu. Krevet je prekrivao prekrivač, kao što to prekrivači znaju često činiti, a na prekrivaču se smjestio cijeli čopor preslatkih životinjica – psići, mace, medvjedi, vjeverice, zečevi... a našla se tu i pokoja kornjača, žirafa i još razni drugi plišanci, da ne nabrajamo sad baš svakog.

Grga je obično volio kad bi se svi tako zajedno našli jer bi onda bilo najveselije. Ali ovog puta uopće nije bilo veselo i to mu se nije sviđalo. Nešto se neobično događalo, Doris je bila uzbuđena, a njeni roditelji zabrinuti. Nije bilo veselo već nekoliko dana. Koliko je točno to nekoliko bilo, Grga nije znao. Budući da Grga nije imao prste ni na rukama ni na nogama, bilo mu je jako teško brojiti. Pokušao je brojiti ruke i noge, ali tako nije mogao doći dalje od tri. Jer, ako je brojao desnom rukom, onda bi nabrojao lijevu i desnu nogu i još lijevu ruku. Ako bi brojao lijevom, onda bi nabrojao obje noge i desnu ruku. Tako je živio u uvjerenju da ruku i nogu ima ukupno tri.

Uglavnom, zbog toga što već nekoliko dana nije bilo veselo i što su Dorisini roditelji bili zabrinuti, plišane su se životinje natiskale po krevetu. A na drveni stolić koji je stajao točno nasuprot kreveta popeo se majmun Maki. Majmun Maki bio je stari orangutan već dobrano olinjale dlake, a to su plišane životinje cijenile kao znak velikog iskustva i mudrosti.

Maki je popravio čuperke na svom umjetnom krznu i počeo držati govor:

Dobro. Da... Moram vam svima nešto reći. Da. Moram.

Svi su pažljivo slušali što im mudri majmun ima za reći. On se počešao jednom rukom po glavi, a drugom po stražnjici (onako kako to majmuni često rade) i nastavio pričati:

Dobro. Svi ste primijetili da se nešto čudno događa, je l' da? Da. Dobro. Ja ću vam sad sve objasniti. Mi smo plišane životinje, da. Plišanci. Dobro. Točnije, mi smo Dorisini plišanci. Mhm. Znači, Doris... Doris nije plišanac.

Među životinjama se najprije čulo nekoliko glasnih uzdaha, jer je bilo nekih koje su smatrale da je vrlo nepristojno nekome tko je tako dobar i mio kao što je Doris, reći da nije plišanac. Uostalom, kakve to ima veze? Oni vole Doris, bila ona plišanac ili ne. Voljeli bi je baš i da je ona osušeni kaktus ili varivo od tikvica!

Bijeli zec Mrkvoje glasno je viknuo:

Znamo da Doris nije plišanac! Ona je dijete!

Svi ostali zečevi ponosno su uspravili uši i promrdali njuškama, kao da se žele pohvaliti kako je njihov Mrkvoje pametan. Ali Maki je mudro rekao:

Da. Dijete. Nisi u pravu Mrkvoje. Doris je BILA dijete jednom, ali sad više nije. Dobro. Da.

Mrkvoje se zbunio:

Kako to misliš Maki? Ako Doris više nije dijete, a nekad je bila, znači li to da ja više nisam zec?

Ako Mrkvoje više nije zec, onda ni ja ne želim biti kornjača!, javila se Kornelija. Nikad nisam voljela nositi ovaj oklop na leđima, uvijek mi se činilo da bih trebala biti nešto drugo... Vjeverica, recimo!

Vjeverica Verica silno se uzbudila kad je ovo čula. Mislila je da ima sasvim dovoljno vjeverica ovdje, a osim toga, Kornelija uopće nije sličila na vjevericu! Nezadovoljno je zavijorila repom.

Majmun Maki vidio je da su svi postali nemirni pa je nekoliko puta skočio na mjestu i napravio kolut unaprijed. Onda je zagalamio:

Nije dobro! Nije dobro! Da! Nije! Ništa ne znate! Ja ću vam reći! Da!

Plišanci su se stišali pa je Maki nastavio:

Dobro. Da. Svako dijete koje se rodi ima mamu i tatu. Mhm. Ima.

Kako to misliš, svatko ima mamu i tatu? Ja nemam ni mamu ni tatu! I nisam ih nikad ni imao!, javio se Mrkvoje, jako tužnim glasom. Tako tužnim da su mu na plastične oči skoro navrle plastične suze.

Da, Mrkvoje... Ali ti si ZEC! Mhm. Jesi.

Hoćeš reći da zecovi nemaju mamu i tatu?, užasnuo se Mrkvoje.

Mama!? jedan sasvim plačni plišano – zečji glasić zapištao je izuzetno uplašeno. To je bio Uško Uhić, najmanji plišani zeko u čitavoj plišanoj gomili, koji je došao zajedno sa svojom majkom, gospođom Sivkom Uhić, i nikad se od nje nije razdvajao. Sad se mali Uško strašno uplašio jer, ako je istina da zečevi nemaju mamu... Što će se onda desiti s njim i njegovom mamom?

Njegova mama, gospođa Sivka Uhić, užasno se naljutila:

Kakav bezobrazluk! Kako možete tako nešto uopće reći! Da zečevi nemaju mamu? A što sam ja nego jedna zečja mama, molim vas lijepo? Prostaci jedni obični!, i onda je nježno zagrlila malog Uška i stala ga tješiti.

Ali JA stvarno nemam ni mamu ni tatu! Već sam to rekao!, čudio se i dalje Mrkvoje, a još nekoliko zečeva složilo se s njim, vičući kako ni oni nemaju ni mamu ni tatu.

Dobro. Da. Nemate. Ali to je zato što ste PLIŠANI zečevi! Plišane životinje nemaju mamu i tatu, stao je objašnjavati majmun Maki, ali ga je prekinuo strašan vrisak iz Uškovog malenog, plišanog grla:

MAAAAMAAAA?!

Jadni, mali Uško! Bio je sasvim prestravljen. Iako jako mali, on je dobro znao da je zec, a k tome i plišani. I sad kad je čuo da zečevi nemaju mamu, bilo mu je to tako užasno da je sasvim poplavio od užasa! Ipak, moram vam reći da je Uško oduvijek imao pomalo plavičastu dlaku pa nitko njegovu promjenu boje nije primijetio. Gospođa Sivka Uhić sad je uistinu bila bijesna. Sve životinje lagano su se odmaknule od nje, jer je opće poznato da je (nakon pobješnjele vjeverice) pobješnjeli zec najopasnija plišana životinja. Barem u Dorisinoj sobi.

Majmun Maki morao je napraviti tri koluta unatrag, dvostruku piruetu i stoj na samo jednoj ruci da bi malo smirio životinje:

Dobro! Dobro! Nije dobro! Da! Nije! Hoću reći... NARAVNO da Uško ima mamu i da je gospođa Sivka Uhić mama. Da. Dobro. Ali UGLAVNOM plišane životinje nemaju mamu. Ni tatu. Da. Recimo, ja nemam ni mamu ni tatu. Uško IMA mamu, gospođu Sivku Uhić, ali gospođa Sivka nema mamu!

Svi su sad pogledali gospođu Sivku, koja nije ništa rekla. Samo je ljutito strizala nosom, dok su joj se krpeni sjekutići opasno bijelili. Maki je nastavio:

S djecom je drukčije, nego s plišancima. Da. Kao prvo, sva, baš sva djeca imaju mamu i tatu. AKO neko dijete nema mamu ili tatu, možda je to zato jer su se s vremenom potrošili pa ih više nema, ali nekad ih je imalo. Da. I mamu i tatu. Dobro. Da. Je li vam jasno?

Plišanci su šutjeli.