VELIKA SMEĐA FLEKA Daniel Radočaj

By Daniel Radočaj

Daniel Radočaj u svojim kratkim pričama osvrće se na odnos s bližnjima i ne manjka mu ironije. Priča nam priču blisko, intimno, povjerljivo i otkriva pozadinu života, ljubavi, druženja, kakvu svi imamo. Ali sa specifičnim humorom: "Miki je moj portabel prijatelj. Nije toliko prijeko potreban ili poseban, ali se gotovo u svakoj ekstremnoj prilici može dobro upotrijebiti"... Šarmantno nas uvodi u zakulisni i pomalo smiješni svijet ljudskih odnosa koji su mu poslužili kao inspiracija.

Daniel Radočaj je nagrađivan, dijelu čitateljstva poznat autor. Svojim proznim sadržajem vraća na ideje nepostojanosti onoga zdravo-za-gotovo, ne dopušta zaboraviti koliko su meki temelji na kojima se gordo i pretenciozno grade krhka naša stremljenja.

Prava forma kratke priče - kratko, sažeto i jezgrovito.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Daniel Radočaj
• Release date: Aug 19, 2021
• ISBN: 9781005902582

Daniel Radočaj

● Daniel Radočaj rođen je 07. ožujka, 1979. godine u Puli, gdje i živi. Svojim aforizmima, poezijom, i kratkim pričama, zastupljen je u četrdesetak književno kulturoloških tiskovina s područja bivše Jugoslavije, te izvan nje, u prijevodima na engleski, makedonski i poljski.● Uvršten je i u zbornik Deset najboljih autora na konkursu ReCreativa – Banjaluka.● Na natječaju zbornika Ekran priče 02 - Zagreb, među 1318 prijavljenih priča, od strane stručnog žirija, nagrađen je trećim mjestom, a drugim na natječaju portala www.panonius.com temom «panonski šund» s 35 unaprijed zadanih riječi.● Jedan je od finalista književne nagrade Algoritma "Prozak" za 2013. godinu.● Jedan je od finalista pjesničke književne nagrade Hrvatskog književnog društva "Josip Eugen Šeta" za 2013. godinu.● U nakladi književnog kluba Branko Miljković iz Knjaževca, 2006. objavio je zbirku stihova Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta, a 2011. u riječkoj nakladi Zigo, ediciji Katapult, zbirku kratkih priča Velika smeđa fleka.● Rukopisom proznih crtica Ona navodno ne prdi, na petom anonimnom natječaju osječkog ogranka Matice hrvatske, proglašen je jednim od pet najboljih autora. Iste godine, 2010. istim rukopisom, razlomljenim u stihove, proglašen je jednim od pet najboljih autora na natječajuudruge Jutro poezije u konkurenciji za pjesničku nagradu Josip Sever. Taj rukopis objavljen je 2013. pod imenom Ponekad bih odlazio k njoj biciklom, u Nakladi Đuretić & Studio moderna d.o.o. Zagreb.● Za nakladu Studio TiM iz Rijeke, 2013. S Ivanom Glišićem (Šabac/Srbija) objavio je koautorski ludistički roman Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja.● 2019. objavio je zbirku crtičnih zapisa Anatomija rastanaka, Studio TiM, Rijeka.● 2020. u izdanju Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika objavio je zbirku poezije Mutacije bunta.● Član je Društva hrvatskih književnika i Udruge hrvatskih aforista i humorista.● Stekao je zvanje stručnog prvostupnika ekonomije (bacc.oec.).

Book preview

SPUKI

IVA

Zvono. U sobu ulazi Iva. Mama me uobičajeno ljubi u čelo i odlazi na posao. Maše mi s izlaza. Mahala mi je i Iva, pri ulasku. Ja ne mašem. Nikome, još sam mali za mahanje. Šutim i promatram Ivu. Ona studira razrednu nastavu. Jednoga će dana biti učiteljica. Meni, kad narastem i budem mogao mahati. Do tada čuva djecu.

Promatram je dok priča na telefon. Sa svojim dečkom (baš mu je upalo ono oštro čime nono kala drva, u ono slatko od pčele), s kojim će se jednoga dana vjenčati i imati nekog drugog malenog mene. Prekrasnog, kao što je i Iva prekrasna. Bez maminog znanja, pa mama viče na tatu, zbog visokih telefonskih računa. Ja to nikad neću reći mami. Jer volim Ivu. Niti kad odrastem.

Iva mi pokazuje knjigu Matematika 1. Puna je računskih operacija. Iva izgovara:

– Jedan plus jedan jednako…

– Dva! – uskliknem u sebi, jer još nisam naučio pričati.

– Četiri minus dva jednako…

– Opet dva! – nanovo joj se bezvučno ubacujem.

– Sedam puta tri…

Znam da je to tako, ali ne znam što to znači. Znam jer mi je Iva puno puta čitala iz nje. Ona bi mogla čitati satima, ali meni brzo dosadi pa počnem puhati. Tad Iva odloži knjigu i napravi mi frizuru rukama, koje mirišu na kremu iz mamine plave kutijice. Uvijek drugačije. Meni je svejedno jer mi kosa nije još dovoljno izrasla. Kad budem velik i kosa mi bude dovoljno duga, zamolit ću je da me ošiša na zelenu irokezu, kakvu ima njezin dečko. To sam vidio iz tatinog auta. Iva ga je zagrlila u parku, a on joj je ugurao svoj veliki ljubičasti jezik u usta. Nije se ugušila. I ja ću joj ga gurati, kad odrastem.

BIG BUBBLE

Striko je jutros krenuo za Trst, po levisice. Da on ne zna tih čitavih sto dvadeset i tri kilometara puta napamet, bili bismo svi zavijeni identičnim tamnoplavim Varteksovim samtom, poput Kineza. Susjedi Talijani jako vole moga striku. Čak su zbog njega, kaže, i neradni dan prebacili s nedjelje na ponedjeljak. Sada može tamo odlaziti svaki vikend.

Ja, kao glavni zastupnik družine, ponosno sam mu uručio dvije tisuće lira, brižljivo sakupljenih po sporednim pretincima roditeljevih novčanika, što je iznos čak i nešto veći od dovoljnog, za paket Big Bubble-a s novim okusom jagode. Kupit će ga u onom dućanu šarenih izloga, u koji ga mama uvijek pošalje, s podužim spiskom.

Kovanice sam posložio po veličini i smotao u novinski papir, smotuljak utisnuo u strikin džep i zatvorio ga patentom kako ga ne bi izgubio. On me potapšao po glavi, onako kako odrasli uvijek tapšaju nas djecu, i ušao u svoj veliki bijeli stojadin. Jednoga dana, kad budem velik ko striko, ja ću također tako tapšati djecu koja mi budu davala za Big Bubble, prije odlaska u Trst po levisice.

– Što ima u Trstu još osim Big Bubblea i Levisica? – pitao sam mamu, kada je striko napokon krenuo.

– Ima svega… – rekla je, osmjehnuvši se.

– Drugi put ću mu onda reći da mi donese malu kutijicu s dugmetom za izbaciti oprugom veliku šaku u nos, svakome tko ti ide na živce!

Striko se vratio u pola devet, pijan ko smuk. Levisice je već imao na sebi, kako bi se mogao praviti važan.

– Mama, stigao je! – dozvao sam je s verande, trknuvši prema njemu. Družina me pratila u stopu.

– Auuuu… – jaukao je striko. – Zaboravio sam kupiti žvakaće.

Ali ja sam ih odmah vidio kroz jednu od vrećica koje je nosio pa me nije uspio prevariti kao prošli put. Izvukao sam ih, ne čekajući da se zaustavi. Na stepenicama stare ostave, načeo sam paketić i dijelio redom: Damiru, Denisu, Vedranu i Luki. Dečki su istog trena krenuli sa žvakanjem.

– Tko napuše balon kao na reklami, sljedeći put ga ja častim! – doviknuo nam je striko dok je zaključavao svoj auto kupljen na kredit. Ja sam znao da je takav balon nemoguće napuhati, zato sam svoju žvaku spremio kako bih je načeo sutra, pred čitavim razredom. Onda je naišao moj mlađi bratić Perica. Tužan je postranice promatrao dečke kako žvaču. Teško mi ga je bilo gledati takvog.

– Evo i tebi Perice… – pružio sam mu svoj posljednji Big Bubble i otišao u sobu, potražiti onaj ižvakani, bez okusa, na noćnom ormariću, kojeg mi je striko iz Trsta donio prošli put.

– Neka… – promrmljao sam sebi u bradu. – Skoro će striko opet po levisice.

KOSILICA

Stari je jutros kupio vrtnu kosilicu. Puno bolju i veću od one kakvu ima ujak Srećko. Pored toga, ujakova je već, više-manje, otkosila svoje. Zaključio sam to i po tome što je posljednji put kada smo bili kod njega, gorivo morao tankati čak dva puta za onaj travnjak pokraj garaže. U početku je za taj isti travnjak tankao svega jedanput. I to samo ako rezervoar nije bio posve pun.

Kosilica od starog ima i veću zapremninu. I to za čitavih 29.7 ccm. Taj sam podatak preslikao s kućišta kosilice dok je ujak bezbrižno okretao kobasice na roštilju. Konačna bi zapremnina tako iznosila i više nego zavidnih 48.7 ccm. Uz to, od starog kosilica prednjači i u konjskim snagama. Nisam posve siguran koliko jer je uslijed silnih mehaničkih oštećenja uklonjena, da ne kažem sabotirana, druga decimala. No ostala je jasna ona prva, ali nimalo pohvalna, jedinica. Na tom mjestu je kod starog dvojka, što i najvećem laiku ukazuje na to da raspolaže barem dvostrukom snagom, dok se kao druga decimala pojavljuje i više nego iznenađujuća devetka. Da, da! 2,9 KS. Ni više ni manje. No jednu vrijednost ujakova kosilica, ipak, ima veću. Vrijednost težine. Ravnih dvanaest kilograma. Zato mi više nije nimalo začuđujuće što ujak ima onolike bicepse. Od staroga teži svega 8,6 kilograma, pa je čovjek može prosto gurati i jednom rukom.

Ja znam da je kosilica od starog triput bolja od ujakove. Zna to i stari, a i sam ujak. Iako on prednjači s većom kućom od naše i boljim autom, što stari, barem do promaknuća, neće moći nadmašiti. Jedino to ne zna stara.

– Hoćeš li mi, molim te, objasniti koji će nam vrag ta kosilica kad je najbliži travnjak kojeg imamo onaj Gradskog parka?! – izderala se na staroga, nimalo obazriva na dobre performanse.

– Bila je snižena pedeset posto… – odgovorivši pokunjeno, teška ju je srca nanovo upakirao, i spremio pod bračni krevet.

SPUKI

Mile ima najveći tintač u razredu. Punih deset centimetara. S glavom. Moj Spuki ima osam. To znači strašni, vidio sam u sestrinom rječniku engleskog jezika. Mile je u našem razredu ponavljač, stoga mu je tintač rastao godinu dana duže nego Damiru i meni. Kada ja budem imao Milove godine, Spukiju će biti barem jedanaest. Damirov tintač je najmanji u razredu. Zacijelo i školi. Šest centimetara. Mile ga zbog toga često zeza na velikom odmoru, pa ga Damir više ne želi mjeriti s nama, iza škole, nakon nastave. Nas dvoje ga mjerimo svaki dan, plastičnim trokutom na kojem mi je nono izbrusio bijelo prije nule. Sada trokut pokazuje pravo stanje. S bijelim prije nule pokazivao je centimetar i po manje. Rekao sam nonetu da je učiteljica rekla da trokut treba tako izbrusiti. Nono je progunđao:

– Pizda njoj materina, neka vam ga onda ona zbrusi.

Svejedno ga je kasnije izbrusio.

Moj nono ima najveći tintač na svijetu. Vidio sam to dok je jednom pišao kada je popio puno piva. On me pusti da uzmem nekoliko gutljaja iz njegove boce dok nona ne gleda. Pivo je odvratno i gorko. Da nonetu nije tintač toliko narastao od njega, ne bih ga ni ja nikad pio.

– Luce, se domišljaš ti one male od pokojnega Bepeta? – doviknuo je nono, dok je otvarao pivo poslije ručka, noni koja je u kuhinji prala suđe.

– Kega Bepeta? – pitala je nona. – Onega ča je dela na brodu, pa je pa z nikega boga, il onega ča drži butigu?

– Ma ku butigu?! – ljutio se nono. – Ča si munjena? Oni od butige je mali Tonin. Strila u te hitila.

– A ja, skužaj. Mi se paralo. Ma ka mala? Ona bijonda?

– Ja.

– Ča je pošla z onin fureštin?

– Ja.

– Mu je rodila anke šći.

– Ma ča ti znaš ko mu je ča rodila… – ljutio se opet nono.

– Se čakulalo da je.

– Se čakulalo, se čakulalo. Vrajže čakule i vrajži čakuloni! Lipe su te beside navadili.

– Ben, ča š njon?

– E, pa Luce moja, već san leto dan namuran u njenu materu – priznao je nono. Skužaj ča te sad puštan radi nje – dodao je šokiranoj noni, uzeo iz ormara inkognito spakirane stvari i otišao.

Nisam ga stigao pitati koliko je potrebno Spukiju da naraste kao njegov tintač. Pitao sam nonu. Nije znala. Samo je šutjela i gorko plakala.

INTERNA

– Aaaaaaaaaaj! – vrišti on, dok mu izvrćem ruku. Sav se izobličio, uzdižući glavu k nebu, kao da očekuje poletjeti iz mog stiska. I zatvorenih očiju nešto mumlja. Nerazgovjetno:

– Ni…s…am… ja… zn…aaaaa!...o… Ht… ioooo. Žel…i…ooo!

Slini, poput balavca koji je prvi put popio bocu bambusa. Sam. A vršnjaci smo. Kuka, ne srameći se svojih suza. To me dodatno nervira. Papak, ne zna ni bol muški podnijeti. Osjećam kako mu povremeno krckaju kosti. Dodatni poticaj.

Oslovljava me punk-bratom! Iako on nosi majicu na Green Day, MTV pozere prodanih uvjerenja, a ja na Sex Pistols, ortodoksne punkere, koji su živjeli u skladu s porukama svojih tekstova. Njegov otac ima lanac prehrambenih trgovina, a moj umirovljenički minimalac. Ja sam za svoje martensice sam zaradio, čitavo ljeto perući vjetrobranska stakla. Njemu ih je kupio tata. S crvenim paradoksalnim vezicama – bez klasnih razlika. Na mojoj lijevoj, kroz deset pari rupica, provučena je crna – boli me kita za (vašu) politiku! Na desnoj bijela – (ako me baš pitate:) majko, ne hrani tuđu djecu, dok tvoja gladuju!

– Poljubi mi čizmu! – zahtijevam, gurajući mu martensicu pod nos.

Želim poniziti pseto, ispred škole, pred čitavim njegovim razredom. Usprkos povicima da ga pustim. Da se ne preseravam. I moj mali anđeo me preklinje. Na čije je rame zagrljajem krenuo, tijekom velikog odmora.

– Nije znao, jebiga – opravdava ga ona.

– Sad će znati, pizda – mislim si u sebi. – Sad će znati, čiju djevojku ne smije grliti…

Držim ga u bezizlaznom položaju.

– Ljubi je! – mahnito naređujem, provokativno ga lupkajući prašnjavim đonom po čelu. – Ljubi je, majku ti!

On šuti.

– Ljubi je, pizda ti mamina ili ću ti ruku, kojom si je grlio, odgristi!

Pokušava nešto reći, pa mu izvrćem ruku još više. Ne trebaju mi bezvrijedna opravdavanja.

– Ljubi!!

Klečeći, nemoćno se ispružio na asfalt košarkaškog igrališta. Neko je vrijeme ostao ležati nepomičan. Koliko je mogao, od boli. Zatim je obojici skratio muke, konačno poljubivši vršak moje lijeve čizme. Dignuo sam ruke, poput narodnog heroja, ali mi iz publike nitko nije aplaudirao. Baš naprotiv, svi od njega radili žrtvu.

Tu smo se večer životinjski ševili. Moj mali punk-girl-anđeo i ja. Iza zaključanih vrata sobe, stana mojih roditelja. Do dugo u noć, uz oštre rifove Exploiteda.

Jutros, pored kreveta, bile su izute jedino moje trošne martensice, bar nekoliko brojeva veće odonda. Nju i njega sam sreo putem do trgovine dok su svog, sad već desetogodišnjeg sina, prije posla vozili u školu. Kroz otvoreni prozor GTI-a, puštali su poražavajuće zvukove narodne glazbe. Teško je katkad spoznati na koji način, i zbog čega, ostaješ sam.

MIKI JE BIO MOJ

NAJBOLJI PRIJATELJ

PRIJATELJ ZA SVAKI DAN

Miki je moj portabl-prijatelj. Nije toliko prijeko potreban ili poseban, ali se gotovo u svakoj ekstremnoj prilici može