Karipski Mango Party

By Zoran Cickaj

U malom i raskošnom karipskom raju otoka Margarite dosad se uspješno krila jedna topla i iznimno smiješna priča o jednom njemačkom ovčaru koji se zove Zorro. Odlaskom njegove najveće ljubavi, njemačke ovčarice Elene, ostao je sam u velikom dvorištu čuvajući svog voljenog čovjeka, kojeg su svi od milja zvali Debeljko. Izluđen dosadom i karantenom, Zorro će se odlučiti na stvaranje prijateljstva sa divljim životinjama koje je donedavno naganjao iz dvorišta i ni u najluđim snovima nije mogao zamisliti da će završiti u najluđoj avanturi svog života krcatoj akcijom, smijehom i pjesmom. Pronaći će nove i prave prijatelje, a možda i ljubav? Tko zna? Odgovor, a i povod za suze od smijeha naći ćete u stranicama ovog romana...

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Zoran Cickaj
• Release date: Oct 16, 2020
• ISBN: 9781393451297

Book preview

1.

Zorro.

To je moje ime. Nikad se nisam pravo ni zapitao što moje ime znači, ali znam da sam ga s ponosom nosio. Nisam čovjek, iako sa jednim debelim živim u kući s velikim dvorištem i bazenom kojeg ne propuštam iskoristiti kada god osjetim vrućinu na mom gustom crno-smeđem krznu. Da, ja sam pas i to ne bilo kakav, ja sam nasljednik loze njemačkih ovčara koji dolaze iz neke daleke države Njemačke gdje su moji preci čuvali ovce. Da budem iskren, nemam pojma tko su niti kako izgledaju te ovce. Moja zadaća je čuvati mog čovjeka kojeg od milja zovemo Debeljko i to ne samo ja već i njegovi roditelji, mama Vesna i tata Cile. Oni ne žive s nama, ali nam zato često dođu u posjetu i svaki put bude zanimljivo i veselo. Mama Vesna i tata Cile uvijek su tu da mi dadu kakvu slasnu poslasticu, bilo to hrskave pečene ribice ili frite ili ono što najviše obožavam. Kuhane kosti!

Imam divan život. Nemam ogrlicu, za lanac sam čuo ali ga nikad nisam probao ili vidio, jedem dvaput na dan, bućkam se u bazenu kad mi je vruće, imam predivan pogled sa terase na ogromnu zelenu planinu koja mi nikada ne dosadi i uza sve to nisam sretan, mislim, ne onako kako sam bio nekad. Nisam star ako to mislite, već ostao sam sam. Moja ljubav, moja Elena, prava njemačka ovčarica, napustila nas je nedavno, sasvim iznenada i ostavila nas u šoku i tuzi. Bio sam izgubljen i bezvoljan, baš kao i moji voljeni. Danima smo tugovali, u biti, još uvijek tugujemo, ali se polako i navikavamo na novi život bez nje.

Isti dan smo došli u ovo dvorište, Elena i ja. Bili smo sasvim mali, međutim prepoznali smo da smo došli u novi dom sa dalekog kopna. Dobro ste shvatili, živim na otoku Margarita u nekakvom karipskom moru. Znam samo da izgleda nevjerovatno plavo i bistro to more koje smo prešli da bi došli živjeti s Debeljkom, bolje rečeno da bi ga čuvali, kao pravi njemački čuvari. Kažem čuvari, jer od samog početka nisam nikako mogao zapamtiti da smo Elena i ja njemački ovčari, a ne čuvari, i to naše zezanje je tako i ostalo.

Lijep smo život imali Elena i ja. Otkrivali smo neke nove spoznaje o životu, učili zajedno i ono najbitnije. Voljeli smo se neizmjerno, toliko da smo čak imali i malene potomke! Ah, kad se sjetim kakva nas je sreća obuzela dok su bili s nama. Naši voljeni su bili još i luđi za njima. Mislio sam da sreći nema kraja. Jednostavno, bilo nam je tako lijepo, svaki dan bogat nježnostima, igrom da i nismo previše obraćali pažnju na ništa oko nas. Samo sam znao da se mjesto ili bolje rečeno selo u kojem živimo zove Takariga. I ovo naše veliko ograđeno dvorište i kuću morali smo čuvati od bilo kojeg mogućeg uljeza, bio to čovjek ili životinja.

Svi su nas se bojali. I bolje im je. Mi smo opasni čuvari za one koji uđu nepozvano, naročito Elena koja je svima tjerala strah u kosti. Mislio sam da nam nema kraja, a onda se sve urušilo to kobno popodne kad su Elenu odvezli tata Cile i Debeljko veterinaru jer joj je pozlilo.

Vjerovao sam da će mi se vratiti, ali sam se prevario. Idućeg dana našli smo joj prikladno mjesto iza u dvorištu, gdje naposljetku i pripada. Među nama.

Po prvi puta osjetio sam nešto s čime se nisam znao nositi, nešto što nisam znao da postoji. Samoća. Tako hladna i šutljiva, svakim danom me je sve više izluđivala. Debeljko, mama Vesna i tata Cile su se trudili da me oraspolože i da se igraju samnom, ali to nije bilo isto. Nedostajala mi je. Čak i previše ako je to uopće i moguće.

A onda sam primjetio promjene i kod Debeljka. Postao je zabrinut, a ni mama Vesna i tata Cile više nisu dolazili što me je izludilo od brige. Srećom, prepoznao sam tata Ciletov glas kad bi Debeljko s njime razgovarao preko onog mobitela pa bih se i malkice primirio. Spominjali su stalno nekakav koronavirus, kako je on kriv za sve. Da sam znao kako izgleda, ugrizao bi ga za dupe! Zbog njega naši tata Cile i mama Vesna nisu mogli doći, a tako mi je nedostajalo mama Vesnino kuhanje i njene slastice. Debeljko nije ni blizu bio tako dobar u kuhanju kao mama Vesna.

Debeljko je znao ponekad izaći iz kuće, međutim nije se micao iz dvorišta. Stalno smo bili zajedno i bio sam oduševljen! Obožavao sam biti s njime, bar na početku jer nisam osjećao samoću, a isto mislim da vrijedi i za njega.

Međutim, danima smo zatvoreni i polako mi je išao na jaje, kako je Debeljko to znao slikovito reći. Ne znam što se točno događa s tim koronavirusom, ali sve se činilo nekako drukčije. Debeljko se doslovno nije micao iz kuće tih dana, a nisu mu dolazile ni ženke u posjetu više kao inače. Stalno je gledao  u televiziju  na kojoj nekakve plavuše i crnke vrište dok ih neki čiko tamo tuče nekakvom palicom što mi jako liči na mortadelu koju mi često zna kupiti da slasno pojedem. Po cijele dane smo šetali između kuhinje, sobe, pa kupaone, gdje nisam previše volio da ga slijedim, što zbog zvukova, a više zbog mirisa.

Sve sam ga razumio što je govorio. Toliko smo vremena zajedno, da smo počeli i razgovarati telepatski. Dobro, više ja nego on, jer njegove riječi su bile jednostavne za razumjeti. A onda, jednog sunčanog popodneva, dok smo se lijeno izležavali kraj bazena, došao je na super ideju.

„Šta kažeš da organiziramo jednu zabavu na bazenu?"

Podignuo sam lijevo uho i odmah zalajao.

„To! Odlična ideja, Debeljko!", zalajao sam sav sretan, oduševivši ga.

„I pozovemo sve životinje da dođu na kupanje, recimo! Pa da!, uzviknuo je. „Vrapci stalno dolaze na tvoju vodu! Zašto se ne bi došli kupati?

Ponovo sam zalajao, dok se Debeljko samo smijao. Shvatio sam da se šali i odmah me rastužio.

Pomazio me po glavi i otišao u kuću, ali ideja nije ishlapila iz moje glave. Te iste večeri, dok je čvrsto spavao ili bolje rečeno, hrkao, odšetao sam do kraja dvorišta i zastao osluškujući razne glasove iz šume.

„Hej!! Imam ideju!, zalajao sam i glasovi su utihnuli. „Debeljko mi je dao ideju! Zašto se mi ne bi družili svi zajedno, kad već ljudi ne mogu? uzviknuo sam, ali nisam dobio odgovor. „Hoću reći, ja ne znam zašto Debeljko provodi toliko vremena u samoći, ali znam da mi je dopizdilo samo njega gledati! zastao sam pa nastavio. „Pozivam vas da mi se pridružite na bazenu! Da se družimo, veselimo, zezamo! Hajde da organiziramo neko zezanje, neću vam ništa, majke mi!

Jedi govna, dlakavče!

Kurca nećeš ništa! Jeste li sjebali žapca Panča i njegovu tetku!

Ne vjerujte šupku! Hoće samo da nas pojede!

„Stanite malo! Nemojte da ste takvi! Neću vam ništa! Obećajem! Hoću samo da se družimo! Dosadno mi je do jaja!"

Nama nije!

Ali bazen je odličan! Pančo ga hvali u pičku materinu!

„Neka dođe i Pančo!, uzviknuo sam pomalo očajno. „Neću mu ništa! Može i tetka doći!

Ne može! Jedva hoda! Nogu ste joj sjebali kad ju je tvoj Debeljko prebacio preko ograde!

Nasilnici!

„Idemo ispočetka!"

Na ogradu doletio je vrabac i morao sam se obuzdati da ne skočim na njega.

„U redu, dlakavče! Ali, ako nešto učiniš nekome nažao, jebaćemo ti majku majčinu!"

„Neću, obećao sam vam!"

Vrabac pogleda iza sebe, tražeći podršku.

„Kad si mislio da se nađemo?" upitao me je.

„Možemo i večeras!"

Prekratko!

Moramo se organizirati!

Neka netko javi orlu da donese pokvareno voće sa planine!

„Zašto pokvareno voće?" začudio sam se, na smijeh sviju oko mene.

„Strpi se dlakavče do sutra. Vidjeti ćeš!", namignu vrabac, prije nego što je odletio.

Ostavili su me samog, te mi ne ostade ništa drugo nego vratiti se nazad na terasu. Jedva sam uspio zaspati, skroz u iščekivanju što će mi donijeti sljedeći dan, a naročito noć. Nikako nisam mogao odgonetnuti, čemu pokvareno voće.

Svanuo je predivan dan i bio sam veseliji nego inače. Debeljko, bunovan kao i uvijek, pio je kavu na terasi, tužan što će i još jedan dan proći u samoći, dok sam ja bio po prvi puta veseo nakon dugo vremena. Ptičice, koje bi po običaju preletavale preko dvorišta, više nisam naganjao.

Jutro, Zorro!

Šokirao sam se! Znaju moje ime!

„Niste me nazvali dlakavče!", uzviknuo sam sav u šoku.

Pa kad nas ne naganjaš više!, reče drugi vrabac.

„Jel dolazite večeras?"

Naravno! Bit će nas dosta! Svi pričaju o nadolazećoj noći!

„Jel mogu ja kako da pridonesem?"

Zašto? Pa već pridonosiš!

Dao si bazen na raspolaganje!

I dvorište!, reče druga.

Da, i dvorište! Ne brini, sve će biti u redu. Čim tvoj Debeljko zaspi, evo nas!

„Super! Vidimo se onda!"

Razveselile su me svojim najavljenim dolaskom i taman krenuh na terasu, kad me zazvaše gušterići iz kuće.

Hej! Jel možemo i mi doći?!

„Možete!, rekao sam gledajući prema krovu. „Svi su pozvani!

Jao! Super!! Moći ću konačno doći do one iz spremišta!, uzviknu jedan od njih sav sretan.

„Zašto se niste vidjeli dosad?" upitao sam zbunjeno.

Zbog tebe, pička li ti materina! Ne mogu da pređem dvorište do nje!, uzviknuo je ljutito.

„Jebiga., pokunjio sam se. „Izvini, brate.

Ako mi ga popuši večeras, oprostiti ću ti., reče pomirljivo.

Hoće sigurno!, reče veći gušterčić do njega. Jel ti to govoriš o onoj Jeleni, sa podužim repom?

Da! Jel je znaš?, uzviknuo je uzbuđeno.

Ima da se usrećiš s njom! Nju nije jebo samo onaj koji se nije usudio doći do nje od dlakavca!

Jelena nije kurva!!

Nije! Ta diže rep i bez pitanja!, izdere se veći.

Jebat ću ti mamu ako ne prestaneš da je vrijeđaš!

Jelena, Jelena, od mog kurca zelena!, prkosio mu je veći.

Vratio sam se na terasu. Nije mi se dalo gledati njihovu tuču, koju sam toliko puta već gledao.

Poslije obilnog ručka, zaspao sam na terasi, osluškujući aute koji su prolazili. Ptičice više nisam naganjao, iako bi me svaki put probudile svojim pjevanjem, ali i pokojom svađom.

Nikad sretniji nisam bio kad sam vidio da sunce zalazi. Samo malo je još ostalo do noći i do zabave za koju sam znao da će biti odlična. Orao je tokom dana preletio par puta visoko i pozdravio me. Baš mi je bilo drago.

Poigrali smo se Debeljko i ja na terasi,dok sam cijelo vrijeme pokušavao da sakrijem nestrpljivost. Srećom, nije nigdje izlazio pa nije mogao da dovede neku od svojih ženki s kojima bi se znao igrati više nego one tete sa mortadelom na crnoj kutiji.

Noć je pala, kao i Debeljko u tvrdi san. S nestrpljivošću sam čekao kod bazena, osluškujući svaki šum, a onda se dogodilo.

Vrapci i ostale ptičice, divlje kokoši, predvođeni orlom sletjeli su na bazen, svaki noseći po komad trulog voća. Iznenadio sam se koliko ih je došlo i bilo mi je čudno što su se svi nešto smijuckali.

„Gdje si Zorro, domaćine!, povikao je orao, zagrlivši me svojim velikim krilom. „Ja sam Džorđe! Ponos Tacarigue!, reče dubokim glasom. „A ovo su moji pernati drugari."

Krenuo sam da se pozdravljam sa svima, ne uspijevajući zapamtiti svima imena.

„Dobrodošli u moj skromni dom! Nisam pojeo moju večeru, pa ako tko hoce da se posluži, zdjelica je na terasi! To je najmanje što sam mogao uraditi da vas ponudim nečim!"

„Ma daj, ne zajebaji! Jebo to! Imamo mi nešto specijalno za tebe! Ali prvo, muzika!, reče Džorđe pogledavši preko ramena. „Mile!, izdere se prema vrapcu. „Gdje je muzika?!"

„Evo idu gazda Džorđe! Samo što nisu!"

„Ajde, neka požure! Kakva je ovo zabava bez muzike, jebemu tetku!, zastade okrenuvši se prema meni. „Ajde, junačino, probaj malo ovog voća.

„Ali, smrdi., nećkao sam se. „Ja jedem samo svježe voće.

„Ma daj, ne jedi govna!, reče ljutit. „Kakvo kurac svježe voće? Probaj! Vjeruj ti starom Džorđu!

Nećkao sam se i ipak popustio. Prvo sam liznuo, čisto da se uvjerim da nije neka smicalica.

„Šta ližeš koju pičku materinu?! Pa nije ti to sladoled! Zagrizi muški, jeboote!"

Uzdahnuo sam i zagrizao muški kako je rekao. U prvi mah sam htio ispljunuti, ali sok koji je lučilo voće bilo je jače od ogavnog mirisa. Progutavši i drugi komad, osjetio sam kako mi se blago vrti u glavi, što nikad prije nisam osjetio.

„Što mi se dešava?!" povikao sam u blagom strahu.

„Ama ništa! Malo ćemo se opiti i razveseliti! To mi koji imamo krila redovno radimo! Da vidiš jebade kad se prežderemo!, uzviknuo je raširivši oči. „Jebeš mi mater, nekad se toliko sjebem da vidim tri planine, a ne jednu!, uzvikne u smijehu kao i ostali. „Ajde, samo ti jedi! Bit će još toga! Mile! Muzika!"

„Evo ih, gazda Džorđe!", uzviknuo je Mile s oduševljenjem, čim su sletili slavuji.

„E to te ja pitam! Ajmo, slavuji! Onu moju!"

„Koju gazda Džorđe? Jebiga, vi imate listu najomiljenijih.", reče slavuj iznenađeno.

„Pjevajte onu, Sad mi se javljaš mila! Ali nemoj da pjevate preko kurca, već iz duše! Ima i to malo perja ću da vam počupam!"

Slavuji su se ustrajno izmjenjivali u u pjevanju i zvždukanju pjesme koju još čuo nisam. Neki vrapci nisu čekali, već se odmah krenuli brćkati u bazenu.

Iz dubine tamnog dvorišta, šušnulo je nešto što me uznemirilo, ali brzo sam se sabrao. Znao sam da ne smijem nikome ništa nažao učiniti i nisam se prevario. Bile su žabe, Pančo i tetka koja je nekako čudno skakutala. Bilo mi je žao kad sam je vidio takvu. Izašao sam im u susret, osjećajući krivnju.

„Dobro došli! Hvala vam što ste došli! I primite moju ispriku. Nije u redu što smo vam to uradili. Kupajte se kad god želite i kad nije zabava."

„E sinko moj., započne tetka stenjajući. „Lijepo ste me udesili, ali ne zahvaljujući vama, već ovom.., zastade i udari Panča po glavi, „...lažovu. Sreća što si mi sin od sestre, ako te ne bi dala zmiji da te pojede. Zamisli đubre, lagao kako je lijepo u bazenu, da čim vas čuje, lako odskakuta do ograde i da je sigurno za kupanje."

„Jebiga, tetka. Mislim, nisam htio..."

„Nisi htio! Još samo fali da si i htio da me sjebu!"

„A vaša sestra? Zašto i oni nisu došli?"

„Ne vjeruju. Koliko ste vi šumskih životinja sjebali, ne možeš im ni zamjeriti. Uradili ste etničko čišćenje u ovom dvorištu! A bilo je tako lijepo!, reče tetka sjetno. „Prije vas, ovo dvorište je bilo vrlo popularno! Znali smo se nalaziti i pričati i zezati se! Ovako, od kad ste vi ovdje, sve se promijenilo. Ali neka, bit će bolje očito! Došao si pameti sinko, da se ne može sam živjeti.

„Hvala, tetka."

„Neka sine. Odoh ja malo da se bućnem. Dobro će mi doći za kuk da malo razradim."

„Samo naprijed! Bazen je vaš!", pomaknuo sam se, propustivši ih da prođu.

Slavuji su sa sve većim žarom pjevali, potpomognuti voćem kojeg su vrapci svako malo donosili. Morao sam sam sebi priznati da se i meni omililo to voće ili bolje rečeno voćni sok.

Pokušavao sam pratiti orla Džorđa u pjevanju i nisam ni primjetio kad nam se pridružio djetlić. U pauzi, dok su slavuji kvasili grlo, došao je da se upoznamo.

„Jel to taj domaćin?" upita djetlić već dobrano veseo.

„Jeste! Prava životinja! Svaka čast! Zorro, ovo je naš djetlić, čika Pera ili Pero djetlić. Ako ti treba šta napraviti od drveta, njemu se samo obrati! On to sredi dok kažeš kokos."

„Drago mi je! Čujem ja Vas svako jutro. Ako se ne varam, neki dan ste tukli po metalnom stupu od rasvjete.", rekao sam i uspio nasmijati sve oko sebe.

„E Pero jebote! Čak te i on vidio!", vrištao je Džorđe od smijeha.

„Jebiga, tu noć sam se zapio na planini i išao pravit gnjezdo za nećaka. Rekao mi da napravim rupu u jednom od onih suvih stabala odmah tu preko puta ograde, al jebaji ga, onako još sjeban od voća, ja.., zastade i počeše se po glavi, „...krenuo da bušim stup od rasvjete.

Morao je zastati jer su svi pucali od smijeha oko njega.

„Tučem ja, tučem, al džaba! Tek kad sam vidio ljude ispod kako me gledaju, bolje sam pogledao gdje tučem. Jebaji ga, a i vid me počeo zajebavat.", krenuo se ispričavati ali bezuspješno. Smijeh nije još dugo prestao.

„A gdje je zeko?" upita Pančo dok je tresao višak vode sa sebe.

„Doći će i on. Jedva čekam da ga vidim.", reče Džorđe veselo.

„Zašto? Da ga pojedeš?" upitao sam oprezno.

„Ne napadamo se mi ovdje međusobno!, uzviknu Džorđe. „Mala je Tacarigua! Nije dovoljno što nas ljudi naganjaju po planini, još da se i međusobno koljemo! Taman posla! Zeka Borer je moj drug! Što taj može da pojede trulog voća, sve pod palmin list da nas stavi!

„Zeko Borer?" upitao sam sav zbunjen.

„Da, borer. Znaš ono što ljudi koriste, bormašinu? I ono što se vrti, što buši zid, to je borer. Uostalom, ti si njemački ovčar pička mu materina, ti bi morao znati njemački!", poviče orao.

„To su mi preci., krenuo sam se ispričavati. „Ja ne poznam to, njemački.

„Bio ovdje jedan Njemac, baš otamo odakle su tvoji., započne divlja kokoš. „Fin čovjek, kulturan! Nije nas naganjao da nas pojede! On je govorio taj njemački i baš fino je bilo za slušati!

„Da!, složi se orao pa zagrize komad voća. „Od njega je i došlo to, borer. Bio Hari znao nešto ta slova, jednom pročito to kod njega u kući pa tako i došlo to borer. Vidio ga i kako je bušio zidove kad je pravio kafanu ovdje gore kad ideš prema Asuncionu.

„Hari? Kako može znati slova?"

„Hari je bio majmun, babun. Pametan bio u pičku materinu. Al jebiga, život ga odnese."

„Gdje?" upitao sam.

„Tamo gdje i tvoju ženu. U neki drugi svijet.", reče čika Pera.

„Aj da mi nazdravimo i za Harija i Elenu. Jest bila zajebana, al bila je jebena čuvarica. To se mora poštovati."

Svi su zagrizli u voće, premda nevoljko.

„A zašto onda zovete Zeku borer?"

Instinktivno sve su kokoši sjele na tvrdo tlo, ogledavajući se oko sebe, dok su se svi mužjaci smijali.

„Borer, zato što taj buši sve šta stigne., nasmijao se čika Pera. „Sve zečice na otoku je pojebo.

„Kažu da je pojebo i zmiju., reče orao već vidno pijan. „Mada to nije dokazano.

„Šta pojebo?! zavrištala je jedna od divljih kokoši. „Silovao! Moju ujnu je silovao! I to dok je ćopala insekte po zemlji gore na Palić brdu!

„Daj, ne krešti! Ni to nije dokazano!"

„Jadna nije silazila sa stabla više! A njemu se omililo pička mu materina, dve noći je spavao pod drvetom!"

„Jebiga, kad se otimala!, krene Džorđe da ga brani. „A on voli ono, žestok seks, kad se otimaju., reče smijući se dok me je gurkao.

„Mislim da sam ga vidio jednom. Jeo je lišće tu preko puta do mog dvorišta."

„Jel sivi, veliki?"

„Jest."

„E to je on., reče čika Pera. „Može vala i dobro pojest. Dobrog je zuba.

„Ostao je tu kod nas. Kaže da se osjeća ovdje najsigurnijim. Drugdje hoće da ga ubiju.", reče Džorđe.

„Tko? Tvoji orlovi?"

„Ma jok. Mi ga gotivimo do jaja. Njegovi hoće da ga ubiju. Pojebo im žene, napravio djecu. Ako vidiš neke zečiće, budi siguran da su njegovi."

„Ogovaramo, ha? Jebem li vam da vam jebem!"

Podignuo sam glavu i primjetio velikog sivog zeca kako je nečujno doskočio iz mraka. Sve kokoši su se zbližile, gledajući ga ispod oka.

„Oo, Zeka! Pa gdje si ti dosad jebemu naranču?!"

„Šta je! Šta ste se usrale!, povikao je zeko prema kokošima. „Neću vas dirati, na zabavi smo, a ionako...

„Šta? bio si malo u štetu, ha?" smijuljio se čika Pera.

„Ah!, reče zeko ponosno udarajući se po trbuhu. „Ne zovu me Borer bezveze.

„Nego, hoćeš li malo voća, druže stari?"

„Jok, ti ćeš!, nasmiješi se i sjedne do orla. „A ti si taj domaćin što hoće da bude dio nas?

„Jest. Ja sam Zorro."

„Znam ja tko si ti., klimnu zeko. „Svi znaju za tebe. Lijepo od tebe što si se upristojio i da nas ne naganjaš više. Haj, tebi u zdravlje!, reče zeko i svi zagrizu u voće.

Noć se rasplamsala. Voća je bilo u izobilju i svi su bili sve više opušteniji. Divlje kokoši više nisu toliko čuvali zadnjicu, a neke su čak i očijukale sa zekom, koji je sa zagonetnim smiješkom grickao voće. Slavuji, ne mareći za tonalitet, pjevali su zagrljeni, gubeći se u riječima pjesama, ali to više nije ni važno bilo.

Čika Pera se gubio iz naših razgovora, sve više pričajući sa glavnom od divljih kokošiju, po imenu Milica.

„Vidi ga., reče Džorđe potiho između zeke i mene. „Hoće Pera da ga stera., reče pa zagrize u voće kojeg je bilo sve manje. Vrapci koji su ga revno donosili, sve su rjeđe letjeli, a češće udarali u zid i padali na zemlju gdje bi ostali i dovršili sami nošenu pošiljku. „Svaki put kad popije, postane jebežljiv."

„Vrlo jebežljiv. I onda drugi dan plače od glavobolje.", dodao je Zeko.

„Zašto? Od voća?" zagledao sam se u voće, predosjećajući da će mi sutradan biti sigurno loše.

„Ma jok., reče Džorđe. „Taj uvijek jebe na grani. Uvijek guzi na grani tik do stabla i dok buši unesrećenu, ujedno buši i stablo., reče smijući se.

„Samo čuješ u noći kako udara bez prestanka.", nadovezao se zeko u smijehu.

„Jednom je pao sa stabla i tuko glavom u zemlju. Bio u takvoj ekstazi da nije ni znao da je pao."

„Da je još malo nastavio, sigurno bi došao i do moje jazbine!", uzvikne zeko.

Smijao sam se zajedno s njima, jedva dolazeći do daha. Smirili smo se, pokušavajući da čujemo njega i Milicu dok su plesali blizu nas.

„Jao Milice, perja ti tvog, digni rep i primi..."

„Nemoj da si bezobrazan!, izgrdi ga Milica, pokušavajući izgledati ljutito. „Ponašaj se pristojno.

„Kako da se kontroliram? upita pijano. „Vidi ova tvoja prsa, prava! Ko u pilenceta, a ne obješena! Jest da imaš godina, al se dobro držiš!

„Ti bi malo, ha? Zadnji put si nestao i nisi se ni javljao! A kad bi se vidjeli u zraku, izbjegavao si me!"

„Ma nisam, djece mi! Šta ti je?"

„Znam ja, znam. Đubre si ti pravo."

„Ama za tobom mi perje gori, a ne za onom mojom kod kuće."

„Aha! Kod kuće te ne doživljava, pa misliš, doći ću ja kod Milice!"

„Ama ženko, nemoj da se ljutiš na svoga čika Pericu koji ti zna mericu., nasmiješi se pijano. „Hajmo malo da budimo komšiluk. Ti grakći, a ja ću da bušim. Što tebe, što stablo., nasmije se pijano, ne čuvši smijeh drugara iza sebe.

„Ali nemoj da padneš ovaj put!, prekori ga. „Nemoj da budem u ekstazi i onda da moram da te lovim po mraku oko stabla.

„Ma šta ti je!, zavrti glavom polako. „Umije čika Pera da radi i tri stvari odjednom. Ako hoćeš, mlatiti ću i krilima!

„Nemoj!, uzviknula je brzo. „Radije se uhvati za moje perje.

„A ako te počupam?"

„Vrijedit će.", nasmiješi se zagonetno.

„Au, Milice, zločestice. Takvu te volim."

„Hajmo mi na stablo još dok možeš da letiš!"

Zajedno poletiše u mrak, istina, čika Pera nesigurnije nego ona, vijugajući u zraku u kojem nije bilo ni daška vjetra.

Slavuji su sve slabije pjevali, još uvijek zagrljeni, s dvojicom koji su u skladu hrkali. Nismo ni primjetili nestanak zeke.

„U jebemu miša. Mi pravo pijani, čim nismo zeku primjetili. Gdje ode Borer?"

„Možda otišao da se olakša.", mumljao sam, primjetivši da mi slina curi nekontrolirano.

„Jeste, samo šta? zacerekao se orao. „Mile! Gdje je Zeka?

„Otišao sa gucamayom!", odgovorio je polako.

„Pa gdje su oni bili cijelo vrijeme?!"

„Na vrhu sjenice! Zajedno s kanarincima!"

„Ta govna šarena uvijek se drže zajedno., reče mi Džorđe. „Svugdje njihove slike, kao zbog njih ljudi dolaze ovamo da ih vide.

„Stvarno?"

„Ma pičku maternu. Mali Jovica, mislim, mali! Zvali ga mali jer je bio skoro veći od mene. Bio jednom letio i vidio svoju veliku sliku uz cestu, kako leti preko plaže. Uobrazio se, mislio kako je najljepši i najpopularniji pa su i ostali od njegove vrste počeli da se odvajaju od nas običnih životinja. A ovi kanarinci, misle kao šareni kao i guacamaye, pa im ližu dupe, dodvoravaju im se. Ma govna.", reče i jedva zagrize u komadić voća koje se i meni omililo.

Slavuji su se utišali. Vrapci, kako bi koji došao k sebi, ustao bi se nekako i odletio na nesigurnim krilima do obližnjeg šumarka. Sa zorom, budile su se i divlje kokoši i jedna po jedna odletile svojim kućama. Jedini smo ostali orao i ja, koji je ležao na mom stomaku, duboko spavajući.

Sunce se podignulo, kao i nas dvojica. Zijevao sam neprestano i svaki put bi me glava zaboljela.

„E moj domaćine., reče orao teškim glasom. „Zabava je bila prvorazredna. Svaka ti čast! Odsad više nisi sam, imaš nas, svoje drugare. A ovo bi morali da ponovimo i to uskoro!

Nasmiješio sam se, sretan što više nisam sam. Dotaknuo sam ga šapom i odmaknuo se, davši mu prostora da poleti. Nije uspio, zaustavivši se na krovu kuće.

„Majku mu! Ne valja pijan letjeti! Idem kući da mi se žena najebe sveg po spisku što sam opet izgubio noć! pozdrav domaćine!!!", povikao je dok se sve više udaljavao.

To jutro svi su se ljudi čudili.

Nije bilo graktanja.

Čika Pera nije tukao po stupu.

Nisu se čule životinje.

I mi moramo nekad da se opustimo.

Jedan je život.

Ko ga jebe.

2.

Nikad nisam iskusio takvu bol kakva me je zadesila tog jutra. Neprospavana noć i ono trulo voće, sama pomisao na to dvoje samo bi pojačalo bol i tutnjavu u glavi. Debeljku nije promakla moja bol. Taj zabrinuti izraz lica nisam volio vidjeti na njegovom licu i trudio sam se što sam bolje mogao da izgledam normalno što svakako bio nisam.

Strah me je prožimao cijelim tijelom kad sam ga vidio da ide prema bazenu, ali nepotrebno sam strahovao. Niti jednog komadića trulog voća nije bio nigdje na vidiku. Ostao sam zbunjen.

„Jebote, da nisam sve to sinoć sanjao?" upitao sam samog sebe i odmah zažalio. Čak i moje riječi imaju učinak na glavobolju.

„Nisi, domaćine! Mi životinje uvijek sve pospremimo za sobom!, povikao je vrabac proletivši nisko iznad mene. „Nismo mi stoka kao ovi ljudi ovdje na otoku! Zapiju se, sve unište i zaprljaju i onda samo odu! Uživaj u glavobolji!

Kimnuo sam prema njemu. Nisam imao volje ni za dignuti pogled.

Ne znam što se dogodilo Debeljku, ali baš to jutro bio je raspoložen za igru lovljenja po dvorištu. Srećom, pravo se udebljao pa nije dugo izdržao u jurnjavi. Da smo nastavili još koji trenutak, izbacio bi cijelu sinoćnju zabavu na travu ispred nas.

Hranu nisam ni pomirisao. Gledao me ispod oka, ali par puta sam zamahnuo repom i smirio njegove sumnje.

Cijeli dan je proveo tipkajući u svojoj sobi i za razliku od drugih dana, ovaj put sam ga ostavio na miru, spavajući u hladovini terase. Prolazili su ulični psi ispred kuće, ali nisam mrdnuo ni uhom.

Šta je?! Ne laješ danas, ha?! Ajde, zatrči se do ograde da se smijemo malo!

Čuo sam ih, ali nisam htio ni oko otvoriti.

Ajde, ti čistokrvna njemačka životinjo!!

„Ma sisaj ga.", jedva sam prebacio preko usana. Čak mi je i govoriti bilo teško.

Jesi živ?! Ajde, zatrči se malo!!

Da te vidimo kako trčiš ko budala!, povikao je drugi i zajedno prasnuše u smijeh.

Otvorio sam oči i pogledao ih kako se smiju kraj ograde.

„Je li džukele! Kad ste ono jeli zadnji put? Ima već dugo vremena, jelda?"

Hej! To je bilo nisko!, povikao je prvi skoro plačnim glasom.

Jedi govna!, ljutito će drugi.

„Neka! Neću da vam se miješam u prehranu! Samo vi nastavite!"

Još su nešto ljutito vikali, ali nije mi ih se dalo slušati. Ustao sam se i kao u polusnu dočepao se hlada sjenice, daleko od ceste i kržljavih džukela.

Pred kraj dana konačno je i glavobolja oslabila, oslobodivši mi apetit. Kao da mu je laknulo kad je vidio kako čistim hranu iz zdjelice svojim jezikom. Bilo je tako dobro da sam htio još. Bez imalo nećkanja napunio mi je zdjelicu još jednom i sve je nestalo, kao i uvijek. Osmijeh mu je sjajio na licu, dok me gledao kako punim trbuh slasnim i velikim zalogajima. Bilo je lijepo i nisam mogao odoliti, iako sam znao da me ujutro čeka žešća kenjaža od koje će oči da mi ispadnu.

Večer je trebala proći mirno po običaju, ali Debeljko se uzrujao buljeći u plavetnilo televizije u sobi u kojoj je spavao. Uznemireno je provjeravao kablove, palio pa gasio televiziju, ali nikakve promjene nije bilo. Čupao se za kosu, izgledajući kao da će svakog trenutka sići s uma. Elenica moja bi odmah shvatila o čemu se radi, ali meni je ipak trebalo malo više vremena. Na koncu sam shvatio!

„Pa da! Nema onih ženki što se igraju s mortadelom! Ne brini, Debeljko! Ja ću ih pronaći za tebe!"

Njuškao sam po cijeloj sobi, ali nisam ih pronašao, kao ni on. Od šoka, sjeo je na rub kreveta i buljio u plavetnilo ekrana.

„Ne brini, Debeljko moj! Već ćemo ih pronaći."

Međutim, moja utjeha nije imala učinka. Izgledao je kao da je na rubu plača. Nisam znao zašto mu je tako jako stalo do gledanja tih ženki dok se igraju s mortadelom.

„Čekaj malo! Pa ti se navlačiš za pišu dok to gledaš!, uzviknuo sam. „Sad mi je sve jasno! Ne trebaju ti ženke, Debeljko! Kad ti je dosadno, ti samo sjedi i poliži si jaja! Vidi!, povikao sam i sjeo bacivši se na pokazivanje kako se to radi. Nije me pogledao niti jednom i osjećao sam se pomalo povrijeđeno.

„Ja ti želim pomoći, a ti ni uhom da mrdneš. Uostalom, koliki stomak imaš, sumnjam da možeš i vidjeti svoja jaja, a kamoli da ih možeš i polizati kao ja.", frknuo sam nosom i izašao na terasu, ostavivši ga da tuguje za ženkama iz televizije.

Zaspao je tužan i ojađen, ali ja mu nikako nisam mogao pomoći. U vjetrovitoj noći, pronašao sam moje mjesto na terasi i hvatao sam zalet u snove, kad je nešto zašušnjalo iza kuće. Skočio sam i potrčao svom silinom, spreman čuvati ono što je naše, spreman svojim lavežom otjerati uljeza.

„Ne laji!, izderao se orao Džorđe pokušavajući izbalansirati svoju težinu na ogradi. „Probuditi ćeš onog tvog debelog što hrče.

„Ah, to ste vi!", obradovao sam se ugledavši Džorđa, čika Peru Djetlića i vrapca Mileta.

„Nego, hoćeš li..., reče pa zastade, dok je mahajući krilima pokušavao ostati na žičanoj ogradi, „...mislim, da ideš..., zastade opet mašući krilima još više, „...u pičku materinu i ograda!, poviče i sleti na zemlju do mene. „Kako vi to tako lako stojite na ogradi, pička li vam materina pernata! To teško do jaja!

„Nije teško stajati, već si ti težak pa ograda ne može da te izdrži!", reče čika Pero dok smo se tresli od smijeha.

„Ajde ne seri.", reče tobože ljutit pa me zagrli svojim krilom. „Čujem boluješ cijeli dan. Neka, treba vremena da