Ni(je) kraj

By Pamela L. B.

Ova knjiga vas vodi kroz četiri različita životna problema četiri različita adolescenta. Može poslužiti kao obrazovni sadržaj za adolescente i njihove roditelje, iako je knjiga vrlo zanimljiva za sve. Govori o depresiji, ovisnosti, utjecaju društva i mnogim drugim uobičajenim problemima u odrastanju. 

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Pamela L. B.
• Release date: Jun 3, 2021
• ISBN: 9798201860974

Book preview

Josip

Svibanj 2010, Petak

UPRAVO SAM NAPUNIO 14 godina. Sretan mi rođendan. Još godinu stariji, godinu bliži do 18. Škola je uskoro gotova i napokon ću imati više vremena za druženja sa Marijom. Ona je divna djevojka, duge crne kose, velikih zelenih očiju, visoka i taman popunjena. U vezi smo točno 12 mjeseci. Nažalost živi u drugom gradu pa se vidimo samo vikendom. Sreća danas je Petak i dogovorili smo se da će doći do mene. Jedva čekam.

Prvo tuširanje, imao sam trening danas i zaudaram jako. Ne bi bilo baš romantično da ju dočekam takav. Krećem prema kupaonici kada me mama zaustavlja sa prigovaranjem koliko mi je soba u neredu. Pokušavam objasniti da je to Kreativan nered ali kao i obično ne uspijeva. Užasno me živcira to zvocanje, zalupio sam vratima i krenuo sa sređivanjem. Uživam u zvuku tuša i mirisu šampona.

Oblačim se i krećem van. Opet me mama zaustavlja i prijeti zabranom izlaska. Ona da meni zabranjuje izlaske!? Nema šanse. Ignoriram je i gledam na sat. Već je 19,40h, Marija dolazi u 20,00h.Moram se požuriti.

Stojim na našem mjestu, povlačim dim cigarete dok nervozno tapkam nogom o pod. Gledam na sat, 20,30h.Gledam u mobitel, nema poruke. Zovem ali njen mobitel je isključen. Gasim cigaretu i palim drugu. 21,00h još je nema. Odlučio sam otići do grada sam.

Pozdravljam prijatelje i objašnjavam da nisam raspoložen za druženje. Šetam sam i razmišljam što ju je moglo spriječiti da dođe!? Kazna, kasnio autobus, razboljela se... ???Ne znam. Palim novu cigaretu, imam neobičan osjećaj u želucu. Gledam ispred sebe zaokupljen svojim mislima, skoro pa nisam primijetio poznato lice u zagrljaju nepoznatog muškarca. Gledam i ne vjerujem. Nije moguće, uvjeravam samoga sebe. Ali moguće je, to je Marija, moja Marija. Moja Marija u zagrljaju drugoga na moj rođendan. Sada mi je jasno zašto nije došla. Svijet mi se ruši, koljena me odlučuju prestati slušati, padam na pod. Ne vidim više ništa, suze su mi napunile oči i zamutile vid. Grlo mi je suho i jedini zvuk koji uspješno proizvodim je tihi jecaj.

Nisam siguran koliko sam vremena proveo plačući prije nego sam osjetio ruku na   svom ramenu. Podigao sam glavu i ugledao svog prijatelja kako zbunjeno gleda u mene. Nisam imao snage objašnjavati išta te sam samo rekao da me vodi doma.

Subota

BUDIM SE SA BOLOVIMA u cijelom tijelu. Što se dogodilo jučer? Kako sam došao kući? Ne sjećam se ničega. Pregledavam mobitel—10 poruka, 15 propuštenih poziva od mame . Ustajem iz kreveta i odlazim u kuhinju. Mama me čeka, ljuta je. Ne govori ništa, kao i ja. Uzimam sok iz frižidera i sjedam za stol. Vladala je duga tišini prije nego sam čuo majčin glas.

Jesi uredu? -upita oprezno.

Objašnjavam da nisam siguran što se dogodilo jučer i da osjećam bolove u cijelom tijelu.

Njezin odgovor nisam očekivao, a zvučao je ovako:

Nakon što smo se porječkali jučer radi nereda u sobi, otišao si se naći sa Marijom. Tvoj prijatelj te našao uplakanog u gradu. Navodno si vidio Mariju s nekim drugim, ali vjerujem da se toga sjećaš!? (Nisam se sjećao i ona je to shvatila, vjerojatno zbog mog zbunjenog izraza lica). Popili ste malo previše alkohola i odvezli su te doma. Plakao si skoro cijelu noć i nisi rekao niti riječ. Nadala sam se da ćeš ti meni objasniti što se dogodilo.

Ustao sam i krenuo u sobu. U glavi mi je bila ludnica. Marija me prevarila, moja Marija!? Napio sam se? Ali ja ne pijem, nikad.Što se događa sa mnom? Što se događa sa mojim životom?

Ana

Travanj 2010,Subota

DANAS JE SUBOTA. NAJGORI dan u tjednu. Od kako je mama umrla od raka, tata je svaki vikend pijan. Tada bude nepodnošljiv. Razbija boce, tanjure i čaše, a kada je zbilja jako loše razbija i mene. Modrice uspješno prekrivam šminkom i uvijek pospremim višak suđa na sigurno da imamo iz čega jesti i piti kada se otrijezni. Jako mi fali majka. Ona je bila vrlo dobra, nježna i krhka žena. Prošle godine dijagnosticiran joj je rak dojke i ubrzo nakon dijagnoze je preminula. Prošlo je tek 3 mjeseca od kako je nema, a osjećam se kao da je nema već godinama.

Vrata su gromoglasno zalupila iza mene i to je znak da spasim živu glavu. Otrčala sam van što sam brže mogla ali svejedno sam čula kako se dere, „Gdje je ručak, gdje mi je piva kučko mala? „

Nisam stala dok nisam čula samo tišinu. Srce mi je lupalo toliko snažno da sam mislila kako će iskočiti iz mojih grudi. Sjela sam na toplu travu i čekala da se moje ludo srce smiri. Drhtala sam kao dijete. Ne razumijem zašto se tako ponaša!? Moj otac je bio divan čovjek, nikad prije nije vikao na mene a kamoli da me udario. Od kako je moja majka umrla, imam osjećaj da je nešto umrlo u njemu skupa s njom.Legla sam na travu i dugo razmišljala o prošlosti, koliko nam je divno bilo.

Nedjelja

MORA DA SAM ZASPALA i prespavala čitavu noć pod vedrim nebom. Hladno je, sunce tek izlazi. Prizor je očaravajući. Nebo krvari kao i moje srce, oblaci putuju s lakoćom kao i moje misli. Ptice pozdravljaju jutro s predivnom pjesmom koja me opet vraća u neka ljepša vremena. Na žalost, sada živim neki drugi život i vrijeme je da se vratim u sadašnjost. Krećem doma u nadi da je tata trijezan opet. Noge me bole i drhtim od hladnoće, ali ne smijem stati.

Napokon sam kući, tata hrče u sobi, to je obično dobar znak. Kada se probudi, biti će trijezan. Oblačim majicu dugih rukava, onu koju mi je mama poklonila za naš posljednji zajednički Božić. Vadim suđe koje sam pospremila i bacam se na pospremanje nereda. Pivskih boca je posvuda i kuća zaudara. Otvorila sam prozore, bacila smeće i krenula kuhati ručak.

Odjednom osjetila sam grub dodir na svom ramenu. „Oprosti „ prošaputao je već iz navike. „Uredu je" uzvratila sam također iz navike. Oboje smo znali da oprosti ne znači ništa, i ništa nije u redu. Završila sam ručak i otišla sam u sobu pripremiti se za novi školski tjedan. Od umora sam zaspala na knjigama.

FILIP

TRAVANJ 2010,SRIJEDA

BUDI ME NEPODNOŠLJIVA buka. Otvaram krmeljave oči i shvaćam da je to moja budilica. Zar je već 6,00h!?Osjećam se kao da sam spavao samo par sati. Prokleta škola, dosadni profesori i hrpa klinaca koji žele biti kako mi. Izvlačim se iz  kreveta i odlazim u kupaonicu. Odraz u ogledalu prokleto dobro izgleda iako sam vrlo pospan . Perem zube i stavljam gel na kosu. Sada izgledam još bolje iako, znam , teško je povjerovati da je to moguće. Na izlasku iz kupaonice primijetio sam da nema nikoga doma. Starci su već na poslu. Odlično, nema bespotrebne prepirke oko gluposti. Uzimam torbu i trčim na autobus. Moja ekipa već me čeka. Oni su hrpa štrebera ali učinit će sve za mene pa su uredu. Ja sam najcool lik u školi i svi se žele družiti sa mnom. Imam novaca, najnoviju markiranu odjeću, najnoviji mobitel, mogu raditi što god hoću jer mi staraca nikad nema kod kuće. 

U autobusu je klasični scenarij. Luzeri su u prednjem dijelu autobusa, a stražnji dio je rezerviran za nas. Nitko se ne usuđuje sjesti na naša mjesta. Ispred škole obavezno zapalimo pokoju cigaretu prije nastave i pričamo o planovima nakon škole. Danas su svi zauzeti treninzima i obvezama sa starcima. Dosadno. Ja ću otići doma i surfat po internetu, ionako nemam pametnijeg posla. Začulo se zvono za početak nastave i nisam ni slutio da mi dan ipak neće biti toliko dosadan.

Škola je završila napokon. Palim cigaretu sa ekipom prije rastanka i krećem doma.

Opet je kuća prazna. „Kakvo iznenađenje „ pomislim kolutajući očima. Sjedam ispred kompjutera, stavljam slušalice na uši i palim YouTube. Toliko je glazba bila glasna da nisam ni primijetio da su se starci vratili kući. Odjednom je glazba stala, stara mi je ušla u sobu i skinula slušalice.

„Jesi ti normalna, koji ti je vrag?"-viknuo sam na sav glas. Nisam se ni snašao evo i staroga u sobi.

„Moramo pričati s tobom"-rekao je on.

Otišli smo u kuhinju gdje su me zamolili da sjednem.

„Ja i tvoj otac smo odlučili da se rastanemo"

To je sve što sam čuo. Oni su odlučili!? Je li netko ovdje mene išta pita? Ja im ne značim ništa? Moje mišljenje im ne znači ništa?

Pokupio sam svoje stvari i otišao van. Taj odvratan osjećaj je bio nepodnošljiv. Šetao   sam dugo u noć i razmišljao što će biti dalje. Kako će moj život izgledati u budućnosti!?

NINA

SVIBANJ 2010,PONEDJELJAK

Čujem zvono za početak nastave ali još nisam popušila svoj joint do kraja. Pogledala sam u Sofiju i ona je samo slegnula ramenima i slatko se nasmijala. Sve je jasno, propuštamo današnje satove. Predivan osjećaj lakoće me obuzima, kao da lebdim na oblaku. Sofija se i dalje smiješi, ona osjeća isto. Toplo sunce mi obasjava lice, osvježavajući povjetarac mi raspršuje dugu plavu kosu. Laktovi me bole zbog oštrih sitnih kamenčića te se spuštam u ležeći položaj. Sofija spušta svoju glavu na moje noge i počinje pjevušiti. Uživam u ovakvim trenucima slobode. Ništa nije bitno, problemi ne postoje i nitko me ne zamara prodikama o mom ponašanju. Pobogu, imam 14 godina, nisam dijete, znam što radim. Opet čujem školsko zvono i osjećaj lakoće popušta. Mislim da je vrijeme za novi joint. Svaki novi dim pruža mi veće zadovoljstvo. Osjećam se pomalo ošamućeno i predlažem da nešto pojedemo. Sofija se složila s tim i krenula do obližnje pekare. Nisam dugo čekala da opet čujem njene lake korake u blizini. U rukama je nosila hrpu vrećica kao da želi nahraniti barem desetero ljudi. Glasno sam se nasmijala i sjela. Nisam bila svjesna koliko sam gladna dok nismo pojele sve. Četiri krafne, dvije pite i četiri peciva. „Imam iznenađenje"-rekla je Sofija dok je iz torbe vadila četiri male bočice Jagermaistera. Ona uvijek zna što mi treba, zato i je moja najbolja prijateljica. Popile smo svaka svoje piće i nastavile uživati u suncu.

Došla sam doma, kuća je neobično tiha. Čini se da nema nikoga. Obično se zidovi tresu zbog učestalih svađa mojih roditelja. Ulazim u dnevni boravak koji zaudara