Requiem za Belu Nemeth

By Vladimir Jakopanec

Iseljavanje iz domovine, život naših ljudi u raznim zemljama u koje su dolazili, te problemi na koje su nailazili u novim sredinama, oduvijek su zanimljive teme mnogim književnicima hrvatskih korijena koji žive izvan granica Republike Hrvatske. Nakon dvije zbirke poezije, dva romana i knjige pripovijesti, Vladimir Jakopanec napisao je zanimljiv i napet roman naslovljen Requiem za Belu Nemeth.
U ovome nam romanu pripovjedač hrvatskih korijena kojemu ne znamo imena, priča priču o starom paru, Milanu Šoštariću i Beli Nemeth. Sam pripovijedač i njegova supruga uspješni su bračni par bez djece, drugi naraštaj australskih Hrvata, u potpunosti uklopljen u svoju novu sredinu. Ali, još su uvijek vezani uz zemlju iz koje su došli njihovi roditelji i stari hrvatski par zbog toga zaokuplja njihovu pozornost.
Autor romana na vješt način isprepliće doživljaje i zgode iz života dvoje sada vremešnih ljudi i na taj način stvara napetu i dinamičnu radnju. Uz događaje iz njihovih života, posebice iz mladosti, niže slike hrvatskoga i australskog društva te posvećuje pozornost načinu života doseljenika iz raznih dijelova Hrvatske koji su namjerno ili igrom slučaja za svoju drugu domovinu odabrali Australiju. Pisac nas znalački uvodi u svijet naših zemljaka koji su, tražeći bolji život za sebe i svoju djecu dolazili u ovu zemlju iz Imotskog i okolice, iz Dalmacije, Međimurja, Podravine, Zagorja... i postali dio rijeke pridošlica koja je pridonijela razvoju Australije i obogatila je svojim običajima i iskustvima.
Milan i Bela koji život zapravo dijele tek pod stare dane, dio su te iseljeničke zajednice. Milan je urar i živi u Melbourneu kamo su došli njegovi roditelji. Miran je i zgodan čovjek koji se u mladosti fatalno zaljubljuje u lijepu i pomalo nestašnu Belu.
Bela još kao mlada odlazi iz Australije jer ne može više podnositi torture svoga okrutnog oca, nekadašnjeg vatrenog ustaše, koji se na vrijeme priključio partizanima te postao udbaš. Mnoge Zlostavljana Bela ne vraća se u rodnu zemlju zbog nostalgije koja je eventualno muči, već zbog želje da pobjegne od oca i pasivne majke te zbog činjenice da ni sama ne zna što bi sa svojim životom.
Osim sudbine glavne junakinje Bele i Milana koji je prihvaća na kraju njena životnog puta dok je bolesna i izgubljena u svome svijetu, autor u romanu govori i o raspadu Jugoslavije, o općoj gospodarskoj, političkoj i inoj krizu u državi u kojoj su se ljudi snalazili na različite načine kako bi preživjeli, o Domovinskom ratu, ratu u Bosni, i UNPROFOR-u. Scene vezane uz opise rata i Belinu ratnu sudbinu, teške su i mučne.
Jakopanec izvrsno portretira likove kriminalaca, doušnika, sitnih švercera, ali i liječnika i svećenika hrvatskih korijena kojima naši ljudi u još uvijek stranoj sredini, ipak daju prednost.
U ovome dinamičnom romanu punom napetih situacija i nenadanih preokreta, govori se o dva paralelna, premda udaljena svijeta – o Hrvatskoj i Australiji, o ljubavi i strasti, o izgubljenim iluzijama i nadi, o prolaznosti i trajnosti, o životu i smrti, o vjeri i Bogu. Nakon Belina susreta sa sinom Matijom koga je dala na posvojenje i njene smrti, u ozračju obavijenom Faureovim Requiemom, glavni junak i bezimeni pripovjedač romana počinje razmišljati i o svojoj bolesti, završetku života i vječnosti: Sviđala mi se u tom trenutku naša prolaznost, ta godišnja doba koja se mijenjaju, to lišće koje, nakon svog zelenila, na kraju jeseni procvate u svim mogućim bojama i onda otpada s grana i tako nam radosno šušti pod nogama. Uplašio sam se vječnosti, jer u nju se ne ulazi doli kroz smrt.
dr. sc. Željka Lovrenčić

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Vladimir Jakopanec
• Release date: Mar 30, 2019
• ISBN: 9780463678855

Vladimir Jakopanec

Vladimir Jakopanec (Vlado) was born in 1948 among the green hills and vineyards of western Croatia, under an oppressively authoritarian Yugoslavian communist regime. As a child of religious parents, he suffered daily bullying from teachers in primary school, traces of which can be found in his writing.He later studied English and Croatian literature and Theology, at the University of Zagreb. For more than fifteen years he worked in Zagreb’s Social Welfare Centre. Then in 1987, at the height of Yugoslavia’s worst economic crisis and just before the Serbian occupation and war in Croatia, he migrated to Melbourne, Australia, with his wife Mira (a highly respected pianist and music teacher) and their son Andrew.In Melbourne he rapidly developed his artistic skills, opening his own Artis Gilding Studio for the restoration of gilded antiques and the production of sculptures in bronze. He also continued with writing, publishing in Croatia two books of poems, a volume of short stories, and three very successful novels. His Requiem for Bella Nemeth is the first to be translated into English, but others are in progress.As he adjusted to this new life in Australia Vladimir became a careful observer of its people and their ways of life, to find his place within the Australian mainstream. As one result of that studious scrutiny, we have very worthwhile novels and stimulating and entertaining short stories. All of these, it is hoped, will be published in English so Australian readers can enjoy them as much as his many Croatian readers do.Vladimir Jakopanec rođen je 1948. godine u selu Gornja Voća, na živopisnim padinama Hrvatskoga zagorja. Kad mu je bilo svega četiri godine, s roditeljima se seli u Koprivnicu gdje provodi djetinjstvo. Nakon završene srednje škole, studira engleski i hrvatski jezik na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.Do sada je objavio dvije zbirke pjesama, romane “U zamci Nefretitis”, “Heretici”, “Requiem za Belu Nemeth”, te zbirku pripovijedaka i novella “Omara”. Vladimir Jakopanec povremeno piše i za hrvatske tiskovine u Australiji i Hrvatskoj. Bio je dugogodišnji urednik i voditelj hrvatskoga programa na 3mdr radiju u Melbourneu, gdje još uvijek surađuje s prilozima iz hrvatske povijesti, jezika i kulture, a posljednjih godina predaje hrvatski jezik na Victorian School of Languages

Book preview

VLADIMIR JAKOPANEC

REQUIEM ZA

BELU NEMETH

Urednik:

Igor Herceg Sino

Korektura:

Simona Leskovar

Nakladnik; Smashwords

Copyright© Vladimir Jakopanec 2019.

Ni jedan dio ove knjige ne smije se na bilo koji način umnožavati ili u bilo koje svrhe koristiti bez autorova pismenog odobrenja.

Osim povijesnih i topografskih podataka, ovaj roman u cijelosti je proizvod piščeve mašte, te je svaka eventualna sličnost sa stvarnim osobama ili događajima posve slučajna.

I

Sjedila je u ambulanti u Burwoodu preko puta mene i čekala da je sestra pozove u ordinaciju. Imala je prosijedu kosu. Čini se da je nekada bila crna. Izgledala je kao da joj je oko sedamdeset godina. Tragovi ljepote ostali su joj još uvijek na poprilično očuvanom licu. Buljila je odsutno u pod pred sebe, puna sedativa ili bogzna čega. Nije bila punašna, ali pretijesna haljina otvarala joj se od prsiju, pa sve do ispod trbuha, onako između rijetkih gumba, koji su jedvice izdržavali pritisak ono malo sala ispod smećkastog kombinea koji se pokazivao ispod haljine.

Sestra je otvorila vrata i prozvala nespretno, kao da ima puna usta vrućega krumpira: Shoshte-rich! Nitko se nije javio. Ona opet, ovaj put razvlačeći nesigurno: Sho-sthe-rich? Gleda po čekaonici, ništa. Još jednom, ovaj put malo brže: Shostherich! Nitko ne odgovara. Okreće se, zatvara vrata, i tek onda, ova što bulji u pod ispred mene ustaje i tiho kao za sebe ponavlja: Šoštarić, Šoštarić, Šoštarić, i ulazi u ordinaciju.

Čitao sam i nisam ni primijetio kad je izašla iz ordinacije. Nakon nekog vremena ušao sam i ja, pokupio recept, uputnicu za vađenje krvi i izišao. Primijetio sam je na parkiralištu kako izgubljeno ide gore-dolje, kao da traži svoj automobil. Stajao sam i čekao. Trajalo je to par minuta. Kad sam se uvjerio da je žena definitivno izgubljena, pogotovo zato jer se preziva Šoštarić, prišao sam joj i pitao je na hrvatskom traži li svoj automobil, iako mi je bilo nevjerojatno da bi u takvu nadrogiranom stanju vozila.

Polako, zaplićući jezikom i još uvijek uporno gledajući u zemlju, pokušala mi je objasniti najprije na engleskom, a onda kao da je shvatila da sam je pitao na hrvatskom, kako misli da ju je muž dovezao, ali ga sada nigdje ne može naći, jesam li ga ja možda negdje vidio? Pitam je gdje stanuje? Tu u blizini, kaže, ali, ili mi ne želi reći adresu, ili je zaboravila. Zamolio sam je da pođe sa mnom na recepciju, pa da joj zovemo muža, no ona se nije dala. Naći će ona njega sama tu negdje.

Ja sam ipak otišao na recepciju, objasnio sestri za pultom da gospođa Šoštarić ne zna kući, može li joj zvati muža? Sestra zove i pita me usput govorim li njenim jezikom? Netko se javlja na liniji, sestra objašnjava problem, očito mužu jer spominje: „vaša supruga", objašnjava mu da ju je na parkiralištu našao gospodin koji govori njenim jezikom i daje meni slušalicu.

Gospodin Šoštarić počinje na ponešto emigrantskom engleskom, a onda mu ja objasnim sve o njegovoj supruzi na parkiralištu na hrvatskom, i komunikacija je postala lakšom. Ne, on je nije dovezao. On niti ne zna da je ona nekamo otišla. Oni nemaju automobil, pa bih li bio toliko ljubazan da je dovezem kući? Objašnjava mi gdje žive, ali teško mi je po njegovu izgovoru razaznati gdje točno žive. Kažem mu da ću ga vratiti sestri i da će mi ona dati adresu, pa ću je dovesti. Kratko razgovaraju, pozdrav, i sestra prekida vezu. Na komadu papira sestra mi je napisala: Unit 3, 34 McGaven St. Box Hill. Samo par ulica od mene.

Izađem na parkiralište, gospođe Šoštarić više nema. Pogledam na ulicu, ona pokušava prijeći tri kolnika i probiti se valjda do tramvajske stanice, iako tramvaji u njenom smjeru ne voze. Čekam crveno na semaforu, dotrčim do srednjeg kolnika, do kamo se uspjela između automobila probiti, i kažem joj da sam razgovarao s njenim mužem te da ću je ja odvesti kući. Nije se opirala. Sjela je u moju Toyotu i bez obzira što je ja pitao, cijelo vrijeme do kuće nije progovorila ni riječi. Buljila je u pod, duboko uronjena u neke svoje tajanstvene misli.

Pomogao sam joj izaći iz automobila i vodio je pod ruku do njihovih vrata. Zvonim. Dugo nitko ne otvara. Kad su se vrata konačno otvorila, pojavio se visoki sijed i mršav starac, umorno nas gledao i samo pokazao rukom da uđemo. Teško je hodao prema svojoj fotelji u koju se odmah zavalio i ponudio mi da sjednem kraj njega. Težak zrak dugo neprovjetrene prostorije punio mi je pluća. Gospođa Šoštarić nestala je bez riječi u jednoj od soba u tom malom kućerku. Na zidu nasuprot meni stajao je uramljeni i već pomalo izblijedjeli print Otona Ivekovića, Dolazak Hrvata na more. Ispod njega nevelik hrvatski grb sa zastavom, vjerojatno odljevak u gipsu iz vremena NDH. Na zidu s lijeva, razapet veliki goblen s motivima cvijeća, koji je vapio za čišćenjem, desno vrata, jedna, druga, treća, četvrta. Vjerojatno sobe, kupaonica i to.

Čekamo tko će prvi nešto reći. Hvala Bogu, počinje Šoštarić. Zahvaljuje mi što sam doveo Belu, jer ona tako nekada ode i onda se ne zna vratiti. Čudno, znade si zakazati kod liječnika pregled, ode u apoteku, sjeti se napraviti ovo ili ono, ali, eto, ponekad se ne zna vratiti. No, ne brine to njega, jer uvijek je netko doveze. Ima dobrih ljudi, policije, eto, prošli put je doveli vatrogasci s onim velikim kamionom i ljestvama, kao da su je s nečijega krova skidali.

Objasnio sam kako sam primijetio gospođu Šoštarić već u ambulanti, i onda me gospodin Šoštarić prekinuo da ona nije Šoštarić. Njeno prezime je zapravo Nemeth, ali se nekako desilo da se pod njegovim prezimenom našla na njihovoj zajedničkoj Medicare kartici, što se on nikada nije potrudio ispraviti. Bela Nemeth je njeno pravo ime. Nisu se nikada vjenčali. Bila je to kao neka velika i nesretna ljubav u mladosti, ali onda se ona vratila u Hrvatsku, i godinama nije ništa znao o njoj, sve do prije pet godina, kad mu se nakon bogzna koliko godina javila telefonom. Kako je došla do njegova telefona, Bog bi dragi znao, rekao je gospodin Šoštarić malo zadihano. Onda mi je rekao da mu je ime Milan, na što sam se i ja njemu predstavio imenom i prezimenom.

Pitao me hoću li kavu ili čaj? Ja sam zahvalio jer mi je bilo žao maltretirati stara čovjeka, a on mi je objasnio da nam Bela može skuhati. Ona jest na tabletama i malo je odsutna, ali radi ona sve kućanske poslove, jer inače je fizički posve u redu. Treba joj samo ponekad nekoliko puta reći da joj stvar prodre do svijesti i onda će sve napraviti. On samo mora paziti da se ona ne zaboravi kad pristavi kavu i ne ode u sobu, pa bi onda stvar završila po štednjaku i podu. Ona je tek dvije-tri godine tako na tim tabletama od kojih se gubi. Nije mi rekao zašto je na tim tabletama, a ja ga nisam pitao.

Na njegovo inzistiranje, pristao sam na malu tursku kavu, jer je rekao da je i on za kavu. Pozvao je Belu. Nije se javljala, onda ju je zvao malo glasnije drugi put, na što se ona za minutu dvije pojavila i gledala pred njega u pod. Zamolio ju je da napravi kavu, i ona je bez riječi prišla štednjaku, uzela bakrenu džezvu i pristavila kavu. Nije se micala od štednjaka. Stavila je lijevo stopalo na vrh desnoga i tako oslonjena trbuhom na štednjak stajala na jednoj nozi, dok je čekala da kava provri.

U međuvremenu, Milan me pitao gdje stanujem i jako se obradovao kad sam mu rekao da smo gotovo susjedi. On ovdje živi u istoj kući već više od četrdeset godina. Bio je urar po zanimanju, a kad su se pojavili digitalni i elektronski satovi, onda je otvorio u Forest Hill Chase Shoping centru mali dućan za popravak satova, cipela, ženskih taškica i kojekakvih drangulija. Prodavao je jeftina nalivpera, kemijske olovke, paste za cipele, žnirance i posla je uvijek bilo, ali tek toliko da se bez brige preživi. Otplatio je odavno ovu kučicu, i više mu nije padalo na pamet da ide na nešto veće, jer ionako cijeli život živio je sam.

Doduše, ne cijelo vrijeme. Tu i tamo pojavila bi se pokoja sretnica, koja bi probala sreću s njime, ali nikada to nije trajalo više od kojih mjesec dana. Negdje još osamdesetih, u Hrvatskom domu u Footscrayu upoznao je izvjesnu Mariju Bencek, koja je svega godinu dana prije toga stigla u Melbourne s mužem i dvoje djece, i ubrzo nakon toga ga ostavila pod izlikom da je tuče. Milan se smilovao da žena ne padne na ulicu i doveo je k sebi. U početku je bilo sve u redu. Ženska je dobro kuhala, prala, bila super u krevetu i sve je izgledalo sjajno, dok jednoga dana nije otišao na posao bez nekih satova koje je trebalo popraviti. Jedan od njih bio je ručni sat Omega, prilično vrijedan, a drugi džepni Longines. Činilo mu se suviše rizičnim ostavljati dragocjenosti u loše osiguranom dućanu, pa bi vrjednije predmete donosio kući. Negdje oko jedanaest sati ujutro vratio se kući po te satove i da nešto prigrize, te se nemalo iznenadio kad je za stolom našao nepoznata čovjeka s raskopčanim šlicom i svoju Mariju kako mu gotovo sjedi u krilu.

Živjeli su skupa svega nekoliko mjeseci, ali je Milan imao nemalih problema da se je riješi. Gadura je sudski tražila odštetu i dio kuće, budući da su nekoliko mjeseci živjeli pod istim krovom kao muž i žena, te mu je ona kuhala i prala. Sva sreća da joj je sva pošta još uvijek dolazila na muževljevu adresu, koga je ostavila s djecom, pa na sudu nije mogla dokazati da je stvarno živjela s Milanom pod istim krovom te da mu je kuhala i prala, i sve ostalo što je noću išlo s time. Sud je odbacio njenu tužbu, a Milan je postao podozriv i više nije primao u kuću žensko čeljade niti na jedan sat. Ako bi mu se ukazala neka prilika, činilo mu se jeftinijim platiti sobu u nedalekom jeftinom motelu, nego opet zaglibiti u neku mučnu sudsku parnicu.

Tako je uz povremene izlete živio sam sve dok mu se nije javila Bela iz Zagreba. Molila ga je ako mu se može vratiti, jer roditelji su joj pomrli. Ostavili su joj neki kućerak u Dubravi, ali s obzirom da je imala malo radnoga staža, mirovina joj bila katastrofalno mala. Uz to, počela ju je nagrizati i bolest, koje je postajala sve svjesnija. Sve u svemu, bojala se sama živjeti u siromaštvu i samoći u Zagrebu, pa se sjetila Milana, koji je nekada ludovao za njom, ne bi li je on pod nekim uvjetima prihvatio i doveo opet u Australiju. Ona ne treba ništa. Ni do čega joj više nije stalo, samo da netko pored nje diše, da ima za jesti i da je nitko ne dira radi neplaćenih računa.

U međuvremenu stigla je i kava. Bela je šutke postavila šalice, usula nam kavu. Ruke su joj se pomalo tresle. Pitala me hoću li šećera? Očito da nije pratila naš razgovor. Kao da ima nekih težih i daleko važnijih, vanzemaljskih misli, zbog kojih više ništa, ili gotovo ništa na ovome svijetu ne primjećuje. Milan je polako i glasno kroz napućene usne srkao vruću kavu, kao da fućka. Svjetlo s prozora mu je padalo na lice pod kutom, tako da su se jasno vidjele duboke bore po čelu i licu. Kao da ga je Meštrović isklesao. Na sebi je imao čistu, ali loše ispeglanu košulju i sivu otkopčanu vunenu vestu, čiji su se rukavi počeli pri dnu parati. Na nogama crne izlizane kožne papuče i smeđe izlizane hlače od štofa. Šutke smo odsrkali nekoliko prvih gutljaja dobre kave, a onda je polako progovorio Milan:

- Franck. To je dobri stari Franck, - objasnio mi je Milan, dodavši da ima prijatelja koji mu Hrvatske namirnice redovito donosi iz nekog srpskog dućana u Dandenongu.

- Za mene - rekao je - kad je kava u pitanju, samo Franck. Ponudio mi je i Krašove kekse, ako hoću, ali njih sam odbio.

Bela se opet neprimjetno izšuljala u svoju sobu i Milan je nastavio kako mu je bilo