Odabrani

By Tracilyn George

Moj život nije ono što bi netko nazvao normalnim. Od svog rođenja suočio sam se i prevladao mnoge izazove kako bih postao osoba kakva sam danas. Život je rijetko lak čak i ako se tako čini drugima.

 

Svatko se mora nositi sa svojim nedaćama na svoj način. Većina šuti o svojim borbama vjerujući da će teret svojim najmilijima.

 

Nakon što pročitam svoju priču, nadam se da ću prenijeti poruku, Nisi sam. Jači si nego što misliš, i vjerujem da si preživio.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Clydesdale Books
• Release date: Feb 1, 2023
• ISBN: 9798215921609

Book preview

PROLOG

Svoju sam knjigu nazvao The Chosen One iz dva razloga. Prvi razlog je taj što su Georgeovi odabrali mene da budem dio obitelji.

Drugi razlog je što vjerujem da me je Bog izabrao da donesem promjenu svijetu. Moja su ramena nosila mnoge terete od kojih se nikad nisam trebala oporaviti, ali nekako sam se oporavila.

U nekim sam okolnostima promijenio imena ili ih uopće nisam naveo. Nadam se da će ova knjiga nadahnuti druge da unesu pozitivne promjene u svoje živote.

PRVO POGLAVLJE

Moji biološki roditelji dali su me na usvajanje prije nego što sam se rodio. Bili su na putu da više ne budu zajedno i moje pojavljivanje na svijetu neće imati nikakvu razliku.

Po rođenju liječnici su mi dijagnosticirali i upalu pluća i cerebralnu paralizu. Antibiotici su liječili moju upalu pluća, ali cerebralna paraliza je trebala nešto drugo osim lijekova.

U nemogućnosti da se nosim sa svojim invaliditetom, moja me prva udomiteljska obitelj vratila u sustav. Kad sam imao šest mjeseci, socijalna služba smjestila me kod obitelji George.

Kad je moj brat John saznao za moj skori dolazak, izbjegao je školu kako bi me mogao prvi vidjeti. Otac mi je rekao kad me je socijalna radnica dovezla da sam bio pokriven govnima od glave do pete.

Majka me predala Johnu i naredila mu da me skine dok se ona kupala. John je zatim bacio prljavu odjeću u kamin.

John je otišao na tavan kako bi mi pronašao nešto odjeće nakon što me predao mojoj majci. Budući da su moji roditelji imali samo dječake, moja se majka morala zadovoljiti dijelom njihove stare odjeće dok nisu kupili novu.

Nekoliko tjedana kasnije, socijalna radnica je došla da me odvede mojoj sljedećoj obitelji. John je slučajno bio kod kuće kad je stigla. Stajao je u hodniku, blokirajući je. Nećeš odvesti moju sestru, obavijestio ju je.

Moji roditelji nisu razmišljali o posvajanju. U tom trenutku u njihovim životima samo su htjeli udomiti. Ali John ih je doveo u poziciju u kojoj su osjećali da ne mogu reći ne. Godinu i pol kasnije postao sam dio obitelj George.

Kad sam stigla u dom Georgeovih, zvala sam se Traci Lynn. Moj brat Michael želio je da se zovem Elizabeth. Razlog je taj što je mislio da bi bilo smiješno zvati me Dizzy Lizzy.

Moja je majka stavila veto na ime. Umjesto toga, napravila je kompromis. Sastavila je Traci Lynn i ispustila drugi n. Dakle, moje ime je sada Tracilyn. Elizabeth je postalo moje srednje ime.

Kad je moje ime u pitanju, dosta sam osjetljiva na to. Imam tri ljutnje zbog toga.

Prvo je ako se predstavim kao Tracilyn, očekujem da me ljudi tako oslovljavaju. Ako me zovu Traci, podsjetim ih da je to Tracilyn. Ponekad se moram ponavljati što me frustrira.

Druga ljutnja me zove Trace. Ja to ne podnosim a imam rodbinu koja to stalno radi. Kažem ljudima, ja nisam glagol.

Na kraju, to je pravopis mog imena. To je Tracilyn. Ljudi ga često žele pisati s ay ili ey. Opet, ja nisam glagol pa ako skinete Lyn, to je i dalje Traci.

Što se cerebralne paralize tiče, roditelji su je shvatili kao izazov. Vodili su me dva puta tjedno na fizikalnu terapiju.

Moja bi majka ostajala naučiti tehnike. Zatim bi provodila terapiju kod kuće. Kad sam imao tri godine, nije bilo dokaza o mojoj invalidnosti.

Na posljednjem pregledu liječnika, medicinska sestra me vidjela i nije mogla vjerovati što vidi. Je li to Traci? pitala je.

Uzela me od moje majke i nestala niz hodnik. Prema mojoj majci, htjela je pokazati ono što je nazivala čudom. Medicinska sestra me vratila baš na vrijeme da posjeti liječnika.

Doktori su rekli mojim roditeljima da nikad neću hodati bez operacije. Operacija se također neće dogoditi prije moje četvrte godine.

Moj brat Harry jednog je dana došao kući s bombonijerom. Pogledaj što imam, Janie, rekao je. Harry me zove Janie otkad sam došao.

Otišla sam od sofe do ulaza gdje je on stajao. Imala sam nešto više od godinu dana i nikada nisam trebala na operaciju.

Još jedna prepreka za koju su se liječnici založili bila je da nikada neću progovoriti, a ako i progovorim, ne bi bilo dobro. S tri godine možda sam izgovorio nekoliko riječi, ali ne i cijele rečenice.

To je dovoljno zabrinulo moju majku da me odvede logopedu. Podigao je ruku prema mojoj majci kada je pokušala izraziti svoju zabrinutost. Želio me gledati kako igram prije nego išta kaže.

Bio sam na podu i igrao se s igračkom u koju sam morao stavljati različite oblike u odgovarajuće utore i zatim ih puštati. Nakon nekoliko minuta, okrenuo se mojoj majci.

Rekao je da nije imao papirologiju pred sobom, nikad ne bi znao da nešto nije u redu sa mnom. Kada bude spremna razgovarati, nećeš je moći ušutkati.

Nedugo nakon toga počeo sam puno više pričati. Uz obitelj poput moje, to neće dugo trajati. Georgeovi uživaju u razgovoru, pa su imali veliki utjecaj na mene.

Posljednje što su mi liječnici savjetovali bilo je da neću puno iznositi. Moja obitelj to nije namjeravala dopustiti. Moja mi obitelj nikada nije dopuštala da koristim svoj invaliditet kao izgovor da nešto ne učinim.

Ako sam ikad rekao da nešto ne mogu učiniti, pitali su me jesam li pokušao. Kad sam rekao ne, naredili su mi da prvo pokušam. Radije bi da ne uspijem nego da nikad ne saznam. Nikada nije bilo pitanja o tome da ne postići sve što zamislim.

Moj brat John jednom mi je dao savjet. Rekao je da ako znam da mogu nešto učiniti, čak i