Pjesme

By Antun Gustav Matoš

Središnja ličnost hrvatske moderne Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) svojim je djelom najizrazitiji predstavnik, iako ne i pripadnik, hrvatske moderne, kao i uzor sljedećih književnih generacija.

Kao pjesnik predstavlja čitateljstvu tek 1906. godine, kada objavljuje "Utjehu kose". Stil je u Matoševoj lirici dominantan, forma je besprijekorna, dok su sadržaj i ton obilježeni pjesnikovim nesputanim, često pesimistički intoniranim, subjektom. U svojim elegijama, sonetima, epigramima, satirama i drugim književnim oblicima tražio je i nalazio način spajanja tradicije i stvaralačke pjesničke osobnosti.

Donosimo sve poznate Matoševe pjesme – njegov pjesnički opus nije velik, napisao je svega oko stotinjak pjesama.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Bulaja naklada
• Release date: Sep 8, 2023
• ISBN: 9789533284347

Book preview

Antun Gustav

Matoš

Pjesme

e-Lektirelogotipi

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.

Više informacija o EU fondovima možete naći na web stranicama Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije:

www.strukturnifondovi.hr

Sadržaj ovog materijala isključiva je odgovornost Hrvatske akademske i istraživačke mreže – CARNET.

Sadržaj

Antun Gustav Matoš

Prije čitanja...

Knjiga pjesama

Srodnost

Relikvija

Čuvida

Poznata neznanka

1909.

Savremeni simbol

Serenada

Jutarnja kiša

Dva kentaura

Pri Svetom Kralju

Jesenje veče

Doña Muerte

Lamentacije

U travi

Ljubavnik sramežljiv

Arhiloh

Čarobna frula

Balada

Maćuhica

Tajanstvena ruža

U vrtu

19. svibnja 1907.

Djevojčici mjesto igračke

Per pedes apostolorum

Živa smrt

Labud

Prosjak

Pravda

Kraj druma

Jednoj i jedinoj

Mističan sonet

Pjesnik

Metamorfoza

Mladoj Hrvatskoj

Stara pjesma

Familijarna maska

Menažerija

Mòra

Utjeha kose

Objavljeno izvan Knjige pjesama  (1900-1914)

Hrastovački nokturno

Kod kuće

Zvono

Mefistov zvuk

Samotna ljubav

Grički dijalog

Lakrdijaš

Kometi

Naoblačeni mjesec

Iseljenik

Nekad i sad

Sonet Ljubi Babiću Đalskome

Pod florentinskim šeširom

Epitaf bez trofeja

Capriccio

Gnijezdo bez sokola

Suza

Aventuros

Erotica biblion

Feljton »Malih novina«

Alegorija

Elegija

Balada o suncokretu

Kazališna revija

Sirotica

Grob bajadere

Acta apostolorum

U bolnici

Lijepa smrt

Naše životinje (Bolovi bez riječi)

I. On i ona

II. Chanteclair

III. Kralj prognanik

IV. Ljubav i daljina

Canticum canticorum

Prababa

Bjesomučnik

Čuvar

Bogorodica i donator

Postuma

Basna

Tuga vidika

Napast

Prkos

Notturno

Serenada

Krinolina

Indijska priča

Ispovijest

Nemoć

Gospa Marija

Prvi stihovi

Domovini iz tuđine

Umoran već stigo...

Revija I.

Revija II.

Revija III.

U zatvoru sam bio ja

Ima kod nas, brate, novinara

Ovo nije obična gnjavaža

Fragmenat

Kada umre...

Poslanica svojima u Zagrebu

Prijevodi

Slijepi miš

Ja nemam ništa da me sjeti nje

Flore rimljanke koj' srećni kraj

Metodički instrumentarij

Poticaji za daljnji rad

Rječnik

Kviz

Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš

Tovarnik, 13. VI. 1873.

– Zagreb, 17. III. 1914.

Antun Gustav Matoš hrvatski je novelist, esejist, feljtonist, humorist, kozer, pjesnik, kritičar, polemičar, putopisac. Najvažniji je predstavnik hrvatske moderne, a hrvatsku književnost usmjerio je prema europskim strujanjima. Smatra se prvim modernim književnim, glazbenim, likovnim i plesnim kritičarom. Rođen je u Tovarniku u Srijemu 1873. godine, gdje mu je otac službovao kao učitelj. Djed mu Grgur bio je čuveni bački učitelj, a počeo je karijeru kao samostanski orguljaš. Ovaj talent za glazbu prenosio se na njegove potomke, jer je i Matošev otac bio učitelj i vrstan orguljaš u crkvi Svetoga Marka u Zagrebu. Antun Gustav, zvan Gustl, bio je i violončelist, što će mu vrijediti u mladenaštvu. Baka mu je bila Mađarica, kći liječnika, ali je govorila ikavski hrvatski odlično, kao i djed. Živjeli su u bunjevačkome mjestu Kaćmaru blizu Subotice. Majka Marija rođ. Schams porijeklom je sudetska Njemica, rođena u Našicama. Gustlovi su se roditelji 1875. godine, kad je Matoš imao dvije godine, preselili iz Tovarnika u Zagreb. Tamo je dobio sestru (kasnije uspješnu opernu pjevačicu i pijanisticu) i dva brata (kasnije profesora geografije i financijskoga službenika). »Ja sam, dakle, Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem« – napisao je Matoš u svojoj autobiografiji. Svoga rodnoga mjesta ne bi se ni sjećao da ga nije vidio kad je kao mladić otišao u Srbiju.

Jedna od poznatijih anegdota o njegovu školovanju jest ona o vremenu kad je imao trinaestak godina. Matoš je uvijek nosio u džepovima knjige, pa je tako dolazio i u školu (s više književnih djela nego školskih knjiga). Pod satom je nekoga zadirkivao, što li, i najednom vikne profesor: – Matoš! Vi fakin jedan! – Matoš ustane, izvadi desnom rukom iz desnog džepa Shakespeareovu dramu, lijevom rukom iz lijevog džepa (ili obratno) jedan svezak Byrona, digne obadvije ruke uvis i reče: – Fakin ne sjedi u društvu između Shakespearea i Byrona.

Bio je nadaren đak i redovite i glazbene škole, ali nije redovito učio. Stoga je dva puta pao (današnji) treći razred gimnazije iz hrvatskog jezika, fizike i propedeutike. Roditelji su ga potom 1891. poslali u Beč na Vojni veterinarski institut, smatrajući kako će ga tamošnja stega natjerati da se disciplinira i da se kasnije bavi unosnim pozivom veterinara. No on je radije čitao romantičarske pisce poput Hoffmanna i Byrona, svirao tamo violončelo s glazbenicima. Nije položio sve ispite u prvome semestru i izgubio je stipendiju. Vratio se u Zagreb. Čitao je, posjećivao onodobne intelektualce (od kojih su mu neki bili rođaci). Kad je imao devetnaest godina (1892.) bila mu je tiskana novela Moć savjesti u uglednom časopisu Vienac, i novela D-dur sonata u časopisu Obzor. Najviše su ga impresionirali Ante Starčević i ban Ivan Mažuranić, a đačke uspomene su mu vezane uz sviranje dueta sa Stjepanom Radićem. Bijaše to čudan spoj – »on udaraše u tamburu, a ja sam pratio na violončelu«. Divni bijahu to dani, kako ih se spominje Matoš. Družio se sa slikarima, piscima i glazbenicima. Violončelo mu je otvaralo vrata u mnoge zagrebačke kuće gdje se muziciralo i razgovaralo o svemu i svačemu, i gdje su s njime svirali ponajbolji mladi školovani virtuozi.

Međutim, ovakav život nije mogao potrajati, jer su ga roditelji poslali u vojsku, a bez mature nije mogao biti nego običan vojnik. Roditelji su mislili da će ga jednogodišnje bavljenje konjima vratiti kasnije na veterinarski fakultet u Beč. Poslan je u Kutjevo u pastuharsku (konjičku) pukovniju. U tom zabačenom slavonskom mjestu brinuo se marno za konje, timario ih i čistio, i naizgled pokorno prihvatio sudbinu. Kad je nakon osam mjeseci poslan u Zagreb u Potkivačku školu, stvorio je odluku da dezertira iz vojske (1894.), pa je pokušao prebjeći u Srbiju s još jednim prijateljem. Preplivao je Savu, ali njegov prijatelj se nije usudio jer se bojao da se ne utopi, pa se Matoš vratio po njega. Sačekali su prijevoz čamcem. Nakon mjesec dana lutanja s jedne i druge strane granice uhvatili su ga u Srijemskoj Mitrovici i odveli u zatvor. Nakon nekoliko dana premješten je u petrovaradinsku tvrđavu. Odlučio se na bijeg u vrijeme kad se po ćelijama nose obroci, te je sretno šmugnuo mimo straža i uspio doći u Beograd. Ovo je značilo prekretnicu u njegovom životu, jer četrnaest sljedećih godina, sve do 1908., nije smio legalno boraviti u svojoj zemlji, dok ga nije amnestirao car Franjo Josip I. U Beogradu je prvo radio kao učitelj dvoje djece u jednoj bogatoj obitelji, a potom je ušao u umjetničke i publicističke krugove. Uputio je zamolbu Ministarstvu prosvjete i crkvenih poslova da mu odobri nastavak školovanja u beogradskoj gimnaziji, ali mu je odbijena. Od 1895. počinje objavljivati novele, glazbene i književne prikaze, pisma i feljtone u nekoliko književnih časopisa. Podlistak ili feljton (francuski feuilleton) pripada novinskoj vrsti. Na živ i popularan način obrađuje pitanja umjetnosti, znanosti, filozofije i politike. Matoš se upisuje kao izvanredni slušač na prirodno-matematički odsjek Filozofskog fakulteta beogradske Velike škole. Svirao je kao čelist u orkestru Velikoškolske omladine, a onda u orkestru Kraljevskog srpskog narodnog pozorišta. Tako je uz pisanje zarađivao za život. U druženju s pijanistom i austrougarskim veleposlanikom Simom Jovanovićem sastavio je glazbeni trio, pa onda kvartet i kvintet. Nastupali su na raznim otmjenim i manje otmjenim mjestima. Uz to je držao i satove sviranja, a jedan od njegovih đaka bio je sin pivara čija je gostionica bila uvijek otvorena za Matoševo društvo. Objavio je i sjećanja na veliki potres koji je pogodio Zagreb 1880. godine (Zemljotres). Bile su to godine intenzivne slobode i