Discover millions of ebooks, audiobooks, and so much more with a free trial

Only $11.99/month after trial. Cancel anytime.

Pesme
Pesme
Pesme
Ebook284 pages2 hours

Pesme

Rating: 0 out of 5 stars

()

Read preview

About this ebook

Zbirka izabranih pesama Branka Radičevića:

„Mesec jasni, zvezda jato,
I sunašce umiljato,
Zoru što nam nebo šara,
A i munju što ga para,
I tu silnu groma buku,
I oluje strašnu fuku
Ti satvori, velji Bože,
Ko ovako jošte može?“
LanguageСрпски језик
Release dateDec 27, 2023
ISBN9788663293175
Pesme

Related to Pesme

Related ebooks

Related categories

Reviews for Pesme

Rating: 0 out of 5 stars
0 ratings

0 ratings0 reviews

What did you think?

Tap to rate

Review must be at least 10 words

    Book preview

    Pesme - Branko Radičević

    Branko Radičević

    PESME

    Impresum

    First published in 1847

    Copyright za ovo izdanje © 2023 Agencija TEA BOOKS

    Digital edition

    ISBN 9788663293175

    Glavni i odgovorni urednik

    Tea Jovanović

    Lektura

    Agencija TEA BOOKS

    Korektura

    Agencija Ortograf

    Digitalizacija

    Agencija TEA BOOKS

    Dizajn korica

    Agencija PROCES DIZAJN

    Izdavač

    Agencija TEA BOOKS

    Por. Spasića i Mašere 94

    11134 Beograd

    Tel. 069 4001965

    info@teabooks.rs

    www.teabooks.rs

    Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

    PRVA KNJIGA

    DEVOJKA NA STUDENCU

    Kad sam sinoć ovde bila

    I vodice zaitila,

    Dođe momče crna oka

    Na konjicu laka skoka,

    Pozdravi me, zborit ode:

    „Dajde sele malo vode!"

    Ove reči – slatke strele –

    Minuše mi grudi bele,

    Skoči mlada, njemu stigô,

    Digô krčag, ruku digô,

    Ruka drkta – krčag dole –

    Ode na dve na tri pole.

    Još od njega leže crepi,

    Ali ՚de je onaj lepi?

    Kad bi sada opet došô,

    Ma i ovaj drugi prošô!

    Jul 1843.

    PUTNIK NA URANKU

    Tama dolom, tama gorom,

    Naokolo sve počiva,

    Samo voda sa žuborom

    Sa kamena što se sliva,

    Samo što se kašto petli,

    Samo klepka što se čuje,

    Samo s’ onde malko svetli,

    Jer se danak približuje.

    Bela zora već je tuna,

    Jošte putnik jedan – glaj!

    Pored stene pored žbuna

    Na vrletni stiže kraj

    Kako stiže sunce granu,

    Svetli s’ gora i dolina,

    A putniku duša planu,

    Pa zaklikta od milina:

    „Oj, sunašce, što razgoniš

    Puste noći silne tame,

    Oj, ti nebo, štono roniš

    Rosne svoje suze na me,

    Oj, ti goro štono gajiš

    Mile pesme, mile tice,

    Oj, livado, što se sjajiš

    Puna rose i travice –

    Dolo, stado, janjci dragi,

    Vrulo, cveće mirisavo,

    Mili vetre, vetre blagi,

    Oj, izvore, zdravo, zdravo!

    Zdravo i ti momo tudi,

    Da divna si, sele pusta,

    Odi amo, od’ na grudi,

    Da t’ poljubi braca usta."

    Novembar 1843.

    PUTNIK I TICA

    Divno gora lista,

    Divno sunce sija,

    Divno reka čista

    Zrake mu odbija.

    A na reci lednoj

    Divno lipe stoje,

    A na lipi jednoj

    Divno tica poje.

    Jošte putnik tuda

    Nogom lakom odi,

    Stazica krivuda,

    Pored lipe vodi:

    „Oj, tiče umilno,

    Što na grani stojiš,

    Okle tako silno

    Srce meni svojiš?

    Da li odozgore

    S neba amo dođe,

    Da li mimo dvore

    Moje mile prođe?

    Valjda moju milu

    Vide prevesela,

    Pa bi meni silu

    Govoriti tela,

    Ali ne znaš, mila,

    Šta pre od milote,

    Jer si tako sila

    Videla krasote.

    Ti joj lice belo

    Vide i rumeno,

    I još vito telo,

    I to oko njeno.

    Oči joj veljau

    Da meneka čeka,

    I da je u strau

    Za mene daleka.

    I suze je lilo

    Drago u samoći:

    ’O, ti višnja silo,

    Kad ćeš mi pomoći?’"

    Tako putnik tudi

    Tici maloj zbori,

    Po mladi mu grudi

    Silan plamen gori,

    Plamen, plamen sveti –

    Putnik suze roni,

    Tici da poleti

    Plamen njega goni.

    Skoči lakom nogom,

    A ՚tičica prnu –

    „Zbogom, ՚tico, zbogom!"

    On se stazi vrnu.

    „Stazo vita, nes’ me

    Preko oni՚ gora,

    Pa sretna odnes’ me

    Sred miloga dvora.

    Nes’ me dragu mome

    Da više ne tuži,

    Da suzno za mnome

    Lica svog ne ruži."

    21. novembar 1843.

    NOĆ PA NOĆ

    Lep je zore osmejak,

    Lep je dana ogrejak,

    Večeri je lepa šarna,

    Al’ je lepša nojca čarna.

    Onda idem reci taki,

    Pa odrešim čamac laki,

    Pa se vesla mlađan latim,

    Pa polegnem, pa za՚vatim.

    Šikće voda oko čuna,

    Matica je veće tuna,

    Strašne stene i vrtlozi –

    Blagi Bože, de pomozi!

    Šikće voda, a čun reže,

    Beži vrtlog, stene beže –

    Živo ruke, ne sustale!

    Eto mene do obale.

    Čun tu vežem, lakim skokom

    Na obalu pa izletim,

    Pa laganim onda krokom

    Dvoru mile ja poletim.

    Blizu dvora gle meneka,

    A na vrati ono ko je?

    Mila moja mene čeka –

    Čekaš i sad, zlato moje?

    Brže dole, sunce blago,

    Brže amo, noćne tame,

    Amo brže, moje drago,

    Da ne čeka više na me.

    25. novembar 1843.

    CIC!

    Al’ se nebo osmeiva,

    Al’ se reka plavi,

    A ribarče u čun sniva,

    Jasno kô na javi.

    On itnuo udičicu,

    Ribicu je stekô,

    Metnuo na žeravicu,

    Pa je tako pekô.

    „Žeravico, de se trudi,

    Nemoj tako sporo."

    Ribica mu veće rudi,

    Gotova je skoro.

    Rudi riba – jošte malo –

    Sad mu je pečena,

    Srce mu se zaigralo:

    „Amo sad, milena!

    Dole ćemo jako sesti,

    Al’ će da se sladi,

    Morô bi te, ribo, jesti

    I da nije gladi!"

    Pa je uze, pa njom brže

    Da primakne k usti,

    Čun se ljuljnu, on se trže,

    Ode sanak pusti!

    27. novembar 1843.

    TUĐIN

    Ukraj mora kraj tioga,

    Tu brodovi stoje,

    A sa broda sa jednoga

    Momče vako poje:

    „Ao sveta golemoga!

    Ao jada moga,

    Da na svetu baš nikoga

    Ne imadem svoga!

    Otac, majka u grob pade,

    Brat i seja draga,

    A drugoga ne imade

    Srce moje blaga.

    Oh kad vetar silan dune,

    Kad se more uskomeša.

    Kada voda nebu grune,

    Pa ga s morem smeša,

    Vetre, vičem, jače duvaj,

    Ma brod raznesao,

    Vale, more jače gruvaj,

    Ma me zakopao.

    Iz daleke pokrajine

    Ja sam amo došô,

    Ko b’ za momkom iz tuđine

    Jadovati pošô?"

    Tako momak ovde žali,

    Jedna moma tužna

    Stoji moru na obali,

    Stoji kao sužna,

    Stoji mlada, suze lije,

    A sve one jadne,

    Pa bijelo lice krije,

    Umalo da padne.

    Muči, momče, tako t’ Boga,

    Okani se tuge,

    Amo brže, eto svoga,

    Pa još brate druge!

    27. novembar 1843.

    AJDUK

    Kuća moja čarna gora,

    A postelja kamen ovi,

    Moja braća sve odskora,

    Ali sami sokolovi,

    S njima s’ vinem s ove gore

    Kao munja na zlotvore.

    Strašno li se zlotvor sili,

    Sve krvavi pokri krili,

    Ljube ljubi, đecu gazi,

    Časnome se krstu plazi,

    Na kolju nam ječe braća –

    Al’ mu ajduk zajam vraća.

    Zaman silno Ture gledi

    Da dosadi kaurinu,

    Turske krvce on ne štedi,

    Već se diže u planinu,

    Silna četa amo gazi,

    No malo se kogođ slazi

    Oh ala mi raste kika

    Kad pušaka stane cika,

    Kad zagledam turska skota,

    Pa kad mi se s konja smota,

    Kad mu glavu pseću zbrijem

    Pa na kolac kad nabijem.

    Turskim glavam’ goru kitim...

    O ajdučke divne sreće!

    Turskim šaram’ ponositim

    Kitim srpsko svoje pleće:

    Turska puška Ture bila,

    Tursko blago zadobila.

    Čekaj, ago, koji danak

    Da t’ bijele bijem kule,

    Da boravim laki sanak

    Pored tvoje vjerne bule,

    Da ti, ago, lulu pijem,

    A Kuranom kavu grijem.

    Da ti konja tvoga jašem,

    Da bos tapkaš pored mene,

    Da ti britki ja mač pašem,

    Baka prelu da t’ priđene,

    Da t’ osedlam kô paripa;

    Da vi’š kako aga đipa.

    Pa da t’ onda dočnem sreću:

    Da ti glavu srubim pseću,

    Da ti kulu njom okitim,

    Ispod kule meso itim,

    Nek ti vrane glavu kljuju,

    Psi se psine nablaguju.

    * * * * *

    Niko tebe ne ćede pomoći,

    Rode mili, u preteškoj noći,

    Al’ s’ u goru diže sinak pusti,

    Pa dovati rukom mrak taj gusti,

    Ajduk kliknu, šara puška planu,

    A Srbiji bijel dan osvanu

    1. decembar 1843.

    PUTU KRAJ

    „Ja obiđô mloge dole,

    Mloge reke, mloga vrela,

    Gore, luke, stene gole,

    Mloge dvore, mloga sela;

    I opeta nigde kuta

    Deno mlađan da se stanim,

    Da s’ nemirna manem puta,

    Svog života dan predanim.

    Divni mesta vide dosta,

    Divna beu, al’ ne dugo,

    Nigde dugo ja ne ostâ,

    Jer sve traži nešto drugo.

    Pa tako se levo, desno

    Po svem svetu lupam,

    Sve je usko, sve je tesno –

    Da l’ ću što da slupam?

    Ko zna de će još isteći

    Taj nemirni život moj,

    ՚De će silna želja reći:

    Dosta more, ovde stoj!"

    Peva putnik, pa silazi

    Kroz kamenje niz planinu,

    Put se vinu, on upazi

    Divne drage i dolinu.

    Gleda putnik s stene gole:

    „O krasote, o divote!

    Nos’ me, stazo, dole, dole!"

    Zakliktao od milote.

    Dole ga je staza snela,

    O da divna ovde čuda!

    Jedna moma stoji bela,

    Kano snega mlada gruda:

    „Oj, devojko, zlato čisto!

    Ta lepša si nego vila,

    Lepša nego sunce isto;

    Bi li, ՚rano, moja bila?"

    „Oj srećice iznenada!

    U moga me išti ćaka,

    ՚Tela bi te, moma mlada,

    Tela bi te ja junaka."

    Putnik ište, otac daje,

    Eto putu dođe kraj,

    Al’ i moja ruka daje,

    Dragi rode, pesmu naj!

    5. decembar 1843.

    VRAGOLIJE

    Momak ide vragolan,

    Po gori se širi,

    Lep je kano lepi dan

    Što kroz goru viri.

    A sa gore kraj potoka

    Stazica se dala,

    Jedna moma milooka

    Tu je rublje prala.

    Al’ kad smotri vragolana,

    Povikala seka:

    „Oj, stazice, oj, tanana,

    Dones’ ga meneka!"

    Viknu moma, pa ti brže

    Za žbun jedan zađe,

    A momak se čisto trže

    I čudo ga snađe:

    „Jao mene, i do sada

    Šeta ja po gore,

    Ali ne ču još nikada

    Da slavuji zbore."

    Tako reče momak tuna,

    Pa s’ mlađan zauja,

    Da on vidi iza žbuna

    Tog čudnog slavuja.

    Al’ i moma iz zasede

    Poskočila oma –

    Beži, sele – eto bede –

    Beži majci doma!

    Beži moma, mânu rublje,

    Beži l’ domu svome? –

    Sve u goru beži dublje,

    A momak za njome.

    Beži moma, do kolena

    None joj se bele,

    Bele none do kolena

    Momka su zanele:

    „Ta da imaš krilo lako,

    Da pr՚neš oblaku,

    Ne bi mene čedo jako

    Utekla junaku!"

    Pa se mlađan za njom stisnu,

    Dovati je sade:

    Jao mene! ona vrisnu,

    Pa pod lipu pade.

    O da čudna valjuškanja

    Po zelenoj travi,

    O da čudna ljuljuškanja,

    Da t’ podiđu mravi!

    Laki vetrić osme՚nu se,

    Listak liska dirnu,

    Beli danak pokrenu se

    Pa kroz lipu virnu.

    Lipa brsne grane širi,

    Šapće danu sjajnu:

    Viri, dane sjajni, viri,

    Ali čuvaj tajnu.

    6. decembar 1843.

    SRETAN PASTIR

    Blago mi na viru

    Sretnome pastiru,

    Amo staze vode,

    Mome amo ode,

    Pa tu bele platno –

    Ostalo im zlatno!

    Kako s’ koja makne,

    U srce me takne,

    Kako me pogledi,

    U srce uvredi,

    Još se smeju na me,

    Da srce pomame.

    Eto tako juče

    Dođe jedno luče

    Ao kad ga zglenu,

    Srce mi se krenu:

    Ova, ova bela

    Srce mi odnela.

    Decembar 1843.

    DRAGI

    Petli poju, eto zore,

    Zbogom, draga, ja odlazim,

    Tuđe dole, tuđe gore

    Valja meni da polazim,

    Ta za leto, za čitavo,

    Odo՚, zlato, ostaj zdravo!

    „O, mâni se tuđa sveta,

    Kod kuće je veruj bolje,

    Mân’ se, dragi, puta kleta,

    Mân’ se znoja i nevolje,

    Oh kad sunce letno plane,

    ՚Oće junak da sustane."

    Gorom ladni vetri pire,

    Pa znojavo lade čelo,

    Iz kamena voda vire,

    ՚Ladna voda krepi telo,

    A kad legnem, guste grane

    Od sunčane

    Enjoying the preview?
    Page 1 of 1