Pokora

By Pavao Pavličić

U Pokori, mladi dizač utega Vitomir Krpan upast će u vrzino kolo nevjerojatnog fenomena nestajanja slova iz već tiskanih knjiga. Tijek njegove privatne istrage dovest će ga u vezu s Ditom, a Dita korak dalje od njegova nesretnoga braka i korak bliže jednom starom izgubljenom izdanju Marulićeve Judite.
Ova prava knjižarska knjiga svojim zamršenim zapletom, dramatičnim preokretima i brižno ocrtanim likovima zadržat će pozornost svih ljubitelja trilera s elementima fantastike, kao i onih koji do sada nisu upoznali Pavličićev opus.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 15, 2017
• ISBN: 9788663291584

Book preview

Pavao Pavličić

POKORA

Impresum

Copyright © 1998 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2014 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Prvo poglavlje

1.

– Aaaauuuhhh!

Dok je njegov urlik još odjekivao pod svodom dvorane, Vitomir Krpan čvrsto je stezao čeličnu šipku, osjećajući kako mu mišići na nogama potitravaju, kako mu se široki kožni pojas urezuje u tkivo pod rebrima i kako mu žile na vratu napinju kožu. Stajao je tako nekoliko trenutaka, sav se tresući, udišući miris dvorane, buljeći visoko pod njezin strop, kao da ondje traži vlastiti krik koji mu je pomogao da podigne teret.

Onda ga spusti. Uteg svom težinom tresne o podij na kojem je dizač stajao, i to također snažno odjekne u praznom prostoru. Tek tim udarom željeza o drvo kao da je i onaj Krpanov krik bio poništen, nakon što je do kraja obavio svoj posao. Vito je stajao predišući, nastojeći pravilno razvlačiti prsni koš, i motrio je uteg. Prvi je bio savladan. Ostala su još dva.

Dok je čekao da mu se mišići umire, da mu se povrati normalna razina kisika, kako bi na šipku mogao dodati nove tanjure i ponovo pokušati, ugledao je sebe u zrcalu. Od novijega vremena bili su u dvoranu stavili golema ogledala, tako da dizači mogu promatrati i korigirati vlastitu tehniku. Vitomir je držao da u tome ima nečega stidnog – kao da su nekakvi baletani ili bilderi, a ne sportaši – ali svejedno nije mogao, kao ni drugi, a da se malo ne pogleda, kad je zrcalo već tu. Tako se ogledao i sad, premda je zrcalo bilo udaljeno možda i više od četiri metra, pa je zapravo nazirao samo figuru.

Ali, njome nije mogao biti nezadovoljan. Još se uvijek doimao prije kao visok nego kao snažan čovjek. Premda je dizao utege već desetak godina, to ga nije deformiralo: u njegovoj slici u ogledalu glavni su dojam ostavljale duge noge i obla, kratko ošišana glava, a nisu se previše isticala ni ramena ni bicepsi, kao što nije imao ni sala. Sa zadovoljstvom je i sad mogao utvrditi da mu se noge još uvijek nisu svinule na oblik slova X, kao što to kod dizača obično biva. I mogao je obećati sebi da će se oprostiti od dizanja utega čim zapazi da se to događa.

Sad mu je bilo dvadeset šest, ostale su mu, dakle, još tri-četiri godine. Još će toliko dolaziti u ovu dvoranu i bježati od one situacije kod kuće, imati odušak, još će tri-četiri godine moći biti zadovoljan izgledom vlastite figure u trikou sa smiješnim naramenicama, a nakon toga dolazi nešto drugo. Dolazi opuštanje, debljina, a i sve drugo što to ponižavajuće stanje – to neminovno taloženje sala – sa sobom nosi i što simbolizira. Još će tri-četiri godine moći uživati u praznovjerici kojom se i sada bavi, ne osvrćući se više naokolo po dvorani, da ne bi kvario koncentraciju, da bi mogao vjerovati kako će uspjeti.

Jer, njemu dizanje utega nije bilo samo sport, nego i vračanje. To je nerado i sam sebi priznavao, ali se nije uspijevao osloboditi te igre. Uza svaki pokušaj da podigne neki teret, on je povezivao ponešto iz svoga života, ili ishod nekakva svog pothvata: ako podigne, uspjet će mu to, a ako ne podigne, propast će mu ono. Uvijek je tako postupao.

Tek je od novijega vremena – tek otkako se oženio, i otkako se pomalo počeo nazirati kraj njegove sportske karijere – stao zapažati koliko mu je sve to važno i kako bez toga izazova više i ne može pristupiti utegu. Uzeo je o tome razmišljati, pa je zaključio kako se dizanjem utega valjda i počeo baviti iz nekakvih simboličnih razloga, a ne samo radi natjecanja ili zato da razvije tijelo. Dizanje utega i jest nekakva oklada sa samim sobom i sa svime oko sebe: tu se čovjek zapravo bori protiv gravitacije, jedne od najvažnijih sila uopće. A koliko će u tome biti uspješan, ovisi, dakako, o vještini, ali još više o općem stanju njegova organizma, u tjelesnom i u duševnom smislu. Zato je i logično da uspješnost u dizanju utega može biti pokazatelj uspješnosti na drugim poljima: ako mu ide dizanje, ići će mu i sve drugo, jer tko pobijedi gravitaciju, pobijedit će i ostalo. Normalno je onda da čovjek to dvoje poveže, pa da postane i praznovjeran. Da, drugim riječima, prije svakoga važnog događaja u svome životu pokuša dignuti nekakav ozbiljan teret, kako bi vidio koliko će taj događaj proći uspješno za njega. I, što je osobito zanimljivo, to se najčešće poklapalo: za Vitomira Krpana utezi su bili sredstvo preko kojega se objavljuje budućnost, poput taloga kave ili zvjezdanih konstelacija.

Tako je i sad znao da će zacijelo biti uspješan na sljedećem ispitu, čim je uspio podići onaj teret koji je još ležao pred njegovim nogama dok je on predisao na podiju motreći svoju figuru u zrcalu. To je, dakle, u redu. Na ispitu će proći. Ostalo je da provjeri još druge dvije stvari.

Podigao je šipku na stalak, pa dodao na nju dva manja tanjura koji su otežali uteg za dva kilograma. Spustio je teret na pod i osvrnuo se po dvorani. Te večeri – a bio je utorak, dan kad inače nije dolazio – posjet je bio slab, u kutu su neka djeca vježbala s trenerom, na susjednom podiju nije bilo nikoga, još se netko razgibavao u dnu dvorane. Bilo je tiho, pa je svaki zvuk utega glasno odjekivao, kao što bi odjekivao i krik dizača kad bi jako zaurlali da im se napnu trbušni mišići i da tako izdrže teret koji dižu. Kao što će uskoro odjeknuti i Krpanov krik, jer spremao se na novi pokušaj.

Znao je da sad uteg mora biti teži, jer i ulog je bio veći, svakako važniji od ispita. Bilo je logično da se zbog toga malo jače napati. Polako je namazao šake magnezijem, pa ih otresao, udišući poticajni miris bijele prašine. Onda je prišao utegu, sagnuo se i počeo tražiti najpovoljniji položaj za prste na šipki i za stopala na podu. Dugo je to trajalo, jer morao se koncentrirati.

Ovoga puta dizao je za nešto važnije. Dizao je zato da mu se dijete sretno rodi. Jer, žena mu je bila u visokoj trudnoći, teško je nosila, i sve je još uvijek bilo neizvjesno. Premda ženu nije volio, i premda je to dijete zapravo bilo uzrok njegova neželjenog braka s njom, Vito Krpan je ipak iskreno želio da sve to sretno prođe, da dijete bude zdravo, da bar ono ne bude nesretno. Ovaj uteg bio je neka vrsta molitve za to buduće dijete. Ovaj uteg koji je on sad naglo povukao prema trbuhu.

Držao ga je pred prsima, osjećao kako su mu oči iskolačene, kako mu trbušni mišići titraju, kako mu listovi vibriraju. Skupljao je snagu, nije gledao ni u što određeno, gledao je u velika vrata u dnu, kao i obično.

– Aaaaauuuugh!

Uz nešto napora, uz kratak trenutak kad je izgubio ravnotežu, te se činilo da će ispustiti teret, uspjelo mu je podići uteg iznad glave. Držao ga je tako, titrajući sav kao struna, drhtureći, pušući, držao ga je i dulje nego što propisi nalažu. A onda ga je tresnuo o podij.

Uteg se zakotrljao, i Vito Krpan je priskočio da ga zaustavi. U tome je času osjetio kako je još pun snage, kako je došao pravi trenutak. Zato je podigao šipku na stalak, i odmah otišao potražiti još dvije pločice od pola kilograma. Ako i treći put uspije, ako i ovo podigne – a činilo mu se da bi mogao, da mu je krenulo – i taj će jedan kilogram biti posve dovoljan da posvjedoči kako će mu se želje ostvariti, kako će sve biti u redu. Zapravo, i manje bi mu bilo dosta da mu dade nadu, da ga podrži u vjeri kako za njega još uvijek ima nekakvih izgleda.

Jer, treći put je uvijek dizao za isto, svagda s istom željom. Uvijek je dizao triput, i svaki put sve veće terete. Prve dvije želje su se izmjenjivale, jer one su ovisile o trenutnoj situaciji. Ali, treća je bila svagda ista, barem posljednjih mjeseci; ta se želja nije mogla promijeniti. Vitomir Krpan je priželjkivao – i dizanjem utega nastojao iščarati – da se nekako izvuče iz toga braka i da ponovo bude slobodan. To mu je bila najveća želja, a još ni jednom dosad nije uspio podići teret koji bi se uz tu želju vezao. To kao da je bilo ukleto. Nadao se da će mu to poći za rukom baš danas, upravo sad. Davala mu je nadu činjenica da je uspješno podigao uteg za dijete, jer to je bilo važno. Djetetu se nije smjelo ništa dogoditi, ono je moralo biti zdravo i sretno. Ali, brak je ipak morao propasti, naprosto je morao. Sada, u ovom času, dok je polako spuštao teret na podij i odlazio do posude s magnezijem, Vitomiru Krpanu se činilo da to nije nemoguće, da to dvoje nije nespojivo. Činilo mu se da večeras ima osobite izglede, da mu je danas sretan dan, možda zato što je došao utorkom, u dan kad inače ne dolazi, i po velikoj hladnoći koja vani vlada. Osjećao se jakim, želio je što prije zgrabiti uteg.

A opet, znao je da to ne valja. Znao je dobro da je za uspješno podizanje utega potrebna i točka oslonca u vremenu, a ne samo u prostoru. Ne samo da treba dobro uhvatiti šipku i namjestiti stopala, nego treba izabrati i najbolji trenutak, kad je dizačev organizam – a valjda i sama gravitacija kao sverazorna sila – u najpovoljnijem stanju. Zato je znao da se ne smije žuriti, sad, dok stoji nad utegom, dok polako hvata šipku, dok se gnijezdi na podiju. Polako je podigao glavu, da mu se vratni mišići napnu, da se sve zategne. Onda je povukao.

– Aaaaaauuughhhh!

Uspio je nabaciti teret na prsa. Nekoliko trenutaka je čekao, osluškivao vlastito tijelo, vrebao pravi trenutak. Onda je izbacio jednu nogu natrag i stao gurati šipku uvis. Išlo je, i sam se začudio kako dobro ide.

A onda je odjednom stalo. Vitomir Krpan je dobro poznavao taj osjećaj: kao da se strop iznenada spustio, kao da se u praznini iznad njegove glave iznenada pojavila nevidljiva zapreka. Nije njemu ponestalo snage, on je i dalje gurao jednako usrdno, pa možda čak i snažnije nego prije. Ali, prepreka je bila tamo, naprosto se susreo s nečim mnogo jačim od sebe sama. Stalo je.

Kad je poslije mislio o tome (a mislio je često, u danima što su slijedili), nije mogao točno odrediti je li to što ga je spriječilo da treći i najvažniji uteg podigne do kraja bila doista sudbina, ili nedostatak snage, ili možda ipak ono što je ugledao na vratima dvorane. Ili je jedno s drugim bilo povezano? Ili je sve to bilo dio jedne iste priče?

Jer, dok je gurao onu šipku uvis, dok je spuštao glavu i napinjao vratne mišiće, on je tamo, na ulazu, iskolačenim i krvavim očima ugledao Lacka.

Toga časa prestao je gurati, učinio je korak unatrag, i uteg se sa štropotom stropoštao na podij. Krpan ga čak nije ni ispratio pogledom, ne brinući se hoće li željeznarija pasti s podija i napraviti kakvu štetu.

A kod vrata je stajao Ladislav Ciglenjak, u vjetrovci, s vunenom kapom natučenom na oči, ali bilo ga je lako prepoznati. Ladislav je bio Krpanov prijatelj iz djetinjstva, prijatelj kojega već dugo nije viđao. Prijatelj od kojega ga je odvojio neželjeni brak. Odvojio ga je taj brak od Lacka ne samo u tehničkom smislu, nego i mnogo dublje i sudbonosnije. A sad je Lacko stajao na vratima dvorane, s rukama u džepovima, valjda neodlučan kao i inače, i gledao je ovamo, prema podiju. Vito mu mahne da priđe.

Dok se Ladislav Ciglenjak odvajao od vrata i koračao preko dvorane, Krpan promotri njegovu figuru kao što je maloprije motrio svoju. Lacko je bio mršav i pognut, nije pazio na držanje, to se vidjelo čak i ovako, u zimskoj odjeći. To mu je bilo od prekomjernog sjedenja nad knjigama, a i od opće potuljenosti, tako je mislio Vitomir Krpan dok se Lacko približavao, i dok je bilo posve neizvjesno kako će njih dvojica uopće razgovarati. Jer, nisu razmijenili ni riječi još od vremena neposredno prije Krpanove ženidbe, još od trenutka kad se pokazalo da je Krpanova buduća žena u drugom stanju, premda je u tom času još bila Lackova djevojka.

Vito Krpan osjećao je neku blagu tremu, a istodobno i gnjev na Lacka, jer njegova ga je pojava – tako je vjerovao u tome času – spriječila da podigne onaj sudbonosni teret. Danas je bio pravi dan za to, a Lacko ga je spriječio da uspije, da se riješi toga braka, da bude opet slobodan. Kao da je to učinio namjerno, kao da je to bila nekakva osveta.

Osvetnički se, uostalom, Lacko i sad držao. Bilo je očito da ne kani popravljati njihove međusobne odnose, da ne namjerava biti ljubazan, niti se pretvarati kao da se ništa nije dogodilo. A ako je i usprkos tome – usprkos svom glupo nadurenom izrazu lica – ipak potražio Vitomira Krpana, onda to znači da ga je nešto na to natjeralo. Znači da Lacko ima neki važan i dobar razlog. Da neće možda tražiti svoju djevojku natrag?

Vito Krpan je skočio s podija, a Ladislav mu je prišao, pa su na trenutak stajali tako, na korak jedan od drugoga, oklijevajući. Onda Vito pruži ruku, a Lacko je prihvati. Rukovali su se šutke.

– Mislio sam da ću te ovdje naći – reče napokon Ladislav Ciglenjak.

– Imao si sreće – reče Vito. – Inače ne dolazim utorkom.

– Mislio sam... – reče Lacko opet, pa zastane.

Vitomir Krpan je dobro znao što to znači. Lacko se sjećao kako su nekad trenirali utorkom, njih dvojica skupa, kao šesnaestogodišnjaci, kad su tek počinjali, i kad je s njima bio i Nikola. Sve se to sad činilo vrlo davno, premda je bilo prošlo istom deset godina.

– Da – reče Vito Krpan. – Sad je drugačije.

Ladislav Ciglenjak se malko trgne, kao da se želi osloboditi tih napasnih misli; kao da se boji da ne ispadne slab i mekan. Uvijek je to tako kod njega bilo, svagda se toga najviše strašio. On se i počeo baviti dizanjem utega zato da bude jak, da ne bude mekan, da se bolje osjeća, da se drugi boje njegovih mišića. Nije se usuđivao upustiti u boks ili karate, za to nije imao dovoljno kuraži, a poslije je i od dizanja odustao. Očito se i za ovaj susret dugo pripremao. Jer, sad se zagledao u Krpana i rekao:

– Trebam jednu uslugu.

– Reci – uzvrati mu Vito pogled.

Stajali su pokraj podija na kojem je i dalje bio uteg što ga Vitomir Krpan nije uspio podići. Lacko je oklijevao, jer je valjda znao da je ono što će tražiti neobično. Osvrne se oko sebe, a onda reče:

– Možeš li mi nešto pričuvati?

– Pričuvati? – uzvije Vito Krpan obrvama. – Pa da, mogu, zašto ne?

Lacko je već gurnuo ruku pod vjetrovku, i Vitomir Krpan se trudio da ne bulji odviše napadno što će njegov prijatelj odande izvući. Da se radilo o kome drugom, o nekome hrabrijem i pustolovnijem od Lacka, Vitomir bi bio pomislio kako se radi o nečemu opasnom: o drogi, prljavom novcu, oružju ili čemu sličnom. Ali, kakvu tajnu može imati jedan Ladislav Ciglenjak?

Njegova se ruka sad pojavi ispod vjetrovke. Bilo je to nešto četvrtasto, zamotano u papir s oznakom nekakve trgovačke firme.

– Evo – reče Ladislav Ciglenjak. – To je knjiga.

– Mogao sam i misliti – reče Vito s olakšanjem, i na to se obojica nasmijaše.

Krenuli su skupa prema svlačionicama. Tamo je bila tišina, nitko se nije ni tuširao, samo su njihovi glasovi odjekivali među svim onim pločicama. Dok su tako hodali, Vito Krpan je shvatio kako je Lacku stalo da se ta njegova knjiga pričuva baš u Klubu. Da nije tako, bio bi ga nazvao kući, ili bi ga potražio u firmi, ili zakazao sastanak u gradu. Ali, došao je u Klub, očito zato što Klub drži povoljnim skrovištem za svoju tajnovitu knjigu, a njega, svog bivšeg prijatelja Vitomira Krpana, najboljim čuvarem za nju. Vito Krpan nije se pitao o čemu se radi ni što se iza svega toga krije. Bio je odviše zaokupljen neobičnošću te situacije, činjenicom da opet razgovara s Lackom, nakon toliko vremena.

– Hoćeš li je u ormarić? – upita Ladislav Ciglenjak kad su stigli do svlačionice.

To je bila više sugestija nego pitanje. Lacko je očito sve to unaprijed nekako smislio. Čak se i uputio prema Krpanovu ormariću, koji, doista, nije promijenio svoje mjesto za ovih deset godina, koliko god da je sam Vito u Klubu napredovao.

– Pa, ako ti nemaš ništa protiv... – otegne Krpan.

– Dapače, dapače – reče Lacko naglašeno pristojno.

Krpan otključa ormarić, na kojemu je bio mali žuti lokot. Na dnu ormarića bile su cipele, na sredini odjeća, a na vrhu nešto toaletnog pribora. Lacko je sve to znatiželjno motrio, kao da želi vidjeti u kakvu će se društvu naći njegova knjiga.

– Evo – reče Vito.

Stavio je knjigu na gornju policu, odmakavši ono što je na njoj zauzimalo mjesto: dezodorans, sapun, priručnik o dizanju utega i svežanj pisama koja nije mogao držati kod kuće.

– Tu će biti? – provjeri Lacko.

– Tu – reče Vito i zaključa ormarić, jer se još kanio vratiti u dvoranu. – Reci, a ti...

Ali, nije bilo prilike da išta dalje upita. Jer, Ladislav je već dograbio njegovu ruku (još svu bijelu od magnezija, ali je svejedno osjetila vlažnost Lackova dlana), pa ju je protresao.

– Hvala – promrmljao je Ciglenjak. – Javim ti se.

Onda se brzim koracima zaputio prema izlazu. Vitomir Krpan je gledao za njim. Da je znao što te večeri započinje, bio bi zaurlao jače nego igda. Jer, taj je teret i bio teži od svih drugih.

2.

Pogled mu je pao na članak dok je točio kavu.

Bio se upravo vratio izvana, i prsti su mu bili još donekle drveni od hladnoće, majica mu se lijepila za leđa jer je trčao, obrazi su ga bridjeli od studeni, i nije dobro vidio u dvorište, jer je prozor bio zamagljen i jer mu je toplina pregrijanog stana potjerala krv u oči. Ali, znao je sve i bez gledanja, znao je sve što je vani i što je unutra. Vani, pred kuhinjskim prozorom, gdje je inje visilo s grana šljive, stajala je mala zgrada knjigovežnice i odande se kao i obično čulo gdje nešto škljoca; tamo se radilo, pod nadzorom njegova tasta Renarića. A unutra, u sobi, iza njegovih leđa, ležala je njegova žena, koja, otkako je trudnoća uznapredovala, više jedva da je i ustajala iz kreveta. Pokušala ga je dozvati čim je ušao, ali on se pravio da ne čuje, pa je odustala. Ali, bila je tu, i Vitomir Krpan je znao da će zvati opet. I zato je, kao i uvijek otkako je živio u toj kući, potražio nešto što će mu zaokupiti pažnju, nešto uz pomoć čega će se isključiti i ograditi, dok ne dođe vrijeme da izađe i da se svega toga riješi. Tako mu je sad pogled pao na novine.

Članak je imao neobičan naslov, kakvi se inače ne stavljaju u našim listovima. Glasio je: POŽAR, PALEŽ, UBOJSTVO, SAMOUBOJSTVO, a na kraju je imao čak tri upitnika. Već je to privlačilo pozornost. Osim toga, bio je i vidljivo plasiran, bila je tu i fotografija (doduše, prilično mutna), a i okvirić u sivom tonu, gdje se nešto posebno naglašavalo. Vitomir Krpan je zastao nad stolom sa džezvom u ruci i pokušao zamagljenim očima razabrati o čemu se radi. Ali, nije išlo.

Novine je, kao i uvijek, bio kupio nakon uobičajenoga jutarnjeg trčanja. Dobro je znao da to trčanje i nije onoliko obavezno kakvim ga je on sebi i drugima prikazivao, jer više se nije natjecao, i nije bilo važno da tako striktno održava formu. A ipak, svakoga je jutra trčao, čak i sad, kad je bilo minus petnaest, i kad mu se baš i nije dalo: bio je to način da izađe iz te kuće, da se odmakne od njezine atmosfere, da se osjeti barem donekle slobodnim. I da se malo trudi uzalud, bez ikakve razumne svrhe, dapače, da se iscrpi koliko god može.

Na kraju bi uvijek kupio novine, tako se uobičajilo, premda ga i nije jako zanimalo što novine pišu. Posljednjih je dana čitao samo izvještaje o vremenu, jer bio je namjerio putovati na Cres, gdje su mu živjeli roditelji otkako se on oženio. I to je bio način da malo izmakne. Kupovao je novine, i to se ustanovilo kao nekakva njegova obaveza prema obitelji, kad već inače ne pridonosi mnogo. I, sad je u novinama ugledao taj članak koji ga je smjesta privukao.

Sjeo je, dakle, za stol i dohvatio žemlju, a novine je stavio pred sebe. Izbjegavao je da žemlju namaže maslacem, jer i to je bio jedan od rituala te kuće, a sve je te rituale on mrzio. Znao je da je žemlju kupila njegova punica (koja s mužem živi na gornjem katu), da je ona izvadila i maslac iz hladnjaka da se otpusti, znao je da se to ovdje oduvijek tako radilo. Zagrizao je u žemlju i osjetio gdje mu ona, onako suha, zapinje po ustima. Čitao je članak.

I, odmah je vidio da ga nije slučajno zapazio, da, dapače, u njemu ima nečega važnog. Sjedio je ondje, iza leđa mu je bio prozor kroz koji je ulazilo sivo jutarnje svjetlo, i čitao članak u kojem se govorilo o profesoru Plovaniću.

Točnije, govorilo se o njegovoj smrti.

Ta je smrt bila više nego zagonetna. Ne samo da nije bilo jasno kako je profesor izgubio život, nego su bile čudne i sve okolnosti koje su tome prethodile. Teško je bilo vjerovati da je nešto slično uopće moguće.

Vito Krpan je najprije samo preletio članak, a onda se, srčući kavu, pokušao prisjetiti što sve zna o tome profesoru. Dok je tako mislio, opet su mu pred oči izlazile novine, samo ne ove što sad leže pred njim, nego druge.

Jer, maglovito se prisjećao kako je taj profesor Plovanić nekada bio neka vrsta novinskog junaka, pa i Krpanova junaka. Zbivalo se sve to još onda kad je Vito bio srednjoškolac i kad se istom bio počeo zanimati za društvena kretanja. Tada se štampa bila prilično liberalizirala, i tada se profesor Plovanić često javljao, osobito u Danasu, ali i u nekim beogradskim listovima. Javljao se nekakvim kulturološkim analizama u kojima je uglavnom dokazivao besmislenost socijalizma i njegove povijesne pogreške i zablude. Činio je to između redaka i oprezno, ali nije moglo biti sumnje što zapravo želi kazati. Vitomir Krpan se i sad – u kuhinji, za stolom, osjećajući vani inje kao da ga dodiruje po leđima – jasno prisjećao kako mu je to imponiralo, i kako je profesor Plovanić jedno vrijeme bio kao nekakav heroj njegove mladosti.

A sad je profesor Plovanić bio mrtav, i izgubio je život u zagonetnim okolnostima. Iz članka – koji je bio prožet nekom čudnom mješavinom senzacionalizma i opreza, želje za galamom i pijeteta prema pokojniku – moglo se razabrati da se ta smrt zbila jučer, dakle u nedjelju. Zbila se u profesorovoj vikendici u Vukomeričkim goricama.

Dogodilo se ondje nešto vrlo čudno. Čudno je bilo već i to što je čovjek išao u vikendicu po toj hladnoći, a teško je bilo povjerovati da ondje postoji grijanje: te su turopoljske kuće uglavnom drvene (dakle zimi hladne), što se u članku posebno i isticalo. Ali, nije se to isticalo zbog grijanja, nego se naglašavalo kako je kuća drvena zato što ona nije planula, premda je u cijeloj stvari vrlo važnu ulogu imala vatra. Nije se moglo točno znati radi li se o paležu ili o požaru, kao što se nije znalo ni je li posrijedi ubojstvo ili samoubojstvo.

Ovako je bilo: profesor Plovanić je nađen mrtav (našli su ga susjedi koje je upravo dim privukao), pokraj vatre koja je još tinjala na nekoliko metara od kuće, u vrtu. Bio je ustrijeljen u sljepoočnicu, a pištolj je ležao pokraj njega. Neobična je pri tome bila vatra: nije to, reklo bi se, bila ni vatra od drva, ni od ugljena, niti od ičega sličnog. A opet, bila je velika: izgorjelo je tamo prilično materijala. Taj je materijal – dalo se naslutiti iz članka – bio zapravo papir.

Vitomir Krpan je žvakao žemlju, buljio u novine i srkao kavu. Pribojavao se samo da ga Renata opet ne zazove iz sobe. Bilo je sivo jutro, trebalo je krenuti na posao. Novinski članak bio je pred njim, straga je škljocala tastova knjigovežnica. Profesor Plovanić je, dakle, spalio nekakve papire, ili je to učinio netko drugi.

Jesu li to bili dokumenti? Plovanićevi ili tuđi? Nešto iz bivšeg režima? Nešto kompromitantno? A odakle nekome tako mnogo dokumenata? Što je profesor želio sakriti? Od čega je pobjegao u smrt, ili je u nju gurnut?

Vito je žvakao i gledao u tamnu kružnicu kave. Sve ga se to možda i ne bi toliko ticalo, da nije znao ono što je znao. Jer, tome je profesoru Plovaniću Ladislav Ciglenjak, njegov prijatelj, bio asistent.

I ne samo da mu je bio asistent, nego je, praktički, bio zaljubljen u svoga profesora. Plovanić mu je bio idol. Još od onoga vremena kad je skupa s Vitom Krpanom čitao Danas, Lacko se nikako nije mogao oteti fascinaciji tim čovjekom. A taj čovjek sad je bio njegov šef, i bio je mrtav. Kako će Lacko živjeti dalje?

Ali, ni to nije bilo sve. Jer, profesor Plovanić spalio je nekakve papire. A nekoliko dana prije toga, Ladislav Ciglenjak, njegov asistent, došao je k Vitomiru Krpanu u Klub i zamolio ga da mu nešto pričuva. To nešto izgledalo je kao knjiga, a Lacko je i tvrdio da je knjiga, ali je isto tako moglo biti i svežanj dokumenata. Moglo je biti i nešto što se samoga profesora Plovanića osobno ticalo. Vitomir Krpan osjeti, sjedeći za kuhinjskim stolom, u istom času i znatiželju i jezu. Želju da se glavačke baci u sve to, i želju da pobjegne glavom bez obzira.

Skupio je mrvice sa stola, vratio šalicu u sudoper i duboko uzdahnuo, jer sad se još morao javiti Renati. Onda se, u želji da i to još malo odgodi, vrati novinama. Ondje ga je čekao još i sivi okvirić; njega nije bio pročitao.

A on je bio najvažniji, i bio je, očito, napisan u posljednji čas, kad su stigle svježe vijesti. Jer, tamo je stajalo da je profesor Plovanić, u nekom smislu, pripremio vlastitu smrt. Ili je možda pripremao nešto drugo, a to se onda pretvorilo u smrt i katastrofu. U svakom slučaju, on je toga vikenda bio sam kod kuće (žena i sin bili su mu otišli u Opatiju), pa je to iskoristio za sasvim osobite poslove. Spakirao je sve svoje knjige (sve do posljednje, tako da u njegovu zagrebačkom stanu više nije nađena ni jedna jedina), strpao ih je u kutije i odvezao u vikendicu. Našla se i prijevoznička firma koja je to obavila, svjedočili su mladići u narančastim kombinezonima, koji inače vješto preseljavaju namještaj i kućanske aparate. Takvu selidbu valjda ni oni još nisu imali: prenijeli su knjige u vikendicu. A ondje je Plovanić, čini se, te knjige zapalio.

Ili to nije učinio on, nego tkogod drugi? Kao što se možda nije sam ni ubio, nego je i to obavio palikuća? To se zasad nije moglo znati. A za Vitomira Krpana to i nije imalo presudnu važnost. Njemu je bilo važno samo to da su knjige spaljene, da, dakle, predstavljaju nekakav problem. A on je jednu knjigu dobio na čuvanje, knjigu koja je možda imala nekakve veze s Plovanićem i njegovim knjigama.

Stajao je nasred kuhinje i uzdisao, spremajući se da napokon ode u sobu i javi se Renati. Znao je da će ga ona opet, kao i svakoga puta, mučiti svojom ljubomorom, zapitkivati kad će se vratiti, i da li je voli, i raduje li se doista što će imati bebu, malo dijete koje je plod njihove ljubavi. Ljubavi koja – znala je to dobro kao i on – nikada nije ni postojala. Ako ljubav uopće igdje i ikada postoji, dodao je u sebi, stojeći nasred kuhinje i ne nalazeći snage da krene u sobu.

Toga časa zazvonio je bežični telefon na kuhinjskom stolu, i Vito je to doživio kao spas. Eto, susret s Renatom se još malo odgađa, možda još nešto iskrsne, možda se štogod dogodi? Toga se trenutka sjetio da mu je dvadeset šest godina, i pomislio kako je strašno što se već sada tako osjeća. Što će biti do kraja? Uzeo je telefon i pritisnuo na njemu gumb, upalila se mala zelena svjetiljčica. Prinio ga je uhu.

– Halo?

– Ja sam – začuo se glas.

Bio je to Lacko. Davno već nije zvao, kao što se dugo nije ni pojavljivao, ali je svejedno pretpostavio da će mu Vito prepoznati glas. I imao je pravo. Nekad su mnogo telefonirali. Vito Krpan prepoznao mu je glas, čak mu se i obradovao, kao u stara vremena. Sve kao da se pomalo vraćalo na staro.

– A, ti si – reče Vitomir Krpan. – Baš dobro.

– Čuo si što se dogodilo? – pitao je Lacko s druge strane.

Vito Krpan pokušavao je pogoditi ima li u njegovu glasu straha, očaja, izgubljenosti. Ali, činilo se da nema ničega, činilo se da je Lacko posve miran. Krpan odgovori:

– Čitao. Baš čitam, zapravo. Kad si ti doznao?

– Sinoć – reče Lacko s druge strane. – Čak me je i policija...

Dakako. Morali su se raspitati. Otuda je, dakle, dolazio Lackov mir: imao se vremena pribrati. A ako je tako, onda je možda već stvorio i nekakvo mišljenje o cijeloj stvari? Vito se požuri da ga upita:

– I, što ti se čini? Što se zapravo dogodilo?

– Ne znam – reče Ladislav Ciglenjak kratko.

– Ubojstvo ili samoubojstvo?

– Ne znam ni to – uzdahne Lacko na drugoj strani, i tada Krpan osjeti kako njemu ipak nije svejedno, kako je njegov mir prividan i kako se seronja možda nalazi i na samom rubu sloma.

– A ti, kako si? – upita zato Vito Krpan.

Ali, Lacko se već bio pribrao koliko je potrebno. Sad se opet vratio na onaj poslovni ton od prije nekoliko dana, čak je i govorio naglašeno hladno, kao da želi istaknuti kako nije zaboravio da je on u njihovim međusobnim odnosima uvrijeđena strana i kako se nije prestao ljutiti na Krpana, premda od njega traži nekakve usluge. Rekao je.

– U vezi s onim što sam ti dao...

– S knjigom? – ubaci Vito, jer i dalje nije pouzdano znao je li to doista knjiga.

Ali, Lacko nije reagirao na taj izazov. Reče:

– Kad mi to možeš vratiti?

Krpan je trenutak oklijevao. Morao je pokušati još jednom, znatiželja mu nije dala mira.

– Kad god hoćeš – reče ležerno, kao da se sve to samo po sebi razumije. – Reci... Profesor Plovanić je spalio svoje knjige, a to što si ti meni dao na čuvanje isto je knjiga... Ima li to kakve veze?

Ali, Lacko se ni ovoga puta nije dao upecati. Nastavljao je razgovor hladno, poslovno, i kao da je svjestan vlastite prednosti.

– Može li sutra? – upita. – Da te potražim u firmi?

– Znaš gdje je? – upita ga Vito Krpan, jer odnedavno je bio zaposlen, a Lacko nije nikada onamo dolazio.

– Prolazio sam – reče Lacko. – Čekam te dolje u kafiću u pola jedanaest.

Poklopio je slušalicu. Vitomir Krpan stajao je nasred kuhinje s telefonom u ruci i osluškivao zvukove iz radionice. Tamo su se također bavili knjigama.

3.

Začuo joj je glas prije nego što ju je ugledao.

Glas je bio pomalo hrapav, bojažljiv, željan razumijevanja, bio je to glas nekoga tko se ne želi nametati, tko se ispričava. Glas nekoga tko – a da to i ne zna – zove u pomoć. I, Vitomir Krpan je smjesta znao da ga se taj glas tiče, da mu je nekako važan, još i prije nego što je ugledao osobu. Znao je da mu taj glas donosi važne novosti, da stiže kao vjesnik sudbine.

Možda je to bilo zato što ga je njezin glas oslovio u neobičnoj situaciji, u času kad je znao da čini nešto važno a zabranjeno, nešto možda neprilično, možda nečasno. Da čini nešto zbog čega bi mogao zažaliti, i ujedno nešto što bi mu moglo promijeniti život. A istodobno nije znao zašto tako misli, nije li sve to možda tek pretjerivanje. Ukratko, bio je vrlo neodlučan kad ga je taj glas oslovio.

Stajao je pokraj svojega ormarića u Klubu, vrata toga ormarića bila su raskriljena, i on je drhtavim prstima upravo hvatao paketić što mu ga je Ladislav Ciglenjak bio dao na čuvanje. Spremao se, zapravo, da taj paketić otvori i da napokon pogleda što je u njemu.

Naravno da je oklijevao, naravno da je bio neodlučan, čak i prije nego što je postao svjestan da u prostoriji ima nekoga drugoga osim njega. Došao je onamo namjerno prijepodne (radno mjesto bilo mu je, srećom, u blizini, u Horvaćanskoj), kad je znao da u Klubu neće biti nikoga. Imao je, kao stari član, vlastite ključeve, pa je tako ušao u svlačionicu i ondje udahnuo dobro poznati miris ohlađenog znoja (i sam mu je godinama pridonosio), miris magnezija, kože na teškim loptama zvanim medicinke. Polako je otključao ormarić, spremajući se da učini ono što je bio nakanio. U džepu je opipao kolut selotejpa, koji je pripremio da bi paketić mogao opet vratiti u prvobitno stanje pošto ga pregleda. Posegnuo je u ormarić.

Ali, nije odmah uzeo Lackov zamotuljak. Prevrtao je najprije po rukama ostale predmete što su ležali na gornjoj polici. Bila je tu knjiga o dizanju utega, zapravo prastari priručnik što ga je on ondje čuvao kao uspomenu, još iz onih dana kad je počinjao, i iz kojega nije više ništa mogao naučiti. I, bio je tu još i svežanj pisama koja nije smio držati kod kuće, a nije ih želio ni baciti. Pisma su, dakako, bila ljubavna, potjecala su iz veze što je pukla prije nego što je upoznao Renatu, prije nego što ju je preoteo svome prijatelju Ladislavu i napravio joj dijete. Često se prisjećao te veze, sa žaljenjem, ponekad je – otprilike jednom u mjesec dana – i prečitavao ta pisma. Sad ih je samo neko vrijeme držao u ruci i motrio, a onda ih je vratio na policu.

Potom se latio onog tajanstvenog paketića i počeo ga postupno oslobađati papira. Pod prstima je osjećao nešto tvrdo, što je moglo značiti da su to doista korice knjige, ali je to mogla biti i kakva plosnata kutija. Oprezno je odljepljivao selotejp s ovitka, pazio je da ne ošteti omotni papir. Podigao je malo jedan kraj omota i ugledao nešto što je bilo tamnosmeđe boje. Sad je već postao nestrpljiv, pa je odlučio da sasvim odvoji omot s jedne strane i tako izvuče predmet iz ovitka. I, upravo je tada začuo glas, kao glas sudbine, a Vitomir Krpan je smjesta znao da ga se taj glas tiče.

– Oprostite – bilo je sve što je rekla.

To je zvučalo kao da se ispričava unaprijed, za sve što bi se moglo dogoditi. Vito se trgne, predmet gotovo da mu ispadne iz ruku: bio je zbunjen kao da nešto krade, kao da je ulovljen u najsramotnijem poslu na svijetu.

– Da? – huknuo je okrenuvši se.

– Oprostite – rekla je ona još jednom, kao da se sad ispričava što ga je uplašila.

– Ništa, ništa – uspio je protisnuti, pa je ostao stajati tamo, s onim predmetom u ruci, buljeći u posjetitelje.

Jer, bilo ih je dvoje. Govorila je mlada žena, možda nešto starija od njega, u žutom kaputu, neobično živih tamnih očiju i lijepoga, dugog vrata oko kojega nije nosila šal. Do nje je stajao dječak od kojih sedam-osam godina, u crvenoj vjetrovci podstavljenoj perjem, s pletenom kapom na glavi, ozbiljnih plavih očiju koje su mjerile Krpana ispitljivo, a Vitomiru se činilo da klinac zapravo procjenjuje njegova ramena i mišiće.

– Vi ste iz Kluba? – upita ga mlada žena.

– Pa da – oklijevao je Vito Krpan. – Iz Kluba sam, dižem tu utege, ali nisam nikakav funkcionar, ako ste to mislili, a ni domar.

– Pa, mi zapravo i tražimo nekoga tko bi nam mogao... – mlada žena kao da je malo pocrvenjela, i kao da je žarko željela da Vito razumije njezine razloge. – Došli smo zapravo radi Janka – reče i pokaže na dječačića. – Ovo je Janko.

– Drago mi je – reče Krpan i pruži malcu ruku.

Osjetio je kako se klinac silno trudi da mu stisne ruku što jače, ne bi li se odmah znalo da je jak.

– Njega zanima dizanje utega – reče mlada žena sa smiješkom. – Želi se razviti i biti jak, pa je htio...

Zastala je, jer je Krpan sad njoj pružio ruku. Bilo je to donekle i prirodno nakon rukovanja s dječakom. Nije ni sam znao zašto to čini, ali osjetio je toga časa neodoljivu potrebu da dotakne tu ženu, da je dodirne pod bilo kojim izgovorom, barem na trenutak. Nije još ništa znao o njoj, nije ju bio dobro ni promotrio, a već je imao želju da je dodirne.

– Ja sam Vito – rekao je.

– Dita – rekla je rukujući se s njim i zašutjela.

Dita. Kakvo je to ime? Krpan je motrio njezine usne, koje su bile lijepe i uredno namazane, gledao je vedri i iskreni pogled njezinih očiju, i mislio o tome kako je krajnje vrijeme da ispusti njezinu ruku, kako ne smije ispasti nepristojan. Nekoliko vlasi izvuklo se iz njezine frizure i lijepo se isticalo na bijeloj podlozi vrata.

– Janko bi htio postati dizač utega, hm? – reče napokon Vito Krpan. – A nije li to malo rano?

– Izgleda da nismo izabrali pravo vrijeme – reče mlada žena, Dita.

– Ne mislim da ste danas prerano došli – požuri Vitomir. – Premda i to... Nego je Janko premlad.

– Imam osam godina, punih – reče malac i isprsi se pred njim, kao da se misli tući.

– To je u redu – reče Krpan. – Ali, znaš šta, prika, dizanje utega utječe na kosti, pa čovjek ne bi smio s tim počinjati dok ne prestane rasti. Inače ostaneš mali, kužiš?

– A mišići? – zanimao se klinac.

– Mišiće dobiješ – kimne Krpan. – Ali, šta ti to vrijedi ako si najmanji u razredu?

Dečko se zamisli, čak se i počeše ispod kape: novi ga je podatak, očito, zbunio. Onda se sjeti:

– A kad ste vi počeli?

– Sa osamnaest – slaže Krpan. – Imaš ti još vremena.

Mlada je žena sa smiješkom slušala njihov razgovor. Vidjelo se da ima jak utjecaj na maloga, ali je nekako s odviše divljenja motrila njegove pokrete i slušala što govori. Je li mu majka ili nije?

– A možda biste nam ipak mogli... – protisnula je, ne usuđujući se završiti rečenicu.

Vitomir Krpan pogleda kratko na sat. Već je kasnio, ali ovo je vrijedilo. Ova ga je žena zanimala. Nikad mu se još nije dogodilo da poželi neku osobu dodirnuti čim ju je prvi put ugledao. Nastavio je njezinu rečenicu.

– Pokazati dvoranu i sprave? To mogu. Ali, sad nema nikoga, bilo bi zanimljivije gledati dok se vježba...

Tek je sad opazio da mu je onaj zamotuljak još uvijek u ruci i da ga je držao i dok se rukovao s mladom ženom u žutom kaputu, ovom ženom što se sad uputila prema vratima dvorane dugim, elegantnim koracima. Nije bila osobito visoka, ali je djelovala impozantno. Vito brzo vrati zamotuljak u ormarić i zaključa lokot. Nije tu bilo nikoga, nije bilo nikakve opasnosti, ali ipak, ta je stvar bila tuđa i oko nje se nešto zbivalo. Trebalo je paziti. Onda ode brzo za ženom i dječakom.

Klinac je već bio uletio u salu i stao se vrtjeti po njoj zvjerajući naokolo otvorenih usta. Vito je iz iskustva znao kako postoji opasnost da mali sad odjednom zgrabi nekakav uteg i stane ga dizati (to se već događalo s drugom djecom), pa da ga treba stalno držati na oku. Dečko je kružio od sprave do sprave i od utega do utega, ispuštajući zadivljene uzvike. Zasad je još bio kod bućica, nije bilo velike brige. Vito i mlada žena hodali su za njim i razgovarali. I odmah se pokazalo da razgovaraju glatko i voljko, premda su započeli konvencionalno.

– Vaš sin? – upita je Vito, jer ga je to iz nekog razloga neprestano mučilo.

– Nećak – reče ona. – Roditelji su mu rastavljeni... Sad živi kod mene. Tužna priča.

Zbog nečega se Vito osjetio dobro kad je čuo da Janko nije njezin sin. Nije znao zašto. Moralo je to biti nešto tamno i duboko zapretano, nešto što ni sam sebi ne bi priznao. Možda ovako: kad bi joj mali bio sin, to bi značilo da ima i muža, ili da ga je imala, da je spavala s drugim muškarcem. A on je htio... Što je htio? Što je očekivao? Da je djevica? Da su oboje djeca od šesnaest godina? Uostalom, tko mu garantira da ona nije i ovako udana? Koliko joj je godina? Možda mu je čak i vršnjakinja. Teško da je mlađa. Možda tek malo starija. Ali, zašto se time opterećuje? Zar mu je već toliko važna?

– Lijepo je od vas – reče joj Vito sad – što nastojite Janku omogućiti... Mislim, nema baš mnogo djece koja se zanimaju za dizanje utega.

– Želi biti jak i razvijen – nasmiješi se Dita. – Osim toga, proći će ga to, već je imao i fazu boksa i karatea, odlazili smo, možete misliti, u razne klubove... Pomalo on mene vrti oko prsta, svjesna sam toga, ali šta mogu.

– Dobra teta – reče Vito Krpan.

Ona ga kratko pogleda tražeći, očito, dvosmislicu u njegovim riječima. Ali kao da nije našla odgovor na njegovu licu, ili kao da je odlučila uzeti stvar s bolje strane. Nastavila je govoriti, s povjerenjem, kao da se odavno poznaju. Premda je odmah pomislio da ona zacijelo tako razgovara sa svakim, Vito je osjećao kako ga prožima toplina i kako se sve više vezuje za tu ženu, kako mu je ona sve važnija.

– Bilo bi lakše – rekla je – da ja imam kakve veze sa sportom. Ali, ja o tome nemam pojma, pa tako moram s Jankom tražiti stručnjake...

– Koje ste vi struke, oprostite? – upita sad Vito ne pazeći više na diskreciju, jer bilo mu je odviše stalo. Morao je doznati što više o njoj, morao ju je opet vidjeti.

– Bavim se opremom knjiga – reče mlada žena mirno. – Bila sam prije nastavnica crtanja, pa sam odatle prešla na knjige.

Vito Krpan osjetio je kako mu je srce poskočilo, premda je znao da je to i smiješno i djetinjasto. Našao je točku, našao je nešto što ih spaja.

– Moja se firma bavi grafičkim stvarima – reče. – Ja sam apsolvent elektrotehnike, ali već radim... Firma je Sučelje, možda ste čuli, radimo i knjige... Možda ćemo jednom surađivati...

Ali, mlada žena kao da ga više nije slušala. Prateći dječaka očima, opazila je kako je Janko sa stalka uzeo uteg koji je bio malo pretežak za njega. Stao je teturati, sad je posrtao unatrag i postojala je opasnost da ljosne i da se unesreći.

– Janko! – kriknula je.

Vito brzo priskoči i jednom rukom zgrabi klinca za vrat, a drugom mu uzme uteg iz ruku. Čak ni u toj situaciji malac nije mogao a da se ne zadivi kako Krpan jednom rukom diže ono što je njega samog gotovo srušilo.

– Uf! – hukne.

Vito je znao da sad dolazi na red ono što je valjalo pokazati svim klincima koji su dolazili u Klub. Skinuo je sa stalka jedan ne odviše težak uteg. Stavio ga je na podij, pa zauzeo pozu: zagledao se u prozor kroz koji je ulazilo sivo zimsko svjetlo, držeći se za šipku jednom rukom. Potom je jednim trzajem izbacio uteg iznad glave, pa se brzo digao iz čučnja. Klinac ga je gledao otvorenih usta.

– Tako ćeš i ti jednoga dana – rekao je Vito, držeći uteg i dalje nad glavom.

Onda ga je polako spustio i vratio na stalak. Dita je stavila dječaku ruku na rame, kao da mu daje do znanja kako treba krenuti. Reklo bi se da se malo i prepala te demonstracije snage. Ili se prepala obećanja da će i Janko jednom to raditi? Nije još smjela otići, Vito ju je želio zadržati, želio je biti s njom još malo. Brzo skoči s podija pa stane pokraj njih dvoje.

– Dođite navečer, kad se vježba – reče.

Mlada žena nije rekla ništa. Ali, Janko, na golemo Krpanovo veselje, dobaci:

– Hoćemo, hoćemo, svakako.

I, to kao da je ipak bio trenutak rastanka. A njega je Krpan želio što više odgoditi. Želio je da Dita još bude tu, da je još malo gleda, da dozna još štogod o njoj, da mu i ona obeća kako će opet doći, da mu dade broj telefona. Onda se sjeti.

– Rekli ste da ste od knjižne struke? – upita je. – Možda biste mi mogli pomoći.

– U čemu? – upita mlada žena.

– Imam tu nešto... – mrmljao je Vito Krpan dok ih je vodio prema svlačionici.

Zapravo je pucao naslijepo. Zapravo nije ni znao da je ono u njegovu ormariću doista knjiga. Ali, želio je da bude, silno je želio da bude. I da bude lijepo opremljena, i da Dita kaže nešto o njoj. Da se nađe još neka zajednička točka. Silno je želio da to bude knjiga.

Zastali su sve troje pred njegovim ormarićem, on ga je brzo otključao i izvukao zamotuljak. Zapravo je papir s jedne strane bio već odlijepljen, samo je trebalo izvući onaj predmet iz njega. I, Vito Krpan to sad učini, donekle drhtavim prstima.

Doista, bila je to knjiga.

Stajali su ondje, njih troje, Vito najviši među njima, u sredini Dita, koja je lijepo mirisala, a do nje dječak, koji se dizao na prste da vidi što je to što odrasli muškarac drži u ruci. Izvana je dopiralo sivo zimsko svjetlo.

Bila je to knjiga, ali prilično stara. Pod prstima se osjećala prašina, ali ne zato što bi knjiga bila ostavljena u nečistoći, nego zato što se i sama pomalo raspadala, lučila je prašinu i u nju se pretvarala. Korice su bile smeđe, u njih su bile utisnute nekakve šare, u tim su se udubinama vidjeli tragovi zlatotiska u obliku zrnaca i točaka žute boje. Nije bila ni debela ni teška, nego prije malena i krhka. Stara knjiga, vrlo stara.

Dok ju je držao na dlanu, dok je udisao Ditin miris (koji mu se od toga trenutka zasvagda pomiješao s mirisom te stare knjige), Vitomir Krpan se pitao je li to takva knjiga zbog koje bi čovjek mogao spaliti svoju ili tuđu biblioteku. Ili ubiti sebe ili drugoga.

On je polako otklopi.

Prvi list bio je prazan. Na drugom je crvenim slovima pisalo IVDITA Marca Marula Splichianina. Dita je zainteresirano motrila, ali još nije govorila ništa.

Vito Krpan je naprezao pamćenje, da prizove ono malo književnog znanja što ga je nakupio u srednjoj školi. Nejasno se sjećao da je taj Marulić nekakav renesansni pisac koji je pisao posve nerazumljivom čakavicom. Jesu li ono njega zvali Ocem hrvatske književnosti? Činilo mu se da je nekada vidio nekakvo školsko izdanje u kojem je cijela ta papazjanija bila prevedena na suvremeni jezik. Ali, to je bilo uglavnom sve.

– Gledajte! – uzvikne sad Dita.

Ona je bila uzbuđena, i Krpanu je to zbog nečega bilo drago. Čak se i Janko malko lecnuo osjetivši valjda da se nešto važno zbiva. A Vito je bio ponosan, kao da je to Ditino uzbuđenje ljubavno, i kao da ga on osobno izaziva.

– Što je? – upita.

– Pogledajte godinu.

On pogleda. Dolje je pisalo: U Bnecih MDVII. To je bilo rimski 1507. Stara knjiga, nema što. Ali, čemu toliko uzbuđenje oko toga?

– Objasnite mi – reče.

Mlada žena uzme knjigu u ruke, kao da je želi i sama opipati, da se uvjeri kako je doista stvarna. Malo je prelista drhtavim prstima, a onda reče sasvim neočekivano:

– Ja se zapravo zovem Judita, Dita je skraćeno... Mama mi je Mađarica, kod njih je to ime uobičajeno... Zato znam dosta o ovom djelu, još sam u školi...

To je bilo razumljivo. I bilo je lijepo. Ona se tu ispovijedala. Ili ju je knjiga doista toliko uzbudila da je izgubila mjeru? Vito je potakne:

– Što je s tom knjigom?

– Prvo poznato izdanje Judite potječe iz 1521.

– Iz 1521? – otegne Vito Krpan. – Onda je ovo...

– Da – reče Dita. – Za ovo se dosad nije znalo. Odakle vam to?

Što da joj odgovori? Odakle mu, doista? Odakle ova knjiga Ladislavu Ciglenjaku, njegovu prijatelju iz djetinjstva? Kakva je veza te knjige sa smrću profesora Plovanića? Može li se o tome išta pouzdano zaključiti? Može li se Vito Krpan povjeriti ovoj mladoj ženi, koju zapravo ne poznaje, smije li to učiniti, koliko god da za tim osjeća želju?

– Dao mi ju je na čuvanje jedan prijatelj – reče napokon.

– Čuvajte je dobro – reče Dita.

Onda uzme dječaka za ruku i krene prema vratima. Dok su odlazili, Janko se još okrene i namigne Krpanu, a Vito mu rastreseno uzvrati. Dita je gurnula vanjska vrata, i tako su nestali u sivom zimskom danu. Vito je stajao na mjestu i nije se mogao maknuti.

Knjiga je, dakle, dragocjenost. Možda jedini primjerak na svijetu? Nešto zbog čega se ubija. Što da radi s njom? Gdje da je stavi?

Koje je posljednje mjesto na svijetu gdje bi takvu knjigu tražili policajci, trgovci umjetninama, bibliofili, krijumčari i ubojice? Svakako, ormarić u teškoatletskom klubu.

Vito Krpan vrati knjigu unutra i zaključa ormarić.

4.

Lacko je došao izravno u firmu. I, naravno, izabrao je najgori mogući trenutak.

Kad ga je ugledao na vratima, Vito Krpan je u čudu opazio da pomalo mrzi svojega starog prijatelja, premda je inače prema njemu osjećao samo sažaljenje, a i neku mjeru krivnje. A sad, kad se pojavio u poduzeću, bilo je to kao da je to učinio namjerno, zato da Krpanu napakosti. I, Vitomir je osjetio gnjev, jer trenutak je doista bio loš.

Firma se zvala Sučelje i nalazila se na Horvaćanskoj cesti. Bavila se trgovinom kompjutorskom opremom, te popravcima računala i sličnih uređaja, a izrađivala je i programe. Sastojala se od nekoliko prostorija na dva kata novogradnje: u nekima su bili uredi, u nekima skladišta, a u nekima radionice. A u svima su neprestano zvonili telefoni, stalno je netko dolazio i odlazio, stalno se nešto donosilo i odnosilo, i tu nije bilo nikakvih uvjeta za razgovor.

A toga dana bilo je još i gore nego inače, jer su strojevi iz sasvim zagonetnih razloga bili podivljali. U sve njih kao da je bio ušao sam vrag: nisu odgovarali na komande, krivo su radili, sa zaslona im je nestajala slika, na dijaloškim tablicama dobivali su se sasvim čudni i neočekivani odgovori i zahtjevi. Nitko nije znao o čemu se radi, pa se nagađalo o padu napona, o vlazi, hladnoći i koječemu drugome. Jer, virus to sigurno nije bio, to je i pretraga pokazala. Bio je to jedan od onih dana kad čovjek postaje svjestan da je sva elektronika jedna velika zagonetka, da je sve u vezi s kompjutorima pipanje u mraku, i da strojevi imaju svoje hirove kao razmažene životinje. Naravno, svi su bili nervozni, dovikivali su se iz sobe u sobu, izbile su i dvije-tri svađe, treskalo se telefonskim slušalicama, činilo se da će se sve završiti nekontroliranim džumbusom.

I, baš je taj trenutak Lacko izabrao da se nenajavljen pojavi na ulazu. Bilo je tek deset sati, a njih dvojica bili su se dogovorili da se nađu u pola jedanaest u obližnjem kafiću, i sad je on nepozvan ovamo banuo, baš u trenutku kad je Vito Krpan zdvajao nad jednim sučeljem koje se – baš kao i firma što je po njemu nosila ime – ponašalo posve nepredvidljivo. Toga je časa Vito Krpan osjetio da pomalo mrzi Ladislava. Bijesno je tresnuo odvijačem o stol i otvorio ladicu.

Pomislio je u tom času nešto suludo: da je Lacko sve to učinio namjerno, da je stajao iza vrata i osluškivao, i da je ušao baš onda kad je stanje bilo najnapetije. Jer, često je on to i inače tako radio: svagda je nastojao da ispadne žrtva, da nekome zbog njega bude neugodno, da se netko osjeti krivim. Uvijek je nastojao stvari prikazati tako kao da je njemu najteže i da je to tako zato što se on uvijek žrtvuje za druge. Misleći tako, Vitomir Krpan je iz ladice izvukao onaj paketić s Juditom (za koju je Dita tvrdila da je unikat, dragocjenost), a koji je sad opet bio uredno zamotan. Dao je Lacku znak rukom da ga pričeka kod vrata, a onda je krenuo prema njemu.

Još dok je hodao kroz prostoriju (a bila je to najveća soba u firmi, gdje su za nekoliko stolova mladi ljudi piljili u rasvijetljene kompjutorske ekrane), Vito je osjećao kako njegov gnjev prema Ladislavu Ciglenjaku raste. Možda zbog uzbuđenja posljednjih dana, možda zbog zagonetnog prijateljeva držanja, jasno je osjećao odbojnost, pa čak i mržnju prema njemu. A sad je odjednom, u tih nekoliko koraka, postao svjestan i odakle ta mržnja dolazi. Lacko je zapravo bio kriv za njegov brak, bio je kriv što se Vito Krpan uvalio vjerojatno za cijeli život, i što će odsada pa sve do kraja stalno biti nesretan.

Da, Lacko je bio kriv, zbog svoje potuljenosti, zbog svoje izazovne nesreće, zbog svoga obraza koji je vapio za tim da mu netko odvali pljusku. Jer, da nije bilo njega, da nije najprije on hodao s knjigovežinom kćerkom, da nije u nju bio zaljubljen kao idiot, sve bi bilo drugačije. Vitomir Krpan se oženio više iz obaveze prema Lacku nego iz obaveze prema Renati, to je znao sad, dok se rukovao s Ladislavom na vratima i dok mu je šutke pokazivao prstom prema stubištu i ulici, u znak da krenu odanle.

Ovako je to bilo. Renata je najprije bila Lackova djevojka. Hodali su prilično dugo, već kako to ide, a Vito i Nikola su nagađali da je Renata prva ženska s kojom je Lacko spavao. A onda se dogodilo tako da je Vitomir bio sam, da mu je bilo dosadno, da se pružila prilika, i tako je prijatelju oteo curu i odmah joj napravio dijete. Da je i prije udvarao Renati – a to ime bilo je još jedna od njezinih osobina koje nije mogao podnijeti – pa da se dogodila ta trudnoća, sve bi se još nekako i moglo riješiti, jer u tom bi se slučaju mogao izvlačiti, nagovarati je na pobačaj, jer neželjena trudnoća je nešto što se i drugima događa. Ali ovako, kad je tu bio Lacko, sa svojim obješenim nosom, sa svojom patetičnom patnjom i stalnom uvrijeđenošću, Vito naprosto nije imao kud. Morao je cijelu stvar prikazati tako kao da i nije prijatelju oteo djevojku iz hira, iz dosade (a najtočnije zato što mu se ona sama nabacila), morao je to sad odrediti – prije svega pred Ladislavom – kao nekakvu veliku ljubav, sudbonosnu, koja ih je sve zadesila poput prirodne nepogode, i protiv koje nisu