Zagrebački odrezak

By Pavao Pavličić

Od veljače 1982. do lipnja 1983. izlazio je svake subote u zagrebačkom Vjesniku feljton Pavla Pavličića pod stalnim nadnaslovom Dobri duh Zagreba. Tako se zvala i zbirka pripovjedaka istog autora objavljena 1976. godine u biblioteci ITD. Sada se, evo, pojavljuje i knjiga sačinjena od tih feljtona, ali pod novim skupnim naslovom Zagrebački odrezak. U njoj je Pavličić sabrao 65 feljtona na zagrebačke teme. Evo što je o ovoj knjizi napisao njezin recezent Igor Mandić: „Uistinu, Pavličić je posebni ’čičerone’ kroz imaginarne i stvarne predjele zagrebačkog duha. Bilo da skicira obrise nekoga trga, ulice ili sastajališta, bilo da istražuje neki ’apstraktni’ fenomen iz sfere ponašanja, običaja, govora, stila ili mode, on se nenametljivom kulturom i sa uvijek istim dobrodušnim (pod)smijehom snalazi s jednakom spisateljskom elegancijom. Ovaj vodič je obilježen kao ’dobri duh’, što bi najbolje odgovaralo karakteru Pavličićeva sentimenta. Naime, čak i kad kritizira pojave koje nam svima idu na živce, kad se ljuti ili kad opisuje kritizere, Pavličić nikada nije jedak, zločest ili razoran. On je (na)pisao ove feljtone u namjeri, čini se, da ljudi uživajući u finim opservacijama shvate i ono što u stvarnosti treba menjati nabolje. U tome je ’konstruktivnost’ ovih Pavličićevih NOVIH ZAGREBULJA, što će sigurno u pravom tonu odjeknuti među poštovateljima njegova opusa, među pravim ’zagrepčancima’ i svima onima koji bi to htjeli biti.“

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 7, 2017
• ISBN: 9788663291744

Book preview

Pavao Pavličić

ZAGREBAČKI ODREZAK

Impresum

Copyright © 1985 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2014 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

PLAN GRADA

Sjećate li se tramvajskih karata koje su izbačene iz upotrebe prije nekoliko godina? Bilo ih je dvije vrste: s crvenom crtom i bez nje (za prijelaz i za ravno), a na njima su bili nacrtani svi tramvajski smjerovi i sve glavne stanice: Trg Republike, Kolodvor, Kazalište. Bio je to kao neki mali plan grada na kojemu je sve što nije imalo veze s tramvajskom vožnjom bilo naprosto izostavljeno, ne toliko zbog pomanjkanja prostora koliko zato što je tramvaj želio pomoći putniku da se snađe, upozoriti ga na ono što je važno. Prava je šteta što takvih karata više nema, jer one su prava slika načina na koji se svatko od nas snalazi u Zagrebu. Svatko od nas nosi u sebi po jednu takvu malu kartu a da to i ne zna; na njoj označuje glavne smjerove svojega kretanja, važna mjesta i važne orijentacione točke. Toga postaje osobito svjestan onaj tko se preseli, onaj tko dobije dijete i onaj tko ode u mirovinu.

Onaj tko se preseli, već ujutro nakon prve noći koju je prespavao u novome stanu, opaža da se njegov odnos prema gradu promijenio. Kad ide u centar, prilazi mu iz drugoga smjera nego prije, troši na to više ili manje vremena nego prije, putuje u autobusu s drugačijim ljudima od onih s kojima je prije putovao. Ulice kojima prolazi – premda su to one iste ulice kojima je već stoput išao – sad mu se čine nekako drugačije, jer ih promatra iz druge perspektive, stavlja ih u neki odnos prema svome novom stanu. Čak mu ni Trg Republike nije ono što je prije bio.

Onaj tko dobije dijete, odjednom u Zagrebu otkriva svijet za koji nije ni slutio da postoji, premda je kraj njega prolazio: otkriva dječje dispanzere, prodavaonice igračaka, apoteke gdje se može pronaći dječja hrana kad je oskudica na tržištu. Pronalazi mjesta gdje je zrak najčistiji pa je tamo najbolje šetati bebu, shvaća da u Zagrebu postoje Ribnjak i Jelenovac i počinje kužiti čemu oni zapravo služe.

Onaj koga penzioniraju, mora se u gradu u kojem je dočekao mirovinu iznova orijentirati: prije su mu orijentacione točke bili pogoni vlastite firme i uredi poslovnih partnera, sve je mjerio prema Martićevoj i Radničkoj cesti, prema Končaru i Plivi, prema Toplani i Velesajmu. A sad su orijentiri drugi: kćerkin stan, kamo odlazi vidjeti unuka, viška konoba u kojoj susreće prijatelje, savski nasip i igralište za boce u Kranjčevićevoj.

A tako je i s drugima. Svaka skupina ljudi ima neki svoj plan grada, svoju sliku Zagreba i svoj način kako ga upotrebljava. To ovisi o tome gdje čovjek stanuje, što radi i koliko ima novaca. Onome tko živi u Novom Zagrebu svi poslovi počinju od Pothodnika, jer ondje staju autobusi. Onome tko ima auto, gradske se ulice ukazuju kao potencijalna parkirališta, i po tome se on ravna. Sportaš sve udaljenosti u gradu mjeri od Maksimira, pijanac vidi Zagreb kao mrežu birtija, električaru su orijentacije trafo-stanice, a podstanaru kvartovi u kojima je stanovao i kvartovi u kojima bi želio stanovati kad dobije stan.

I još više, jedna te ista mjesta znače raznim skupinama ljudi u isto vrijeme posve različite stvari. Domaćica koja u subotu prije podne ide s tržnice, vidi Trg Republike kao skup tuđih punih cekera, pa i ne pomišlja kako taj isti komadić asfalta za nekoga znači sasvim nešto drugo. Za par koji se našao preko malog oglasnika, bit će mjesto prvog sastanka pod satom dio biografije, i kad vide druge parove kako se tu čekaju, osjećat će se blagonaklono, kao da su im ustupili svoje mjesto. Za studente što stoje na početku Gajeve, bit će taj asfalt komadić zavičaja, a za umjetnike i novinare što subotom šeću ispred knjižara, bit će Trg burza informacija. Svi se oni dodiruju ramenima u prolazu, a i ne pomišljaju koliko različitim mjestima prolaze. Jer, svatko od njih nosi u sebi svoju unutrašnju kartu, svoj plan grada.

Svaka je od tih karata dobra jer svaka služi svrsi. Zato i ne treba da nas zbunjuje što se one međusobno toliko razlikuju. Jer, to i nisu cijele karte nego tek dijelovi jednoga većeg nacrta. Tek zajedno, svi ti naši mali planovi sačinjavaju jedan cijeli i pravi plan Zagreba. Kao što gusari imaju svaki po djelić karte otoka s blagom, pa moraju raditi skupa i ne smiju se razdvajati, tako i mi tek zajedno, dodajući svatko po djelić, možemo imati cijeli Zagreb.

Upravo zato se i događa da čovjek što se seli, na vrhu kamiona punog stvari, ili majka što gura kolica, ili umirovljenik na zrinjevačkoj klupi, iznenada osjete da su bogati, a ne znaju zašto. To je zbog onoga malog crteža nalik na tramvajsku kartu kakvih više nema.

DAJTE SE UOZBILJITE

Kad se navijači dogovaraju kako će u nedjelju skupa ići na utakmicu, onda dogovor obično završava rečenicom: „Vidimo se u pola četiri kod pimpeka". Ta se rečenica izgovara potpuno ozbiljno i sasvim običnim tonom, i to je onda pravi primjer pravog zagrebačkog humora.

Jer, navijači su se zapravo sporazumjeli da se nađu kod kipa što stoji na početku kompleksa sportskih terena u Maksimiru. Taj je kip staromodan i nelijep, prikazuje mladića izrazito malene glave i velikih nožurina, a i ostali mišići su mu jako istaknuti. U ruci drži disk. Za današnji ukus, izgleda donekle smiješno, kao neuspješan bilder, a i patetičan je, i žalostan. Kad ga čovjek gleda s pločnika, onda mu se točno u visini očiju nalazi onaj dio sportaševe anatomije koji su navijači izabrali za svoju orijentacijsku točku.

Taj je izbor važan jer on kazuje sve o zagrebačkom shvaćanju smiješnoga. Dogovarajući se da se ne nađu kraj kipa nego kraj jednog njegova dijela, navijači zapravo izriču komentar o toj skulpturi. Jer, zagrebački smisao za humor zapravo je u svojoj biti satiričan. On uzima na nišan sve ono što je patetično, napuhano, puno sebe, pa to nastoji prizemljiti, bez obzira na to radi li se o nečemu dobrome ili o nečemu lošem, o nečemu radosnom ili nečemu tužnom. Ono što se nametljivo ističe kao ozbiljno, pametno, lijepo ili dirljivo, bit će ismijano. Zbog toga, doduše, i neke prave vrijednosti loše prolaze, ali zato mnoge krive vrijednosti stavlja na njihovo mjesto.

Takav smisao za humor zapravo je privatan, on je namijenjen uskom krugu (a taj uski krug najčešće je cijeli grad, jer za te štosove svi znaju) i nije prikladan za javnu i službenu upotrebu. Zagrepčani se najslađe smiju onome čemu se javno nikada ne bi smijali, premda to nije zabranjeno. Oni su, naime, pristojni ljudi, pa misle da dobar ukus zahtijeva da se s nekim stvarima javno ne tjera sprdnja.

Upravo zato, ono čemu se smijemo javno, najčešće ne vrijedi ništa. Jeste li ikad čuli za dobru zagrebačku humorističku TV seriju? Ako jeste, onda su to bili Gruntovčani, koji ne govore o Zagrebu nego o tamo nekim Podravcima. Jeste li se ikad slatko nasmijali uz zagrebačke vedre večeri? Ako niste, to je zato što se Zagrepčani javno sile da se smiju onome što im privatno nije smiješno. Nacvrckani građanin u tramvaju izgovori više dobrog humora i konstruktivne satire nego sve naše humorističke redakcije za godinu dana.

Upravo zato, Zagreb nije na nekome glasu kao vedar grad, niti kao grad šaljivaca, premda je možda duhovitiji od nekih koji su napuhali takvu sliku o sebi. Gotovo da su već i sami Zagrepčani povjerovali kako nemaju smisla za humor.

To je i glavni razlog što u Zagrebu tako dobro pale javni vicevi. Kad se jedanput netko ipak odluči da napravi šalu, onda mu više nitko neće vjerovati da je to doista šala. Za prvi april možete Zagrepčanima prodati najnevjerojatnije štosove, i svi će vam ti štosovi upaliti, samo ako ih objavite u novinama, a iznad toga ne napišete pedalj visokim slovima HUMOR. Prije nekoliko godina skoro se srušio Savski most, toliko je građana nagrnulo kad su prvi travnja u novinama objavili da je Sava postala plovna sve do Zagreba.

To je stoga što Zagrepčani ne vjeruju da nešto o čemu se piše u novinama može biti i neozbiljno. Oni misle da se vicevi prave samo privatno. A to samo pokazuje s koliko malo pažnje inače čitaju novine.

Zagrebački humor, budući da je usmjeren protiv patetike, ujedno je i samokritičan, i ima tu lijepu osobinu da može dobro pokazati naličje svake stvari. Ako je ta stvar lijepa, humor će nam smanjiti oduševljenje i sniziti temperaturu. Ako je ružna, on će je učiniti manje teškom.

Evo primjera. Jedna je studentica kod susjeda mesara često kupovala hrenovke za ručak, i to uvijek samo jedan par, toliko joj je bilo dosta. Jednoga dana, gazdarica ju je zamolila da i njoj kupi jedan par. Mesar je već znao što mala kupuje; zato, kad je čuo kako traži dva para hrenovki, ljubazno je upitao: „Gospodičnica, imate gosteke?"

Do tada, studentica je mrzila hrenovke i često joj je i suza kanula na žuti senf. Od toga dana, premda se malo naljutila na mesara, bilo joj je lakše, jer je uvidjela kako njezina situacija ima i svoju veselu stranu.

I znala je, kao i oni nasamareni građani na Savskom mostu, da bi za sve nas bilo dobro kad bi prvi travnja bio barem pet puta u godini.

DOJDEKI

Zagreb je moguće upoznavati ili u širinu ili u dubinu. Upoznati ga u širinu znači orijentirati se u njemu, shvatiti što znači koja zgrada i gdje je koja ulica. Upoznati ga u dubinu znači razumjeti ga i imati uspomene u vezi s njime. Upoznavanje u dubinu dostupno je onima koji u Zagrebu dugo žive, ili su tu rođeni. Upoznavanje u širinu rezervirano je za dojdeke. A Zagreb je grad koji se većim svojim dijelom sastoji od dojdeka.

Dojdeki se dijele na dvije skupine: na one koji dolaze u Zagreb zbog sebe, i na one koji dolaze zbog drugih. Dobrovoljni dojdeki su studenti, radnici u potrazi za poslom, ambiciozni provincijalci, pa onda džepari, kućne pomoćnice i drugi. Oni stižu jutarnjim vlakovima, zgužvani i umorni, gladni, pa se odmaraju na zrinjevačkim klupama. Onda kreću u grad, penju se u krive tramvaje, traže rođake i znance, kupuju Večernjak i traže sebe. Poslije jedu u ekspres-restoranima, idu nedjeljom na jutarnje kino-predstave, a noću, ponekad, potajno plaču za zavičajem i slasnim domaćim zalogajima. Ono što ih drži u Zagrebu jest želja da budu nešto drugo nego što jesu.

Nedobrovoljni dojdeki najčešće su cijele obitelji. To su oni koje zbog posla ovamo premještaju, to su roditelji koji žele da im djeca u Zagrebu idu u školu, to su oni koji su stekli novac, pa žele da se u njihovu kraju znade kako su postali Zagrepčani. Oni stižu na kamionima punim nemodernog namještaja, iskolčuju placeve, grade visoke i raskošne kuće, otvaraju obrte, hvataju veze sa zemljacima, pa se skupa zabavljaju i jedni druge pomažu. Oni se ne prilagođuju Zagrebu nego Zagreb nastoje prilagoditi sebi, često i silom.

Oni koji dolaze zbog sebe, dobrovoljni dojdeki – studenti, radnici, kućne pomoćnice – ulaze ravno u grad, nastanjuju se bliže centru nadohvat tramvaju (jer su podstanari), i brzo savlađuju tehniku gradskog života. Za njih je pitanje časti da sve o gradu znaju i da ne moraju pitati za put, počinju pratiti modu, u govoru im se pojave zagrebačke dužine, i ubrzo ih teško možete razlikovati od ostalih, od onih koji su tu oduvijek.

Oni koji dolaze zbog drugih, nedobrovoljni dojdeki, prikradaju se gradu od periferije prema centru. Nastanjuju se u predgrađu, i to ne samo zato što jedino ondje mogu naći plac, ili mjesto za divlju gradnju. Ne, to je zato što je njima dovoljno da budu blizu Zagrebu, ali ne i u njemu. Oni mjestom gdje se nastanjuju žele održati vezu sa starim krajem, pa tako biraju predgrađa koja su barem malo bliže njihovu zavičaju. Jeste li opazili da u Dubravi, Čulincu i Sesvetama stanuju najviše Bosanci, Podravci, Slavonci i Bilogorci? A da su u Zaprešiću i Podsusedu mnogo češći Zagorci i Gorani? Teško bi bilo reći da oni to rade namjerno i svjesno – neki unutrašnji kompas kaže im koje je predgrađe bliže njihovu rodnom kraju.

Oni koji dolaze zbog sebe druže se još koju godinu sa znancima iz starog kraja, osnivaju zavičajni klub, još za svaki praznik trče na kolodvor i bježe kući. Ali, to pomalo prestane. Nađu novo društvo u tvornici ili na fakultetu, nađu bračnog druga iz nekog sasvim drugog kraja, i tako Zagreb postane ono jedino što je zajedničko njima i njihovu bračnom drugu. Zato se Zagreba onda i drže. A kad dođu djeca, ona su već Zagrepčani, i roditelji se time ponose.

Oni koji dolaze zbog drugih, žive drugačije. Da žive u Zagrebu i sto godina, oni će govoriti narječjem svojega starog kraja, nedeljom će ojkati i rerati, svirat će u šargiju, tamburu i saz, igrat će briškulu, bacati kamene s ramena i kartati šnapsl, i stalno će patiti od nostalgije. Zagreb će za njih biti nužno zlo i to će štetiti i njima i gradu, pogotovo ako se oni nađu u prilici da o nečemu u gradu odlučuju. Njihova će djeca također biti Zagrepčani, i zato će u tim obiteljima sukob generacija biti najžešći i imat će najteže posljedice.

Oni koji dolaze zbog sebe brzo će upoznati grad u širinu i počet će ga upoznavati u dubinu, to više što će ubrzo shvatiti da su im se najvažnije stvari u životu (i dobre i loše) dogodile baš u Zagrebu.

Nedobrovoljni dojdeki nikada neće upoznati grad u dubinu. Sve u njemu oni će uvijek uspoređivati s ubavim proplancima svojega zavičaja, i ta će ih usporedba ljutiti. Kad budu o Zagrebu govorili mladim rođacima (koji su se privremeno nastanili kod njih, dok se malo ne snađu), uvijek će grad uspoređivati sa šumom u kojoj vrebaju razne opasnosti.

Dobrovoljni dojdeki često će se sjetiti kako su onoga prvog jutra na zrinjevačkoj klupi razgledali plan grada, tražeći neku ulicu. I sjetit će se kako su još tada opazili kako Zagreb na zemljopisnoj karti nalikuje na srce iz kojega se granaju mnoge žile; neke od tih žila vode i prema njihovu zavičaju.

FINI REZANCI

Sve je počelo od gornjogradskih zidina: one su postojale zato da štite grad od napada iz doline, s juga. Zbog toga je Donji grad, kad se počeo razvijati, rastao nekako usporedo s tim zidinama, slijedeći njihov smjer. Osim toga, Donji je grad i u društvenom smislu nastojao oponašati Gornji, pa je tako Ilica slijedila Južno šetalište. Zato je ona i postala glavna ulica, što nije uspjelo ni jednoj od ulica koje idu u smjeru sjever-jug.

Poslije se taj proces više nije mogao zaustaviti. Izgledalo je da je smjer istok-zapad apsolutno najvažniji za ovaj grad i da ulice koje se pružaju u smjeru sjever-jug postoje samo zato da bi povezale te glavne istočno-zapadne arterije, čak i onda kad se počelo graditi po planu, ostalo je isto tako; pogledajte samo u kakvom su odnosu Medulićeva i Klaićeva, Boškovićeva i Palmotićeva, pa će vam sve biti jasno.

Grad se, osim toga, razvijao u prstenovima. Kao kad se u mirnu vodu baci kamen, pa se kolobari pomalo šire, tako je i Zagreb pomalo rastao prema jugu. Ali, kao i kod valova, postojao je uvijek brijeg i dol, pa je tako i grad uvijek podizao bedeme na južnoj strani, čim bi se malo proširio. Kao da bi iz Turopolja svaki čas mogli nahrupiti Turci.

Tako je, najprije, došla željeznička pruga. Ona je, doduše, u vrijeme kad je građena, bila izvan grada, ali je jasno pokazivala dvoje: da je za ovaj grad najvažnija veza s istokom i zapadom (osobito sa zapadom), jer je on među tim stranama svijeta posrednik; i drugo, da mu je važno da se ogradi od onoga što