Slobodni pad

By Pavao Pavličić

Zanimljiva i nesvakidašnja priča o tridesetpetogodišnjem povjesničaru Novaku koji se upisuje u jedan zagrebački aero-klub ne bi li otkrio tajnu nestanka svog oca.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 7, 2017
• ISBN: 9788663290839

Book preview

Pavao Pavličić

SLOBODNI PAD

Impresum

Copyright © 1982 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

1.

Udarci su pljuštali, stražnjica je bridjela, bio je to svečan trenutak.

– Živio! Bravo! Sretno! – čuli su se glasovi.

Dok su ga tukli, Novak nije znao što se od njega očekuje: treba li da izbjegava udarce, da stoji mirno i podnosi, ili da učini nešto treće? Povremeno se osvrtao, znajući da mu je smiješak na licu izvještačen, jer ga je boljelo i jer se nalazio u sramotnom položaju čovjeka kojeg šutaju u guzicu. I vidio je točno ono što je očekivao: neki su ga mlatili smrtno ozbiljno, kao da obavljaju bogzna kako važan posao, drugi su se ritali tek forme radi, trećima je bilo neugodno, gotovo jednako kao i njemu, ali, kao ni on, nisu ni pomišljali da odustanu. Na nebu su bili kumulusi, vrlo povoljna meteorološka situacija.

Takav je bio običaj u Klubu, a valjda i inače u tom sportu: kad čovjek prvi put sam, bez instruktora, uzleti jedrilicom i spusti se, tada se smatra da je od šegrta postao kalfa i tada se to proslavi. Svi se tada okupe oko letjelice, i čim kandidat otvori plastičnu kupolu i skoči na travu uzletišta, počnu ga šutati u stražnjicu. Tek nakon toga mu čestitaju.

Bilo ih je dosta, pa je sve to trajalo prilično dugo. Novak je iskoristio priliku da sredi dojmove. Iza njega bila su vedra lica, ljudi većinom mlađi od njega, bili su tu i Vinko i Blaženka, dvoje prijatelja koje je stekao u klubu. Najviše prisutnih nosilo je tenisice, ali i običnu obuću za grad, a bilo je i teških padobranskih cipeletina, i sve se to sručivalo na Novakovu stražnjicu, tako da se činilo da će ponovo poletjeti. Pred njim bili su hangari i zeleno uzletište prepuno tratinčica, poput zelenoga sutonskog neba osutog zvijezdama. U daljini šuma, Sljeme i Zagreb.

Novak je bio iskusan čovjek, pa je mislio da će mu, kad napokon sam izleti, sve izgledati kao poslije važna ispita: napetost popusti, i kandidat se osjeća prazan i pomalo tužan. Ali, nije bilo tako: dok je letio sam u jedrilici, doživio je nešto o čemu mu nitko nije govorio na obuci i što nije bio zapazio dok je letio s instruktorom. Bila je to neka čudna mješavina tjeskobe i zadovoljstva, neki gotovo fizički osjećaj koji je na neobičan način sjedinjavao u sebi sreću i stravu. Novak je, doduše, znao da se na većim visinama može javiti osjećaj bezrazložne radosti, kao plod pomanjkanja kisika, i da tada treba staviti masku. Ali, ovo nije bilo to, on je letio mnogo niže; taj osjećaj mogao se protumačiti jedino spoznajom da leti sam i da sve o njemu ovisi. Još i sad su mu vrvjeli žmarci po donjem dijelu trbuha, i pomislio je da je tako možda sa svakim, i da šutanje u guzicu zapravo služi tome da iz čovjeka taj osjećaj istjera, da ga vrati na zemlju, u normalne ljudske odnose i situacije, kako mu to ne bi ostalo zastalno.

– Sretno! Živio! U zdravlje!

Negdje lijevo od sebe Novak je opazio Vinka i Blaženku kako stoje jedno kraj drugoga i promatraju ritualno ritanje. Nije se sjećao da su ga i oni udarili, ali svakako su morali.

Od pustih udaraca, žmarci tjeskobe i slasti pomalo su nestajali, ali Novak je već znao da su oni nešto neobično važno. Doduše, nije došao u klub da bi uživao u letenju, nego iz drugih, ozbiljnijih i važnijih razloga, došao je da nešto otkrije. Ali tamo gore, u jedrilici, dok je lebdio i polako propadao, odjednom je nestalo svega, i Novak je na sve zaboravio, jer mu se učinilo da je našao ono što traži.

Cijele te zime pohađao je teorijsku obuku, proučio nekoliko knjiga i položio nekoliko ispita, a onda je u travnju počelo letenje. U travnju se javljaju prvi kumulusi, bijeli, pamučasti oblaci koji se formiraju na vrhu termičkoga stupa. Iznad tamnijih oranica, iznad travnjaka, iznad industrijskih pogona, uopće, tamo gdje postoje razlike u temperaturi, javlja se u to doba godine toplo uzgonsko strujanje koje pomaže jedrilici da se digne visoko. U travnju jedriličari hodaju gradom izvijenih vratova, buljeći u nebo, tražeći znakove povoljne situacije, kao kakvi proroci.

Vježbali su, naravno, najprije na zemlji, već su se u toku zime upoznali s komandama, instrumentima, građom jedrilice i stekli temeljna meteorološka znanja. Novak je među svim početnicima bio najstariji, pa su ga pomalo čudno gledali. Bojao se samo da se u klubu ne pojavi tkogod od njegovih učenika, jer katkad je bilo i kompromitantnih situacija: trebalo je s proljeća dosta raditi po aerodromu, spremati i čistiti, uređivati jedrilice i trčati za njima pridržavajući krilo prilikom uzleta, a tu se nije gledalo na godine starosti nego samo na letački staž. Tako se Novaku više puta događalo da mu zapovijedaju balavci petnaest godina mlađi od njega. Ali, trpio je i to jer nije došao u klub da se zabavlja.

Prvi letovi nisu ga osobito impresionirali. Gledao je podosta filmova o avijaciji, ponešto mu je pričao mali Vinko, a ponešto je mogao i naslutiti. Uostalom, nekih se stvari čak i sjećao iz djetinjstva, kad je, prije gotovo trideset godina, dolazio na aerodrom i ponekad letio. Nije to bilo ništa određeno, ali je bilo dovoljno da stvori osjećaj kako sve to ne doživljava prvi put. Morao se naviknuti da pazi na variometar i umjetni horizont, a da se komandama služi spontano, onako kako čovjek upotrebljava svoje udove, bez razmišljanja i automatski. Imao je dojam da instruktor Žuvić ima s njim nešto više strpljenja nego s ostalima, valjda zbog godina.

Zbog nečega se Novaku činilo da svakako mora postići da leti samostalno, jer će mu tako biti lakše da provede ono radi čega je i došao u klub. Ćinilo mu se da je to preduvjet da se u klubu prema njemu počnu odnositi kao prema sebi ravnome. Njegova je žena kod kuće gunđala, djeca su nedjeljom tražila da ih povede sa sobom, a on bi nešto promrmljao i odlazio sam na Jasenovačke livade, i vraćao se tek navečer, umoran i gladan, upaljenih očiju i ramena izgorjelih od sunca. Stvar je prijetila da se pretvori u pravu opasnost za njegov brak.

– Čestitam, stari – Žuvić je uhvatio Novaka za rame, okrenuo ga, protresao mu ruku, a onda ga poljubio u oba obraza. – Sad si naš.

Novak se nadao da je tako, točnije – da oni misle da je tako. Žuvić mu je čestitao prvi, kao njegov instruktor; a i inače je on tu bio najugledniji: bio je državni prvak u preletu u dvije discipline, a inače je radio kao instruktor u auto-školi. Sad su Novaka i drugi tapšali po ramenima, ženske su se dizale na prste i ljubile ga u obraz, a on se i dalje snebivljivo smješkao.

Gledao je u nebo. Sjetio se da je kao dijete nekoliko puta sanjao kako stoji nasred ulice u sunčano poslijepodne i gleda kako preko neba plovi čamac na vesla. Netko je u čamcu sjedio i veslao, čamac je bio bijel, a oko njega nije bilo oblaka. I gore, u jedrilici, sjetio se toga sna. Dok je letio, stalno su mu se vraćale slike iz djetinjstva. To je, dakako, moglo potjecati i odatle što je kao dijete dolazio na aerodrom i letio, ali možda je bilo i učinak leta samog. Tada, u visini, počeo je opažati stvari koje već godinama nije bio u stanju vidjeti: oblik svojega palca svijenog oko komandne palice, boju tratine uz Savu, sličnost između sljemenskoga masiva i plavog dima od vatre što ju je netko zapalio na livadi u Črnomercu.

Inače bi u ovakvoj situaciji Novak bio zbunjen, ovako okružen ljudima koji svi gledaju u njega i nešto od njega očekuju; a sad se ćutio sasvim smireno i lagodno. Rekao je:

– Imam u autu jednu bocu. Ne znam je li to običaj...

– I da nije, trebalo bi ga uvesti – rekao je Žuvić.

– Malo ćete pričekati na to – rekla je Blaženka. – Gledaj.

Od hangara su im se približavali predsjednik i tajnica Ksenija s još nekim ljudima, bilo ih je možda sedam ili osam. Neki su od njih imali štapove, neki su nosili naočale, neki su izgledali kao penzionirani oficiri, što su vjerojatno i bili. Predsjednik i Ksenija ljubazno su se držali prema njima.

– Tko je to? – upitao je Novak.

– Osnivači – rekao je netko.

– Zapravo, poslijeratni osnivači – rekao je Žuvić ponešto zlobno. – Predratni više nisu ni živi.

Dvije skupine su se približile, ali se nisu stopile: na jednoj strani stajali su stariji, na drugoj mlađi, i gledali se. Stariji su vedro pozdravili, mlađi su promrmljali nešto u odgovor. Onda je progovorio čovjek u sredini skupine. Imao je tvrde crte lica, naočale, i sijedu kosu oštru kao u ježa. Upitao je:

– Tko je slavljenik?

– Ja – javio se Novak.

Ne govoreći ništa, čovjek ga je polako zaobišao, dok je Novak stajao prateći ga samo očima i glavom, koliko je mogao okrenuti vrat. Starkelja se malo izvio, jer nije bio baš visok, i tako je nekako dosegao stopalom Novakovu stražnjicu. Udarac nije bio jak, ali su nakon njega svi zagrajali. Onda su svi drugi osnivači počeli zalaziti Novaku za leđa i, koliko je tko mogao, pomalo ga šutati. Ostali su stajali i šutjeli, neki su prevrtali očima. Bilo je u tome nečega mučnog, i Novak se vrlo jasno opet sjetio zašto je zapravo došao u klub.

* * * * *

Hangar je mirisao na vruće drvo, platno, ljepilo i benzin. U njegovu dnu nalazila se mala kancelarija, u kancelariji bila je vitrina, u vitrini nekoliko najdragocjenijih pokala i zastavica; ostalo je visilo po zidovima i stajalo na namještaju. Svjetlo je dolazilo kroz prozorčić na svedenom stropu, pehari su bljeskali. U drugom dijelu vitrine nalazila su se vrata. Blaženka se nagnula i otključala ih ključem koji joj je dao predsjednik Srebrić. Izvadila je žuti pladanj za kavu s tobože istočnjačkim šarama i petnaestak rasparenih čašica za oštra pića. Novak je stajao iza nje i držao u ruci bocu koju je donio iz auta i s kojom nije znao što da počne. Djevojka je slagala čašice na pladanj, a dok je to radila, pogledavala je iskosa u Novaka, možda zato što joj je bilo neugodno jer su bili sami u hangaru. Novak se požurio da joj pomogne.

– Neka – rekla je ona. – Moram malo isplahnuti.

Otvorila je slavinu i počela ispirati čašice. Razgovarali su malo glasnije, zbog vode koja je šumila u slivniku.

– A što je u ovom ormaru? – potapšao je Novak rukom veliki zeleni paralelopiped kraj zida tako da je lim zazvečao.

– Arhiv – rekla je djevojka.

– E, to bi bilo nešto za mene – oprezno je rekao Novak.

– Zašto za vas?

– Ja sam po struci povjesničar. Volim stare dokumente. A osim toga, zanima me povijest kluba.

– Pa tražite da vam pokažu – pogledala ga je Blaženka preko ramena. – Premda, sumnjam da će to ići glatko. Ne vole da se u to dira.

– A zašto? Zar je to neka tajna?

– Pa sad, tobože nije – djevojka se zacrvenjela, nešto od napora, a nešto od povjerljivosti toga razgovora – ali, znate već kako to ide ovdje kod nas. Što manje pitaš, to bolje.

– Nisam opazio – zamišljeno je rekao Novak.

– Sigurno jeste – odlučno je uzvratila djevojka. – Ne vole njuškanje.

– A tko to ne voli?

– Šefovi.

– Srebrić?

– I drugi. Ima tu mnogo šefova, više nego što bi čovjek mislio. To vam je gore nego... – zastala je i letimično pogledala Novaka, a potom ušutjela.

– Reci, reci – poticao ju je on. – Gore nego...?

– Pa, ne znam – rekla je djevojka. – Gore nego u nekoj firmi. To su takve stvari. Tu je veza s vojskom, obrana, i tako. Vrlo tajnovito. Naravno, oni to donekle i napuhavaju, znate, da bi izgledali važniji. A zapravo... – opet je zastala.

– Zapravo? – rekao je Novak kroz šum vode.

– Zapravo – odlučila se napokon djevojka – svi se jedni drugih boje. Da jedan ne bi postao veći šef od drugoga.

Novak nije ništa rekao. Maloj je očito bilo neugodno što se izbrbljala pred čovjekom kojega jedva da poznaje, premda su, preko Vinka, bili dobri znanci, pred čovjekom za kojega ipak nije mogla znati na čijoj je strani i što u klubu radi. Zato je sad, okrenuvši se s pladnjem u ruci, donekle bojažljivo pogledala Novaka. On je bio polaskan njezinim povjerenjem. Namignuo joj je s obadva oka, a onda krenuo za njom objesivši preko ruke maramicu kao konobarski ubrus. Djevojka se nasmijala, i tako su izašli van.

Vani su osnivači, Srebrić i Ksenija, sjedili na stolicama, a ostali kako se tko zatekao, najviše po travi. Zagrajali su kad su se pojavili njih dvoje s pićem. Blaženka je počela natakati u čašice. Najvažniji među osnivačima onaj koji je Novaka prvi šutnuo nogom u stražnjicu i koji se zvao Marković, poučno je i blesavo podigao kažiprst i rekao:

– Oprezno s pićem, ako netko još danas leti! – Nekoliko mlađih napravilo je grimase skrivajući se iza leđa onih pred sobom. Kad su već svi imali pune čaše, Marković je uzeo svoju, podigao je prema svjetlu, kao da u svome selu kuša novu prepečenicu, a ne obični industrijski vinjak, pa je rekao: – E, pa, u zdravlje našeg slavljenika. Živio!

– Živio – rekao je Srebrić.

– Da bude i ubuduće uspješan – dodala je Ksenija.

Drugi nisu rekli ništa, jer je sve to bilo suviše nategnuto, pa su nagnuli čašice. U vidno polje ušlo im je plavo zagrebačko svibanjsko nebo, malo izbijeljeno po rubovima, a u nosnicama im se s vonjem vinjaka pomiješao miris trave, vjetra i otvorenog prostora. Marković je, spustivši čašicu, pogledao prema Novaku. Upro je u njega kažiprst, i svi su zašutjeli.

– A vi se zovete Novak? – upitao je Marković.

– Novak – ponovio je Novak za njim, kao u vojsci, jer u Markovićevu načinu bilo je nešto što ga je na to sililo. Zaokružio je pogledom po prisutnima. Blaženka ga je gledala pogledom u kojemu je bilo i sućuti i osvete, a Vinko se smješkao, kao da već zna što dolazi.

– Jeste li vi nešto Antunu Novaku? – upitao je Marković, i odmah dodao: – Znate tko je bio Antun Novak?

– Znam, znam – rekao je Novak.

– Antun Novak je bio – govorio je Marković sad samodopadno, ne obraćajući pažnju na odgovor – jedan od najboljih jedriličara i padobranaca i, mogu reći, jedan od najboljih zrakoplovaca koje smo ikad imali.

– Znam, znam – ponovio je Novak dok su svi drugi šutjeli.

– Je li vam on neki rod? – upitao je Marković, kao da se još nada.

– Nije – rekao je Novak. – Nikakav. – Grlo mu je bilo malo stegnuto, kao u čovjeka koji svjedoči na sudu, pa o njegovoj izjavi ovisi nečija sudbina.

– Da, da – rekao je Marković. – Veliki letač.

Sad se javila Ksenija. Ona je bila zdepasta i imala je krumpirast nos, i smiješno je izgledala u hlačama. Bila je izrazit politički aktivist i nikakvog privatnog života nije imala. Za nju se govorilo da naređuje Srebriću što treba da radi. Iskašljala se, kao da će govoriti na sastanku, a onda je izustila:

– Čudno, sjećam se tvojih dokumenata – letimično je pogledala Novaka. – Pod „ime oca" stoji Antun.

Novak se nasmiješio, jer je unaprijed znao da će uslijediti takvo pitanje. Rekao je:

– Mnogo je Novaka. U Zagrebu ih samo u telefonskom imeniku ima tridesetak.

Ksenija nije rekla ništa, samo ga je odmjerila pogledom, kao da ju je tim odgovorom osramotio. Novak je pogledao u nebo koje je na istočnoj strani počelo tamnjeti, osluhnuo je zvuk mlaznog aviona negdje u ljubičastoj visini. Nadao se da je sad s time gotovo.

Ali, nije bilo. Očito, nedostajalo je pravih tema, jer mlađi su se ustručavali da pred osnivačima vode svoje svakodnevne razgovore, a osnivači su voljeli da ih netko sluša. Zato se sad i javio jedan od njih, za kojega je Novak znao da je nešto važno u skupštini grada, nešto pri samom vrhu.

– Imate vi pravo – rekao je. – Bio je to velik zrakoplovac. Šteta što je tako tragično završio.

Mlađi su naćulili uši, jer su, naravno, voljeli slušati o nesrećama i pogibijama; to već tako ide, čovjeku je to prirođeno, a osim toga, osjeća se većim junakom ako leti usprkos opasnostima. Ali Marković je bio zagonetan:

– Tko će ga znati – rekao je – je li baš tragično. Nikad se ne zna.

– Kako to? – nije izdržao netko od slušača. – Stradao je dok je letio?

– Pa sad, to je komplicirano – rekao je čovjek iz skupštine grada.

– Stradao ili ne stradao, više ga nema – rekao je Marković i napravio pametno i poučno lice.

Lica slušalaca sve su se više izduživala, jer su shvaćali sve manje i manje. Ono što je zbunjivalo – bila je činjenica da osnivači o tragičnome događaju govore kao o nečemu opće poznatom, a mlađi o svemu tome nisu imali pojma. Zato su gledali u osnivače, a ovi kao da su se dvoumili treba li da nastave priču ili ne treba.

– A kad je to bilo? – upitao je netko od prisutnih.

– To je bilo – javio se Marković autoritativno – to je bilo točno u svibnju mjesecu pedeset treće. Eto, dvadeset osam godina je prošlo od tada.

A, tako – rekao je onaj što je pitao. Očito, interes za slučaj naglo je splasnuo kad se pokazalo da se on zbio u vrijeme kad većina članova nije bila ni rođena.

– Nije u svibnju – javio se tada Novak. – Nego u lipnju. U svibnju je bilo ono prvenstvo u kojem smo tukli Ruse i Mađare, tada je to bilo veoma važno. Novak je osvojio prvo mjesto u dvije discipline. A uz njega još Pečenić, Flis i Bohumil.

Osnivači su se zagledali u Novaka, izvijenih obrva. Očito, bili su iznenađeni njegovim poznavanjem povijesti kluba, ali nije bilo jasno je li to iznenađenje ugodno ili neugodno. Po izrazu Ksenijina lica, kad ga je okrznuo pogledom, Novak je zaključio da će prije biti neugodno. Progovorio je Marković:

– A ti, vidim, dobro poznaješ te stvari?

– To mi je struka – rekao je Novak zbunjeno, jer sad su opet svi gledali u njega. – Bavim se malo i poviješću sporta, i tako... Prelistavao sam komplete Narodnog sporta iz onih vremena, i te stvari.

– I komplete – rekla je Ksenija tiho i začuđeno.

– To je dobro – dahnuo je Marković i odjednom ustao sa svoje stolice. Njegov primjer slijedili su i drugi osnivači, dok su ih mlađi gledali iznenađeno. Marković je dodao: – Ne bi, možda, bilo loše razmisliti o nekom kursu povijesti kluba, a?

– Svakako, svakako, to je ideja – zabrzao je Srebrić.

– Mi sad moramo ići, a vi sigurno imate posla – rekao je Marković, ali to nije zvučalo uvjerljivo. Vidjelo se da je naglo odlučio da ode, prije nego što je namjeravao. Mlađi su poustajali s trave.

– E, da – rekao je Srebrić poslovno. – Idemo, dečki, brzo će mrak, treba srediti stvari.

Doista, počeo se već hvatati mračak. Ali još je bilo dosta svijetlo, lica su bila crvena zbog odsjaja sa zapada. Možda se zbog te neobične rasvjete Novaku činilo da mu članovi uprave, osobito Srebrić i Ksenija, upućuju neobične poglede, kao da je svojim neopreznim brbljanjem rastjerao osnivače.

* * * * *

Dok su gurali jedrilice u hangar i slagali vučnu sajlu, Novak je dopuštao sebi da izgleda pomalo nespretno, nije se trudio da bude ni jednako vješt ni jednako gibak kao