Kronika provincijskog kazališta

By Pavao Pavličić

Roman Kronika provincijskog kazališta pripada najboljim proznim ostvarenjima Pavla Pavličića. U deset poglavlja Pavličić razvija priču o Antunu Lipovcu, čovjeku koji je sudbinski povezan s mjesnim kazalištem. Ono postaje pozornicom i ogledalom njegova života i najvažnijih društveno-političkih promjena prošloga stoljeća.
Središnji je fabularni motiv romana potraga za kipom anđela s kupole kazališne zgrade, a ta se potraga glavnoga junaka za anđelom pretvara u njegovu potragu za identitetom. Sudbina kazališta i sudbina glavnoga lika na taj način postaju jedno, a čitatelju se istovremeno nudi panorama prošlostoljetnih kulturnih, društvenih i političkih prilika što su neumitno utjecale na život običnih, malih ljudi. U ovom romanu Pavličić stvara mitsko mjesto svojih kasnijih proza, gradić Varoš koji mnoge podsjeća na njegov rodni Vukovar.
„Riječ je o jednom od najboljih romana, ne samo Pavličićeva opusa, nego i našeg završnog desetljeća.“
Ivan J. Bošković, Slobodna Dalmacija
„Raznoliki mentaliteti ovdašnjih ljudi, Hrvata, Srba, Nijemaca, Židova, njihov desetljetni život međusobne upućenosti jedni na druge, povezanosti, različitosti u odnosu na ostale hrvatske krajeve, sve te opće aspekte tamošnja života Pavličić uspijeva iznijeti, uvjerljivo objasniti i literarno oblikovati pripovijedajući život Antuna Lipovca, njegova provincijskog kazališta, stvarajući literarnu sliku koja može dobro poslužiti i onima koji vole književnost, ali i onima koji ne razumiju povijest ovih prostora ili uzroke zašto su lomovi ovdje česti i ponorni.“
Željko Kliment, Vjesnik

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Dec 7, 2017
• ISBN: 9788663290471

Book preview

Pavao Pavličić

KRONIKA PROVINCIJSKOG KAZALIŠTA

Impresum

Copyright © 2002 Pavao Pavličić

Copyright za srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Prolog

Kamen temeljac za Gradsko kazalište u Varošu svečano je položen trinaestoga lipnja 1896, na Blagdan svetoga Antuna, zaštitnika grada.

Dan je bio oblačan i vruć i cijeli je grad bio zagušen teškim mirisom ljiljana. Za vrijeme velike mise u crkvi na brijegu nekoliko se žena onesvijestilo, a na usta im je krenula pjena miješajući se s peludom kojim su im bili posuti obrazi i prsti. Iznosili su ih pred crkvu, na mjesto s kojega se vidi Dunav, a na tom putu pratio ih je zvuk orgulja što se još moćnije razlijegao u onom vlažnom i toplom zraku. Vani je žene dočekivao miris lipa i žuti prah što se s njih trusio, pa je od toga njihova nesvjestica postajala još dublja. A i kad bi se probudile, još bi dugo osjećale opijenost, od peluda, od vjerskog zanosa ili od lipnja, mjeseca u kojem započinju sve velike stvari.

Nakon mise krenula je procesija, koja se najprije spustila niz usku, kaldrmom popločanu ulicu prema središtu grada, prošla preko korza, zaokružila kroz sve važnije ulice, a potom se vratila prema crkvi. Nebo od pozlaćene svile lagano se njihalo na čelu i bilo je žućkaste boje, kao da je i ono posuto ljiljanovim prahom, kao da i ono svjedoči o grozničavoj oplodnji što je bujala svuda naokolo. Procesiju su, u onoj jugovini, pratili mirisi što ih je grad ispuštao: vonj kože iz štavionice, vonj salmijaka iz bojadiosaonice, vonj tutkala iz stolarije, vonj riblje iznutrice iz ribarnice, vonj sukna iz prodavaonica pod svodovima, vonj siromaštva iz straćara uz rječicu Kupinac i vonj gliba iz same te rječice. A onaj tko bi – bježeći od svih tih mirisa – prinio nosu ljiljanovu čašku, našao bi ih i u njoj, samo zgusnute i pomiješane, kao što su i svi dani grada Varoša zgusnuti u tome lipanjskom danu, Blagdanu svetoga Antuna.

Još u propovijedi, prije procesije, biskup je pozvao puk da prisustvuje svečanosti polaganja kamena temeljca za kazalište, koje će – kako je prelat naglasio u trenutku osobitoga nadahnuća – zacijelo postati ognjištem narodne prosvjete. Poslije se govorilo da je biskup možda donekle i pogriješio najavljujući tu svečanost i pozivajući vjernike da joj pribivaju. Jer, procesija se za vrijeme cijeloga svog trajanja pomalo osipala, a osobito je to bilo vidljivo onda kad je prolazila pokraj mjesta zvanog Skela, gdje se kamen temeljac imao položiti: vjernici su, privučeni znatiželjom (a valjda i mirisom pečenog mesa što se ondje cvrljilo pod šatrama) i nehotice napustili povorku i stali se vrtjeti po livadi gdje će svečanost započeti u samo podne, kad zazvone zvona sa crkve.

Znatiželjnici su razgledali mali podij s kojega će se držati govori (a bio je ukrašen trobojkama, cvijećem i carevom slikom), pa rupu u koju će se položiti temeljac s poveljom u osobitu bakrenom tuljcu, a napokon i ono što je bilo najzanimljivije: prodavače limunade, pečenog mesa, piva, orasnica i dječjih igračaka, koji se te godine nisu smjestili oko crkve, kao inače na Antunovo, nego tu, na Skeli, uz Dunav, gdje će biti glavna svečanost. Mjesto se nalazilo malo izvan ruke. Čovjek nekako očekuje da kazalište bude u središtu grada, a ne na njegovu rubu, pa još k tome tako blizu visoke dunavske obale, gdje stoji tek nekoliko kuća i gdje se kolni put strmo spušta između dva brda od prapora do same vode, na kojoj plutaju vodenice i plove dereglije.

O tome su govorili i s onoga podija od svježe istesanih dasaka koje su još mirisale na borovinu. Govorio je najprije gradonačelnik Ivan Petroci, pošto su odsvirane obje himne, „Carevka i „Lijepa naša, koju mnogi još nisu ni prepoznavali kao himnu. U času kad je gradonačelnik uzeo riječ, kroz oblake se načas probilo sunce, a s Dunava je zapuhao lagan vjetrić, tako da su svi osjetili olakšanje i protumačili tu pojavu kao dobar znak: teški miris ljiljanova peluda stao se pomalo razilaziti, nije više bilo opasnosti od nesvjestice, te se činilo da su nakon ozbiljnih vjerskih stvari sad na redu neke druge, svjetovnije i lakše. Gradonačelnik je odmah na početku istaknuo kako je mjesto za kazalište vrlo dobro izabrano, jer će se grad u budućnosti burno razvijati, pa će se i njegovo središte s vremenom pomaknuti prema Dunavu, baš u blizinu kazališta.

Okupljeni građani nadali su se da taj govor neće biti dug, a da neće biti dugi ni ostali govori što slijede, te da će se uskoro pristupiti onome najvažnijem, to jest narodnom veselju. Uostalom, u posljednjim redovima, podalje od podija, već tamo kod prvih kuća, malo je tko i slušao govornike: tko je imao bocu, potezao je iz nje, tko je imao sugovornika, razgovarao je, tko je imao priliku, štipao je ženska stegna ili se za njima osvrtao. Svi su željeli da se napokon počne nešto događati.

A onda je i počelo. Upravo u trenutku kad je na tribini korak naprijed stupio neki mlađi čovjek u crnom odijelu kojeg su najavili kao graditelja Augusta Gospodnetića, odnekud iz stražnjih redova začuo se krik.

Ljudi su se stali osvrtati oko sebe. Govornik je na trenutak zastao, ostali na tribini počeli su se mrštiti. Onda se krik ponovio. Bio je glasan, ali ne i izazovan, a nije zvučao ni kao poziv u pomoć. Bilo je to očajničko glasanje bića koja se ni od koga oko sebe ničemu dobrom ne nada.

Ubrzo se u stražnjim redovima mogao nazrijeti krug ljudi što su se okupili oko osobe koja je vikala. Tko je bio bliže, mogao je vidjeti da to viče mlada žena koja je ležala na tlu i previjala se. Nije trebalo mnogo iskustva pa da se zaključi zašto kriči: bila je u visokom stupnju trudnoće, i zacijelo je počela rađati. Bila je blijeda u licu, modrih podočnjaka, oznojenih sljepoočnica, kose slijepljene i neuredne. Bila je lijepa i vrlo mlada, bilo joj je možda osamnaest godina, a možda i manje.

Najčudnije je bilo to što nije bilo moguće s njom se sporazumjeti. Na pitanja nije odgovarala, kao da ih i ne čuje, samo je vrtjela glavom. Jedino što je izlazilo iz njezinih usta osim krikova, bilo je nekakvo krkljanje, koje kao da je pokušavalo oblikovati nekakvu riječ, premda bez uspjeha.

– Što to govori? – upitao je netko.

– Nešto kao eja, eja – rekao je drugi. – Je li to mađarski?

Kroz krug znatiželjnika probila se postarija debela žena zasukanih rukava, za koju su svi znali da je primalja. U gradu su je zvali Babica, kao da i nema imena. Ona je prvo promotrila mladu ženu, kao da joj procjenjuje izgled i vrijednost. Rodilja je bila odjevena sirotinjski, čisto, skromno, ali i s nekim naznakama posljednje mode, kao da je poštarica, učiteljica ili guvernanta. Babica joj je opipala trbuh, zavirila joj u oči. Potom se uspravila.

– Pukla je voda – rekla je. – Brzo će.

Nastao je trenutak tišine, kao da se čeka odluka. Naprijed, na tribini, sad su se spremali da napokon polože kamen u rupu koja je još jučer iskopana. Oblaci su se pomalo povlačili s neba, i već se sasvim probilo lipanjsko sunce. Dunav je bio visok i s njega je strujao miris vlage, miris snijega s dalekih evropskih planina. Netko je izrekao ono što je mnogima već neko vrijeme bilo na umu:

– Ona je gluhonijema.

Kao da se time sve riješilo, ljudi su se stali povlačiti. Činili su to tobože zato što nije red gledati kako žena rađa, a zapravo zato jer su slutili što dalje slijedi. Doista, Babica je upitala:

– Tko će pomoći?

Priskočili su jedan vojnik i jedan kalfa. Vojnik je uhvatio mladu ženu ispod pazuha, a kalfa za noge, dok je ona uplašeno gledala u njih, sve se više znojeći i povremeno ispuštajući bolne krikove.

– Samo, gdje? – upitao je vojnik.

– Može k meni – začuo se jedan glas. – Ima dosta mjesta.

To je rekao stolar Marko Lipovac, čija se kuća nalazila malo dalje, uza sam rub poljane na kojoj će jednoga dana – a na taj dan trebat će pričekati punih devet godina – stajati Gradsko kazalište. Lipovac je bio udovac, i to odnedavno, bio je već prebacio šezdesetu i živio je sâm u velikoj kući koja se s livade dobro vidjela. Mogao je sebi dopustiti da bude čovječan. Gomila se razmaknula i rodilju su odnijeli prema Lipovčevu domu.

Kuća je bila prostrana, a u njezinu se dvorištu nalazila radionica, i još jedna manja kuća, sa samo tri prostorije, gdje su nekada stanovali šegrti, a sad ondje nije više bilo nikoga. Onamo su odnijeli mladu ženu preko dvorišta popločenog ciglom, ondje je Lipovac otvorio vrata i pustio u prostoriju lipanjsko sunce. Unutra je zrak bio ustajao, pa je Babica odmah raskrilila prozore. Položili su rodilju na krevet, a onda su vojnik i kalfa otišli, da ne propuste vrhunac svečanosti.

– Zagrijte vode – kazala je Babica preko ramena.

Lipovac je otišao, a ona je dotle mladoj ženi svukla haljinu i dlanom je pogladila po oznojenom čelu, da je malo umiri. Rublje je na ženi bilo čisto, put joj je bila svijetla, dlačice ispod pazuha riđe i rijetke, isto kao i stidne dlake. Nije na sebi imala ožiljaka niti tragova bolesti. Na lijevoj podlaktici, prilično visoko, bila joj je tetovirana riječ EVA. Babica je zaključila da je to ime mlade žene, i da je njega ona pokušavala reći kad se previjala na zemlji pred budućim kazalištem.

Trudovi su postajali sve češći. Mlada se žena, očito, kad je osjetila grčeve, suzdržavala koliko je mogla, nadajući se da to još nije porod, a poslije se više nije mogla maknuti. Babica joj je opipala stidnicu i osjetila da dijete dolazi. U tom času začula je izvana glas:

– Tu vam je voda. Treba li još što?

– Trebat će krpa – rekla je Babica. – Razderite koju plahtu.

Stolar Lipovac je opet otišao. Prije nego što se stigao vratiti, dijete je počelo izlaziti. Bilo je maleno, plavkaste boje i mršavo, ali je majka imala jake grčeve i izgubila mnogo krvi. Kad je sasvim izašlo i kad je Babica prerezala pupkovinu, iz daljine se začulo veselo udaranje limene glazbe. Kamen temeljac za kazalište bio je sretno položen.

Dijete je bilo maleno, a majka je jako krvarila. Babica je morala nekoliko puta udariti dijete držeći ga naglavce za noge, prije nego što se počelo derati.

– Je li gotovo? – upitao je Lipovac izvana kad je začuo plač.

– Dovedite doktora – rekla je Babica. – I svećenika.

Liječnika je zvala za majku, a svećenika za dijete. Majku je valjalo spašavati zaustavljajući joj krvarenje, a dijete je trebalo krstiti, za slučaj da ubrzo umre, što se Babici činilo vrlo vjerojatno. Držala je dojenče u naručju, majci je gladila oznojeno čelo i gledala kroz otvorena vrata na Lipovčevu lijepu i veliku kuću. Kroz rebrenice se probijalo sunce i soba je bila zelenkasta. Vonjala je na krv i utrobu.

I liječnika i svećenika Lipovac je lako našao, jer su se svi doktori i svi popovi toga časa nalazili na svečanosti. Dovukao je, dakle doktora Farkaša i velečasnog Belavića, koji su obojica bili pomalo zlovoljni zbog te smetnje. Ipak, doktor se izvukao mnogo lakše: iz svoje priručne torbe dao je mladoj ženi nekakvo sredstvo za zgrušavanje krvi, a potom je odmah otpirio. Svećenik je pak morao dojenčetu podijeliti sveti sakrament krštenja.

Tu je nastala nedoumica. Jer, nitko nije znao koje je vjere mlada majka, a ona to nije bila kadra reći, kao što nije bila kadra reći ni kako se zove. Mogli su samo nagađati da pripada Rimskoj crkvi, i to po načinu na koji je pogledala svećenika, i kako je živo zakimala glavom kad joj je on pristupio. Doduše, odmah joj se potom pogled i smračio, ali to je moralo biti stoga što je shvatila zašto tako brzo krste njezino dijete. Uzeli su, dakle, kao da je sve u redu, a velečasni Belavić je, kao da se to samo po sebi razumije, odredio stolara Marka Lipovca za kuma. Onda je trebalo izabrati ime. Svećenik je rekao:

– Kad se dijete rodi na današnji dan...

– Neka bude Antun – složio se i Lipovac.

Sve se to zbivalo u onoj maloj kući u dvorištu, kraj postelje na kojoj je dijete i rođeno, pod brižnim pogledom njegove majke, koja je ležala ondje, blijeda i oznojena, stiskajući Babičinu ruku. Stolar Lipovac odgovarao je na pitanja što mu ih je svećenik postavljao, te je u djetetovo ime izjavio kako se odriče Nečastivoga i prima svetu vjeru Kristovu. Mlada je majka kimala glavom, premda nije mogla ništa čuti. Dijete nije plakalo, čak ni kad su ga polijevali vodom, jedva da je i disalo.

Kad je obred bio završen, svećenik je, nakon službenih pitanja, postavio i jedno neslužbeno. Pogledao je u Lipovca zabrinuto:

– Ime, dakle, imamo. A prezime?

– Prezime ne znamo – rekla je Babica.

– Stavite moje – rekao je stolar. – Dijete se mora nekako zvati.

– A majka?

– Neka i ona bude Lipovac.

Babica je u prvi mah pomislila – tako je poslije pričala – da je dijete možda doista Lipovčevo. Ali, kad je bolje razmislila, shvatila je da je to nemoguće: stolar je već imao odrasla sina (s kojim je, doduše, bio u svađi), bio je poznat kao čestit građanin, a mlada je žena bila posve nova u Varošu, nitko je nikad nije vidio. Babica je zaključila da se Lipovac posve izgubio od tuge za svojom pokojnicom.

– To je velikodušno od vas – rekao je stolaru velečasni Belavić. – A ja ću sa svoje strane učiniti sve što mogu.

 Svi su shvatili što to znači. U župnim knjigama i u rodnom listu, tamo gdje se pita je li dijete zakonito, župnik će odgovoriti potvrdno, premda će rubrika sa imenom oca ostati prazna. Djetetov će život tako započeti jednom plemenitom laži, i nadom da će mu ona pomoći da preživi.

1.

Na crvenu bakrenu kupolu pala je prva zraka jutarnjeg sunca, koja je i sama bila crvena, i kupola se zažarila. Izgledala je poput bundeve u koju se stavi svijeća: bilo je to kao da žar dolazi iznutra, kao da dolje, pod kupolom, doista tinja ono što su već tjednima, u očekivanju da kazalište bude otvoreno, svi nazivali ognjištem narodne prosvjete.

Antun Lipovac je zastao nasred prostora pred zgradom kazališta, koji je nekada – tako su mu govorili – bio lijepa zelena livada, a sad je sav izrovan od mnogobrojnih kotača teških kola što su dovozila opeke i grede za gradnju. Samo je pred ulazom u zgradu stajala rondela sa svježe posađenim cvijećem, a sve je drugo bilo onako kako je Antun Lipovac pamtio otkako zna za sebe, kako je izgledalo dok je on rastao i dok je zgrada polako rasla, dok se nije napokon približio i trenutak da se, devet godina nakon početka radova, kazalište svečano otvori. To je trebalo biti sutra, a sutra je trebao biti i njegov deveti rođendan. Ovo je bila posljednja prilika da gleda kazalište onako kako ga je oduvijek gledao. Od sutra će sve biti drugačije.

U jednoj je ruci imao štap, a u drugoj posudicu sa zemljom i glistama. Pod bosom nogom osjećao je meku prašinu vlažnu od jutarnje rose. Na desnoj strani, gdje se između kazališta i reda jablana pružao pogled na rijeku, vidio je kako se sunce do polovice izdiglo iznad obzorja, a bilo je veliko, pa je rijeka postala sjajna, poput zrcala, i činilo se da svojim srebrom nastoji nadjačati sjaj onoga bakra na kupoli kazališta.

Probarkao je prstom po zemlji u posudici. Gliste su bile crvenkaste i sočne, i bile su još žive. Nakopao ih je uz Kupinac prethodnoga predvečerja, znajući da ujutro mora dobro poraniti ako želi pecati. Stolar Marko Lipovac – kojega je on odnedavno zvao Majstor, a ne Deda, kao kad je bio sasvim malen – počinjao je raditi u šest, i Antun je tada morao biti u radionici. Valjalo mu se, dakle, ujutro požuriti na rijeku, da bi na onom svom mjestu, odmah ispod Skele, pecao barem sat i pol. Sad je bilo pola pet.

Onda je opazio da se na kupoli kazališta nešto miče. Zastao je, zagledao se bolje, i tada je shvatio da na kazalištu ima još nešto neobično. Doista, na kupoli se nešto micalo, ali to nije bilo sve: na njezinu vrhu nije bilo anđela.

Dječak je stajao ondje sa svojim štapom od ljeskovine, na pustom prostoru ispred zgrade kazališta, bos, i osjećao kako mu srce usplahireno bubnja pod tankom košuljom, a hlače zavrnutih nogavica stale su se tresti na njegovim mršavim koljenima. Jer, na kupoli nije bilo anđela, a stajala je ondje, ističući se naspram ružičastoga istočnog neba, tamna prilika nekakva čovjeka.

Događalo se nešto neobično, možda i nešto što djeca ne treba da vide. Jer, tek je svanulo, i možda je ovo nekakvo noćno zbivanje, nastavak onoga vremena kad naokolo kruže vještice, vampiri i lopovi. Možda je onaj čovjek na kupoli – onako velik i crn – ukrao anđela?

Čovjek je sad nepomično stajao na kosini kupole, ruku spuštenih niz tijelo, i bio je okrenut prema onome mjestu na samom vrhu gdje je prije stajao anđeo. Na sebi je imao – bar se tako činilo u onoj rasvjeti – posve crnu odjeću, i bio je gologlav. Antun Lipovac osjetio je želju da bježi, ali je ostao nepomično stajati, znajući da tako mora biti i da se to od njega očekuje.

Anđeo je bio postavljen na kupolu samo nekoliko dana prije toga, i dječak jedva da ga je stigao dobro pogledati. Imao je raširena krila, jedna mu je ruka bila podignuta, i u njoj je držao zublju. Druga mu je ruka bila ispružena i činilo se kao da anđeo njome održava ravnotežu (jer stajao je na jednoj nozi, kao da korača), ili možda pokazuje nešto u daljini. Bio je obojen sjajnom žutom bojom, i neka su djeca govorila da je zlatan, premda je Majstor tvrdio da nije. U svakom slučaju, bio je lijep: kad bi sjalo sunce, on je blistao, a kad bi bilo oblačno, izgledao je kao da svijetli. A sad ga nije bilo.

Čovjek na kupoli nekoliko je puta raširio i spustio ruke, i dječak je shvatio da on to čini zbog zdvojnosti. Mora biti da je i on tek sad uočio da je anđeo nestao s vrha kupole, mora biti da se i popeo zato da vidi nema li gore kakva traga, nije li se kip naprosto prevrnuo. Ali, očito, nije ga bilo, i čovjek je očajno lomatao.

Antun Lipovac je palcem bose noge povukao crtu u prašini. Anđeo je nestao s kupole kazališta dan uoči otvorenja, dan uoči njegova rođendana. Što će se dogoditi? Što sve to znači?

Onda je čovjek na kupoli izgubio ravnotežu. Suviše je mahao rukama, jer ga je, valjda, nakon zdvojnosti uhvatio gnjev. Stao je stiskati pesti, prijetiti nekome nevidljivom, zadavati udarce praznini oko sebe. Sad je uzeo mahati rukama kao da leti, u namjeri da povrati ravnotežu, jer stajao je na vrlo strmom dijelu kupole. Mahao je sve brže i sve očajnije, ali ravnotežu nije uspio uhvatiti.

Onda je počeo padati.

Najprije se prevrnuo na leđa, tako da mu je glava bila nisko, a noge visoko. Zbog toga se stao kotrljati niz crveni bakar kupole sve bliže i bliže rubu. Kotrljanje je bilo sve brže, čovjek se nije imao za što uhvatiti.

Antun Lipovac osjetio je kako mu nestaje daha. Znao je da prisustvuje nečemu važnom, premda nije znao što to znači. Osjetio je blizinu smrti. Njemu su govorili da mu je otac odavno umro, ali on to nije mogao zamisliti, i pitao se kako smrt izgleda. Sad mu se učinilo da je ona možda upravo ovo što se sad događa. A u isto vrijeme, osjećao je ljetnu zoru svuda oko sebe, osjećao je rosnu prašinu pod bosom nogom, vidio zlatni bljesak Dunava.

Čovjek se skotrljao do ruba kupole. Ondje je moglo biti možda i pola metra prostora do ruba zida, pa je još bilo nade da će se zaustaviti. Ali, uhvatio je prevelik zamah, njegovo kotrljanje bilo je odviše brzo. Možda je padajući niz kupolu izgubio svijest. Sad se prevalio preko ruba i poletio prema zemlji.

Dolje, lijevo od ulaza, ležale su granitne kocke kojima će se jednom opločiti cijeli prostor ispred kazališta. Na tu gomilu kamenja čovjek je tresnuo leđima. Zatiljkom je možda udario u koju od onih kocaka. Ostao je ležati nepomičan.

Toga je časa Antun Lipovac potrčao. Odjednom je osjetio kako više ništa ne misli, kako se ničega ne boji. Nije mislio čak ni da može pomoći čovjeku koji je pao. Samo je znao da mora prići, da mora biti ondje.

Putem je odbacio pecaljku i gliste, i trčao je kroz rosnu prašinu, preko izrovanih dijelova livade, kroz čičke i travu, preko razbacanih dasaka i greda. Desno od njega, sunce se podiglo iznad obzorja. Nigdje nije bilo nikoga. Bio je sasvim sâm s čovjekom koji je pao.

Dok je pritrčavao, opazio je kako čovjek miče jednom rukom, a onda i kako malo podiže glavu, da bi je potom opet spustio na kamenje. Dječak je prišao, uzverao se na one kocke, nagnuo se nad čovjeka.

Čovjek je bio mlad, imao je crnu bradu i kosu i plave oči. Oči su mu bile otvorene i njima je zurio nekamo mimo dječakove glave. Ali, kapci su mu se micali. Antun Lipovac pomislio je da to titranje kapaka znači muku, kao da se krik probija iz nutrine i kao da će svaki čas izbiti.

A onda je i izbio, premda sasvim nečujno. Iz kuta čovjekovih usta potekao je tanak mlaz krvi, i tada su mu se kapci smirili. Krv je potekla niz bradu, niz vrat, u ovratnik bijele košulje, na svilenu kravatu. Čovjek je imao crno odijelo sa sivim prslukom, kao da se spremio za vlastiti pogreb. Dječak je pomislio da je gotov.

Antun Lipovac je više puta gledao kako ubijaju konja koji slomi nogu, a i sâm je zavrtao vratom pilićima i golubovima. Učinilo mu se kako ni ljudska smrt nije mnogo drugačija.

Ali, čovjek nije bio gotov. Ono ispuštanje krvi kao da mu je donijelo olakšanje, jer sad je okrenuo svoj modri pogled prema dječaku. U isto vrijeme, zgrabio mu je šaku i stao je stiskati. Antun Lipovac se prepao. Nekoliko je puta trznuo rukom u želji da je oslobodi, ali mu to nije uspjelo.

Onda je vidio da mu čovjek pokušava nešto kazati. Svladao je strah i nagnuo se nad njega. Čovjek je mirisao gospodski, ali se u njegovu slabom dahu osjećao i duhan i alkohol. Dječak je prinio uho do njegovih usta. Čovjek je mrmljao:

– Nađi, nađi...

Tada je pustio dječakovu ruku. Antun Lipovac je pomislio kako je čovjek rekao sve što je mogao, i da je jasno što je htio kazati: htio je da dječak nađe nekoga odraslog tko će pomoći, možda i liječnika. Izvukao je ruku iz samrtničkog stiska, okrenuo leđa čovjeku te stao silaziti niz hrpu granitnih kocaka.

– Idem – dobacio je preko ramena. – Odmah ću ja!

Bio je sretan što može nešto uraditi, nekamo poći, što više ne mora gledati onog čovjeka gdje umire. A onda, kad je već gotovo stigao u podnožje hrpe, shvatio je da čovjek i dalje nešto govori. Sad je tek uspio uobličiti ono što ima reći, sad se tek sklopila rečenica.

– Nađi anđela – prokrkljao je.

Antun Lipovac je na trenutak zastao na dnu one hrpe, ali se nije osvrnuo. Upitao se je li dobro čuo, i zaključio da jest. Što, dakle, treba da radi? Ništa drugo nego samo ono što je već i počeo: da trči po pomoć. O ostalome je mogao misliti i poslije.

Dok je trčao prema kući stolara Lipovca, dok je još nastojao zapamtiti gdje je odbacio svoju pecaljku i kanticu, učinilo mu se da onoga čovjeka nije jutros vidio prvi put. Doduše, njemu su sva gospoda bila jednaka, ali ovoga je nekako zapamtio: pojavljivao se povremeno na gradilištu kazališta, premda rijetko, i tada su ga svi pažljivo slušali. Antun Lipovac je mislio da je on nekakav nadglednik, iz Zagreba ili iz Beča. No, bio to tko bio, sad je dječak znao, ta je istina bila posve bistra u njegovoj devetogodišnjoj glavi: toga čovjeka neće više nikada zaboraviti, pa da poživi i sto godina.

Utrčao je u dvorište i najprije krenuo prema maloj kući u dnu, gdje je živio s majkom. Naletio je na zaključana vrata. Iznutra je začuo pljuskanje vode. Majka je koristila vrijeme kad njega nema da se okupa. A čuti ga nije mogla, ni sada ni ikad.

Bilo je već blizu pet, Majstor je možda već bio budan. Nije bilo dobro provaljivati u njegovu kuću, ali sad se moralo. Doista, na zastakljenom trijemu, gdje je stajao vaštiš a zrcalo visilo na kvaki od prozora, gdje se sunce probijalo kroz stakla što ih je Antunova majka redovito prala, stajao je majstor Marko Lipovac i brijao se. Kad je dječak hrupio na trijem, ruka mu se trznula, britva je zaparala po obrazu i krv se pojavila ondje gdje je čeljust ispod kože najšiljatija. Dječak je zastao.

– Mali, sunce ti šareno! – proderao se Majstor.

Antun Lipovac znao je da mora govoriti brzo. Jer, britva se oštri na remenu, a remen može poslužiti – kao što je već često poslužio – i u druge svrhe.

– Majstore – dahnuo je – neki je čovjek pao s kazališta.

Majstor je zastao s britvom u jednoj a ručnikom u drugoj ruci i zagledao se u dječaka. Onda je valjda po njegovu licu shvatio da mali govori istinu. Spustio je britvu, spustio je ručnik, a onda je, onako sapunjav i krvav, gol do pojasa, projurio pokraj dječaka i zaputio se prema dvorišnim vratima. Dječaka je zapahnuo miris sapuna i Majstorov tjelesni vonj, i on je na trenutak stajao ondje osjećajući sve to kao utjehu, jer bilo mu je poznato. Sad je Majstor preuzeo sve u svoje ruke. Krenuo je za njim.

Sustigao je stolara na pola puta do kazališta, točno na mjestu gdje je on sâm nešto prije odbacio pecaljku. Potrkivao je pokraj Majstora dok je stari čovjek grabio krupnim koracima, otirući nadlanicom obraz s kojega mu je kapala krv. Antun Lipovac sjetio se krvi iz usta onoga nesretnika. Sve je toga jutra bilo crveno, od kupole kazališta, preko izlazećeg sunca, do ovih krvavih ljudi oko njega.

Kad su stigli do hrpe kamena, Majstor se u dva koraka popeo na nju, pa se nagnuo nad čovjeka. Oči su mu i dalje bile otvorene, ali mu kapci nisu treperili, niti su se zjenice sužavale zbog svjetlosti. Antun Lipovac već je slutio što je i kako je. Ipak je vidio smrt, premda ne sasvim i ne do kraja, jer kad je on odlazio, onaj je jadnik još govorio.

Majstor je opipao žile na čovjekovu vratu, a onda se okrenuo dječaku:

– Ti si vidio kad je pao?

– Je li mrtav? – uzvratio je dječak pitanjem.

– Jest. Znaš li tko je to?

– Ne znam.

– To ti je inženjer August Gospodnetić. On je napravio nacrte za ovo kazalište.

Govorilo se u gradu kako arhitekt koji je projektirao kazalište već godinama rijetko dolazi ovamo, i to zato jer je ljut što se gradnja toliko otegla. Antun Lipovac je znao da su Gospodnetići ugledna varoška obitelj, da posjeduju puste vinograde i mlinove i podrume dolje prema Vukovaru, a da taj graditelj živi u Beču i da je ondje slavan.

– Pitam se što je radio na krovu u ovo doba – kazao je Majstor zamišljeno.

Antun Lipovac je već zaustio da mu odgovori, ali je onda odustao. Majstor dosad nije opazio da na krovu nema anđela, a tko zna hoće li i ubuduće opaziti. Osim toga, sad je dječakova nejaka leđa tištala ona rečenica – onaj zavjet – iz usta toga nesretnika što sad tu leži mrtav. Na njemu je bilo da nađe anđela.

– Da zovem nekoga? – upitao je Majstora.

– Neka – rekao je Lipovac. – Ja ću. Ti ostani tu.

Tako ga je zapalo još i to da toga jutra čuva mrtvaca. Majstor je odbrzao prema svojoj kući, da se ondje odjene i uljudi, pa će potom obavijestiti vlasti. Dječak je ostao pred pustim kazalištem, s mrtvacem iza leđa, dok se pred njim steralo prazno gradilište, na kojem nije bilo nikoga, kao što nije bilo nikoga ni igdje u blizini. Bio je sâm.

Još je jednom pogledao mrtvaca, koji je bio sve bljeđi i bljeđi, a onda je obišao kazalište i prišao mu s dunavske strane. Ondje je ugledao ljestvice od konopca kako vise s kupole. Pitao se tko ih je postavio. Inženjer August Gospodnetić? Ili lopovi koji su odnijeli anđela? Počeo se uspinjati.

Na pola uspona zastao je i osvrnuo se. Nigdje nikoga. Dunav je tekao pod njim mutan i snažan i vidjeli su se s ove visine oblaci pijeska i mulja kako plove skupa s panjevima, strvinama i granjem. Zrak je bio sve manje vlažan, osjećalo se da će dan biti vruć. Nastavio se uspinjati.

Oprezno je uzašao na krov. Kao što je i pretpostavljao, bilo je pola metra prostora između kupole i zida. Na kupoli su bile bakrene izbočine, nevidljive sa zemlje, u obliku ljestava. Postavio se na sve četiri i stao se uspinjati. Nije znao zašto to radi. Nekako mu se činilo da bi možda mogao već sada naći anđela. Možda se nekamo skotrljao, možda ga Gospodnetić samo nije vidio?

Stigao je do vrha. Vidjelo se postolje, široko i čvrsto. Vidjela su se i četiri šiljka: oni valjda dolaze u rupe na podnožju kipa. Anđeo je morao biti dječakove visine, ako ne i viši.

Stao je na postolje pa se uspravio. S vrha kupole pogledao je Dunav, pogledao je grad, ulice, kuću u kojoj se rodio. Nikad se nije maknuo iz Varoša. Ono što je sad gledao, bilo je sve što zna, i sve je mogao obuhvatiti jednim pogledom.

Stajao je tako. Podigao je jednu ruku kao da je u njoj baklja, ispružio je drugu, kao da drži ravnotežu. Sunce ga je obasjavalo.

* * * * *

Dok su kroz kišu kročili prema kazalištu, pratio ih je miris vlažnog vjetra s Dunava, miris gumiranog platna kabanice, miris majčina jeftinog sapuna i miris naftalina iz Majstorova svečanog odijela. Svjetla su se odražavala u kamenom pločniku koji je bio načinjen od onih istih kocaka na kojima se, dvije godine prije toga, razbio graditelj kazališta August Gospodnetić i tako završio svoj život. Svjetla su bila zelenkasta, plin je tiho šištao u kandelabrima i njegov se vonj pridružio svim onim mirisima koji će se, od toga dana pa ubuduće, u duši Antuna Lipovca spojiti s pojmom svečanosti i uzbuđenja kakvo biva rijetko u životu. Jer, te je večeri trebalo da prvi put uđe u kazalište. Nikada prije nije nogom stupio kroz njegova vrata.

Naprijed su hodali Majstor i Eva pod golemim crnim kišobranom što ga je Marko Lipovac držao svojom tamnom rukom prošaranom debelim žilama. Antun je sitno nabadao za njima u svojoj kabanici, osjećajući želju da stane između njih i uhvati ih za ruke, i znajući da se to ne bi pristojalo. Znajući da bi to izazvalo još više podrugljivih osmijeha nego ovako.

Jer, dok su tako kročili prema ulazu u kazalište, on je zapazio da se Varošani – koji su dolazili pješke i u kočijama, s kišobranima i bez njih – zgledaju i kese pri pogledu na njih troje. Nitko nije ništa rekao, čak ni djeca nisu njemu ništa dobacivala, premda su mu inače često dovikivala uvrede. Samo su ih motrili i očima upozoravali jedni druge na čudnu trojku, i jedva vidljivo se osmjehivali.

Osmijeh se mogao tumačiti na različite načine. Još je najbolje bilo ako se on ticao Eve i njezina stanja: bilo je, doista, pomalo smiješno da gluhonijema žena ide u teatar, i to još na dan kad se daje opera. Dječak se ipak usrdno nadao da će se njegovoj majci kazalište svidjeti, da će je predstava očarati, te da će se tako i njezin odnos prema kazalištu promijeniti. Jer, njega je kazalište privlačilo, a ona ga u kazalište nije puštala. Bezbroj puta mu je to stavila na znanje. Pokazivala je prstom prema žutoj građevini, vrtjela glavom, ispuštala grgoljave zvukove i činila gestu koja je značila zabranu. On se inače sa svojom majkom savršeno razumijevao i bez toliko lomatanja; a ako je ona ipak lomatala, bilo je to zato što joj je veoma stalo da se on kazališta kloni.

Tako ga se i klonio. Igrao se oko gradilišta kad je bio sasvim malen, bazao je oko zgrade otkako je narastao, motrio je druge kako ulaze i izlaze. Majka mu nije branila ni da odlazi sâm na Dunav, ni da se kupa u Kupincu, ni da se penje na stabla, čak ni da kuša rakiju kad se pekla u stražnjem dvorištu, nije mu branila takoreći ništa. Ali mu jest branila da ide u kazalište.

Često se pitao zašto je tako, i na kraju je zaključio kako je riječ o nekakvoj majčinoj praznovjerici. Jer, Eva – Eva Lipovac, kako se sad službeno zvala – stolarova sluškinja, pralja, a možda i štogod drugo, bila je i inače silno praznovjerna. Bojala se vještica i vampira, vjerovala u duhove, zazirala od crnih mačaka, užasavala se razbijenih zrcala i prosipanja soli. Često se njezin sin pitao kako ona za sve te stvari uopće zna, kad ne može ni slušati ni govoriti, i zaključio je kako Eva i inače zna mnogo više nego što itko uopće i sluti. Nagađao je da ona misli kako njemu od kazališta prijeti nekakva opasnost. Jer, on je ondje vidio čovjeka kako umire, pribivao je nečemu strašnom, i možda je Eva to shvatila kao znak. Osim toga, možda je nekako pogodila i da se njezin sin onoga jutra popeo na sâm vrh kupole, i možda se bojala da se ne popne opet. Možda se bojala da on ne ponovi sudbinu inženjera Gospodnetića, graditelja koji je onako čudno nastradao. Ili da ne ponovi sudbinu anđela (na čijem je mjestu nekoliko trenutaka stajao), jer taj je anđeo tajnovito nestao i više se o njemu ništa ne zna.

Dok su se uspinjali uz ono nekoliko mokrih stuba između dva kandelabra na ulazu, dok je Majstor sklapao kišobran i otresao ga, dok je Eva vidljivo blijedjela, Antun Lipovac se pitao ne brani li mu majka pristup kazalištu zato što ona vidi teatar kao mjesto grijeha i raspusnosti. Možda je Eva doznala da se žene u kazalištu pojavljuju obnaženih ramena i polugolih dojki, možda je shvatila da se ondje na pozornici prikazuju svakakve gadarije, i možda zato nije željela da njezin sin sve to gleda.

Jer, ako bi gledao, možda bi shvatio što se zapravo dogodilo s njegovom majkom? Antun Lipovac je do svoje jedanaeste godine već jasno razabrao – i više je puta o tome dugo mozgao – da je Eva rodila dijete bez zakonita muža, da nitko ne zna kako je i u kojim okolnostima to dijete začeto, te da je, dakle, on sâm kopile, kao što su mu djeca često i dovikivala. Možda ga je Eva htjela zaštiti od te spoznaje? Možda mu kani jednom sve potanko ispričati, pa ne želi da se on s tom istinom suoči prerano i na krivi način?

Stupili su kroz ulazna vrata. U predvorju je bila vreva, bio je duhanski dim, isparavanje vlažne odjeće, mirisi parfema, žamor, napetost. Antun Lipovac je hodao uzdignute glave i motrio ono što je mogao vidjeti na stropu i na zidovima. Poznavao je svaki kamenčić na vanjskoj strani kazališne zgrade, svaku ogrebotinu na fenjerima pred ulazom i svaku viticu na vratima od kovana željeza, znao je kako zelena kupola (koja je bila crvena manje od godinu dana) mijenja boje u različitim rasvjetama. Ali, unutrašnjost nije nikad vidio. Gledao je sad dva mramorna stubišta što su vodila na galerije, motrio golemi luster što se nadvijao nad svjetinu u predvorju, zurio u stakleni strop gdje je raznobojnim komadićima stakla bila oblikovana nekakva slika. Udisao je miris kazališta, koji se jasno razabirao usprkos svim onim cigarama i parfemima. Bio je to miris teškoga orahova drva, miris plišanih zastora s obje strane vrata, miris pozlate na stupovima, pa se čak činilo da i mramor ima nekakav vonj. Srce mu je strahovito tuklo i činilo mu se da je vrijedilo čekati ovaj trenutak.

Kad je Majstor ostavio njihove kapute na garderobi, kad su se stali uspinjati stubištem gdje su u pravilnim razmacima stajali kandelabri na pozlaćenim stupovima, Antun Lipovac opet je zapazio da ljudi gledaju za njima i da se smješkaju. Moglo je biti da se smješkaju zbog Evine haljine, koja je bila vrlo skromna i nipošto večernja, moglo je biti da se smješkaju zbog Majstorova staromodnog redengota, moglo je čak biti da se smješkaju i zbog Antunovih kvrgavih koljena i krivih peta ispod prekratkih hlača. Ali, dječak je znao da ništa od toga nije pravi uzrok. Uzrok je morao biti u tome što su se njih troje uopće pojavili svi skupa u javnosti, što je majstor Marko Lipovac izveo Evu u kazalište. Malo mu je bilo što ju je primio pod krov, malo mu je bilo što joj je dao ime i sad živi s njom u smrtnom grijehu, nego ju je još stao i pokazivati ljudima. I ne samo da je izveo nju, nego je izveo i njezino kopile.

Praćeni osmijesima, ušli su u ložu. Loža je bila na katu, bila je od jeftinijih, ali je svejedno Majstor htio da to bude baš loža, da bi se iskazao i kao čovjek i kao obrtnik, i da bi se vidjelo kako se ne srami onoga što čini. Kako se i nema čega sramiti.

Dječaku je zastao dah kad je pred njima puknuo pogled na dvoranu. On je i otprije znao da je kazalište mjesto gdje se nešto gleda, ali je mislio da se to odnosi samo na pozornicu. A sad je shvatio da je u kazalištu sve za gledanje, baš sve, i činilo mu se da ne bi bili dovoljni dani i tjedni da čovjek sve to promotri.

Pozornica je bila zanimljiva i dok je bila skrivena, jer je ondje bio golem, tamnocrveni zastor koji se lagano micao od strujanja zraka. Osim toga, portal je bio okružen svjetiljkama, koje su treperile i privlačile pažnju. Na stropu, iznad portala, i inače po zidovima, sve je bilo prepuno ukrasa, što naslikanih, a što reljefnih. Bilo je tu ženskih glava, ljiljanovih čaški, lišća, i sve je mijenjalo boje u odsjaju zelenkastoga plinskog svjetla. Ispod tih ukrasa pružale su se u polukrug lože, i svuda je bilo nešto za gledanje: stupići, priručja, svjetiljke, vrata što se otvaraju u pozadini, zastori i bordure. Isto je bilo i u parketu, gdje su se nizali redovi stolaca i gdje su se ljudi sad smještali, uljudno propuštajući jedni druge, klanjajući se i pozdravljajući. Sve je tu bilo za gledanje, pa su zato mnoge dame držale u rukama male dalekozore i kroz njih motrile ostale gledatelje. Isto tako, u svakoj je loži bilo i zrcalo, da bi čovjek, kad se već svega nagleda – kad mu se pogled izoštri – promotrio i sebe.

Ljudi su pažljivo motrili jedni druge, pa su motrili i njih troje u onoj loži, dok se Antun Lipovac naslanjao laktom na crveno priručje, dok su majka i Majstor sjedili iza njega. Marko Lipovac bio je mnogo stariji od Eve: njoj jedva da je bilo trideset, a on je bio na pragu sedamdesete. Eva je sa svojim sinom živjela u onoj kućici u dvorištu, i kuhala je Lipovcu, ali nikad nisu jeli skupa. Majstor nikada nije ništa zapitkivao o Evinu podrijetlu. Kao da se pomirio s tim da se ne zna – i da se nikad neće znati – odakle je ona došla (jer iz Varoša nije bila), tko je otac njezina djeteta i kako je završila upravo u ovom gradu. Majstor je držao da se i bez tih spoznaja može lijepo živjeti, i to je želio i drugima reći. Antun Lipovac je i te večeri maglovito slutio da je upravo to razlog što je stolar izveo njegovu majku i njega u kazalište. Kao da se tim sjedenjem u loži – na javnom mjestu – nešto zauvijek zapečatilo.

Nešto se zapečatilo i u njegovoj duši te večeri. Ili raspečatilo? Jer, u onoj je loži spoznao – spoznao je jasno, kako to samo jedanaestogodišnjak može – da u isto vrijeme i pripada i ne pripada zajednici koja se ondje okupila da sluša Zrinjskog. Ta je slutnja nastala u groznici, i u groznici narasla do spoznaje.

Groznica je započela još od uvertire. Bilo je strašno, bilo je potresno kako orkestar – a gostovalo je Hrvatsko zemaljsko kazalište iz Zagreba – svira u mraku, a svi – cijeli grad – sjede i slušaju u tišini. Bilo je čudno i tajanstveno vidjeti s one visine dirigenta gdje maše svojim štapićem dok mu kosa leti naokolo, vidjeti usredotočen izraz na licima svirača, sjaj instrumenata u njihovim rukama. A groznica se samo povećala s podizanjem zastora, kad su se stali nizati nevjerojatni prizori, kad su krenuli šareni kostimi, kad je ciliknuo sopran i zabrundao bas, kad se vidjelo kako ondje plešu i kako otmjeno koračaju, kako su našminkani i kako strašno strijeljaju očima ispod nacrtanih obrva. Groznica je rasla i rasla, Antun Lipovac se sav tresao i bilo ga je strah kako će se sve to završiti.

Pogotovo zato što je groznica zahvaćala i druge. Uzbuđenje je pomalo jačalo kako se opera razvijala. Osobito su se u gledalištu uzbuđivali kad bi se spomenula Hrvatska, staro junaštvo i slava, a najviše onda kad su i zastavu iznijeli na pozornicu. Tada se čuo silan pljesak i pokliči odobravanja. A sve je naraslo do vrhunca kad se pjevala pjesma „U boj, u boj", koju je nakon nekog vremena i gledalište prihvatilo. Antun Lipovac je osjećao kako ga je sve to ponijelo, kako je toga časa postao jedno s Varošom i njegovim stanovnicima, i poželio je skupa s njima pjevati.

Onda se sjetio da zapravo i ne zna koje mu je narodnosti mati, jer to je ostalo zagonetkom, a o očevoj narodnosti nije vrijedilo ni nagađati. Pomislio je kako ne zna što je ni kamo pripada. Mogao je biti bilo što, jer Eva je mogla doći u Varoš iz bilo kojega dijela Carevine. U Varošu je, doduše, bilo ljudi koji su nosili njemačka, mađarska, češka, hrvatska, rusinska, srpska i židovska imena, pa ni jedna pripadnost ne bi bilo neobična. Ali, doista ne znati što si, nešto je posve drugo.

Te večeri, u toj groznici, Antun Lipovac je – napunivši istom jedanaest godina – shvatio da će ga i to pratiti cijeli život.