Okviri pamćenja

By Mario Suško

Hrvatska naklada slijedi englesko izdanje koje je pod naslovom Framing Memories objelodanila nakladnička kuća Harbor Mountain Press iz Vermonta 2011. godine. Odabir pjesama tiskan je 2009. u broširanoj knjizi Rules of Engagement, potom 2011. u knjizi odabranih i novih pjesama Epi/Logos (obje u nakladi Erbacce press, Liverpool, Velika Britanija). Pjesme “Most”, “Kamo idemo”, “Prije ili poslije”, “Red stvari” i “Boja krvi” uvrštene su u 31. svezak cyber antologije The other voices international project (2007); “Kamo idemo” tiskana je 2008, a “Vođenje rata” 2009. u antologiji godišnjeg proljetnog festivala poezije CCNY-a Poetry in Performance.
Pjesme “Rodbina” i “Smaknuće” objelodanjene su u antologiji Stranger at Home koju je priredio A. Gritsman i drugi (Numina Press, New York, 2008). Osim toga, engleske verzije većine pjesama objelodanjene su u tiskovnim i elektroničkim časopisima diljem svijeta. Časopis Dream Catcher nominirao je pjesmu “Smaknuće” za Forwardovu nagradu 2007. u kategoriji najbolje pojedinačne pjesme, a pjesmu “U razredu” 2009. godine za istoimenu nagradu. Argestes Literary Review nominirao je “Rodbinu” za Pushcartovu nagradu.

Mario Suško (Sarajevo, 17. prosinca 1941) diplomirao je na odjelu za anglistiku u Sarajevu, a poslijediplomski studij pohađa u Zagrebu. 1968, kao Fulbrightov stipendist, pohađao poslijediplomski studij na State University of New York u Stony Brooku i magistrirao u lipnju 1969. Nakon godinu dana, boraveći poglavito u Zagrebu, vraća se u SAD kao stipendist IREX-a, a potom kao asistent na SUNY u Stony Brooku i doktorira 1973. Do 1977. djeluje u SAD-u, potom se vraća u Sarajevo i djeluje na sveučilištu u Sarajevu do rata 1992. Iz grada odlazi u ožujku 1993, a od studenoga te godine predaje američku književnost i jezikoslovlje na Nassau Com. Collegeu u Garden Cityju, New York. 
Objelodanio je 65 knjiga (od kojih 27 u Hrvatskoj i 5 u SAD-u). Među inima uredio je antologiju Američka novela 20. stoljeća (1986; drugo prošireno izdanje 1990), Suvremena britanska poezija (1988), Suvremena američka poezija (1990), Saul Bellow: djela (7 svezaka, 1990) i Crno na bijelo: antologija afro-američkog pjesništva dvadesetoga stoljeća (2000), Obznana postojanja, antologija afro-američke pripovijetke (2007), prijevod romana W. Styrona: Sofijin izbor. Prevodio je čelnike američkoga romana, među kojima su William Styron, James Baldwin, William Faulkner, Bernard Malamud i Kurt Vonnegut. U nakladi Matice hrvatske uredio je i preveo prozu D. Barthelmea (1985) i pjesme T. Roethkea (1982) i E. E. Cummingsa (1988). 2002. godine Meandar Media je objelodanila Suškovo integralno izdanje/prijevod Vlati trave W. Whitmana.
Knjige pjesama: Prvo putovanje (1965), Drugo putovanje ili patetika uma (1968), Fantazije (1970), Preživljenje (1974), Ispovijesti (1976), Skladbe i odsjevi (1977), Zemljoviđenje (1980), Gravitacije (1982), Izabrane pjesme (1984), Izabrane pjesme (1986), Physika Meta (1989), Knjiga izlaska (1991), Priručnik za poeziju (1994), Mothers, Shoes and Other Mortal Songs (1995), Buduća prošlost (1996), Majke, cipele i ine smrtne pjesme (1997), Versus Exsul (1998), Versus Exsul (1999), The Life After (2001), Scarpe e altre canzoni mortali (2001), Život poslije (2002), Vječnost na čekanju (2006), Obznana postojanja (2006), Vrijeme zatvaranja (2009), Okviri pamćenja (2012).

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Meandarmedia
• Release date: Nov 22, 2019
• ISBN: 9789533342337

Book preview

OKVIRI PAMĆENJA

MARIO SUŠKO

EDICIJA MEANDAR POEZIJA

Knjiga 16

MARIO SUŠKO: OKVIRI PAMĆENJA

© MEANDARMEDIA 2012

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati

u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne

i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 810620

ISBN 978-953-334-016-6 (tiskano izdanje)

ISBN 978-953-334-233-7 (e-knjiga)

Printed in Croatia 06/2012

MARIO SUŠKO

OKVIRI PAMĆENJA

So that's life, then: things as they are?

W. Stevens

Per racontare tutta la storia

dovresti tornare dai morti.

E. Noferi

Jedan:

Pravila borbe

tragom priče

možebit dođe dan, jedan dobar dan,

da ponovno prođem kroz priču i vidim

jesam li još uvijek, kad se i ako se svršila,

u njoj bio, dio onoga što se usput zbilo

i učinilo da se stvari dogode kako i jesu.

izići ću van i otići do istog ugla

koji je bio u ulomku u kojem sam, pamtim,

i ja bio, premda možebit dio neke ine priče,

uspio iz nje izići vođen pukim instinktom

tog dana koji se činio prijevarno opisnim,

ništa u njemu nije bilo što je moglo promijeniti

tijek radnje, povijesti, ili se svršiti

upravo tamo, budući taj dan

nije padala kiša i krv na pločniku

bila znakom kako je poruka našla metu,

primljena prije no što je bila opažena,

nagoviještanje stvarnosti činilo obmanu,

život spašen da bude izgubljen, il život

izgubljen da bude spašen, poput gledanja

nalijevo il nadesno, kraj bez raspleta,

poput onoga dana kad sam opet na ugao

došao, stajao i čekao da mi krv

podno novog sloja cementa na pločniku,

moja krv, pokaže je li se život tu svršio

a priča nastavila, ili pak obratno.

kamo idemo

koliko bi daleko morao natrag otići

da budeš onkraj početka ničega

i koliko bi ti dugo trebalo da se vratiš

s grudom zemlje i šakom sjemena

da ga posadiš i život nanovo nikne:

Sjedim pored tvojeg kreveta dok spavaš,

pričam ti priče što niotkud dolaze

i nikamo ne idu, premda mi pomažu

da razbor ne izgubim kad nikoga nema

blizu da me budnim održava kad večer dođe.

Ne mogu vidjeti kamo si večeras

otišao, a sutra neću biti voljan pitati,

znadući kako ne volim da me se podsjeća

na grobove koje treba posjetiti

kad u humke samo bez riječi zurim.

Prsti se tvoji trzaju kao da hoće pokazati

u nekom smjeru i ja dodirujem vršak

tvojeg kažiprsta svojim priječim mu

uvis se dići, u strahu cijelo će se tvoje biće

uzdići i s praznim me prostorom ostaviti.

Pokrov su ti dahu dva teška popluna,

što me tjera zrcalo pred tebe staviti,

hoteći biti siguran još tu si, i kad pogledam

napuknuto staklo lik mi se tvoj smiješi,

premda su tvoje šake sad čvrsto stisnute.

odrastati s grijehom

Grijeh je plaziti nekomu jezik,

ukorila bi me majka kad god bih ja

opazio kako klinac bogatog susjeda

samodopadno uranja zube u opojni miris

sendviča sa šunkom i sirom, dvije kriške

kruha bile bijele poput snijega, posve drukčije

od mojeg smeđeg otpilka pokrivenog paprikom

i mašću, s mirisom na stajsko gnojivo.

što god nismo imali za majku je grijeh

bilo, kao i ono na što ona pouzdan odgovor

nije imala: zašto joj je moj otac napravio

dijete dok je još u gimnaziji bila, što je

i mene činilo proizvodom grijeha, trenutka

slabosti koji moramo okajavati cijeloga života.

kad god bih mislio na sestru prijatelja,

moja ju mašta utjelovila iza mliječnog stakla

kuhinjskog kredenca, posve nagu

ispod ručnika što je klizio nadolje, polagano

i bolno, zjenice bi mi, kao u mačka,

postajale dva uska proreza, fiksirale

njezine pupave trešnjaste bradavice,

za razliku od leća kamere

u američkim filmovima, majka bi