Zmije Nikonimora, 2. dio - Put do mora

By Sanja Lovrenčić

U drugom dijelu fantastične trilogije Sanje Lovrenčić Zmije Nikonimora razdvojeni ljubavnici, sviračica Tisya i graditelj Arne, putuju prolazeći kroz kušnje. U susretu s različitim ljudima i drugovrsnim bićima otkrivaju ponešto o svijetu i o sebi.

Tisya svjesno ide prema moru, prema Bijelome Gradu iz kojega jedino još polaze brodovi ka sjeveru. No dug je put od Utočišta do Grada, vodi je divljim krajevima Razdjelnog Vijenca s kojega će prvi put vidjeti one-koji-viču-zajedno. U pratnji trgovca solju Margana stići će do Kamenih Izbi i krenuti dalje, obalom Yalme, gdje se već pale vatre za uzbunu...

Arne se za to vrijeme zajedno s ostacima vojske sjevernjačkog kralja Gurne probija opasnim putovima podzemlja, gdje vrebaju zrcalni vodjani sa svojim opsjenama, i ne zna da na kraju puta i njega čeka još jedna obala.

Kroz njihove doživljaje i susrete s nizom likova autorica stvara sugestivnu atmosferu nemira i nadolazeće promjene koja će njihov svijet učiniti sličnijim našemu.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Nov 24, 2014
• ISBN: 9789537760496

Book preview

izdanje)

I. dio

POGRANIČJE

Voda i vatra

Korak za korakom, stopala ostavljaju tragove u snijegu koji se topi, u mekanoj zemlji koja izviruje ispod snijega. Sve sporiji koraci, obuća sve teža od vode.

Išle su cijeli dan, išle i išle. Kroz nepreglednu svijetlu šumu, nekim prosjekom nalik na stazu, nadajući se da ih vodi u dobrom smjeru. U tihome svijetu oko njih nije bilo nikoga; nisu znale čija je staza, jesu li je ugazile zvijeri ili ljudi. Ili su stabla sama tako rasla, ostavljajući slobodan put vjetru i vodi. U tom oblačnom danu vjetra nije bilo; vode je pak bilo posvuda. Snijeg se topio odozdo, bijela je površina još tu i tamo izgledala nenačeto, no bezbrojni mali potoci slijevali su se padinom, sitne bistre brzice koje samo ponegdje zastaju i pretvaraju se u jezerca. Krupni kristali snijega suzno su svjetlucali, a gdje god bi se otvorila rupa u tankom bijelom pokrovu, nicali su prvi izdanci novoga bilja.

Na stazi nije bilo snijega. Hodale su po nanosu prošlogodišnjeg lišća, tamnom, smeđem, sjajnom od vode. Voda se skupljala u svakoj udubini pa su morale gaziti kroz lokve i plitka jezerca. Možda je lakše hodati po padini, kroz snijeg, pomislile su i pokušale, no nije bilo lakše. Snijeg je bio sklizak, izmicao pod stopalima. Nekoliko puta su pokušavale, nekoliko puta se vraćale na stazu.

– Ta staza sigurno vodi prema moru – ponavljala je Tisya, hrabreći i Idris i sebe – sve staze vode prema moru, ako ti mahovina ostaje za leđima.

– Lako je ići prema moru – govorila je – samo slušaš kako te zove, kako ti pjeva. Vjeruj mi, znam, jer sam išla, išla sam dok sam za more znala samo iz pjesme...

Vlastiti joj se glas činio prebučnim u toj tihoj šumi. Sa svih strana samo zvukovi vode, kapanje s grana, prigušen žubor s tla, meko šljapkanje njihove obuće. Idris je hodala stalno u istom ritmu, ni prebrzo ni presporo, oslanjajući se na visoki štap, kao da je unaprijed raspodijelila snagu, kao da zna koliko je dugačak put. Tisya je išla za njom, trudila se koračati uspravno, sve više se morala truditi. Kako brzo dolazi umor, mislila je, kad smo krenule, činilo mi se da bih mogla vječito hodati, a sad...

Sada su zašle u večer. Oko njih crna mokra stabla u bijeloj, nevidljivim mjesecom obasjanoj magli.

– Izgubit ćemo se – rekla je Idris. – Moramo stati i čekati jutro.

– Idemo još malo. Lakše je hodati...

Na tren ih je vidjela kako se zaustavljaju i stoje. Tamne i uspravne poput stabala, stoje cijelu noć.

– Vidiš – govorila je u maglu – u proljeće ovo je svijetla, sunčana šuma, posvuda rastu borovnice, cvjetaju maline, kao na južnim obroncima Nikonimora. Čuje se zujanje pčela, krošnje pod suncem svjetlucaju najsvjetlije zeleno... Još malo pa će proljeće.

Svaka riječ jedan korak. Ako ne prestane govoriti, moći će koračati u beskraj.

– Tisya, ne možemo dalje, izgubit ćemo se.

– Nećemo. Moramo samo slijediti valove brijega, ne spuštati se u dolinu.

– Ne znaš kolika su ova brda, kamo se sve šire ti valovi.

– Bitno je da ostanemo visoko. U brdima nema bukača.

– Zar misliš da idu samo dolinom?

– Ne mislim. Ne znam kuda idu, htjela bih vjerovati da ne zalaze u brda. Možda idu kud je najlakše, prodiru kao voda.

Ponekad bi zastala, spustila dlan na tamnu koru bukvina debla. Ti si tu, šapnula bi stablu pa bi na trenutak i sama postajala takva, ukorijenjena, tamna, stablasta: hrapava kora, svilena toplina skrivenog soka, tihi zeleni dah.

Zatim bi opet požurila za Idris.

– Ovdje nas štite stabla – govorila je i sebi i njoj.

– Stabla ne mogu zaštititi ni sebe.

– Vidiš da nas zaogrću maglom, obasjavaju bijelim svjetlom. Nitko nas ne može vidjeti.

– Magla je Madenina, u magli možeš naći samo otiske božice sredine...

– Mene su učili da u magli možeš prijeći granicu, a da ni ne primijetiš...

– Mene su učili da u magli možeš ići u krug...

Magla, krug, granica – na trenutak bi joj se sve to činilo opojno, otrovno zanosnim.

Možda i idemo u krug, ali u svakom slučaju moramo ići, govorila je Idris i bilo je kao da idu oduvijek i zauvijek, krhke i same, unatoč pripremama nepripremljene, unatoč nepripremljenosti spremne. Nitko nije rekao da će biti lako, rekla je Idris s osmijehom u glasu, to su mi ponavljali kad sam bila dijete, no lako je, vidiš, samo što je jako hladno, a naša je odjeća mokra, inače je lako, bijelo i magleno, slušaj glas magle.

Magla nema glas, magla proždire glasove.

Umor je pomiješao izgovorene i neizgovorene riječi. Voda se pretvarala u led.

– Gledaj! – uskliknu Idris i pred njima je odjednom bilo kvrgavo stablo stare jabuke, zaštitnički razgranato, nisko i pouzdano.

– To nije stvarno, zar ne? – rekla je zbunjeno Tisya. – Ovo je šuma, u šumi ne rastu jabuke, a mi smo zaista prešle granicu –

– Neka je i onostrano, baš nas briga! Popet ćemo se u rašlje i odmoriti se.

I deblo jabuke bilo je mokro, krpice snijega zadržale su se tu i tamo na hrapavoj kori. Stablo se račvalo u visini njihovih očiju, dijelilo u dvije grane, od koji se deblja malo više ponovno granala.

– Popet ću se u gornje rašlje – rekla je Tisya. – Laganija sam.

U prvi mah smještaj im se čak učinio udobnim. Sjedeći svaka u svom sjedalu, posegnule su za suhim voćem, pecivom i sirom. No bilo im je hladno i sve hladnije, sad kad su se zaustavile, do kosti i do srži hladno.

– Možda bismo mogle zapaliti vatru – rekla je Tisya, oprezno razmotavajući zavežljaj u potrazi za nečim što bi joj moglo poslužiti kao pokrivač.

– Sve je previše mokro. A ne znaš ni kome bi naša vatra mogla biti znak.

– Ovdje nema nikoga. Čini mi se da na cijelom svijetu nema nikoga osim nas...

Jele su u tišini, preumorne za razgovor. Tražile najudobniji položaj za san. Slušale tišinu.

Nešto šušne u magli, ni blizu ni daleko.

– Ipak nekoga ima – šapnu Idris.

– Gospodar šume, crna zvijer... Bojiš se?

– Ne bojim.

– Onda ću ti reći: jednom je zmija, jednom je medvjed, jednom zlatan, jednom rutav, dvostruk i mnogostruk...

– O kome govoriš?

– Ime mu je Val, on je vladar donjeg svijeta. Njegova je paprat, njegova je mahovina, sočne trave s one strane granice. Još mu nije vrijeme izlaska, no bit će uskoro. Sve blago je od njega, i kad daruje, i kad otima. Ali nije dobro naći se na njegovom putu, ako te vidi, povući će te u svoj zeleni bezdan.

– Spavaj, to je samo neki jazavac.

– I njemu je vrijeme izlaska – osmjehnu se Tisya u maglu – ili se možda zabunio?

– Više ga ne čujem, bit će da se zabunio. A ti pazi da se ne zabuniš i ne padneš s te grane u snu...

Mislila je da se ne može spavati u rašljama stabla, naročito ne drhtureći od hladnoće. Ipak joj je doletio kratak san, u kojem je Arne zaogrće plaštem, more je crveno i ljubičasto, a brod već usidren nadomak luke; bijelo krilo neke ptice prekriva pola neba – ali Arneove ruke su odjednom staklene, prozirne, zrcalne, kroz njih vidi krhotine palače na obali, krhotine vlastitog lica –

I onda je opet u krošnji stare jabuke, leđima osjeća hrapavu koru grana koje je drže, nad licem joj se ljuljaju vitice bršljana, kapi se odvajaju s lišća, krpice snijega padaju po njoj, dok diše maglenu, duboku noć.

– Idris, spavaš?

– Ne.

– Hoćeš da idemo dalje?

– Ne možemo dalje do jutra.

– Noć već predugo traje.

– Još malo pa će proći.

– Ti si bila Skirtina svećenica, ti poznaješ noć.

– Da, i baš zato ti kažem: proći će.

– A Skirta? Neće nas zaštititi? Mislim, tebe barem...

– Hoće, štiti nas cijelo vrijeme. Zato vidimo bistro.

– Ovo nazivaš bistrim?

– Da. Kad je magla, vidiš maglu. Ništa više. To je bistrina.

– Želiš reći da magla nema lice...

Zurila je u maglu i vidjela ih: lica, prijeteća, izobličena, zla. Bjelasavo oružje, ruke uzdignute na udarac.

– Možda se i bukače može razumjeti?

– Možda.

– Što kaže Skirta o tome?

– Ništa. Bistar pogled ne znači i objašnjenje.

Kako smo same ovdje u noći, mislila je Tisya, još jučer je bilo drugo, bilo je Utočište, poslovi i dani, to čudno zajedništvo koje štiti. Sada, izgubljene u samotnom kraju, zaboravljene u krošnji jabuke koja možda i nije od ovoga svijeta, nitko nas ne bi našao kad bismo umrle od hladnoće. Prepuštene pticama.

– Idris, čuješ kako voda kaplje s grana?

Kapala je sve gušće, cijedila se, šuma je zalijevala samu sebe otopljenim snijegom. Šumni život, priprema za skok.

– To je dobro, znači da postaje toplije.

– Meni je hladno, čini mi se da mi još nikad nije bilo toliko hladno.

– Još malo se strpi, zgrijat ćemo se kad krenemo dalje...

Noć se polako, neodlučno, pretvarala u svitanje.

... ...

– Sada bi mi mogla reći svoje pravo ime.

Trudile su se žustro koračati po sve skliskijem, mekanom tlu. Sivo je nebo prijetilo kišom.

– Idris je moje pravo ime.

Održati razgovor, ne okretati se prema staroj jabuci koju su još mogle nazrijeti iza sebe, ne misliti o tome koliko sporo napreduju.

– Mislim, ono ime koje si nosila prije.

– Bilo je obično, cvjetno, kao što je kod nas običaj.

– Reci mi.

– Smiješno je.

– Sigurno nije.

– Zvali su me Bunka. Bunka je ružica. Znaš, ono malo, divlje, kratkotrajno cvijeće, rascvali proljetni grm.

– Bunka.

– Sad mi se čini tuđim. A ipak označava mene, neku drugu, i istu, istovremeno.

Počele su padati prve sitne kapi, rijetke, gotovo zanemarive. Ne može se reći da pada kiša, ne, još ne treba misliti na nemoguć zaklon.

– Što znači Idris?

– Idris je dlan. Zapravo su dva dlana, jedan uz drugi. Jedan moraš zamisliti s tankim crvenim brazdama koje ne zacjeljuju. Drugi... drugi je moj. Kad su spojeni, pukotine putuju, s jednog dlana u drugi. Idris je dlan, ali i pukotina.

– Da.

– Razumiješ?

– Daimia mi je ispričala i tvoju priču.

– Možda joj nisi trebala dopustiti da ti pripovijeda.

– Možda.

– Možda ti nije ni dobro ispričala.

– Možda... Možda se ne može dobro ispričati...

Kiša je padala sve jače, nagrizala ostatke snijega.

Povukle su kapuljače preko glava, no tkanina je već bila natopljena vodom. Nisu se usuđivale zaustaviti; gole i prozračne krošnje ionako ih nisu mogle zaštititi.

Šutjele su.

Kiša je nakratko prestala, mokro zelenilo bršljana bljesnulo u sivom krajoliku oko njih. Bistra brzica presjekla im je put, ljeskala se kao da je upila svu svjetlost šume. Uronile su prste, htjele zagrabiti malo žive vode, no potok je bio previše plitak, na prstima su ostajali komadići trulog lišća. Ipak su s povjerenjem pile taj rastopljeni snijeg s okusom zemlje.

Hodale su i šutjele.

Jele u hodu.

Šutjele.

Spori dan oko njih nije mijenjao boju.

Opet je počela tiha kiša.

Šušanj u grmu ponekad bi ih upozorio da nisu same. Jednom su kroz granje spazile srnu. Jednom, iz daleka, lisicu. Druge su životinje ostajale nevidljive. Osim rijetkih ptica, koje kao da su također otežale od vode.

Odjeća je i mokra zadržavala malo topline. Obuća je, međutim, postajala sve teža. Ponovno su pokušale hodati kroz snijeg, misleći da im se tako barem blato neće skupljati na cipelama. No opet im je bilo previše sklisko, velike krpe bijeloga pokrova odvaljivale su se pod njihovim stopalima, nosile ih nizbrdo.

Postajalo je hladnije; kapi kiše pretvarale su se u sitna zrnca leda.

– Kad tako ideš kroz blato, začas ti je dosta, nasloniš se na stablo i poželiš umrijeti. Želiš li umrijeti, Idris?

– Ne želim.

– Ja želim, svaki dan nekoliko puta. Ali kratko. Između toga uopće ne.

– Dobro. Sada, nadam se, uopće ne.

Stopala su im bila odrvenjela, ruke promrzle. Svi rubovi. Malo topline zadržalo se samo negdje u sredini, pod pojasom.

– Možda bi nam bilo lakše kad bih zasvirala.

– Sviraj.

– Ne mogu, prsti me ne bi slušali.

Prsti... dah... svaki udisaj raspiruje vatru u grlu... A postoji i strah u dnu grozničave misli: tko bi se mogao odazvati pjesmi? Ako se pojavi bijeli jelen, onda je i rub već blizu, ako prijeđe preko ruba, možda će zauvijek morati svirati, na noćnoj stazi, skliskom spustu, mahovini koja nije od ovoga svijeta...

– Tisya?

– Da?

– Dobro si?

– Valjda jesam.

Lokve napola rastopljenog snijega u sumrak dobivaju kristalnu kožu, tanku, hrskavu, varljivu. Netaknutu, sve dok neoprezno stopalo ne potone do hladnoga bola, mekog trulog lišća na dnu.

– Zašto je ovaj kraj toliko pust? – govorila je, premda joj je bilo sve teže govoriti. – Gdje su nestali lovci, stočari i njihova stada, drvosječe, ugljenari, njihove žene i djeca...

– Možda su im naselja u dolini. A možda su ih povukli prema moru oni koji su prošle jeseni bježali pred bukačima iz krajeva s druge strane rijeke.

– I mi sad hodamo kroz prazninu, dok jednih više nema, a drugi još nisu došli... Zapravo je čudno da nas zemlja drži.

– Ne znam, Tisya. Ali bojim se da ćemo se noćas smrznuti, kiša se opet pretvara u led.

– Hodat ćemo.

– Da, dok se ne srušimo od umora.

– Ne, dok nešto ne iskrsne. Uvijek nešto iskrsne, vidjet ćeš.

U daljini se začula potmula tutnjava, prva grmljavina u novoj godini.

Bila je već duboka noć kad se, u mjesečevom svjetlu koje se na tren uspjelo probiti kroz oblake, u njihovoj blizini ukazala gomila kamena. Velika, bezoblična masa, kao čudovišna izraslina na hrptu brijega. I teško je bilo reći jesu li taj kamen nagomilale ljudske ruke ili neka druga, bezumna sila. Ipak su se ponadale da bi tu mogle naći neki zaklon; ubrzale su korak.

– Ovo su vjerojatno ostaci Zida.

– Kojeg zida? – upita Tisya i začudi se promuklosti vlastitog glasa.

– Nisi čula za Zid koji je nekoć branio istočne granice Yalme?

– Da, valjda sam čula...

Odjednom je bila vrtoglavo nesigurna u sve što je čula i znala.

– ... ali nikada nisam vidjela Zid. Kad sam išla u Nikonimor... to jest, prema Utočištu, prešla sam Razdjelni Vijenac preko nekog prijevoja na jugu...

– Ako je ovo Zid, onda barem znamo da nismo išle u krug.

– Da?

– Sigurno. Razgovarala sam s nadstojnicom prije odlaska. Rekla sam joj što namjeravamo.

– Što namjeravamo?

– Stići do mora, zar ne?

– I što ti je rekla?

– Neka idemo samo prema jugu pa ćemo naići na Zid. Onda ga slijedimo do velikog raskrižja, zatim dalje Razdjelnim Vijencem, uvijek u istom smjeru.

– Pa ćemo stići do Bijeloga Grada?

– Ne...

Naravno da ne, kako je to uopće mogla pitati? Vidjela je kako se Idris zabrinuto okreće prema njoj.

– Stići ćemo do stijena u kojima su Kamene Izbe. Ispred Izbi počinje stara cesta, onda ćemo vidjeti...

– Večeras više ništa nećemo vidjeti.

Pokušala se osmjehnuti.

Mjesec je opet nestao, ali noć nije bila posve tamna. Oblaci kao da su upili njegovo svjetlo pa je tamni obris kamenih ruševina bio jasno vidljiv naspram nebu. Još malo, još malo, ponavljala je u sebi Tisya, negdje mora postojati neka stražarnica, neko spremište, nekakva prostorija koja još ima krov, valjda nije baš sve urušeno i zatrpano. Zid je za ljude, Zid je besmislen ako ne predviđa prostor za ljude koji će ga čuvati, koje će čuvati. Dobro je znala, vidjela kako se podižu zidovi, gledala kako niče nov vijenac zidina Bijeloga Grada, kako brodovi dovoze kamen s Genthenne, kako se protomajstor penje na skele govoreći: ovdje će biti mjesta za tridesetoricu. Ah, kako ga je voljela u tom njegovom zanosu, i veličanstvenom i mladenačkom.

– Pogledaj tamo...

Penjale su se preko hrpe odronjenog kamena, nesigurno po rahlom i skliskom tlu, rubom gdje se miješaju šuma i Zid. Ali možda i nije zaklon, ta tamnija mrlja u tami?

– Kad bismo barem imale neko malo svjetlo, uljanicu, plam-kamen koji svijetli i noću...

– Pazi kako hodaš, odronjava se.

– Uzalud se penjemo, to je samo neka sjena.

Govorile su šapatom, kretale se sve opreznije. Ne, mračna mrlja pred njima nije bila pravi zaklon, tek rupa u Zidu, više nalik brlogu nego ikakvom ljudskom boravištu.

– Tisya! – riječ je bila jedva čujnija od disanja. – Što ako neka životinja spava tu unutra?

– Ne boj se, spavat ćemo s njom.

Spavati, naći samo komadić suhoga tla i spavati! Makar unutra bili medvjedi, ježevi i sam zmijski kralj. Spavati s gospodarima snova, propasti u njihov zimski san.

U plitkoj udubini u Zidu nije bilo nikoga. Stisnule su se u dnu tog oskudnog zaklona i drhtureći čekale dan. U kratkom snu na rubu jave Tisya je sanjala medvjede, opasnu medvjeđu toplinu.

... ...

Cijeli sljedeći dan hodale su duž Zida, preko odronjenog kamena, ponekog srušenog stabla, kroz blato. Radije su se borile sa zaprekama nego da se udalje od svojega putokaza. Nadale su se da će im ponovno pružiti zaštitu za noć. Neprestano je padala sitna gusta kiša, natapala im odjeću i zavežljaje.

Pred noć su zaista ponovno naišle za zaklon. Bila je to mala špilja u živoj stijeni, koju su graditelji uklopili u Zid, prilično duboka i suha u najskrovitijem dijelu.

– Još je rano – rekla je Tisya, krajnjim naporom savladavajući drhtanje. Htjela je dalje, još barem malo ići prema suncu koje negdje u daljini sigurno sja nad Bijelim Gradom; na trenutke joj se činilo da ga vidi. No Idris je sjela u prašinu i počela razmotavati njihove oskudne zalihe. Tisya s mukom proguta nekoliko zalogaja i stisne se uza stijenu.

Probudila se u vrućici.

Idris je čučala pokraj njenog razvezanog zavežljaja, zgrbljena poput ptice grabljivice.

– Što to radiš? – uzviknula je promuklo i prestravljeno.

U zaljuljanom svijetu vrućice vidjela je sebe kao taj zavežljaj, izručenu na milost i nemilost suputnici koja je odjednom postala neka druga. No Idris joj se osmjehnu.

– Ovo je, čini mi se, još koliko-toliko suho.

Raširila je komad tkanine koji je blistao u svim bojama – veliki cvjetni nikonimorski rubac koji još nitko osim Tisye nije držao u rukama.

– Ne... To ne smiješ.

Htjela je vikati, iz grla je izlazio samo hrapavi šapat.

– Moraš svući svu mokru odjeću i umotati se u ovo. Danas je malo toplije.

– Ne!

– I ne pada kiša. Možda se uspijemo osušiti.

– Nisi ga smjela dirati.

– Tisya...

– To je... za kraj... posljednja odjeća... Morat ću umrijeti, jer si ga sad...

– Nećeš. Moraš se osušiti, ugrijati. Ova rupa nije sjajna, ali je ipak nekakav zaklon. Danas ne idemo dalje. Ne idemo dalje dok ti ne bude bolje.

Prišla je i počela skidati s Tisye teški, mokri ogrtač.

– Hajde, vidiš i sama da ti nije dobro – govorila je blago. – Ne možeš ostati u ovome...

– Sama sam ga morala napraviti – pokušavala je Tisya govoriti, pokušavala se oprijeti. – I cvijeće, sve je moje, kakvo sam sebi izabrala... nitko nije smio ni savjetovati, ni ispravljati, nitko ga nije smio ni gledati... Tek kad je bio dovoljno dobar, mogla sam... tek kad sam znala da je dovoljno dobar, dovršila sam rubove, nosila ga u sredini zavežljaja, uvijek, za uvijek...

– Razumijem... Napravit ćeš novi... Poslije... Sada je važno samo da ne budeš bolesna. Inače ćemo umrijeti, razumiješ, umrijet ćemo ovdje obje.

Pred umorom u Idrisinom glasu Tisya popusti.

– Onda je valjda svejedno?

– Ništa nije svejedno. Zato ustani, svuci se i istrljaj se ovim.

Drhtavo je razmotavala slojeve mokre tkanine, čudila se svojim pomodrjelim prstima.

– Ima vjetra, osušit će se – mrmljala je Idris. – Samo da opet ne počne kiša.

– Idi, dalje ću sama – reče Tisya, kad je na njoj ostala samo tanka donja tunika.

Idris joj je na komadu kože kojom je bila umotana hrana ostavila mješavinu nekih trava, lišaja sastruganog sa stijene i suhog lišća zdrobljenog u prašinu. Krajnjim naporom volje Tisya se prisili da otkopča svoju kopču u obliku ljiljana, skine i donju tuniku pa počne trljati tijelo tom mješavinom, brzo i drhtavo, samo neka bude suho, još brže, gotovo očajno, jer prošla su tek tri dana, a one su zapele, našle se na samom rubu propasti, premda ih ono od čega bježe uopće još nije stiglo. Obično proljetno topljenje snijega, obična kiša dovela ih je do ruba i sad se treba zgrijati, samo malo zgrijati, učiniti mali korak natrag... Grozničavo se trudila utrljati nešto topline u kožu.

Kad je trebalo omotati oko sebe cvjetnu tkaninu, zamalo je odustala. No onda je zažmirila, zamahnula, pa se sva stisnula u svoj rubac. Bio je velik, da, morao je biti, dovoljno velik da je umota cijelu, bez ostatka, obavije gotovo dvostruko. Tanke vunene niti meko su se privile uz kožu i Tisyi je odjednom bilo jasno da je nekom tajnom mišlju oduvijek čeznula za trenutkom kad će utonuti u Mornino cvijeće. Tako nas valjda uče da radosno prihvatimo smrt, mislila je. Bilo joj je malo manje hladno.

Idrisin pokušaj sušenja bio je gotovo uspješan. Vješala je tkanine po granama, tresla ih i okretala; čim bi joj se učinilo da će opet kiša, žurno ih je skupljala, zatim prostirala ponovno. Oblaci su visjeli nisko nad šumom, no kiša toga dana nije pala. Idris je zazivala vjetar i tražila nešto što bi moglo gorjeti.

Potkraj dana Tisya je drhturila pod gomilom napola suhe odjeće. Idris je pak pokušavala užgati vatru od triješća i kore što ih je skupila, no sve je bilo previše vlažno. Možda mi uspije poslije, govorila je, je li ti dobro, govorila je, hoćeš li vode, možeš li progutati koji zalogaj?

Navečer se razvedrilo; kroz gole krošnje mogle su vidjeti zvijezde kako izlaze, bistre i hladne. Po granama se skupljao mraz, a dah se maglio. Zavukle su se u špilju najdublje što su mogle.

– Je li ti bolje? – upita Idris po tko zna koji put, udarajući kremenom u dragocjeni kamen za vatru nad komadom suhe bukove gube. Iskre su frcale – i gasnule.

– Ne znam... Znam samo da ću odsada pa do kraja uvijek hodati po rubu.

– Zbog komada tkanine?

– On je njen, obećan, darovan, zajedno sa svim što mu pripadne...

– Skirtin?

– Kod nas nema Skirte... Gospodarica je jednom Dahni, jednom Morna, jednom bezimena... uvijek trostruka.

– Čudno je to. U južnim zemljama ima toliko različitih vjerovanja. Ali ja sam sigurna u svoje znanje, a i ti u svoje, čini mi se...

– Da, i zato ti kažem, sada više ništa ne može biti isto.

– Nikad ništa ne može biti isto – osmjehnu se Idris. – Na neki način sve se stalno mijenja, ne misliš?

– Na neki način, ali nisam to mislila...

– U svakom slučaju, moj način paljenja vatre večeras očito nije dobar!

– Pusti da ja pokušam.

Drhtavim pokretima Tisya drugačije složi triješće, gubu i koru. No kad je uzela kresivo, ruke su joj odjednom bile previše teške za udarac.

– Preživjet ćemo i bez vatre...

– Ne, sad ću ja pokušati zapaliti ovo tvoje.

Udarac za udarcem, rojevi sitnih iskrica koje odmah gasnu, utapaju se u mokroj površini svijeta.

– Kad bi nas pogled na iskre mogao ugrijati...

Odjednom ih umota neočekivan pramen magle.

Zatim osjetiše nešto poput lakog toplog vjetra.

U bljesku vatre koja je naglo planula vidjele su tri nasmijana lica – koja su odmah zatim nestala, zajedno s maglom. A hrpa triješća, suha guba i granje, sve se to pretvorilo u visoki, veseli plamen.

– Tojaki! – dahnula je Idris kad se svijet ponovno učinio dovoljno običnim.

– Zar su već budni?

– Možda smo ih mi probudile, dozvale svojom bukom u ovoj tišini.

Tihe riječi miješale su se s pucketanjem. Približile su se praskavoj vatri što su više mogle, pružile ruke prema plamenovima. Toplina je potekla žilama, i ne samo toplina nego i neki osjećaj zbrinutosti, olakšanja, gotovo radosti.

– Znaš li kako trojaki provode zimu?

– Ne znam. U Nikonimoru smo ih viđali rijetko, samo u proljeće, i gdje bi se pojavili, voćke su bolje rodile. Svi su ih čekali s nadom. Ali govorilo se da je bolje ne vidjeti ih, samo znati da su prošli, jer oni donose darove po svojoj volji, nekad strašne, nekad radosne. I koga dodirnu, taj više ne zna razlikovati javu od sna...

– Samo drvosječama su opasni, krčiteljima šume...

– Pričalo se da su Brusyu iz susjednog grozda kuća dodirnuli trojaki i otad je mislila da je vukovi slijede. Kad više nije mogla to podnijeti, otišla je k njima...

– Oni se zimi priviju uz stabla, obaviju ih svojim dugim rukama, streme u nebo zajedno s granama, splet golih grana njihova je zimska misao, usporen ritam zelenog soka njihov san. I kad zapuše ledeni vjetar sa sjevera, oni su im obrana.

Sanjarile su uz vatru, slijedile svaka svoju misao.

– Možda smo ih ipak mi probudile.. – rekla je Tisya. – Nadam se da nisu bukači.

– Misliš da i trojaki bježe pred njima?

– Bukači ponekad čupaju stabla iz zemlje zajedno s korijenom. Velika stabla, najstarija.

– Ne, to ne može biti, oni putuju s maglom i bukači im ne mogu ništa...

Zaspale su pokraj vatre i unatoč svemu taj im je san bio sladak. Tisyina vrućica i slabost nestale su do jutra.

Probudile su se pokraj zgarišta koje je još tinjalo. Jutro je bilo oblačno i ponovno je obećavalo kišu, no one su s novom snagom krenule dalje. Nad njima je proletjelo veliko jato ptica.

Glintovi nasljednici

Zid je mjestimično bio urušen i obrastao raslinjem do neprepoznatljivosti. Tisya i Idris zastale bi, nesigurne u svoj smjer, promatrale brežuljke i mahovinu, tražile sunce na nebu zastrtom teškim oblacima. Pronašle bi neki putokaz i išle dalje – i onda bi se pokazalo da je Zid još uvijek tu, koliko god bio sličan okolnom krajoliku.

Još jednom su uspjele naći zaklon za noć. Napokon su nabasale na ostatke negdašnje stražarnice; vjetar ju je zatrpao lišćem tako da su zamalo prošle pokraj nje. No kad su odgrnule nanos, pokazalo se da je unutra neočekivano skrovito i suho.

Slažući triješće za potpalu, Idris je mislila na trojake. No te su večeri bez mnogo muke same zapalile vatru; ili je ipak neki od pramenova magle oko njih imao tri lica.

Tisya je izvukla najmanju sviralu, onu koju je nosila na vunenoj niti oko vrata, i zasvirala kao što šušti vjetar.

Još uvijek su se osjećale zaštićenima.

... ...

Svijet kroz koji su koračale sporo se budio iz zimske zaustavljenosti. Krpice snijega zadržale su se na sjenovitim mjestima i nakon kiše; u dnu noći na lokvama se još uvijek stvarala ledena kora. Zemlja je bila hladna, no prvi su se šafrani probijali prema svjetlu.

Drugu noć nakon susreta s trojakima provele su pod oskudnim okriljem nekog velikog stabla. Malo je otoplilo te su uvjeravale jedna drugu da mogu i bez vatre. Usred noći odnekud ih je zapahnuo svjež miris naranača pa su nakratko utonule u neki osvježavajuć san. No sljedećega dana bile su opet na rubu snaga, promrzle i gladne. Koliko god su štedljivo rasporedile svoje oskudne obroke, sad su već potrošile gotovo sve što su bile ponijele iz Utočišta.

– Dobro – rekla je Tisya toga jutra – sada smo lagane, možemo ići brže, danas ćemo daleko stići.

Sredinom dana vukle su se sve sporije.

A onda je pred njima izronilo nešto što je očito imalo veze sa Zidom, ali nije bilo Zid: veća nakupina kamena izdvajala se iz valovitog obrisa, obavijena nekom svojom izmaglicom. Činilo da je na vrhu neka gradina.

– Hoćeš da se popnemo? – upita Idris.

– Hoću. Barem ćemo, za promjenu, imati dobar pogled.

Penjale su se i u početku im se to penjanje nije činilo osobito napornim. No svako malo događalo se isto: nabasale bi na neprohodno šipražje ili stazu koja vodi samo silazno. Vraćale su se, kretale drugim putem, zaobilazile i opet se penjale, probijale se kroz bodljikavo raslinje, odustajale, ponovno započinjale. Vjetar je pjevao oko njih.

– Tisya, ovo nema smisla. Samo ćemo poderati odjeću. Mjesto očito ima neku zaštitu.

Stajale su zadihane na pola padine; pred njima je po tko zna koji put bio nesavladiv guštik.

– Možda pokušavamo na pogrešan način... A možda uopće nema ni trnja ni grada, nego su nas trojaki dodirnuli pa ne znamo razlikovati stvarno od nestvarnog.

– Bez njih bismo se smrznule. Pitanje je što ćemo sad.

– Čekaj... Budi tiho.

Tisya je slušala, trudila se stišati vlastiti uzburkani dah.

Oko nje zviždao je vjetar, ali nije to bio samo vjetar.

Bila je udaljena, nerazgovjetna glazba. Podsjećala je na šum potoka, vihora, lišća, no što je duže slušala, Tisya je bila sve sigurnija da je stvaraju ljudski glasovi.

Osluškivala je, rasplitala daleko višeglasje.

Idris je strpljivo stajala pokraj nje, ne usuđujući se pomaknuti. Sad je i ona čula daleke glasove.

Tiho i oprezno Tisya izvuče sviralu iz zavežljaja.

Prižmirila je, pustila da se na rubu vida ocrtava linija najgornjeg glasa. Morala je uskladiti disanje s melodijom, morala je zatitrati zajedno s njom, napetoga uha, opuštenog uma. Tek tada mogla je ići korak ispred nje. Prinijela je sviralu usnama, uhvatila korak sa zvukom. Najprije tiho, isprekidano, griješeći, zatim malo po malo sve sigurnije. Čudno je to, mislila je, čujem ih mnogo bolje dok sviram.

Nakon nekog vremena uspjelo joj je: svirala je točno ono što su pjevali najviši glasovi tamo gore. No ništa se nije dogodilo, nikakva se vrata nisu otvorila.

Slušala je i slijedila melodiju drugog glasa i sve je bilo isto.

Ne, ni to nije dobar način, rekla bi, no osjećala je da ne smije govoriti; riječi bi nešto razbile, poremetile, i morala bi početi iz početka. Treba naći pravu