Ludwig van Beethoven – biografske bilješke

By Franz G. Wegeler, Ferdinand Ries and Sanja Lovrenčić

U prvoj – i još uvijek relevantnoj – biografiji velikog skladatelja, njegovi suvremenici i prijatelji Franz Wegeler i Ferdinand Ries iznose svjedočanstva o njemu služeći se svakodnevnim, gotovo razgovornim jezikom, pristupačnim i današnjim čitateljima, te stvaraju živu i nadasve ljudsku sliku o glazbenom geniju. U njihovoj knjizi, sad prvi put prevedenoj na hrvatski jezik, nižu se zapisi o općim biografskim činjenicama, ali se iznose i brojne zanimljivosti o skladateljevoj osobnosti, kao i često šaljive i zabavne anegdote iz njegova života. Rastvarajući mit o slavnome glazbeniku, dvojica autora prikazuju svojeg prijatelja opterećenog svakodnevnim životnim problemima, stambenim, ljubavnim, financijskim; rastrgnutog između očekivanja temeljenih na svjetskoj slavi i teških zdravstvenih problema; pokretanog željama i nadama, a ponajprije težnjom za neometanim umjetničkim stvaranjem.

Prevela Sanja Lovrenčić

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Oct 18, 2023
• ISBN: 9789538313745

Book preview

Beethovenova rodna kuća

Franz G. Wegeler

i Ferdinand Ries

Ludwig van

Beethoven

– biografske bilješke

prevela Sanja Lovrenčić

Mala zvona logotip

VELJKO GLODIĆ

Beethoven i njegovi biografi

– susreti na raskrižju umjetničkih epoha

Pet godina prije smrti Beethoven se požalio posjetitelju iz Leipziga da više nije prisutan u glazbenom životu Beča: „Ništa se od moje glazbe ovdje više ne čuje. A što bi se trebalo čuti? Fidelio? Nisu ga u stanju prirediti niti ga žele čuti. Simfonije? Nemaju vremena za njih. Koncerti? Svatko melje svoje žito. Solo skladbe? Odavno više nisu u modi, a ovdje je moda sve. U najboljem slučaju Schuppanzigh[1] povremeno izvede poneki gudački kvartet."[2]

Beethoven je u tom trenu možda malo pretjerao, no godine 1838., kad je objavljena prva njemu posvećena biografska knjiga – Wegelerove i Riesove Biografske bilješke o životu Ludwiga van Beethovena – već neko vrijeme stasa generacija skladatelja koji slijede nova estetska načela. Mendelssohn, Schumann, Liszt i Chopin uvažavaju Beethovena kao jednog od najvećih skladatelja, ali više slijede smjernice koje su najavili Dussek, Spohr, Schubert, Weber, Field ili Rossini, istodobno nalazeći inspiraciju u djelu J. S. Bacha. Liszt, npr., piše o Chopinovom doživljaju Beethovena: „Koliko god se divio Beethovenovim djelima, neki dijelovi su mu se činili previše grubo tesanima; struktura previše atletska da bi u njoj uživao; njegov gnjev mu se činio previše bučnim, strast previše blizu kataklizme; lavovska srž koja se nalazi u svakoj Beethovenovoj frazi njemu je bila previše hranjiva tvar, a serafinski, rafaelovski obrisi koji se pojavljuju usred moćnih kreacija toga genija bili su mu na trenutke gotovo mučni u tako oštrom kontrastu."[3]

S druge strane poznat je Beethovenov prezir prema jednom od skladatelja nove generacije, Rossiniju, čiji ga je trijumf u Beču istinski iritirao; Rossini je bio poznat po lakoći kojom je skladao, a Beethovenu, čija je glazba rezultat dubokog promišljanja i napora, ta je lakoća tek predmet poruge: „Rossiniju treba onoliko tjedana koliko njemačkom skladatelju treba godina da napiše operu".[4] O Spohru pak kaže: „Njegova glazba obiluje disonancama. Melodije pune kromatike ugrožavaju užitak u glazbi."[5]

Neprijeporno je da Beethovenova glazba također obiluje kromatikom. No ono što njega smeta jest romantičarsko narušavanje simetrije tonalnog događanja. Beethovenov harmonijski jezik, kao osnova dramatske profilacije njegovih formi, temelji se na snažnom polaritetu disonanci dominantnih suzvučja i njihovih rješenja u tonička tonalna područja. Teme su često jednostavni elementi tonalnog sustava poput razloženih akorda ili dijatoničkih motiva. Dok su Mozartove teme šire melodijske linije, Beethoven je u pristupu dinamici razvoja glazbenog materijala sličniji Haydnu, čije su teme motivski impulzivnije. Načelo simetrije i dijalektika tonalnog sustava bitni su parametri prisutni u cjelokupnom Beethovenovom opusu.

U Beethovenovom djelu zrcali se snažan duh „epohe razuma", o kojem Kant piše u spisu Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?:

„Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz stanja samoskrivljene nepunoljetnosti. Nepunoljetnost je nemoć da se vlastiti razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog. Ta nepunoljetnost je samoskrivljena onda kad njezin uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja. Sapere aude! Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom! – to je, dakle, lozinka prosvjetiteljstva."[6]

Suprotstavljajući se Beethovenovu dobu „razuma i dijalektike", romantičari napuštaju dramatiku harmonijskog polariteta, često istražujući subdominantna područja te slobodnije tretirajući harmonijske odnose, u dugim sekvencama bogatim kromatizmom. Romantičarske melodije teku u širokim lukovima, dodatno ublažavajući horizontalnu dramatiku koju su klasičari potencirali konciznijim temama i elaboriranom motivičkom razradom. Nova glazbena estetika afirmira i nove forme; to se prije svega odnosi na karakterne komade naziva poput impromptus, intermezzi, nocturnes i slično. Za klasičare sonatna forma nije bila tek okvir koji bi ispunjavali sadržajem, nego živi glazbeni duh epohe koji se manifestira u različitim pojavnostima individualnog kreativnog čina. Duh nove epohe, međutim, napušta načela tonalne dramatike i formalne simetrije te romantičarski skladatelji – kad posežu za onim što nazivaju sonatom – često ne dosežu razinu uvjerljivosti majstora klasike.

Ovaj suštinski polaritet umjetničkih epoha treba imati na umu i kad se govori o knjizi Biografske bilješke o Ludwigu van Beethovenu, koja je do danas ostala jedan od najvažnijih i najpouzdanijih biografskih izvora o velikom skladatelju. Franz Wegeler i Ferdinand Ries, u želji da unatoč mijenama stilova trajno sačuvaju sjećanje na Beethovena, sastavili su tekst lišen romansiranja, temeljen na činjenicama neprijeporne autentičnosti, uključivši i ulomke iz četrdeset dva Beethovenova pisma. Kao svjedočanstvo o dojmu koji su uspjeli ostaviti na suvremenike može poslužiti rečenica iz jednog Schumannovog pisma: „Posudit ću ti knjigu. Ne mogu je prestati čitati. Čudesna je!"[7]

Biografske bilješke napisane su jednostavno, čitatelj stječe dojam da svjedoči susretu dvojice prijatelja koji prepričavaju zajedničke dogodovštine, počevši od djetinjstva, pokazujući pritom pisma koja su sačuvali. Wegeler pripovijeda o tome kako je Beethoven od rane mladosti mrzio podučavati, kako se teško uklapao u norme i očekivanja svijeta oko sebe; Ries se prisjeća kako je bio nespretan i nikad nije naučio plesati u ritmu, kako ga nisu smetale slučajno odsvirane pogrešne note, ali ga je ljutilo besadržajno sviranje. Premda su dvojica autora ovog izuzetno živog i dragocjeno autentičnog teksta bili ugledni ljudi, poznati u svojim sredinama, suvremenom čitatelju zacijelo su nepoznati te zato nije naodmet ovdje iznijeti neke podatke o njima.

Franz Gerhard Wegeler rođen je 1765. u Bonnu, gdje se školovao i završio studij medicine; zatim dobiva stipendiju kneza Koelnske izborne kneževine Maximilliana Franza za dodatno školovanje u Beču, gdje boravi od 1787. do 1789. Vrativši se u Bonn, počinje raditi kao profesor sudske medicine i porodništva. Nakon što su francuske trupe okupirale lijevu obalu Rajne, Wegeler bježi u Beč (zbog incidenta koji ukratko opisuje u Biografskim bilješkama) te ondje ostaje dvije godine. Ponovno se vrativši u Bonn 1796., nastavlja raditi kao profesor u različitim institucijama i ženi se Eleonorom von Breuning, negdašnjom Beethovenovom učenicom. U braku se rodilo četvero djece, među kojima i povjesničar Julius Stephan Wegeler (1807.-1883.) Dok je obitelj živjela u Bonnu, Franz Gerhard Wegeler bio je ravnatelj škole za primalje te član različitih odbora za cijepljenje protiv boginja, kao i predsjednik masonske lože. Godine 1807. seli u Koblenz, stupa u francusku državnu službu te sljedećih šest godina provodi kao voditelj medicinske policije departmana Rajna-Mosel uvodeći nove metode zaštite pučanstva od zaraznih bolesti; francuske vlasti priznaju mu dvostruku doktorsku titulu, a dvaput je dobio i odličja od Napoleona. Vraća se u Koblenz 1814. te nastavlja raditi kao ugledan profesor i vladin savjetnik za medicinu sve do 1842.

U predgovoru Biografskim bilješkama Wegeler piše kako je Beethovena upoznao u mladosti, kao dvanaestogodišnjaka, već tada skladatelja.[8] Navodi da je njihovo prijateljstvo jačalo do 1787., tj. do njegovog odlaska u Beč; iz drugih izvora znamo da je Wegeler bio onaj koji je u tom razdoblju uveo Beethovena u krug obitelji Von Breuning, što je odigralo važnu ulogu u skladateljevu životu. Dvojica se prijatelja nastavljaju družiti po Wegelerovom povratku u Bonn, a novo razdoblje intenzivnog prijateljstva traje tijekom dviju godina koje su obojica proveli u Beču (od 1794. do 1796.) Nakon 1796. neće se više sresti osobno, no ostaju povezani korespondencijom i preko zajedničkih prijatelja. Najbolje svjedočanstvo njihove bliskosti jest poznato Beethovenovo pismo Wegleru iz 1801., u kojem mu povjerava da počinje gubiti sluh.

Dodatno svjetlo na okolnosti u kojima se razvijalo ovo prijateljstvo baca knjiga Geharda von Breuninga.[9] O počecima Wegelerovog i Beethovenovog prijateljstva s obitelji Von Breuning, Gerhard piše:

„Djecu privlače druga djeca. Poslije škole djeca dovode kući prijatelje. Tako se mali obiteljski krug u kući moje bake širio djecom koja su dolazila izvana. Ova iznimna žena svojim je vrlinama i kulturom djelovala odgojno ne samo na svoju djecu, već i na njihove prijatelje. (…) Siromašan učenik, marljiv i ugodno druželjubiv, postao je svakodnevni gost u našoj obitelji. Bio je to Franz Gerhard Wegeler. Sin pripadnika alzaškog građanskog staleža, koji je zarana osjetio žudnju za znanjem kojim bi se uzvisio nad ograničenja svojeg skromnog porijekla te postao poznata i cijenjena osoba.

Postavši privržen našoj obitelji, Wegeler je 1782. doveo sina glazbenika dvorske kapele, koji je, unatoč tome što je još bio dječak, izgarao strašću za glazbom, kao što je onaj prvi izgarao strašću za znanošću. Zadivljujuće je svirao klavir. Djeca, Eleonora i Lenz, trebala su učitelja klavira, a Wegelerov mladi prijatelj trebao je novac da pomogne svojoj obitelji. Tako je Ludwig van Beethoven postao dio obiteljskog kruga moje bake."[10]

Wegeler se poslije s obitelji Von Breuning povezao i brakom s Eleonorom, a njegova korespondencija sa šurjakom Stephanom često se ticala njihovog zajedničkog prijatelja Beethovena, za čiji je život Wegeler uvijek osjećao živ i dobronamjeran interes. Tako Stephan u pismu od 13. studenog 1804. kaže:

„Zbog brige oko našeg prijatelja iz djetinjstva prisiljen sam zapustiti korespondenciju s mnogima izvan našeg kruga. Ne možeš zamisliti, dragi moj Wegeleru, kakav neopisiv, mogu reći i zastrašujući utjecaj na našeg prijatelja ima postupni gubitak sluha. Zamisli taj osjećaj nesreće kod njega koji ima tako nestabilan temperament, i uz to suzdržanost, nepovjerenje koje osjeća, često i prema najbližim prijateljima. Izuzev u rijetkim trenucima, uistinu je mukotrpno družiti se s njim. Od svibnja do ovog mjeseca živjeli smo u istoj kući. Rijetko bi zalazio do mene. Kad se ozbiljno razbolio, brinuo sam se o njemu. To me u potpunosti iscrpilo."[11]

O povezanosti Wegelera i obitelji Von Breuning s Beethovenom svjedoči i jedno kasno pismo Eleonore Wegeler, rođene Von Breuning. Obraćajući se Beethovenu 29. prosinca 1825., ona kaže:

„Već dugo, dragi Beethovene, željela sam da ti Wegeler ponovno piše. Napokon se ta moja želja ispunila. Vjerujem da i sama trebam dodati koju riječ, ne zbog sebe, nego zato da te i ja pozovem da nas posjetiš. Sigurno žudiš za rodnim krajem i Rajnom. U našoj kući bit ćeš drag gost u bilo koje vrijeme. Wegeleru i meni tvoja bi posjeta bila neizmjerna radost. Naša Lenchen[12] duguje ti mnoge vesele trenutke. Voli slušati naše priče o tebi i sjećanja na naše dogodovštine, svađe i mirenja iz djetinjstva u Bonnu. Kako bi bila sretna da te vidi! Nažalost, nije talentirana za glazbu, ali je s velikom marljivošću i ustrajnošću napredovala dovoljno da može svirati tvoje sonate, varijacije i ostalo. Wegeler uživa u njezinom muziciranju. To mu je omiljeni način opuštanja. Julius je glazbeno talentiran, ali je dosad zanemarivao taj talent. Prije pola godine počeo je učiti violončelo kod odličnog učitelja i to ga veseli. Vjerujem da će napredovati. Oba su djeteta zdrava i vesela, kao i njihov otac, i nadam se da će to još dugo potrajati."[13]

Koautor Biografskih bilježaka o Ludwigu van Beethovenu, pijanist i skladatelj Ferdinand Ries (1784.-1838.) bio je sin violinista Franza Riesa (1755.-1846.), glazbenika dvorske kapele u Bonnu i prijatelja Beethovenove obitelji, koji je Ludwiga u djetinjstvu učio svirati violinu (Wegeler u Biografskim bilješkama Franza Riesa naziva „Ries otac"). I Ferdinand je kod oca počeo učiti svirati violinu i klavir, kad mu je bilo pet godina. Otac ga je pripremao za mjesto glazbenika na dvoru Koelnske izborne kneževine, međutim dvorski je orkestar rasformiran kad su Francuzi zauzeli Bonn, a obitelj Ries našla se u materijalnim problemima. Unatoč tome, Ferdinand nastavlja učiti glazbu kod oca do 1801. godine, kad odlazi u München, gdje mu je učitelj bio Peter Winter (1754.-1825.), njemački operni skladatelj. Boraveći u Münchenu, Ries radi kao prepisivač notnih materijala i tako uspijeva zaraditi dovoljno da ode u Beč u listopadu 1801. Zahvaljujući pismu preporuke njegova oca Franza, Beethoven ga prima za učenika; uči ga svirati klavir i preporučuje ga Albrechtsbergeru za poduku kompozicije. Mladi Ries razvija s Beethovenom poseban odnos učenika, asistenta, prepisivača nota, a poslije