Zovu ih književnicama

By Lidija Dujić

Književnopovijesna studija Lidije Dujić o hrvatskim književnicama Dragojli Jarnević, Jagodi Truhelki i Ivani Brlić Mažuranić, nastala je na temelju analize romanesknih, autobiografskih i dnevničkih tekstova. Utemeljena na dosad neobjavljenim arhivskim materijalima, donosi niz zanimljivih opservacija o vezama između značajnih osobnosti (još slabo vidljive) ženske književne scene u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Oct 18, 2023
• ISBN: 9789538313738

Book preview

Lidija Dujić

Zovu ih

književnicama

Mala zvona logotip

Predgovor

U istoj ovoj biblioteci objavila sam 2011. godine knjigu Ženskom stranom hrvatske književnosti, djelomično prerađenu doktorsku disertaciju Kontrapunkt tradicije hrvatske ženske književnosti – Od mita o Cvijeti Zuzorić do autobiografske trilogije Irene Vrkljan, obranjenu 2007. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Premda sam inicijalno bila namjeravala provjeriti kapacitet sintagme žensko pismo kojom se pokrivala raznorodna književna praksa, u potrazi za korijenom te pojave tekst je dobio drugačije graničnike. Manji je problem pritom bio uspostaviti kontinuitet u četiristo godina hrvatske književnosti koju su stvarale žene ili prihvatiti Cvijetu Zuzorić kao njezinu sasvim prikladnu naslovnicu. Mitskoj ljepotici i muzi kolege-književnici ionako su osigurali vidljivost u svojim tekstovima – najbliže možda Šoljanovoj ideji da svatko od njih pridodajući Cvijetu svome djelu, pridodaje se djelu Cvijetinu (Šoljan 1972: 242). Delikatnije je bilo utvrditi da se sličan pristup ponavlja kod Irene Vrkljan. Parafraziramo li Freuda, i pjesnikinja bez pjesama i djelo bez autorice definira hrvatske književnice onim što im nedostaje. Spomenuti svakako treba i književnopovijesne asimetrije uspostavljene češće na socijalnim nego na estetskim kriterijima. Najradikalniji je vjerojatno primjer suvremenicâ – sakralizirane Ivane Brlić-Mažuranić i sotonizirane Marije Jurić Zagorke.

Druga knjiga od početka je bila mišljena kao neka vrsta parnjaka, a ne nastavka prvoj knjizi. Njezino je ishodište činio ključni autorski trolist: Dragojla Jarnević, Marija Jurić Zagorka i Ivana Brlić-Mažuranić. Skicirana poglavlja buduće knjige s radnim naslovom Perfekt ženskog futura ("Zbog nje bi Virginia Woolf napisala Vlastitu kuću, Tko je dirao moju biografiju?, Iz ladice za vezivo u ladicu dječje književnosti"…) išla su za tim da kronološkom kontinuitetu dopišu kontinuitet poetikâ ili barem dijelom destabiliziraju kontinuitet diskontinuiteta koji tako tvrdokorno obilježava ovu književnu supkulturu. Građa na kojoj sam u međuvremenu radila odvela me dakako (i) nekim drugim smjerom. Najviše sam istraživala Zagorkine autobiografske materijale, utjecaj Strossmayerova mecenatstva na profesionalizaciju njezina novinarskoga i književnog rada, časopis Hrvaticu u kojoj je supsumirala svoj nakladnički, urednički i autorski rad[1], potom sam kanonskim (dječjim) tekstovima Ivane Brlić-Mažuranić primaknula mekše dnevničke i autobiografske zapise kako bih provjerila propusnost između njezine (ne)službene biografije i valoriziranih književnih djela.[2] Kod obje sam autorice nalazila poveznice s Dragojlom Jarnević čiji se integralni Dnevnik (2000) pokazao aktivnim orodnjenim vulkanom u (do tada) muškom 19. stoljeću[3], unatoč opravdanim sumnjama Adele Milčinović (1907: 6-7) u to da će ikada biti u cijelosti tiskan – ne samo zbog njegove ogromnosti, nego i zato što ga je napisala žena, a značajno mjesto u njemu imaju erotske bilješke koje bi kod površnih čitatelja mogle stvoriti o njoj krivi pojam. Jagoda Truhelka pak i u mojim je istraživanjima ostajala druga, iza prvih[4] sve dok formatiranje književnice iz figure čitateljice i(li) učiteljice nije uz njezino ime ulančalo više romana plahoga pa i katoličkog feminizma[5] koji su komunicirali i s Dragojlom Jarnević i s Ivanom Brlić-Mažuranić. Zagorku sam dakle zamijenila Truhelkom – (i) zato što se Zagorkina priča otvarala prema novinarkama-književnicama kao što su Zofka Kveder ili Milena Jesenskâ. Vidim ih u nekoj budućoj knjizi koja se već sada zove Novinarske suknje.

Naslov knjige Zovu ih književnicama parafraza je Truhelkine rečenice Zovu me književnicom kojom u autobiografiji učiteljskim zvanjem brani svoju književnu poziciju:

Zovu me književnicom a da se ja u duši nikada nisam takvom pravo ni osjetila. Imala sam svoje zvanje, rođeno, s diplomama i prisegama i ostalim što je s njime u vezi, ali književnikovanje, književni rad? Kako da se to samo kaže! Eto, došlo je samo od sebe, bez ikakve ambicije, mada su joj se tragovi javljali čak u prvoj mladosti kad mi je baka jednog dana u ruku tutnula bilježnicu koju je sama sašila, i tiho prišapnula neka tu zapisujem svake večeri što sam preko dana doživjela, radila i mislila. Onda mi je bilo otprilike deset godina. Poslušala sam baku za dvije večeri, a treću sam već voljela provesti u društvu svojih lutaka, dok se bilježnica naskoro izgubila bez traga u lutčijoj ropotariji. (Truhelka 1970: 81)

Uz jednako beletriziranu autobiografiju, ideju dnevnika kao poligona budućega književnog djelovanja nalazimo i kod Ivane Brlić-Mažuranić dok je spomenuti Dnevnik Dragojle Jarnević (2000: 7) još uvijek najbrutalniji primjer neokrinkane istine u hrvatskoj ženskoj književnosti, fleksibilan žanrovski kolaž i književni kumul koji neutralizira raskorak između javnoga i privatnog (usp. Zečević 1985: 38-39). Kako sam željela uzeti u obzir i takve izmještene književne glasove, dva su ključna pojma u mojim čitanjima postali paratekst i prag. U pitanju je zapravo tautologija jer Genetteov pojam parateksta podrazumijeva prag, propusnu zonu i s unutarnje strane (teksta) i s vanjske strane (diskursa o tekstu), istodobno područje tranzicije i transakcije[6], kao što sintagma betwixt and between Erike Fischer-Lichte (2009: 253-254) utvrđuje razliku između granice i praga (neestetskoga i estetskog iskustva), labilne međuegzistencije – ne samo prijelaza praga, nego i mogućega preobražaja. Upravo u tim međuprostorima tražila sam kod ovih autorica razloge nelagode da se iz naslonjača čitateljice premjeste za stol spisateljice – bez namjere, dakako, da u svakom književnom tekstu koji potpisuje pisalica[7] dekodiram feministički otpor patrijarhalnoj opresiji. Sklonija sam bila na svoja čitanja aplicirati Ecovu ideju teksta kao lijenog stroja koji od čitatelja ne zahtijeva samo suradnju, nego i obavljanje dijela njegovih zadaća, dakle s jedne strane računa na višekratna pa i beskonačna čitanja dok s druge strane obećava zadovoljstvo oklijevanja, odugovlačenja i odgode (usp. Eco 2005: 11-12, 40) – u opsadi i nasladi tekstom, usudila bih se dodati. Nelinearnim čitanjem koje u takvim književnim palimpsestima zaista nije moglo previdjeti tjeskobu autorstva[8], pokušala sam pratiti rodne aspekte što su u prethodnim valorizacijama uglavnom bili manje vidljivi i(li) izostavljani. Za razumijevanje kompleksnog problema ženske tranzicije iz tuđih u vlastite tekstove važno je bilo uzeti u obzir pojavu divljeg, narkotiziranog čitanja uglavnom ženske publike i oštre prosvjetiteljske opomene uglavnom muških pera, kojom je u sudbini europskog romana postavljena razdjelnica između čitatelja-uživatelja (promatrači) i čitatelja-sudaca (promatrači promatrača), kako ih opisuje Vladimir Biti – ukazujući pritom na sposobnost romana kao žanra da preiscrtava granicu, kreira svijet stvarniji od stvarnoga te ponudi čitateljima identifikacijsku pokretljivost, crossing između fikcije i stvarnosti (usp. Biti 1994: 13-28). Unatoč narativu patologizacije pa i medikalizacije, dodatno držim i poticajnim i produktivnim razmatranja Franka Furedija (2015) o moći i rizicima čitanja. Jasno je da čitanje predstavlja puno više od mehaničkog čina dekodiranja teksta, ali – podrazumijeva se da čitanje uvijek sadrži i potencijal za subverziju. Što se događa s kapacitetom subverzivnog kada pasionirana čitateljica postane proizvođačicom romanâ[9], nastojala sam odčitati na primjeru Dragojle Jarnević, Jagode Truhelke i Ivane Brlić-Mažuranić, uvažavajući socijalni kontekst koji ih je (i) književno formatirao.

Na svesrdnoj i stručnoj pomoći u prikupljanju građe za ovu knjigu zahvaljujem Ranki Javor (Hrvatski centar za dječju knjigu), Štefki Batinić (Hrvatski školski muzej) i Vlatku Čakširanu (Gradski muzej Sisak). Zahvaljujem također Društvu slovenskih pisateljev na stipendiji u okviru programa Artist in Residence – dio knjige napisan je u prosincu 2016. godine, u Ateljeu Daneta Zajca u Ljubljani. Svojim roditeljima zahvaljujem na sasvim privatnoj rezidenciji koju su mi osigurali u biblijskim pejzažima naše djedovine iznad Visovca koju smo naslijedili od bake rođene 1856. godine, a hrvatski jezik još uvijek nema oblik kojim bih to mogla iskazati. Recenzenticama Dunji Detoni Dujmić i Dubravki Težak zahvaljujem na pažljivom čitanju rukopisa, stručnim i prijateljskim sugestijama. Luji Baueru i Sanji Lovrenčić ponavljam zahvalu za poticajno sugovorništvo pri istraživanju građe i konstruktivnu podršku u realizaciji knjige.

Tri pisma učiteljice Magdalene Šrepl književnici Dragojli Jarnević

U travnju 1872. godine Dragojla Jarnević piše u svom Dnevniku kako naši Hrvati hrokću – na žensko pero pa se stoga i odrekla pisanja, osim poučnih članaka za žensku mladež (Jarnević 2000: 725-726). Spominje i kako je upravo tih dana primila pismo od neke učiteljice iz Osijeka, Šreplove, koja joj zahvaljuje na pozdravu što joj ga je uzvratila po nekoj svojoj bivšoj učenici kada joj je ova bila prenijela da je Šreplova zabrinuta je li uopće živa jer se ništa ne javlja u tisku. Pismo učiteljice Šreplove Dragojla Jarnević pridružuje Šviglinkinim[10] listovima za koje piše da je posramljuju laskanjem, uzvisivanjem i kovanjem u zvijezde, ali – pritom zaključuje:

Ipak ću pisati Šviglinki i Šreplovoj, da li bi se u onih varoših moglo što gospojah naći za kupiti moju brošuru. One su mi na riečih vele privržene, i skrbne za mene, da vidim kako će biti u činu. (Jarnević 2000: 726)

U prvoj bilješci iz svibnja iste godine Jarnevićeva navodi kako je stiglo opet obilno pismo od Šreplove dok u lipnju piše kako joj Šviglinka odgovara da su Varaždinke njemškutarice i da bi se tamo najviše 20 eksp. prodalo. Uz primjedbu Od Šreplove ni glasa. slijedi novi zaključak: Mile moje štovateljice, kako je artija stopljiva kada vi meni listove pišete! – (Jarnević 2000: 726-727) Šreplova se spominje još dvaput 1872. godine u Dnevniku Dragojle Jarnević. Povodom Ženske biblioteke Marije Fabković koja je nakon tri sveska prestala izlaziti zbog nedostatka pretplatnika, Jarnevićeva piše u srpnju: "Da, pravo veli Šreplova, da je Fabkovička mužatka. I u studenom 1872. godine Jarnevićeva ponavlja kako joj Šreplova nikada nije odgovorila glede kupacah za moj rukopis, premda joj je i fotografiju bila poslala, štoviše – tvrdi da nije onoga moga lista primila i još nešto tuj bunca da će mi nekakav rukopis za izpravljati odpravit" (usp. Jarnević 2000: 727-730). Osim pisama[11], u Dnevniku se navodi kako je Šreplova poslala Jarnevićevoj i čestitke – za imendan (studeni 1872.) i novu godinu (siječanj 1873.). Siječanjska bilješka uz 61. rođendan zatvara epizodu s učiteljicom Šreplovom:

– Ova Šreplova je smieha vriedna osoba! Jučer dobih opet čestitku k novoj godini na korespondenekarti. Najnarednije će mi biti, da š njom prekinem dopisivanje. Pak šta mi koristi, kada imademo razne nazore o životu, u kojih bi se težko složile. (Jarnević 2000: 733)

Tri pisma[12] učiteljice Magdalene Šrepl upućena Blagorodnoj i Velecienjenoj/Visokocienjenoj Gospodični otkrivaju povod, stil i sadržaj ove korespondencije. U prvom pismu[13] saznajemo da je povod javljanju – osim spomenutoga uzvraćenog pozdrava bivše učenice (Justine) – almanah iz 1844. godine s tekstom Stanka Vraza o Dragojli Jarnević na koji je slučajno bila naišla: Prenuh se. Bože, gdje li je sada naša slavna spisateljica? Umuknu zlatno pero njeno, a njena krasna duša neodkriva više rodu svome plemenite svoje misli? Uz žaljenje što ju nije imala prilike upoznati za vrijeme svog boravka u Karlovcu i ispriku što otvoreno govori sa svakim, Magdalena Šrepl usuđuje se ne samo upitati A koje li su zaprieke, da ste Blagorodna Gospodično se okanila pisanja?, nego i iznijeti svoje mišljenje: Mislim, da mi je od Boga toliki dar duševni podielen, da bi ga izcrpila do kraja. Drugo pismo[14] otvara Magdalena Šrepl moleći oprost od Dragojle Jarnević te iznoseći nekoliko riečij sebi u prilog – o povijesti nehrvatice koja ispunjava dužnost hrvatske učiteljice, između ostaloga i time što je (uz češke) pretplaćena i na hrvatske časopise (Vijenac, Napredak, Prosvjetu), a upravo je Vijenac bio razlogom što se čudila da je Jarnevićeva prestala pisati jer u njemu nije bilo nikakvih vijesti o njenom djelovanju.[15] Kako piše dalje, bez tih časopisa ona bi u Osijeku duševno umrla i sama postala takva lutka, ko što ih dan na dan oko sebe vidjam jer malo tko mari za uzvišene ideje, osjeća narodni ponos i ljubav za rod. Osobito je kritična prema gospođama na koje ne uspijeva utjecati pa djevojke završavaju tri-četiri razreda nakon čega one siromašnije odlaze u službu, ostaju kod kuće ili pak odlaze u Mađarsku dok rijetke pohađaju privatne učione gdje narodni duh se negoji, ukratko – naše ovdje ženskinje (…) su baš prave švabice po duhu. Iznosi potom ideju o zabavnim i poučnim predavanjima koje bi držale osječke učiteljke, možda i gimnazijski profesori, za koje je bila vjerovala da bi je poduprli, ali joj se u dva-tri mjeseca još nitko nije odazvao. Žaleći se na neviđenu (učiteljsku) neslogu izdvaja jedno konkretno prezime koje bi moglo pomoći dok čekaju spasitelja:

Truhelka bi imao dosta dobrih ideja, ali neima načina za izvedenje; nezna si u obće povjerenje ono steći, koje neobhodno k tomu patri.

Posebno iskazuje svoje čuđenje i nevjericu da se u takvoj sredini uopće mogao roditi stražni angjeo, slavni Strossmayer. Prije zahvalnosti (za mile Vaše rieči – pa i za ukor – jer sam ga i sbilja zaslužila!), Magdalena Šrepl završit će svoje razmatranje apelativno:

Svi dakle, svećenici, učitelji, žene, matere moraju se brinuti oko boljka roda svoga. Mi ženskinje, učiteljice imamo veliku, tegobnu nu ipak i vrlo krasnu zadaću!

Treće pismo[16] Šreplova počinje osvrtom na prethodno pismo[17] u kojemu se bila ispričavala radi knjiga Dragojle Jarnević, pripovijedala o tome što čita te spomenula ponešto i o našim gospođama. Slijede odgovori na pismo Dragojle Jarnević od 6 ovog mes.[18] u kojimu Šreplova izražava iznenađenje izborom u članstvo Hrvatskog pedagoško-književnog zbora (Kako mogoše izabrati mene, mene uz Vas Slavna gospodjice!)[19]