Zaljubljena pokojnica i druge priče

By Théophile Gautier

Fantastične pripovijesti čine značajan dio opusa velikog francuskog romantičara Théophilea Gautiera, no u Hrvatskoj gotovo uopće nisu prevođene, unatoč autorovom statusu klasika. U našem izboru njegove fantastične proze nalazi se devet pripovijesti – Kafetijera, Onuphrius, Omfala, Zaljubljena pokojnica, Lula opijuma, Dvostruki vitez, Stopalo mumije, Dva glumca za jednu ulogu i Arria Marcella – koje na različite načine uključuju elemente nadnaravnog. U tim pričama pojavljuje se standardni repertoar fantastičnih motiva dragih prvoj generaciji romantičara, no T. Gautier pristupa im na originalan način, subverzivno izvrćući uobičajene konotacije, stvarajući neobične zaplete, igrajući se tjeskobom i ironijom. Budući da se radi o autoru koji je u prvom redu bio pjesnik (Baudelaire ga je nazvao „besprijekornom pjesnikom, savršenim čarobnjakom francuskoga jezika“), njegov se jezik odlikuje osobitom gustoćom i sugestivnošću, a prema nekim kritičarima, stilski vrhunac njegovog proznog opusa upravo su pripovijesti koje smo odabrali.

Prevela Sanja Lovrenčić.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Nov 28, 2021
• ISBN: 9789538313424

Théophile Gautier

Jules Pierre Théophile Gautier, né à Tarbes le 30 août 1811 et mort à Neuilly-sur-Seine le 23 octobre 1872, est un poète, romancier et critique d'art français.

Book preview

KAFETIJERA

Vidjeh ispod tamnih vela

Jedanaest nebeskih tijela

Sunce, a i lunu

Kako mi se klanja

U muklome muku

Dok trajala je sanja.

Josipov san.

I.

Prošle sam godine, zajedno s dvojicom svojih kolega iz ateljea, Arrigom Cohicom i Pedrinom Borgniolijem, pozvan da provedem nekoliko dana na jednom imanju duboko u Normandiji.

Vrijeme je na polasku obećavalo da će biti lijepo, no odjednom se predomislilo te je palo toliko kiše da su usječeni putovi kojima smo hodali bili nalik na korita bujica.

Gazili smo kroz blato do koljena, debeli sloj masne zemlje zalijepio nam se na potplate čizama i toliko nam usporavao korak svojom težinom da smo na cilj stigli tek jedan sat nakon zalaska sunca.

Bijasmo iznemogli; i čim smo večerali, naš je domaćin, vidjevši koliko se naprežemo pokušavajući suspregnuti zijevanje i održati oči otvorenima, naložio da se svakoga od nas odvede u njegovu sobu.

Moja bijaše prostrana; ulazeći, osjetih nešto poput drhtaja groznice jer učinilo mi se da ulazim u neki novi svijet.

Zapravo, spazivši Boucherove[1] prikaze četiriju godišnjih doba iznad vrata, namještaj pretrpan školjkastim ornamentima koji odaju najgori ukus i teške reljefne ukrase oko ogledala, čovjek bi mogao povjerovati da se nalazi u vremenu Regentstva[2].

Ništa nije bilo raspremljeno. Toaletni stolić, prekriven kutijama s češljevima i jastučićima za puder, izgledao je kao da je nekome poslužio prethodne večeri. Dvije ili tri haljine različitih boja i lepeza osuta srebrnim listićima ležali su na dobro navoštenim parketima, a tabakera od školjaka, otvorena na ploči kamina, bila je, na moje veliko iznenađenje, puna još svježeg duhana.

Sve sam to primijetio tek nakon što mi je sluga, odloživši svijećnjak na noćni stolić, zaželio laku noć; i, priznajem, počeo sam drhtati kao list. Odmah sam se razodjenuo i legao te sam, kako bih stao na kraj tim glupim strahovima, ubrzo zatvorio oči okrenuvši se prema zidu.

No bilo je nemoguće ostati u tom položaju: postelja se ispod mene talasala, moji se očni kapci silovito razdvajali. Morao sam se okrenuti i pogledati.

Vatra koja je plamsala bacala je crvenkaste odsjaje po prostoriji, tako da se bez napora moglo razabrati likove na tapiseriji i lica potamnjelih portreta što su visjeli na zidu.

Bijahu to preci našega domaćina, vitezovi prekriveni željezom, savjetnici s vlasuljama, lijepe dame našminkanih lica i bijelo napudrane kose, s ružom u ruci.

Odjednom, vatra postade neobično živa; neka blijeda svjetlost obasjala je sobu te jasno vidjeh da je ono što sam smatrao pukim slikama zapravo stvarnost; jer zjenice tih uokvirenih bića micale su se, svjetlucale vrlo neobično; njihove su se usne otvarale i zatvarale kao usne ljudi koji razgovaraju, no nisam čuo ništa osim kucanja sata i fijuka jesenskog vjetra.

Uhvatio me nesavladiv užas, kosa mi se ježila iznad čela, zubi cvokotali kao da će se razbiti, hladni znoj oblio mi je cijelo tijelo.

Sat otkuca jedanaest. Posljednji je otkucaj dugo odjekivao, a kad se posve ugasio...

Oh! ne, ne usuđujem se reći što se tada dogodilo, nitko mi ne bi vjerovao, smatrali bi me luđakom.

Svijeće se same od sebe upališe; mijeh je počeo puhati u vatru premda mu nikakvo vidljivo biće nije nametnulo pokret te je hroptao kao astmatičan starac, dok je žarač poticao žeravicu, a lopatica uklanjala pepeo.

Zatim se jedna kafetijera bacila sa stola na kojemu je stajala te se uputila, klop-klop, prema kaminu i smjestila između ugaraka.

Nekoliko trenutaka potom naslonjači su se pokrenuli te su se, mičući uvrnute nožice na zapanjujuć način, poslagali u krug pred kaminom.

II.

Nisam znao što bih mislio o tome što sam gledao; no ono što sam tek trebao vidjeti bilo je još neobičnije.

Jedan od portreta, najstariji od svih – portret velikog bucmastog čovjeka prosijede brade koji je nevjerojatno sličio predodžbi što sam je stvorio o liku starog sir Johna Falstaffa[3] – gurnuo je glavu iz okvira kreveljeći se i, nakon velikih napora, provukavši ramena i okrugao trbuh između uskih daščica, teško skočio na pod.

Tek što je došao do daha, izvuče iz džepa na prsluku izvanredno malen ključ; puhne u njega kako bi provjerio je li mu cilindrična šupljina posve čista te poče otključavati sve okvire, jedan za drugim.

I svi se okviri proširiše tako da su likovi zatvoreni u njima lako mogli izaći.

Mali bucmasti župnici, suhe i žute udovice, magistrati ozbiljnih lica umotani u velike crne halje, kicoši u svilenim čarapama i vunenim kratkim hlačama koji podižu uvis vršak mača – svi ti likovi stvorili su toliko čudnovatu predstavu da sam se unatoč strahu morao nasmijati.

Te časne osobe posjedaše; kafetijera lako skoči na stol. Pili su kavu iz japanskih šalica, bijelih i plavih, koje su same od sebe dotrčale s jednog sekretera, svaka opskrbljena kockicom šećera i malom srebrnom žličicom.

Kad su popili kavu, šalice, kafetijera i žličice odjednom nestadoše te započe razgovor, zacijelo najneobičniji što sam ga ikada čuo; jer nitko od tih čudnih ćaskala nije razgovarajući gledao sugovornike: svi su pogledi bili prikovani uz sat.

Ni sâm nisam mogao od njega odvratiti pogled niti se suzdržati od toga da slijedim kazaljku koja se neprimjetnim koracima približavala ponoći.

Napokon otkuca ponoć; začu se glas, posve iste boje kao zvuk sata, koji reče:

Vrijeme je, treba plesati.

Cijeli skup ustade. Naslonjači se povukoše sami od sebe; tad svaki vitez uze ruku neke dame, a onaj isti glas reče:

Hajde, gospodo svirači, počnite!

Zaboravio sam reći da je na jednom dijelu tapiserije bio predstavljen talijanski koncert, a na drugom lov na jelene pri kojemu je nekoliko slugu puhalo u rog. Ti psetari i glazbenici, koji su do tog trenutka bili nepomični, kimnuše glavama u znak suglasnosti.

Maestro podiže štapić te s obje strane prostorije odjeknuše žive plesne harmonije. Najprije se plesalo menuet.

No brze note partiture što su je izvodili glazbenici loše su se slagale s ozbiljnim naklonima menueta: i tako se svaki par plesača nakon nekoliko trenutaka počeo vrtjeti poput zvučnog zvrka. Svilene ženske haljine koje su se gužvale u tom rasplesanom vrtlogu stvarale su poseban zvuk; šum krila jata golubova, reklo bi se. Vjetar koji se vrtložio odozdo silno ih je nadimao, tako da su izgledale poput zanjihanih zvona.

Gudala virtuoza klizila su preko žica toliko brzo da su iz njih izbijale iskre. Prsti flautista podizali su se i spuštali kao da su od živog srebra; obrazi psetara bili su napuhani kao baloni, a sve je to stvaralo poplavu tako užurbanih nota i trilera, tako zamršenih, nepojmljivih uzlaznih i silaznih ljestvica, da im ni sami demoni ne bi mogli ni dvije minute slijediti takt.

Tužno je bilo gledati kako se plesači naprežu ne bi li uhvatili ritam. Skakali su, prevrtali se u skoku, izvodili poluokrete, križali noge u zraku i poskakivali tri stope uvis, toliko da im je znoj, koji im je tekao u oči, kvario šminku i rupčiće. No uzalud su se trudili, orkestar je uvijek bio tri ili četiri note ispred njih.

Sat otkuca jedan; oni se zaustaviše. Ugledah nešto što mi je bilo promaknulo: ženu koja nije plesala.

Sjedila je u naslonjaču pokraj kamina i činilo se da uopće ne sudjeluje u onome što se događa oko nje.

Nikada, čak ni u snu, pred mojim se očima nije pojavilo nešto toliko savršeno; koža blještave bjeline, pepeljasto plava kosa, duge trepavice i plave šarenice, toliko bistre i prozirne da sam kroz njih vidio njenu dušu, jasno kao kamenčić u potoku.

I osjetih, ako mi se ikada dogodi da nekoga zavolim, to će biti ona. Skočih iz postelje iz koje se do tog trenutka nisam mogao maknuti i krenuh prema njoj, vođen nečim što se događalo u meni, a da to nisam mogao objasniti; nađoh se na koljenima pred njom, držeći njenu ruku u svojima, razgovarajući s njom kao da je poznajem dvadeset godina.

Ali, nekim čudnim čudom, i dalje joj govoreći, mahao sam glavom u ritmu glazbe koja nije bila prestala; i usprkos tome što sam bio na vrhuncu sreće jer razgovaram s toliko lijepom osobom, stopala su mi gorjela od žudnje da zaplešem s njom.

No nisam joj se to usudio predložiti. Čini se da je razumjela što želim, jer je ruku koju nisam držao podigla prema brojčaniku sata:

Kad kazaljka bude ondje, vidjet ćemo, dragi moj Théodore.

Ne znam kako se to dogodilo: nisam se nimalo iznenadio što je čujem da me zove po imenu te nastavismo razgovarati. Napokon odzvoni najavljeni sat, a glas srebrnastog tona ponovno zatreperi u sobi i reče:

Angéla, možete plesati s gospodinom, ako vas to veseli, ali znate kakve će biti posljedice.

Svejedno, odvrati Angéla mrgodnim tonom.

I savije svoju bjelokosnu ruku oko mojeg vrata.

"Prestissimo!", uzviknu glas.

I počesmo plesati valcer. Grudi mlade djevojke dodirivale su moja prsa, njen baršunasti obraz okrznuo bi moj, njen slatki dah lebdio je na mojim usnama.

Nikada u životu nisam osjetio ništa slično; živci su mi podrhtavali poput čeličnih opruga, krv mi je kolala žilama poput bujice lave te sam čuo kako mi srce lupa poput kakvog sata obješenog o uho.

Ipak, u tome nije bilo ničeg bolnog. Bijah preplavljen neizrecivom radošću i bio bih rado zauvijek ostao u tom stanju; i premda je orkestar utrostručio brzinu, nismo se morali ni najmanje naprezati kako bismo ga slijedili.

Zadivljeni našom okretnošću, nazočni su vikali bravo! te iz sve snage pljeskali dlanovima koji nisu stvarali nikakav zvuk.

Angéla, koja je dotad plesala nevjerojatno energično i točno, odjednom se doimala umornom; osjećao sam njenu težinu na ramenu, kao da je noge izdaju; njena malena stopala, koja su tek trenutak ranije jedva dodirivala pod, sad su se od njega odvajala sporo, kao da su opterećena olovnim utezima.

Angéla, umorni ste, rekoh. Odmorimo se.

Rado, odgovorila je brišući rupčićem čelo. No dok smo mi plesali, oni su sjeli; ostao je samo jedan naslonjač, a nas je dvoje.

Što nas briga, lijepi moj anđele? Uzet ću vas na koljena.

III.

Bez i najmanjeg prigovora Angéla sjedne, obgrlivši me rukama kao bijelim šalom, skrivajući glavu na moje grudi ne bi li se malo zagrijala, jer postala je hladna kao mramor.

Ne znam koliko smo dugo ostali u tom položaju, jer su mi sva osjetila bila obuzeta kontemplacijom tog zagonetnog i fantastičnog bića.

Izgubio sam svaki pojam o vremenu i prostoru; stvarni svijet za mene više nije postojao i sve veze koje su me spajale s njim bijahu prekinute; moja duša, oslobođena iz svojeg zatvora od blata, plivala je u neodređenosti i beskraju; razumio sam ono što nijedan čovjek ne može razumjeti, Angéline su mi se misli otkrivale, a da ona nije morala ništa reći; jer duša joj je sjala u tijelu kao u alabastrenoj svjetiljci te su zrake iz njezinih grudi probijale moje s kraja na kraj.

Ševa zapjeva, blijeda svjetlost zatitra na zavjesama.

Čim ju je spazila, Angéla brzo ustane, oprosti se od mene, učini nekoliko koraka, krikne i sruši se.

Užasnut, skočih da je podignem... Krv mi se ledi kad se samo sjetim: nisam našao ništa osim kafetijere, koja se razbila u tisuću komadića.

Vidjevši to, uvjeren da sam bio igračka neke đavolske iluzije, onesvijestih se od užasa.

IV.

Kad sam došao k sebi, bijah u svom krevetu; Arrigo Cohic i Pedrino Borgnioli stajali su mi pokraj uzglavlja.

Čim sam otvorio oči, Arrigo usklikne:

"Ah, napokon! Već ti gotovo cijeli sat trljam sljepoočnice kolonjskom vodom. Kog si vraga radio prošle noći? Jutros, vidjevši da ne silaziš, ušao sam u tvoju sobu i našao te kako ispružen na podu, odjeven à la française[4], grliš komadić razbijenog porculana kao da je mlada i lijepa djevojka."

Bogami! To je vjenčano odijelo mojega djeda, reče drugi, podižući skut kaputa od svile s cvjetnim zelenim uzorkom na ružičastoj podlozi. To su oni gumbi od stakla i filigrana koje nam je toliko hvalio. Bit će da ga je Théodore našao u nekom kutu i odjenuo za zabavu.

No, zbog čega ti je pozlilo?, doda Borgnioli. To pristaje kakvoj kaćiperki bijelih ramena; čovjek joj razveže vrpce, skine ogrlicu, šal, i eto lijepe prilike za prenemaganja.

Obuzela me neka slabost; to mi se ponekad događa, odgovorih suho.

Ustao sam, skinuo svoje smiješno odijelo.

I onda smo ručali.

Trojica mojih drugova jeli su mnogo i pili još više; ja nisam jeo gotovo ništa, a sjećanje na ono što se dogodilo izazivalo je u meni čudnu odsutnost.

Nakon ručka, budući da je lijevalo kao iz kabla, nismo mogli izaći; svatko se zabavio kako je znao. Borgnioli je bubnjao ratničke koračnice po oknima; Arrigo i domaćin igrali su dame; a ja sam izvukao iz svojega bloka list finoga papira i počeo crtati.

Premda to uopće nisam namjeravao, gotovo nevidljivi tragovi što ih je ostavljala moja olovka dočarali su, s čudesnom točnošću, kafetijeru koja je odigrala tako važnu ulogu u noćnim prizorima.

Zapanjujuće je koliko ta glava nalikuje mojoj sestri Angéli, reče domaćin koji je, završivši partiju, preko mojega ramena gledao što radim.

Zaista, ono što mi je maločas izgledalo kao kafetijera zapravo je bio blagi i melankolični Angélin profil.

Tako mi svih svetaca! Je li živa ili mrtva?, uskliknuh drhtavim glasom, kao da mi život ovisi o njegovom odgovoru.

Umrla je, prije dvije godine, od upale pluća nakon jednog plesa.

Avaj!, odgovorih bolno.

I zadržavajući suzu koja je gotovo pala, vratih papir u blok.

Upravo sam shvatio da za mene više nema sreće na ovome svijetu!

ONUPHRIUS

ili fantastične muke jednog štovatelja Hoffmanna

Mislio je da su oblaci od pamuka, a snijeg od šećera…[5]

Gargantua, Knjiga 1., poglavlje XI.

Kling, kling, kling! Nema odgovora. Zar nije doma?, reče djevojka.

Povuče još jednom uzicu zvonca; nikakav se zvuk nije začuo iz stana: nije bilo nikoga.

Čudno je to!

Ugrizla se za usnicu, rumenilo srdžbe prenijelo se s njenih obraza na čelo; počela je silaziti stubama, korak po korak, vrlo polako, kao protiv volje, osvrćući se da vidi ne otvaraju li se fatalna vrata. Ništa.

Na uglu ulice, izdaleka spazi Onuphriusa, koji je hodao po sunčanoj strani, najbezbrižnijeg izraza na svijetu, zaustavljajući se pred svakim izlogom, gledajući pse kako se tuku i derane kako se igraju okruglim pločicama, čitajući natpise na zidovima, sričući imena na cimerima, poput čovjeka koji ima pred sobom cijeli sat i nema nikakvog razloga za žurbu.

Kad se našao pred njom, zjenice mu se raširiše od zabezeknutosti: nije mislio da bi je tu mogao sresti.

Što! To ste vi, već?! Koliko je sati?

Već! Zbilja galantno! Što se pak vremena tiče, trebali biste sami znati, nije na meni da vam govorim koliko je sati, reče djevojka mrgodnim tonom, no ipak prihvaćajući njegovu ruku. Sada je pola dvanaest.

Nemoguće, reče Onuphrius. Upravo sam prošao pokraj Crkve svetog Petra, bilo je tek deset; nema ni pet minuta, dao bih ruku u vatru; kladim se.

Nemojte stavljati ništa u vatru i nemojte se kladiti, izgubili biste.

Onuphrius se zainati; kako je crkva bila tek pedesetak koraka udaljena, Jacintha, kako bi ga uvjerila, pristane otići onamo s njim. Onuphrius se držao pobjednički. Kad su se našli pred portalom:

Evo ga!, reče Jacintha.

Da su sunce ili mjesec stajali ondje umjesto brojčanika, on se ne bi više iznenadio. Bilo je prošlo pola dvanaest; on izvuče binokl, rupčićem obriše stakla, protrlja oči ne bi li razbistrio vid; dugačka je kazaljka hitala na sastanak sa svojom mlađom sestrom