Kćerka

By Zvonimir Majdak

„... Da li ga je tada nazvala ubojicom ili mu se to samo pričinilo? Nije mu bilo žao što se tom riječju optužbe obratila. Još mu se tako izravno i prisno nikad nije obratila! Kao kćerka ocu. Zar nije učinio sve da se zbliže, da je zadrži u svom životu? Konačno se to ostvaruje. Zar nije iz svoje skromne mašte izvukao neslućene pojedinosti i slike? Pogubljenje Maslina nijedan svjedok ne bi vjernije opisao. Bila je sretna, zanesena, dok joj je pripovedao. Uz njegovu pomoć još je više zavoljela svog oca, a nadao se, i njega, Pavla Polara. Više je neće mučiti niti ucjenjivati muškarac u bijeloj košulji kome se podavala samo da se domogne iz tajnog arhiva materijala o svome ocu. Sve je to sada suvišno, nevažno, nepotrebno. Sabina je doprla do istine i tu se valja zaustaviti, jer bi idući korak već mogao biti korak u maštu. Sve je riješeno, jer on se neće braniti. Pristat će da bude u njenim očima i mislima za vječnost treći vojnik u streljačkom stroju koji puca u Maslina...“

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Sep 28, 2018
• ISBN: 9788829518067

Book preview

Zvonimir Majdak

KĆERKA

Impresum

Copyright © 1986 Zvonimir Majdak

Copyright za digitalno srpsko izdanje © 2013 Agencija TEA BOOKS

Copyright za fotografiju na koricama © 2012 Luka Klikovac

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

Prvi dio

1.

Pavao je Polar lebdio u vodoravnom položaju, licem prema tlu. Prepoznao je podrumsku prostoriju. Uza zid bijahu poredane mnogobrojne bačve. Od najveće u kutu pa do najmanje pred željeznim vratima, koja je izgledala nova i nabrekla, poredak po obujmu besprijekorno je poštivan. Kao da je vlasniku bilo osobito stalo da dobije taj silazni niz, pa je u dogovoru s vrsnim bačvarom, kome je to bilo životno djelo, opremio svoj podrum bačvama čiji je sklad mjera i oblika upučivao na zaključak da su obilježja srodnosti data namjerno, s nekim ciljem.

Po pjeskovitom tlu podruma još bijahu razasuti triješče i blanjevina. Uvijek kad ga je mučio taj san Pavao je uočavao pojedinosti koje nisu pripadale mjestu. To je povećavalo njegov strah. Držao je to nedvojbenim znakom da se našao nad još jednim mjestom gdje je zakopao leš nepoznatog muškarca.

Kretao se zrakom ne dodirujući predmete, u smjeru najveće bačve. Čep na njoj bijaše ogroman. Izdahnuo bi pod težinom da slučajno iskoči i prokotura se preko Pavlove kralježnice. Svladavajući udaljenost bestežinski strelovito Pavao se zaustavio iznad velike bačve. Sve drugo je iščezlo. Ne začudi se da je velika bačva u lošem stanju. Dužice, koje su izvađene iz trupaca sve samih gorostasnih hrastova, osušile su se i razmakle, tako da je između njih zjapio otvor širine palca a i veći. Kao da godinama u bačvi nije čuvana ni najbezvrednija tekućina a kamoli vino iz čuvenih okolnih vinogorja. Obručevi više nisu stezali i držali u čvrstom zagrljaju moćne dužice. Neoprezan dodir i velika bačva urušit će se bez glasa.

Tek što je to pomislio, Pavao počne pogledom rovati ispod postolja na kome je počivala. U hladnom pijesku naiđe na suhe, neoštećene, neizgnječene – iako u dubini pod teškom posnom zemljom – divlje trave s neke krčevine, glogove grane u cvatu, oštro, bodljikavo bilje s međe. Kao da je otkrio napušteni iskop, istrošenu jamu koju sada ljudi pune otpacima i nečisti, trnjem i korovom.

Onda se ovaj sloj razmakne i posve nestane a on ugleda kamenje navaljano u obliku humke. Zadrhće, stane se gušiti. Znao je da je leš tu, pritisnut kamenjem što su ga donijele i naslagale njegove ruke. On je ubojica! Čovjek u podrumu, ispod velike bačve, u jami, ispod trnja i kamenja, njegova je žrtva. Nije potrebno odmaknuti ni najlakši kamen pa da ugleda jeftinu, crnu, zgužvanu tkaninu odijela na leđima nepoznatog muškarca. Sve se samo od sebe razmiče i otkriva i nudi užasnutom pogledu Pavla Polara...

* * * * *

Izbio je na površinu jave kao čep zadržavan silom pod vodom te s olakšanjem otvori kapke. Obrisi sna još se nisu sasvim raspršili. Lelujali su u polumraku sobe. Trenutak jutarnje tišine, bez graje ptica u krošnjama kestenova i buke prvih autobusa pri dolasku iz radničkih naselja, pomogao je da se posljednji pramenovi more raziđu. Onda se pokrene na ležaju da provjeri je li budan. Zašušti pokrivač, uši mu se napune šumovima iz jastuka. Ponovno je bio na sigurnom. Spašen suočenja s lešom. Iako se san ponavljao u različitim varijantama, lice još nikad nije vidio: samo beživotno tijelo prosječne visine.

Iz susjedne sobe dopire zdravo, usporeno disanje supruge Olge.

Hoće li mu uspjeti ponovno usnuti ili će svitanje čekati prevrćući se na zgužvanoj plahti koja je sinoć dočekala, svježa i ravna, njegovo pedesetogodišnje tijelo. Da li da se naglo uspravi riskirajući gubitak ravnoteže krvotoka, kobni izljev u mozak, i tako ošamućen, pomažući se rukama, pričeka da se kovitlaci smire u žilama i on bude sposoban koračati stanom, obilazeći redom zahod, kupaonu, kuhinju, dvorišni balkon, udišući vjetrić koji ovdje između višekatnica, kao u nekom klancu, neprestano napuhava i iskušava svoja krila...

– Neće me biti do predveče – reče supruga odlazeći na posao. – Imamo nekakav sastanak.

Rano poslije podne Polar se odveze autom u smjeru sjeveroistočne Hrvatske. Šezdesetak kilometara od Zagreba, u pitomom i siromašnom kraju nalazi se njegovo rodno mjesto Zorna, selo na hrptu jednog od brežuljaka koji se valovito spuštaju prema dolini Save.

Od vremena do vremena Polar je posjećivao rodno mjesto. Nerado je i sebi priznavao da dolazi češće nego kad su mu roditelji bili živi. Obilazak staraca ima li plemenitije pobude, jednostavnijeg i istinitijeg razloga? Umrli su odmah po svršetku rata, nakon oslobođenja zemlje, baš kao iz nekog prkosa. Kao da su željeli pokazati slabićima i kolebljivcima da su u stanju izdržati najteže kušnje što ih ljudskom stvoru namjenjuje ratno doba. A potom, okrepljeni prvim danima slobode, bez straha od vojski i hoće li biti živih da ih pokopaju, ravnodušno izdahnuti. Kao da nisu željeli uživati u slobodi i pobjedi.

U ono vrijeme, a to nije davno, Polar je koristio svaki prolazak ovim krajem da šoferu naredi neka skrene i kako zna prevali limuzinom onih pet kilometara neprikladnog puta što vijuga brežuljcima. Tako prašnjavim ljeti, tako blatnjavim ujesen...

Jednom, banuli su iznenada, tek da se provezu Zornom, s kraja na kraj sela. Bijaše vrijeme kosidbe livada, po živicama je visilo pramenje sijena očešljano s taljiga. Kao što su neočekivano prispjeli, tako se neočekivano i pljusak sručio na njih. Promočeni debelim kapima dok su trčali prema autu, sklone se u njegovu pregrijanu unutrašnjost. Oblije ih znoj, ševrolet bijahu parkirali na čistini pokraj crkve. Možda na istom mjestu gdje je strijeljan Maslin.

Smračilo se. Do prave noći bijaše još nekoliko sati. Pala prijevremena, nezdrava tama koja u sebi nosi zle slutnje i nespokoj čak i kad je putnik blizu svoga doma.

Kiša je lijevala. Vjetar je bacao mlazove o stakla. Prozori su se zamaglili. Grmljavina bijaše jasna i reska a munje žarke žile, bičevi što šibaju crna nebesa.

Nevrijeme je polagano jenjavalo ali kiša nije prestajala. Nastavila je padati smireno i postojano, baš po volji ratara. Kiša koja napaja tlo, ne leti po njemu u jaruge.

Spustio se i pravi mrak. Sat nije varao. Šofer upali motor, pusti duga svijetla koja udare o stijene crkvene lađe. Oprezno se spuste mokrom travom na put. Lokva do lokve, sve dokle su svijetla dosizala. Po površini barica skakutali su mjehurići kao da voda vrije. Ljuljajući se, šljapkajući nisu prevalili ni stotinjak metara a već su zagrezli u blato, iz kojeg šofer, vičan najlošijim putovima, nije mogao ni naprijed ni natrag.

Noćeći pod krovom seljaka Kranjca Polar dugo nije mogao usnuti. Nije navikao tako rano lijegati. Život u gradu čovjeka njegove moći i obaveza nije imao noćnih ograničenja. Noćeći bez velikih priprema i pregovora, jer u tim krajevima i nepoznati namjernici ugošćuju se bez krzmanja i naknade, Polar je zurio u gole daske tavanice, bijesan što je uhvaćen u klopku nevremena i blata na seoskom putu.

Šofer se Mato na drugom krevetu ispružio miran i spokojan, siguran da auto u kaljuži, koliko god vremena bila opasna, priče o križarima istinite, nitko neće ni dirnuti. Šmajser je tih godina uvijek držao na stražnjem sjedalu. Bijaše Mato u neku ruku Polarov i šofer i naoružani pratilac. Oružje je objesio na uzglavlje kreveta. Zveckalo je dok se okretao na perinama.

Te noći Polar je prvi puta usnio leš. Drugo jutro, umivajući se na suncem obasjanom dvorištu, ugleda nakrivljeni, prazni ambar. Polar ga na svoj užas prepozna kao mjesto gdje je pokopao mrtvaca! Ispod tog ambara u koji je skamenjen, raskopčan i neobrijan, zurio. Zamalo da ne dohvati lopatu i počne otkopavati. Jedva se otrgao tom porivu. Domaćica ga je zvala u kuhinju.

Od te noći san se bezbroj puta ponavljao, pa ga više nije držao noćnom morom koje se ne može osloboditi, već istinom koja je izabrala taj način da ga podsjeća na čin koji je izvršio i koji nastoji zaboraviti. Budio se zadihan i zdvojan. Zar je zaista ubojica? Zašto je smaknuo tog čovjeka? Što mu je ovaj učinio? Lična osveta ili je izvršavao naređenje? Potajice ili javno, pred okupljenim narodom, kao član streljačkog voda...?

Tokom dana bi se oporavio, iako nikad potpuno. Samoća je pogodovala vraćanju misli na mrtvaca pa je oko sebe okupljao suradnike i šalio se. Nikakvim vidljivim poremećajem, znakom, trzajem nije upućivao sugovornika da se još, eno, jutros smatrao ubojicom koga će uskoro lišiti slobode.

Bio je sklon povjerovati, zbrkano ispitujući prošlost, da san vuče porijeklo iz dana ratovanja. Možda je on odraz koji luta i vraća se odbijen od samih zvijezda, odraz mučne radoznalosti s kojom je promatrao izvršenje smrtne kazne nad Maslinom.

Događaj se zbio prve ratne godine. Majka ga je uz pomoć suza odvraćala da ne ode u šumu i ostavi ih same. Onda je nekoliko skupina mještana odvedeno u logor. Nitko se nije vratio, iako su tvrdili, trpajući ih na kamione, da se nikome ništa neće dogoditi. Zar su svi optuženi, pitali su se mještani. Zar nikome nije dokazana nevinost...?

Česta i nagla izmjena šarolikih vojski kao da je poticala na zločinstva i do tada nepoznate bezdušne postupke. Tokom jednog zastanka u Zorni, gostioničar iz obližnjeg trgovišta Maslin, sada na čelu krvoločne družine i sam je zasukanih rukava učestvovao u smaknućima koja su izvršena u roku od pola sata tamo gdje su žrtve zatečene: kraj bunara, u voćnjaku, u sobi ispred psihe, nad jaslama.

Izvršiocima se očito žurilo, možda su i njih progonili, pa žrtve nisu skupili i onda ih uz kundačenje vodili do mjesta pogubljenja, kao inače, ispunjavajući na taj način dodatnom grozom i užasom slučajno pošteđene, već su ubijali bez pripreme, na licu mjesta. Žurba je vojnike učinila izuzetno površnima pa su žrtve izdisale polagano, mučeći se. U ulozi zapovjednika Maslin je prednjačio. Navodno se slikao s odrubljenom glavom sjedokosog muškarca, ali je fotografija ispala nejasna.

Kasno u ljeto partizani su opkolili Maslina i njegove vojnike umorne od divljanja i zvjerstava. Pričalo se da je htio skočiti kroz prozor, bosonog i samo u gaćama. Vodio je ljubav s Gizelom Hurt, sitničarkom iz Pavlovca, u magazinu željezničke stanice.

Mještani su zahtijevali da ga se pogubi u Zorni. Nije bilo jednostavno ispuniti različite prijedloge i želje. Uporna majka Komin, čiji su ukućani također ubijeni, uspjela je da promijeni već donešenu odluku da se gostioničar strijelja negdje na rubu šume.

Dovezli su ga na kolima već istrošenih osovina, pa su kotači cviljeli i teturali. Sjedio je odostraga, vezanih ruku, između dva naoružana pratioca. Odjeven u crno, dugački crni kaput, djelovao je kao svećenik koji će samog sebe ispratiti u grob. Zaprega se zaustavila ispred nedovršene zgrade mjesnog ureda. Između nje i crkve, na prostoru gdje se ljeti na crkveni god smjeste pečenjari i licitari, stajalo je nekoliko stupova cigle. Maslina su doveli pred stupove cigle. Obuzet predsmrtnom slabošću on se ljuljao. Narede mu da zauzme klečeći stav. Majka Komin povika, čupajući kose, da želi tu zločinačku svinju vidjeti obješenu o gredu svoje obudovjele kuće. Oficir koji je rukovodio izvršenjem smrtne kazne nije se dao smesti povicima i proklinjanjima. Tri vojnika s puškama različite dužine i porijekla na mig oficira ispale u osuđenog po dva metka. Pao je na lice. Na lojtrama, ne mareći hoće li ih zakrvaviti, odnijeli su ga na groblje i zakopali u kutu uza samu živicu.

Mladić Pavao prisustvovao je strijeljanju. Promatrao je, u društvu šutljivih mještana, iz neposredne blizine, pridržavajući se vlažnim dlanom o zid mjesnog ureda.

* * * * *

Otkako je u mirovini Polar češće nego inače posjećuje Zornu. Pomalo protiv svoje volje, jer je mjesto doživjelo tužnu preobrazbu koja je započela još u ratnim danima. Opustjelo je. Kuća u kojoj se rodio, iz koje je pobjegao u šumu, pripadala je sada doseljeniku iz južnih krajeva. Polar ju je jeftino prodao. Tada ga je Zagreb neodoljivo privlačio i opijao. Prodao ju je bez dvoumljenja, s nepromišljenom lakoćom koju sada ispašta svaki put kad se proveze pored nje, trošne, neoličene, zapuštene. Pokušava barem u duhu spasiti njenu sliku primljenu još u djetinjstvu. Ali ni obrisi, koliko god nježni, bez oštrih bridova i hrapave površine, ne odoljevaju stvarnoj oronulosti. Suh jesenji dan proveden u njenoj blizini izaziva sjetu i dovodi Polara u napast da zaviri kroz otvoreno okno u unutrašnjost „velike" sobe. Dugotrajne pak kiše raskvase ne samo tlo već preuzmu i temelje kuće. Crijep leži umorno i ugaslo. Nikad više neće dobiti proljetni sjaj. Zidovi bolesno nabubre, drveće klone a gnjila šuplja mjesta ispune oborine... Svaki korak je bliže nekom klonuću i propasti...

Zbog toga se događa da se uopće ni ne uveze u mjesto, već automobil parkira u voćnjaku jedne spaljene kuće a potom pješice krene dalje.

Spuštao se u livade i stazom utabanom papcima stoke koja je slijedila potok stizao do groblja. U zadnje vrijeme nije propuštao da uđe u groblje i provede izvjesno vrijeme u tišini koju su narušavali njegovi koraci. Ali ne glasno ječanje žedne zemlje, već pucketanje korova koji je gazio polako napredujući, zamišljeno, između grobova. Tu, ispod kržljave lipe, očito samonikle, bijahu pokopani njegovi roditelji i brat, devetomjesečna beba, Mihael.

Groblje je potpuno, na svoj način, odražavalo sudbinu mjesta. Istinabog, ni u najboljim danima stanovnici Zorne nisu marili za pokojnike. Spomenik od prostog isklesanog kamena, bez ukrasa i fotografije, bijaše i u mirnodopsko vrijeme rijetkost, u vjetar, u posnu zemlju bačen novac koji se nikad neće vratiti, pa bi bila ludost uređivati takav grob, čupati puzavice ili njegovati cvijeće. Dojam zapuštenog seoskog groblja bijaše neodoljiv. Samo pred Dan mrtvih poneka humka osvane dotjerana izgleda, korov iščupan, lopatom dan oblik zemlji...

Ispočetka Polar se u sebi žestio zbog očiglednog nemara i nedostatka poštovanja prema posljednjem počivalištu. Nigdje nije vidio takvo odbijanje mrtvih od strane živih. Čičak, sjemenke trave, zrnje ispalo iz tobolaca, sve se to hvatalo o njegove nogavice. Čak u Zagrebu, razodijevajući se u kupaonici, pronalazio je travke s groblja koje su ga podsjećale gdje je proveo sunčano popodne. Pažljivo je pregledavao odjeću i uklanjao s nje tragove izleta, kao da se radi o tragovima zlobne ljubavnice koja glumi strast samo da bi u tobožnjem zanosu zadala što više ugriza i ogrebotina, ostavila ruž na rukavu a vlas oko dugmeta na kaputu...

Zajednički grob roditelja i nikad viđenog, i baš zbog toga osjećanog kao naročit gubitak, nejakog brata Mihaela, Polar je držao umjereno uređen, neupadljiv, kako ne bi izazvao zlobu nekog oskvrnitelja.

Na tako zapuštenom grobljanskom zemljištu, čija je samo jedna strana bila od polja ograđena nakrivljenim plotom od dasaka a ostale tri divljom živicom, grobovi bez križa kao da nisu ni postojali. Skrivala ih je visoka trava koju nikad nitko nije kosio.

U najudaljenijem kutu, nasuprot ulazu, tamo gdje su bacani rijetki osušeni vijenci, tamo su sahranjivani mrtvaci bez igdje ikoga svoga, ljudi bez ikakve važnosti, a koji su nekim slučajem Zornu izabrali za mjesto gdje će izdahnuti. Sasvim sigurno ne bijaše to sračunata odluka. Polar se sjeća nekog skitnice za koga su tvrdili da je u mladosti bio kotlokrpa. Pokopan je uz posprdni šaljivi obred u prisustvu samo muških. Svi su bili i grobari i žalobna povorka.

Tu, u tom draču, uz samu živicu pokopan je bez lijesa i Maslin. Krv mu se sigurno nije ni ohladila kad su ga spustili u raku. Svima se tada žurilo. I mrtvog željeli su ga se što prije riješiti...

2.

Nekako se već navikao da poslije noći, u kojoj se po tko zna koji put suočavao s nepoznatim mrtvim muškarcem, sjedne u automobil i zaustavi tek na prilazu Zorni. Zadubljen u misli sjedi gledajući krajolik. Odmara se od svega što ga je