Herbarij – priče o biljkama

By Jana Prević Finderle and Hana Vrca

Druga prozna knjiga Jane Prević Finderle nastaje i kao nastavak i kao svojevrsna suprotnost autoričinu prvijencu, „Mostu od sedre“. Nastavak, jer se i dalje radi o kratkim prozama nadahnutim osobnim doživljajima, pisanim na jednostavan i neposredan način; suprotnost, jer je „Most od sedre” bio posvećen putovanjima i susretima, to jest horizontalnom kretanju kroz prostor, dok je „Herbarij”, koji govori o životu bilja i o najbliskijim ljudima, usmjeren vertikalno – kretanje kroz prostor zasjenjeno je kretanjem kroz vrijeme. Jer svaki, pa i ovaj herbarij, između ostalog je i knjiga sjećanja.

Osjetljivost Jane Prević Finderle za raslinje nije stvar suvremenih trendova, iako se potreba za stvaranjem herbarija od riječi možda javlja i pod utjecajem sve jače opće svijesti o važnosti zelenila u doba klimatskih promjena. No autorica ove knjige od najranije dobi živi u bliskoj povezanosti s biljkama, stoga može govoriti o njima iz posve osobne, gotovo lirske perspektive, autentičnim jezikom jednostavne prisnosti.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Oct 18, 2023
• ISBN: 9789538313776

Book preview

Alpski makovi

(Papaver alpinum rhaeticum)

Na planinarenju Dolomitima moj muž zaključuje: „S tobom se može normalno planinariti tek nakon što pređeš dvije tisuće metara, pa nestane bilja zbog kojeg stalno zastajkuješ."

Sa svakog planinarenja vraćam se s kiticom nekog mirisnog bilja koje ću osušiti za čaj, ili barem zastajem usput da pozobljem maline uz stazu i uberem koju sočnu kupinu, kad me već izgrebla. Špajza nam je puna platnenih vrećica koje zamirišu onome tko ih okrzne, a zimi se grijemo uz čajeve. Memorija mobitela puna je fotografija biljaka koje su me opčinile ljepotom.

Kako u planini stižemo u područje golog stijenja, tako ubrzavam korak i više ne zastajkujem. A onda me iznenadi žuti planinski mak, provirio u siparu. Prvi put vidim tu biljku krhkih latica. Zastanem, čučnem pored njega, pokušavam fotografirati radost žute boje u ovom sivom svijetu kamena. Podignem glavu, a muž mi je već odmaknuo, požurujem prema njegovoj silueti i dalje nasmiješena zbog žutog iznenađenja.

Badem

(Prunus dulcis)

Jedne zime za vrijeme studija dolazi mi u posjet prijateljica iz Praga. Obilazimo smrznuti Zagreb i Daruvar, a zatim ona kaže da bi htjela na more, do Pule. Želi vidjeti amfiteatar. Tamo sam dotad bila dvaput u životu; sjedamo zajedno u neki ranojutarnji bus, s povratnim kartama, i odlazimo prošetati po Puli. Gorski kotar prepun je snijega, vozimo se satima i obje smo iznenađene kad iz zime ulazimo u nešto nalik proljeću. Kroz prozor gledam rascvala bijela stabla ne znajući da su to bademi. Nikad nisam bila na moru u ovo vrijeme.

Provodimo dan na suncu, obilazimo arheološke ostatke te predvečer krećemo natrag u zimsko sivilo Zagreba.

Odselivši u Istru, upoznajem bademe, mendule. Obožavam njihov cvat, prvi nagovještaj završetka zime, to hrabro cvjetanje u veljači.

Bagrem

(Robinia pseudoacacia)

Ne znam ima li tako zamamnog mirisa kao što je onaj bagremove šume u cvatu. Još kao djevojčica hodala bih s mamom pod otežalim granama punim grozdastih cvjetova koje smo brale i zatim doma pohale u tijestu za palačinke. Krošnje pune glasnog zuja pčela mirisale su na šećer. Pila sam i sok napravljen od bagrema, no u njemu se ta prekrasna proljetna aroma ipak uguši u šećeru i limunu, ništa nije prekrasno poput svježeg cvijeta.

Planinareći s kćeri, prolazimo šumarkom bagrema. Pričam joj kako sam to cvijeće jela kao djevojčica, pa ga i ona zaželi probati. Ni ja ga dugo nisam okusila, pa berem grozd još neotvorenih cvjetova. Okus i hrskavost pupova podsjećaju na slatkoću mladog graška. Ona je oduševljena. Zastajemo i beremo bagrem, prvo ga jedemo, zatim beremo još, za doma.

U dnevnom boravku, na stoliću, stoji zdjela za slatkiše puna mladih cvjetova. S čuđenjem gledam djecu kako ih zoblju u prolazu, kao da su bomboni, dok kuću ispunjava opojan miris.

Bazga

(Sambucus)

Bazga je uvijek bila kraljica samoniklih plodova. Kao dijete nestrpljivo sam čekala da mama počne pržiti njene mirisne cvatove u hrskavom tijestu, a bazgin je sok najbolje osvježavao u vrućim ljetnim danima. Kako smo je voljeli, svima je bilo žao rezati bazgu, pa se uskoro raširila čitavim voćnjakom, a poslije je visokim granama sakrila i napuštenu ujakovu kuću u dvorištu.

U Pazinu sam nastavila obiteljsku tradiciju branja bazge. Brali smo po okolnim šumarcima i spravljali sok. Pamtila sam da cvijeta u svibnju, za sestrin rođendan, a dozrijeva za sinovljev, u kolovozu. Tad bismo išli u lov. Sok, a poslije i pekmez od bazge darivali smo kao deliciju u mnogim prigodama. Sve prirodno, bez konzervansa, samo šećer i limun. Jednu takvu bocu darovala sam i svekrvi.

Kolegice s posla došle su joj na kavu i htjela se pred njima pohvaliti vrijednom snahom. Dohvatila je onu bocu i počela je otvarati, a boca je eksplodirala i sve ih zalila smrdljivim pokvarenim sokom bazge. Bilo je očito da je prirodan, bez konzervansa!

Bazga

Blitva

(Beta vulgaris)

U mom vrtu uvijek ima blitve. Ne zato što je sadim, ona sama preživljava u svim groznim uvjetima koje joj pružam te uporno i dalje raste, godinama. Kad nema ničega, znam da ima blitve. U vremenima krize, kad ostanem bez posla, jedemo je s krumpirom, u pitama, kao prilog, samo s češnjakom i kako god je se