Car na Mjesecu

By Fran Frković

Za svoj deseti rođendan, blizanci Leon i Lisa dobili su dva najbolja poklona na svijetu. U društvu svojeg crnog mačka Cara kreću na drugi kraj svijeta promatrati lansiranje rakete na Mjesec, no planove im kompliciraju dvojica negativaca s opasnim planovima. Blizanci su u tjedan dana doživjeli toliko avantura, i otkrili barem tri nevjerojatne tajne, da nije bilo druge nego sve zapisati u knjigu.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Fran Frković
• Release date: Aug 21, 2022
• ISBN: 9798201126209

Book preview

Copyright © 2022 Fran Frković

Sva prava zadržana.

Niko, Lovro, Lu - prva knjiga, samo za vas.

DESETI ROĐENDAN

KONZERVA MAČJE HRANE NA POVRŠINI MJESECA

KAD JE OTVORIO oči, Leon je iznad sebe ugledao beskrajno crnilo prešarano zvijezdama, a sebi pod nogama sivu pustinju. Duboko je udahnuo. Srce mu se ubrzalo. Pogledao je ispred sebe, još jednom duboko udahnuo, te oprezno zakoračio. Desno stopalo polako se pomaknulo, i bijela čizma se utisnula u finu prašinu. Leon je prebacio svoju težinu na desnu nogu, te zatim pažljivo pomaknuo lijevu nogu. Uspio je! S obje noge čvrsto je stajao na Mjesečevoj površini, dok se iznad njega prostiralo crno nebo puno sjajnih zvijezda, a usred svega, daleko na horizontu, nalazio se plavo-zeleno-smeđi planet. Leon se osvrnuo desno, i vidio Lisino bijelo svemirsko odijelo upravo u trenutku kad je ona napravila svoj drugi korak.

- Leone, hodamo! Po Mjesecu! - oduševljeno je rekla njegova sestra blizanka Lisa u mikrofon svojeg svemirskog odijela. Zvučnik u Leonovom odijelu ponovio je njezine riječi uz ponešto krčanja, no Leon je jasno razumio što govori. Nije se mogao sjetiti da je ikad u svom devetogodišnjem životu čuo Lisu više uzbuđenu nego upravo u ovom trenutku.

- Lisa, idem probati kako je to skakati po Mjesecu! Nema gravitacije!

- Što? Nemoj! Ima gravitacije!

- Ma ima kao nešto malo, ali gotovo da je nema!

- Leone, nemoj. Ima gravitacije. Pasti ćeš. - pokušala ga je odgovoriti Lisa.

- Osjećam kao da mogu skočiti deset metara! - Leon se očito nije dao odgovoriti od svoje ideje.

- U zrak ili unaprijed? U svakom slučaju, nemoj. Rekli su nam da oprezno hodamo prvih pola sata, dok se ne naviknemo na manju gravitaciju.

Leonu se nakratko učinilo da je zaista čuo nešto slično kad su ih trenirali za hod po Mjesecu. Ali nije se mogao sjetiti kad je to točno bilo, niti što su točno rekli, a kamoli tko im je to pričao. Jesu li to bili drugi astronauti? Možda roditelji? Ili je to pročitao u nekoj knjizi? Mora da je vidio u filmu kako se astronauti kreću puno sporije i opreznije nego na Zemlji. Što god da je od toga bilo, Leon nije imao strpljenja da radi korak po korak sljedećih pola sata. Lisa je samo pretjerano oprezna, kao i inače. Lagano se sagnuo kao da će napraviti čučanj, a zatim se lansirao u zrak. Nije se odrazio punom snagom, ali bilo je to sasvim dovoljno da se znatno odvoji od površine Mjeseca. No, nije se dogodilo ono što je očekivao. Noge su mu krenule prema gore, no glava, ruke i trup su krenuli naprijed, te je počeo padati kao da je stajao na tepihu kojeg je netko naglo izmaknuo ispod njega. Padao je puno duže nego što bi padao na Zemlji. Trebalo mu je otprilike tri sekunde da rukama dotakne površinu, što mu je dalo i više nego dovoljno vremena da zaključi kako je Lisa možda bila u pravu.

Kad se cijeli našao na površini Mjeseca, odahnuo je vidjevši da pad zapravo uopće nije bolio. Odijelo je odradilo svoj posao, i ostalo je čitavo. Leonov ponos doduše nije prošao neokrznut. Nitko ne voli pasti, pogotovo dok drugi gledaju, a još manje kad pad traje dugo i dogodi se točno nakon što su ga upozorili da će pasti.

- Stvarno? - upitala je Lisa, s razočaranjem u glasu.

- Morao sam probati. I ti sigurno želiš, ali se bojiš. - odgovorio je Leon posramljeno, dok se pokušavao uspraviti.

- I kakav je to osjećaj, sad kad si prvi dječak koji je skočio na Mjesecu?

- Ha, ha, ha. Samo se ti šali, ali ja ću zauvijek biti prvi dječak koji je skočio na Mjesecu.

- Drugi put pokušaj odmah biti i prvi koji je doskočio. - mudro će Lisa.

Leon je lagano uzdahnuo. Lisa je pogledala oko sebe, upijajući cijeli doživljaj. - Leone, je li ovo stvarno? - upitala je. Leon, koji se u međuvremenu našao na nogama, također je podigao pogled.

- Mislim da je. - odgovorio je sestri.

Imao je osjećaj da prvi put vidi Mjesec iz ovakve blizine, ali sigurno ga je već vidio kad su se spuštali na Mjesec. No, u ovom trenutku nije se mogao sjetiti kako je izgledala raketa kojom su stigli. Sad to nije bilo bitno. Pogledao je iza sebe, no tamo nije vidio malu kapsulu kakvom se astronauti obično spuste na Mjesec. Zanimljivo. To nije bilo očekivano. Okrenuo je pogled na lijevo, i malo u daljini spazio rover, bijelo vozilo sa šest kotača koje služi astronautima za prijevoz po površini. Zadovoljno je zaključio da su tako stigli, iako se nije mogao prisjetiti trenutka kad se ukrcao u rover, niti vožnje do mjesta gdje su zakoračili na površnu.

- Leone, vidi kao Car može hodati bez odijela! - Lisin uzvik mu je prekinuo tok misli.

- Car? Gdje je? - pitao je Leon.

- Tu, desno od mene. - odgovorila mu je Lisa.

Na sivoj površini Mjeseca, nalazio se njihov crni mačak Car. Stajao je na sve četiri šape, rep mu se lagano držao u zraku, a glava polako okretala i upijala sve oko sebe. Lisa je ispružila ruku i pozvala ga: - Dođi tu!

Car se okrenuo prema Lisi, laganim korakom krenuo prema svojoj vlasnici te se nježno privinuo uz njezino bijelo odijelo, kako samo mačke znaju. U sitnoj prašini na površini Mjeseca ostajali su otisci njegovih šapa. Nakon što se par puta okrenuo Lisi oko noge, pogledao je prema njoj i glasno mjauknuo, kao da nešto treba.

- Leone, jesi li ponio njegove hrane? - upita Lisa kroz odijelo.

- Nisam siguran. - odgovorio je Leon, te krenuo rukama tražiti po džepovima svog odijela. U džepu na lijevoj nadlaktici napipao je četvrtasti predmet, te izvadio konzervu hrane kakvu Car redovito tamani dolje na Zemlji, u njihovom stanu. Otvoriti konzervu je bio pravi izazov u debelim rukavicama njihovog odijela, jer nikako nije uspijevao povući otvarač.

Predao je konzervu Lisi: - Ajde pokušaj ti, meni ne ide.

Lisa je otvorila konzervu naizgled bez većih problema, spustila je na pod, a Car se odmah bacio na nju i počeo glasno mljackati.

- Zašto ga čujemo kako jede? Mjesec nema atmosferu. Tu se ne bi trebao čuti nikakav zvuk. - razmišljao je Leon naglas, i okrenuo se Lisi.

- Maloprije je mjauknuo, to se također čulo. - odgovorila je Lisa.

- Mislio sam da bi i njemu trebalo odijelo za hodati po površini Mjeseca.

- Smiješno! Mislim da ne rade svemirska odijela za mačke. Ovo je vjerojatno prva mačka na površini Mjeseca.

- Da, stvarno! - potvrdio je Leon, te dodao: - Znaš kako istraživači koji prvi dođu negdje obično kažu nešto pametno? Car je sigurno mjauknuo nešto mudro.

- Da, mogu se kladiti da je rekao zamisli, gladan sam i na Mjesecu!. - rekla je Lisa, i počela se smijati, a Leon se priključio.

Zatim su oboje opet zastali na trenutak. Bilo je tu još stvari koje nisu imale smisla. Pogledali su se, zatim opet spustili pogled na Cara, dok Lisa nije prva upitala: - Kako je Car stigao ovdje? Je li bio s nama?

Leon isprva nije ništa odgovorio dok se pokušavao prisjetiti puta do Mjeseca. Je li Car stvarno bio s njima cijelo vrijeme? Gdje su se uopće ukrcali u raketu koja ih je odnijela sa Zemlje? Kako to da se Car može šetati po površini Mjeseca? Po svemu što je Leon znao, tu je izuzetno hladno i nema zraka.

Pitanja su se pojavila odjednom, ali već nakon par sekundi su postala nebitna. Glasan zvuk, nalik na pištanje, ili čak cvrkut, čuo se kroz zrak. Lisa i Leon odmah su okrenuli glave, ali nisu mogli razaznati odakle zvuk stiže. Nije zvučalo kao nešto što pripada površini Mjeseca, pa su oboje istovremeno pomislili da mora dolaziti od njihovog rovera. Cvrkutanje je bilo nepravilno, čulo bi se par puta zaredom vrlo brzim tempom, a zatim bi nastala kratka pauza, pa bi se zvuk ponovio ali u drugom uzorku. Krenuli su prema izvoru zvuka. Rover je bio udaljen dvadesetak metara, a blizanci obučeni u debela astronautska odjela nisu mogli biti brzi dok su oprezno stavljali nogu pred nogu. Smanjena gravitacija je radila svoje. Čak je i Leon bio pažljiv te nije pokušavao potrčati. Dok su se polako primicali roveru, zvuk je ostao jednako glasan. Leon i Lisa pogledom su tražili vide li alarm na roveru, možda crveno ili narančasto rotirajuće svjetlo, no nisu primijetili ništa slično. Blizanci su strpljivo stavljali jednu pa drugu nogu u finu sitnu prašinu koja je činila Mjesečevu površinu, ostavljajući iza sebe debele otiske stopala.

Na zadnjem koraku, kad su već bili na pola metra od rovera, Leon se ohrabrio te je opet pokušao skočiti do svog cilja. Ovog puta bio je uspješniji; doduše ne potpuno jer je opet pomalo izgubio ravnotežu, ali se uspio dočekati na obje noge i rukama zgrabiti bočnu stranu rovera. Lisa nije pokušavala skočiti, ali je sa svakim korakom postala sve spretnija, te je jednako brzo stigla do vozila. Zvuk se nije promijenio. Odjednom, svjetlost Sunca postajala je sve jača, i crnilo noćnog neba nad Mjesecom je sad postajalo ispunjeno bijelim svijetlom koje kao da je sad dolazilo sa svih strana.

- Leone! Lisa! - poznati muški glas odzvanjao je sa svih strana.

- Dobro jutro! Sretan deseti rođendan, najdraži moji blizanci! - ženski glas ispunio je sobu u kojoj su Leon i Lisa polako počinjali otvarati oči. Sneno su trepnuli, opet zatvorili kapke, i čvrsto protrljali oči. Uspomene na hodanje po Mjesecu, neuspješan pokušaj skoka, te Car koji glasno mljacka dok jede mačju hranu iz konzerve polako su izblijedile. Lisa se prva uspravila dok se Leon još borio s otvaranjem očiju. Nekoliko je puta zatreptao, a zatim ih opet protrljao rukom dok je proljetni cvrkut ptica dopirao izvana.

- Ajde, znam da bi još spavali, ali osam je sati i imate puno toga za obaviti danas. Deseti rođendan se slavi jednom u životu!

- Ustanite pospanci, pokloni čekaju!

NAJBOLJI POKLON IKAD, SVIH VREMENA

MAMA I TATA nestrpljivo su čekali da se blizanci, od danas desetogodišnji Leon i Lisa, izvuku iz kreveta. Djeca tih godina obično se ujutro jedva odvuku iz spavaće sobe, pogotovo nedjeljom, i onda se još barem sat vremena razvlače po kauču, foteljama, stolcima i drugim namještajem za sjedenje prije nego krenu na doručak. Presvlačenje iz pidžame ponekad zna čekati čak i do ručka, ako je vrijeme tako ružno da se ne može ići vani. No, na rođendan se dogodi upravo suprotno. Čak i ako je vani nevrijeme, sva djeca žele se što prije obući u svoju najdražu odjeću, iz kreveta iskaču a da ih se ne treba dvaput zamoliti, te cijeli dan prolazi brzo - prebrzo - u odnosu na ostalih 364 dana u godini. Deseti rođendan Leona i Lise nije iznimka, pogotovo nakon što su roditelji spomenuli poklone čim su razgrnuli zavjese i otvorili prozor u sobi.

Mačak Car, koji se obično po noći zavuče negdje u dječju sobu i tamo odspava blizu svojih ljudi, otvorio je jedno oko, ali još nije pokazivao namjeru da ustane.

- Gdje su pokloni? - Lisa, koja je obično strpljivija od dvoje blizanaca, prva je postavila pitanje.

- U boravku. - odgovorila je mama. Kad je dovršila rečenicu već je oboje blizanaca bilo na nogama. Leon je još trljao oči dok je Lisa bila potpuno budna i na pola puta do boravka.

- Hoćete li možda prvo doručak? Napravili smo vam palačinke i svježe iscijeđeni sok od naranče. - uzalud je pitao tata. Sok i mirisne palačinke nikome nisu bili prioritet.

Lisu i Leona su na stolu u boravku dočekali pokloni. Svaki od blizanaca dobio je jedan tanki četvrtasti paket zamotan u žuto-crveni papir. Oblikom je podsjećao na veliko pakiranje njihovih najdražih čokoladnih bombona s mrvicama kokosa. Težina je isto tako bila slična, a kad se pakiranje uzme u ruku i protrese, također je proizvodio zvuk kakav bi proizvodilo pakiranje "Čoko koko bona". To im nije bilo pravo ime, ali blizanci su ih tako zvali otkako su imali četiri godine.

- Da, ovo sigurno možete pogoditi što je. - rekla je mama, ali zatim dodala: - ovo drugo već malo teže.

To drugo su bile dvije omotnice, velike otprilike kao običan list papira presavijen na pola, blijedo žute boje, i svaki naslovljen na jednog od blizanaca. Za Lisu, desetogodišnju djevojčicu te Za Leona, desetogodišnjeg dječaka pisalo je na omotima. Lisa je prvo zgrabila obje omotnice, a zatim Leonu dodala njegovu. Leon je pogledao omot, zatim Lisu, na što je ona slegnula ramenima.

- Ne znam što bi moglo biti. - rekla je.

Mama i tata uzbuđeno su napravili korak bliže prema blizancima, da bolje vide njihovu reakciju jednom kad otvore pakiranje.

Lisa bi rado provela još koji trenutak gledajući omotnicu, kao da promatranjem može dokučiti što se nalazi unutra, no Leon je bio suviše nestrpljiv za to, i odmah je krenuo otvarati. Izvukao je list papira i rasklopio ga. Papir je bio ukrašen plavim rubom s donje i obje bočne strane, koji je polako prelazio u crnu boju pri vrhu papira. Crni vrh stranice bio je prešaran bijelim točkicama koje su podsjećale na zvijezde usred noćnog neba. Pri vrhu, u sredini, nalazio se sivi krug sa sitnim kraterima tamno sive boje. To je moglo predstavljati jedino Mjesec.

Na sredini papira nalazio se tekst koji su oboje brzo krenuli čitati. Glasio je:

"NAŠA JE ČAST I ZADOVOLJSTVO

Pozvati te u Svemirski centar Kennedy

Prvog srpnja ove godine

Da zajedno promatramo lansiranje misije Mars 3 na Mjesec"

Leon i Lisa su na trenutak zastali, te zatim pročitali tekst još jednom kako bi bili sigurni da to zaista znači ono što misle.

- Svemirski centar Kennedy? - upita Leon, gledajući u papir.

- Lansiranje na Mjesec? - doda Lisa.

- Ove godine? - opet će Leon.

- Mi?

- Da, da i da! - Odgovori mama.

Trajalo još svega sekundu-dvije dok Leon i Lisa nisu uspjeli doći malo k sebi. Nisu očekivali ovakvo nešto. Za njihove roditelje djelovalo je kao čitava vječnost dok su pokušavali prepoznati sviđa li se djeci poklon.

- I? - prvi je oprezno upitao tata.

- Ovaj… hoćete reći da idemo gledati lansiranje prave rakete? - Leon je htio potvrditi je li zaista sve dobro razumio.

- Uživo, u Americi? - Lisa je također htjela još pojašnjenja.

- Točno to! - zadovoljno je potvrdila mama.

- Tooooooo! To je najbolji poklon ikad! Svih vremena! - govorili su blizanci istovremeno, te se bacili u zagrljaj svojim roditeljima. Držali su papire kao da su napravljeni od čistog zlata, čas pogledavali jedan drugog, a čas svoje roditelje, kao da ne znaju što bi sljedeće napravili od velikog uzbuđenja.

- Idemo u Ameriku gledati lansiranje rakete na Mjesec! Već preko šezdeset godina nije otišla niti jedna, a sad mi možemo vidjeti prvu sljedeću! - Lisa je bila apsolutno oduševljena.

- Tako nekako. - nasmijala se mama.

- Možda i nas puste da se ukrcamo! Sanjao sam noćas da idem na Mjesec, kao da sam znao! - gotovo se derao Leon.

- Polako, polako - smirivala ga je mama, te dodala: - Nitko se ne ukrcava u nikakve rakete. Idemo gledati lansiranje. Ovo nisu putničke misije, lete samo profesionalni astronauti. Možda jednog dana budete putovali kao svemirski turisti na Mjesec, ali to sigurno neće biti ove godine.

- Ali stvarno sam sanjao da hodam po Mjesecu! I to ne kad budem odrastao jednog dana nego sad, kad imam deset godina. Kakva slučajnost! - u jednom dahu izgovori Leon.

- Čekaj, i ti si sanjao da ideš na Mjesec? - upitala je u tom trenutku Lisa.

- Da. Ti isto? - odgovorio je Leon pitanjem.

- Da! Bili smo na Mjesecu. Ne znam kako smo točno došli, valjda je bila neka raketa. Ti si naravno odmah pokušao skočiti, ali nisi još naučio hodati sa smanjenom gravitacijom, pa si pao na nos. - rekla je Lisa.

- Ovaj. Ma ne. Ne, mislim da nisam baš tako pao, ne sjećam se dobro. - neuvjerljivo je prozborio Leon. Nakon što je početni nalet neugode završio, shvatio je da je stvarno neobično da su i on i Lisa sanjali vrlo sličan san noćas, i odmah zatim dobili karte za promatranje lansiranja rakete na Mjesec. Vrlo neobično.

- Zanimljivo. - rekla je Lisa naglas ono što je Leon pomislio. Zatim je dodala: - Je li i Car bio tamo?

- Da! - potvrdio je Leon, prisjećajući se kako je baš njihov crni mačak u snu postao prvi mačak koji je temeljito počistio konzervu hrane na Mjesecu.

- U snu mi nije uopće bilo čudno što je Car hodao po Mjesecu. Ima smisla da si ti odmah pokušao skočiti i pao na nos, ali da se mačak lagano šeće po Mjesecu, e to mi baš i nema smisla. Čudan neki san.

- Dobro djeco, do lansiranja ima još skoro tri mjeseca. Sad možete spremiti ulaznice negdje da ih ne izgubite. - prekinuo je razgovor o snu tata.

- Nemojte ih ostaviti na stolu! Kasnije bi netko mogao igrati nogomet onom vašom crvenom lopticom po hodniku, napucati je do boravka, i srušiti čašu soka od naranče ravno po ulaznicama. Ne bi bilo prvi put, zar ne? - rekla je mama.

Pogledi blizanaca okrenu se prema tati. On je odgovorio: - Da, bilo bi dobro da se to ne dogodi. Nije sad bitno kako se loptica našla ovdje, samo se pobrinite da ulaznice nisu blizu otvorenih boca.

- Presvucite se, uskoro vam stiže djed čestitati rođendan. Čula sam da nosi nešto posebno za vas dvoje, pa- - ostatak rečenice mama nije izgovorila do kraja, jer ju je prekinulo zvono na vratima.

LL2040

- SRETAN ROĐENDAN DRAGI moji desetogodišnjaci! - rekao je djed, a zatim je odložio ogromni zlatni paket na pod, i zagrlio blizance.

- Hvalaaa! - odgovorili su iskreno u isti glas. No, oboje su jednim okom pozorno pratili zlatni paket, što djedu nije promaknulo.

- Zanima vas, zar ne?

- Da! - reče Leon, a Lisa doda: - Jaaako!

- A kako ćemo onda, jedan je paket, a vas dvoje. Može da to bude zajednički poklon?

Leon i Lisa se pogledaju.

- Može! - složio se Leon.

- Naravno. - djelić sekunde kasnije uključila se i Lisa.

- A onda na posao, neće se sam odmotati. - uz osmjeh je rekao djed, te nastavio: - no zapravo, ako ga lijepo zamolite, možda se poklon i sam odmota.

Blizanci su se još jednom pogledali. Nisu razumjeli o čemu to djed priča. Prišli su zamotanom poklonu, i primili ukrasni papir, svatko s jedne strane. Kad su snažno potegnuli, papir se rasparao uz glasan zvuk te polako smotao na podu. Oči blizanaca ugledale su sivu kutiju, na vrhu koje je pisalo Iskra.

Spustili su pogled niz kutiju. Na vanjštini je bio nacrtan uređaj sa šest debelih gumenih kotača, po tri sa svake strane, podjednako udaljenih jedni od drugih, i spojeni na ploču u sredini. Ploča je djelovala otprilike dvaput duža nego što je bila šira, bijele boje, sjajila se, a na sredini su bila dva kruga i ravna zakrivljena linija neonski plave boje, koje su izgledale kao jednostavno nacrtano nasmiješeno lice. Osim toga nije se vidjelo puno detalja. Neobični uređaj izgledao je jednostavno, a opet elegantno i sofisticirano. Ni Lisa ni Leon nisu ranije čuli za uređaj po imenu Iskra.

Je li moguće da se pred njima se nalazila kutija s robotom? Nije im padalo na pamet puno alternativnih objašnjenja.

- I, dragi moji, kako vam se sviđa Iskra? - upitao je djed.

- Iskra?

- Da, Iskra.

Tišina je trajala nekoliko sekundi. Blizanci su i dalje gledali u kutiju bez riječi i bez pokreta. Djed i roditelji stajali su sa strane i čekali reakciju.

- Jel’ to robot? - konačno je progovorio Leon. Lisa je pogledala prema djedu.

- Pa da, nego što drugo. Nikad niste vidjeli robota? - odgovorio je djed, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

- Pa, mislim da ne - rekla je Lisa, a Leon je samo kratko dodao: - Mmmm ne. Osim ako ne računaš igračke.

- Pa evo, sad vidite jednog. Zapravo, još ga ne vidite jer je u kutiji. Hoćete ga zauvijek držati u kutiji ili planirati otvoriti poklon?

- E da, otvoriti, možemo otvoriti. - još uvijek napola zbunjeno odgovorila je Lisa.

- Brže onda, robot će vam ostati bez zraka, ne može on baš toliko držati dah u kutiji - našalio se djed.

- Što? - zbunjeno je pitao Leon.

- Ma, ništa, pričam bedastoće. Ajde dragi moji, otvorite. Jako sam nestrpljiv da vidim to čudo!

Lisa je prva prišla kutiji i našla gdje se otvara. Povukla je pokrov s gornje strane, te ugledala bijeli stiropor koji se nalazio uz svaku stranu da zaštiti od udaraca ono što se nalazilo unutra. Leon se priključio, te su zajedno počeli otvarati stranice kutije. Izvukli su stiropor, odmaknuli ga, te unutra ugledali uređaj kakav je bio nacrtan na kutiji. Čak je i Lisa, koja je do sad izgledala malo manje iznenađena nego Leon, lagano otvorila usta.

To je stvarno bio robot. Pravi pravcati robot. Izgledao je kao na slici - šest kotača spojenih na otprilike jedan metar dugačku ploču koja je djelovala kao tijelo robota, debela jedva deset centimetara. Iskra nije izgledala kao humanoidni roboti iz filmova i stripova. Nije imala glavu, niti dvije ruke i dvije noge. Robot je bio iznenađujuće lagan, bilo koji desetogodišnjak ga je mogao podići jednom rukom bez problema. Sjajna bijela površina ostavljala je gotovo stakleni dojam.

- Eto ga, upoznajte Iskru! - rekao je djed kad su izvukli fantastičan stroj iz kutije. - Iskra je robot! Vaš robot, od danas pa nadalje. To vam je zajednički poklon. Znate kako se upravlja robotima?

- Daljinskim? Ili mu se kaže što želiš da napravi? - plaho je pitao Leon.

- Joj, sigurno ih treba isprogramirati. - pretpostavila je Lisa.

- Da, tako je, treba ih isprogramirati. Robot je kao kompjuter koji se može kretati, ali trebate mu reći što da radi. Iskra zna već neke stvari ovako sama od sebe, ali ako želite da nauči nešto novo morate je programirati.

Blizanci su, naravno, već znali da roboti nisu čarobna stvorenja, već im nekako treba dati upute što da rade. Kad su bili dosta manji imali su igračke na baterije koje bi se same pokretale, ali ništa od toga se ne bi moglo smatrati robotom, barem ne onako kako to desetogodišnjaci inače podrazumijevaju. Kad bi se htio istovremeno praviti pametan i malo ih zafrkavati, tata im je znao govoriti da već imaju nekoliko robota kod kuće: mikrovalnu pećnicu i stroj za pranje rublja. Na njima se također može odabrati program, koji onda ti kućanski uređaji izvršavaju. Lisi i Leonu, naravno, to nije odgovaralo definiciji robota. Oni su očekivali da pravi robot može razgovarati, makar samo ispisivao tekst. Pravi robot se mora moći kretati sam. Svejedno je da li to radi nogama, kotačima, gusjenicama,