Knjiga o Fišterki

By Josip Joža Šterbajs

Najpoučniji i najdetaljniji klasični roman prepun ozbiljnosti i ispravnosti. Prije svega o nedvosmisleno velikoj koristi znamenite ličnosti. Ali i nekih institucija i instituta za jednu ponosnu i modernu zajednicu. Svi smo mi neka zajednica!

Mjesto radnje; luksuzna bolnička soba, u specijaliziranom hotelu tik do bolnice. Bolnica je smještena na pitomim obroncima grada Feniksa. Grad je Feniks na pobrđenim obroncima svakidašnje nam Europe.

Upozorenje! U ovom klasično ozbiljnom romanu nema suvišnih duhovitosti, humora još manje. Čak ni u pokušaju. Na bistru kritiku ili satiru čak nepotrebno je računati. Ili pomišljati.

Dakle, što se događa u spomenutoj luksuznoj, bolničkoj sobi?

Jedan čovjek u godinama, smješten je na svojoj bolesničkoj postelji, nakon operacije aneurizme ili srca - što nije do kraja jasno. Već je skoro oporavljen. On je pomoćnik poznatog urednika jednog nakladničkog poduzeća. Što radi, dok leži? Diktira svoja glasna razmišljanja štamparskom zaposleniku, podjednako vremešnom Joži Šterbajsu. Taj drugi je zagorac, ali nema veze.

Kompletnim imenom i prezimenima vrijedni i vjerni pomoćnik koji diktira Joži, da to ovdje otkrijemo je - Ištvan Byzbogy Byzantny Bizny. A njegov šef je taj glasoviti urednik Vjekoljub Fišterka. Po kojemu se prozvao i ovaj roman bez trunka humora, satire i nepotrebnog ostalog.

Dakle, Joža je zagorac, štamparski predradnik, a Ištvan je pomoćnik velikog čovjeka, urednika i nakladnika Fišterke.

Pomoćnik je dakle, glasovitog urednika Vjekoljuba Fišterke, gospodin Ištvan. On će s ponosom, ali i drugim duševnim raspoloženjima: A) izlažiti svoj autoritativni i beskonačno lojalni credo o svome šefu; B) usput nadometati i o veličini i nepojmljivoj kvaliteti svog poduzeća, jedinog mu "Ambrusa"; C) te različitih instituta, koji su osnovali dijelovi kružoka oko gospodina Fišterke i Ištvana, da bi to poduzeće bilo zaista onakvo kakvo i treba da bude. Najbolje i najefikasnije.

Gospodin Ištvan će izlagati i E) ali o tome samo iz prve ruke.

No, prije svega ili poslije svega rečenog, gospodin Ištvan uvijek se, kao lojalni pomoćnik urednika vrati na A) - dosege i podvige svog gospodina Vjekoljuba. Takvo mu se pravo ne može oduzeti. To je inače, i vrlo korektno s njegove strane.

Ali nije Joža, zagorac tamo samo zbog toga da zapisuje misli svog nadređenog podređenika gospodina Fišterke. I on ima svoju agendu. On bi ga nešto drugo, vrlo konkretn oi odlučno pitao. Pa to i pokušava. Što?

Trenutak samo. Ne zaboravimo zbog toga odmah spomenuti da je poštovani Vjekoljub Fišterka, osim uredničkog, apsorbirao svojom golemom osobnošću i sposobnošću i ostale glavne titule i naslove u svojoj firmi.

Zato vrijedi reći ovo.

Ovaj ozbiljni, klasični roman s punom ozbiljnošću i prikladnom romantikom ujedno je odmjereni književnički prilog i pohvala jedne neviđeno zaslužne, vrijedne i zadivljujuće osobnosti koja tako nešto sve i može.

 

Rekli smo, likovi su - Ištvan, Joža. Tip radnje; (Fajt!) Bitni smisao dijaloga; Piši! Zapisujem! Slušaj me! Radije bih vas nešto pitao!

Više od toga ovdje se ni ne smije reći.

Ni jedna strana se ne predaje. Borbenost je obostrana. To je dobro. Dva čovjeka vode svoj nadljudski marš ka istini, pravdi i zadovoljenju na ovome svijetu. Neka samo istraju na tom, svome putu! Popratimo ovaj veličanstveni dvoboj potpuno titanskih razmjera. Tko će pobjediti?

Imajmo usput razumijevanja za to, da su oštećenici ovim izdanjem doista htjeli da smanje jedan svoj nedavni, bolni, novčani gubitak.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Zlatko Sarić
• Release date: Sep 7, 2021
• ISBN: 9789534931783

Book preview

1

Joža, molim te, daj ne budi samo toliko naveliko vol! Toliko impertinentno i imperativno importativno u svem i u svemu meni dapače, dosadan!

Dosadan si. ( Pogledah ga upitno. ) Da, jesi. Meni si dosadan, a sebi vjerojatno nisi. Svejedno, što god da kažeš...što se mene tiče, najbolje ti je da čkomiš, šutiš, mučiš, utihnuto da mi se ne javljaš uopće, jednom riječju pauziraj od jezika, govora, drobljenja - čovječe. Ono što si rekao malo prije mene ne tangira. Niti dira ili dodiruje. Čemu zapravo, ja da se s tobom još čakpače umaram?

Naporan si, težak i pretežak. Opskurantan i zamračujući! Negativan. Apropo svega, zamolio bih te tu, dakle, molim te ko boga, više me ne gnjavi!

Niti prignjavljuj. Meni to jednostavno simpliciter konkretno ne radi.

Ne gnjavi me više sada sa tim sefom, sa tom vašom prokletom i kilavom blagajnom! Pa tko o čemu, ti o tome! Ti opet o tome!  Tko o čemu, ti o tome. Popela mi se vaša blagajna već na glavu!

( Tu je gospodin Ištvan udario rukom snažno po koljenu ispod plahte. )

Jasno, ti ćeš uvijek o tome! Kad ćeš prestati barem na tren sekunde razmišljati o toj blagajni? Na tren trenić najmanje milisekunde!

Nije ti to dobro!

Ajde preskoči barem za taj tvoj sekund, tu svoju notabilnu, jednu nezrelu besmislicu i djetinju fiksaciju! Zamoljavam te ja lijepo i najljepše! Ja te molim!

Ne budi toliko puerilno djetinjast! Razmažen, bebast, infantiozan!  Dakle, ne budi mi naporan!

Ja lijepo te to ovdje molim! Razgovarajmo kao ljudi! Zapravo, što se toga tiče, ne budi mi uvijek, toliko tako samo težak i impertinentno dosadan!

Neumoljivo mi je to opteretitbeno breme, i inače, dapače, pouzdano usvem - opresivno! Opresivno i opsesivno, nametljivo, poteže, opterećujuće teško, et cetera!

Stoga - molim te ozbiljno!  Apeliram! Apeliram još jednom na tebe, k tebi, pa čakpače i za tebe samog!  Ne gnjavi!

Najozbiljnije i zbiljno, zbiljski i stvarno, ja to tako kažem, jer to izvire iz mene i tako dalje.

Dakle, što se toga, glede toga tiče - moliću te lijepo, nemoj mi više ugnjavljujuće dosađivati i smetati sa svim i svačim! Molim te, ja ovdje ozbiljno i primjereno situaciji, čakpače lijepo i ponajljepše zahtjevam; jednom riječju -  ne budi stalno takav seljak!

Jest! Jesi seljak i seljačina! (Jer tu sam se ja malo trgnuo.) Vidi ga! Vidi ga samo!

O, manufakturo! Cehovska teška, nerazvijena svijesti. I osviješćenje. Da, Joža - i osvješćenje.Jer ja ti nudim tako nešto, da te osvijestim od te tvoje i vaše ukupne zablude, teškog grijeha prema našem Ambrusu i nama, odgovornim i najodgovornijim ljudima na svijetu. A što se tiče osviješćenja, koje spomenuh...ono je...čekaj trenutak.

( Pije vodu iz čaše. )

Kao takvo, vrlo slabo.  Kao loše - uznapredovalo. Općenito, sve nekako. Ali jako nedovoljno. Osviješćenosti, to jest. Želim reći, slaba.  Nedostojna, nedostatna  - mene nedostojna.

Ma nemoj mi se tu još vrijeđati! Što se vrijeđaš? Jel se ti vrijeđaš? Što se vrijeđaš, čovječe!? Što ti je!? Jesi ti normalan? Jesi ti pri sebi? Jel tebi sve tu na broju? Jel su tebi sve daske na broju?

( Kažiprstom desne ruke vrti oko sljepoočnice. )

Ljudi moj! Što kažeš? (Rekao sam mu da me ne treba vrijeđati. )

Pa što onda? Pa što? Krivo si me razumio.

Ako nešto krivo razumiješ, ne gradi na tome splav za spašavanje, Jožice. Balon za napuhavanje. Padobran, et cetera. To ti - ni apriori, ni aposteriori neće pomoći. Jer ne može pomoći. Pomoći ti mogu samo tri stvari: istina, pravda, dobrota.

Prevedeno na naš hrvatski kroatorum, sanktum perpendikularum; moraš biti istinoljubiv, pravedan, dobronamjeran. I nemam vremena da ti to recipročno, reciprocitetno evaluiram ili eksponencijalno eksponiram.

Jer kad sam rekao seljak, seljak...

Ne, nisam mislio reći da si nekakav, čakpače, ustvari pravi, autohtoni i autentični, originalitetni i naturalitetni, i prirodom oprirođeni ruralitetni seljak, opasan sa nekakvom pustenom ili lanenom pregačom, drvenim cokulama na dlakavim, golemim nožetinama izjedenim barutastim ili zlaćanim gljivicama...

( Kašlje. Briše nos maramicom.)

Upregnut priručnim volom i drvenim plugom...

(Kašlje. )

Takav neki gospodin pavijan ili babun, što ore od jutra do ponoći, po svome gnojnom polju, negdje u Zagorju ili Podravini, Međimurju ili Slavoniji, ravnici ili uzbrdici, et cetera, kao primjerice, naprimjer, tipični neki takvi, vulgaritetni, rustikalni likovi!

(Gleda u nokte desne ruke.)

Kakvima taj kraj, nažalost obiluje...eto, samo to.

( Žmirka prema slici na zidu. )

Točnije, preciznije, sa Generalićevih ili Lackovićevih slika! Koje jako dobro poznam,  poznajem i prepoznajem.

( Opušta donju vilicu na trenutak.)

Ne! Takvih zapravo više ni nema.  Dobro, tebi sam rekao.  Pa što?

Ne egzistiraju, molim, samo da se zna, takvi uostalom, originalitetni primjerci ne postoje, čak ni ne bivstvuju, niti bitišu, više ni ne djeluju! Ali svakako gnoje zemlju onime čime se ne bi smjelo.

( Pokazuje s tri prsta ruke na dolje.)

Dakle, to što sam rekao, kada sam priložio...to da si seljak, a seljak si, na jedan, nekakav način, pače podrijetlom i porijeklom, posigurno uvijek bio, jest, bio...

( Kašlje. )

Bio si i ostao. Da sam rekao superseljačina - nisam. E, to nisam! Ne priznajem seljake, a niti super-seljake. Tako da za mene niti teoretski ne možeš postati super-seljačina. I za to su potrebne neke veće ovlasti i prispodobnjenja, et cetera i tome slično.

Zamisli, da sam ti rekao da si super radnik. Blistao bi kao mala beba od tako nečeg. Po mom osobnom mišljenju i promišljaju, od nezaslužene pohvale. A tako trebaš shvatiti, prihvatiti i razumjeti tu superordonancu sa seljaštvom kao takvim. Time bih te samo pohvalio. A ja tebe neću hvaliti. Ne, neću.

Zijeva. )

Jer ti to niti ne zaslužuješ. Niti to.

Pohvalu zaslužuje samo onaj tko je dokazano na kompletnoj liniji našeg Ambrusa. A ti to sada nisi. Dokazivo. Svakako da si bio...

Bio si i ostao, jer ne možeš promijeniti doista nepromjenjivo, onaj, nekakav svoj elementarni, podrijetlovni fatum i ritam, jednu realnu providencu, folklornu konstantu, uopće izdajničku korektivnu konsonancu! Nota bene, kad kažem seljak, znaj; i sličnim si tome svemu postao!

( Briše čelo plahtom. )

Ali ne...Nemoj mi se vrijeđati bez veze, Joža! Nemoj, molim te.

Ut supra diktum, faktum, pro nobiskum dakle, to ja, zapravo, dakako, svakako uostalom, nisam doista ni mislio, ni pomišljao! Ne tako pravocrtno doslovno, naložno direktno i direktivno, nego nešto odstupno i odstupajuće, valjda nešto drugo i drukčije!

Da, pouzdano drugo i drugačije! To tvdim ja!  Vidiš, ja...

A ne što tvrdiš ti. To se usvempače zajedno ne može uopće usamjeriti, paralelizirati i poredbom podmetnuti, dapače...

( Kašlje. )

Tebi...što izložih, ja izložih pošteno, i ne samo da izložih i još dodatno ekstra naznačih, ocrtah ti ja cijelu konkretno praktičnu stvar preponderentno nešto dakle u pravcu što večeg savršenstva, zar ne, jasno, u svome, nekom dubljem, modificiranom smislu - uistinu, sasvim i sasma, posve zapravo, velim - kao nešto potpuno drugo! Ako me razumiješ.

Drugo, moj Joža! Toliko drugo, da to jest zaista drugo, a nikako ne prvo. Prvo kao jedino, a ne ono drugo, koje prethodi trećem...

Ljudi moji! Seljak! Pa što!? Joža - seljak! Seljak, kolega Šterbajs! Pa što!? Vi se takvim ne vidite? Gledaj ga, i on se još vrijeđa! On se ljuti! Da si iskusan seljak, pregrmio bi to. Ne bi preda mnom glumio i odglumljivao finu djevojčicu.

Ne ljuti se, čovječe!  Dalje s tim!  Makni to od sebe!  Odbaci tu nepotrebnu praksu. doslovno i nedoslovno, sada i odmah.

Ne pomišljah nimalo doslovno, nego u jasnom, prenesenom smislu, u metaznačenju i naznačaju. Apsolutno i definitivno misleno metaforički, retorički!

Tako je! Retorički, paleoakribički, još i stilistički figurativno, moj Joža! Dakako, tako ti ja to rekoh. A ti kao kulturan i bezazlen građanin, nemoj da se ljutiš. Za tim i time nema potrebe.

Ja mišljah pri tome, dakako, pri tome, čak i vrlo definitivno određeno - nešto možda napokon i posve drugo! Jer...

( Nakratko se zamislio. Okreće naglo glavu i gleda me. )

Jest, fale tebi i nedostaju vrline! Čak i finese, moj Jožek! O tome je riječ. Vrednote, Jožice! Da ih posjeduješ, da ih imaš, drugu bi ti priču gudio. To jest, ispomagao I batrgao. Vrline, finesse, vrednote. Vrednote, da.

To ti nedostaje, pa otud svi tvoji jadni problemi i zapletaji. A i neke naše objektivne i opravdane nedoumice.

( Mi nismo nikakvi buntovnici, ni izazivači sukoba. Nismo mi ni masoni, ni ljevičari, ni Štrosmajerovi ili Cindlovi agenti, nevjernici, lopovi, hulje, kao ni prevratnici i što ti ja ne znam već, što nam je taj gospon lajavi naš šef Bizon natovario kao našu glavnu dominantnu karakteristiku! Ne! Sve to mi nismo. Mi smo obični radišni tiskari i točka. Naša firma je pred kolapsom.  Kolaps je jako ružna riječ. To je nešto pred stječajem. A stečaj je propast. Nepobitno. A, da li ćemo se izvući, vidjeti ćemo! )

2

To je fakat, činjenica - jer, po mome mišljenju, nisi gradski, pače, ni prigradski odgojem i odgojno socijabilno I socijabilitetno profiliran, profinjen i prefinjen, poštovani stari druže i kolega!

( Gleda me u oči. )

Nemaš, što se veli - jednog nekog imidža, potrebite neke karizme!

Da ni ne kažem, koliko i ostale građanske vrline pristojnog ophođenja i komunikacijske vještine nisu uopće prisutne, a ni uprisutnjene! Uopće, ni najmanje! Naprosto, nema ih! Jednostavno, ne postoje!

Zapažam to kao tvoj veliki minus. Svijet je i inače otišao do vraga!  Do sto đavola i tako dalje! To...to...

( Kašlje. )...

Samo to sam ja tebi naznačio i priložice priznačio u jednom dahu, htijuć u želji i obrzijelosti izričaja uzreći to, samo to! Rekoh - to! To, da ti takve stvari i stvarčice manjkaju, uzmanjkavaju, a i sam znaš najbolje već - da ti fale i nedostaju!

Nedostaju i pofaljuju strašno, prestrašno, Joža moj! Jest to loše i gadno po tebe!  Ali!  ¨

( Ispija velik gutljaj vode iz čaše. )

Ne, ne, nemoj, šuti, bolje šuti - molim te!  ( Ja zaustih ono što nas sve interesira... )

Što mi samo opet pričaš o tome! Tko o čemu, ti o tome!  Ta tvoja blagajna! Blagajna! Prokleti vaš sef! Samo šuti! Molim, nemoj mi, molim te, o tome više petljati!

Molim, umoljavam jednu samo stvar; lupetati, brbljati, mrsiti mi frekvencije, et cetera, finis finitum – inter alium uzburkavati i remetiti krugove! Zar ne vidiš da sam skoro ovih dana umro?

( Hvata se s obje ruke oko prsa. )

Zar ne vidiš, pa čak se da pomirisati, da sam prošao i prešao jednu mučnu i mukotrpnu, skoro fatalnu i fatalitetnu najtežu rimsko carsku stazu i putanju, jednu tešku operaciju i zahvat?  To je tebi van vida i uvida? Daj mi, da se za kratko odmorim i relaksiram od tog i takvih onda pitanja! Blagajna!

Dapače, da jesi...izgleda da jesi. Običan...seljak! No, jesi li ti to, nažalost, na nesreću – realno, možda moguće možebitno i ostao, na tebi, na tebi je, da si pošteno i bez samozavaravanja odgovoriš! Na to pitanje! Pozabavi se time! Daj si odgovor! O tome ti brini!

A ne o nekakvoj blagajni! Još gore, mislim, da bi bilo, da ti primjerice naprimjer kažem, da si - obična, šugava neka, jedna buntovna i opasna radikalitetna seljačina, jer to bi bilo, usvem valjda, nota bene, preteška riječ! Preteško opteretitbeno breme!

I zato, slušaj me dobro, to ja neću reći, ni izgovoriti, niti čak primozgom mišlju ni pomisliti! Svakako, stoji, opstaje rečeno; da se moraš ti dostojno svekoliko profiniti, dragi moj!

Trebaš i moraš, Joža moj! Da, trebaš se što prije obvezatno i obavezno detaljnije profiniti!

A ne kapriciozno, kaprikantno, korposkularno, karikaturalno i nekarakterno kompromirajuće i kompromitetntno dovoditi ovu našu firmu i kuću u nered, te neki nadasve, beznadni, nepotrebni i anarhični kaos kaotikum, et cetera i tako dalje.

Znaš koga time zapravo ugrožavaš? Naš jedini nam Ambrus.

3

Joža, molim te, daj sada ne budi samo toliko naveliko i uveliko vol! Toliko usvem meni naglavito impertinentan i imperirajuće, jednom riječju i surječitošću naime, ovdje čak kompletno, primarno poglavito, doista, pače uglavnom, uistinu,  kao taj i takav vol naprosto meni jedan karmički identitet - neizdrživ!

Jebemu miša!

Zar ne vidiš u kakvom sam prenapregnutom stanju i kataklizmičkom sranju!  Ispravka, samo stanju.

Ako ne vidiš, ako to ne vidiš niti ne registriraš, prigni se nad ovu prokletu postelju gdje dugo već čamim i čkoljim, u mukama i problematikama zdravlja i bolesti, života i smrti! I sve to zbog vas, gospodo tiskari!

Dosta mi je već svake muke i brige!  Prebrižan sam za stanje svoga tijela i organizma, a tvoje zajebancije suvišne su mi na ovome mjestu - pogotovo sada i sadeka! Prepuna mi je glava! Čabura me boli, lupa mi kao ritam tri vlaka i voza! Eksplodirati ću!

Pusti me da dišem! Ni disati pored tebe ne mogu.

( Duboko diše otvorenih ustiju. )

Ili još bolje, čuj me, čuj me i počuj - dragi moj tovariš Joža! Josipe baći, moj baći, najbolji i dobri, jedini moj Jozef!

Jozef ti upućujem kao divnicu tvojoj srčanoj pojavi. Općenito. Ljudi jesu vrijedni svake pažnje, pozornosti kada se žele boriti za sebe, svoj interes, napredak  glede svoje firme, kuće,  doma, domovine, kompas naroda, nacije, a ne za neke usvem banalne, trivijalne, trivijalitetne materijalne i materijalitetne stvari, pristvarice i slično. Stoga ću ti reći...

Jozefinum najdraži!

Zar ti je doista svejedno, što ti je ime isto kao i vašem, to jest onom našem nedemokratskom bivšem lideru i vođi, Titi? Pardon, Titu. Da, njemu.  Tako je. To jest, po njemu.

Ovi današnji, osim Franje, koji bio je genij povijesti i povijestice, nisu mu bili ni za prinijeti. Nema tu usporedbe, uspoređivanja, komparacije. Ne! Ja ti velim. Što mi na to imaš reći?

Ništa, vidim šutiš. Aha, lukav si...to misliš i pomišljaš?

Od njih dvoje, našeg dragog obljubljenog Tita i njegovog jednog najusapješnijeg ako mogu reći generala, kako je to jednom rekao gospodin Vjekoljub, od te njihove velevječne i veličanstvene uspomene, baštine, ostavštine, amaneta i ostalog - nastala je zapravo mrtva trka koja još traje i zauvijek će zagubno, uzalud trajati.

Naravno, da je sam gospodin Vjekoljub deset kopalja ispred njih. Obojice, to hoću i želim reći.

Šuti, samo i dalje - neupitno je. To ne može doći u pitanje. Samo mi jednu riječ reci protiv gospodina Vjekoljuba, pa ćeš vidjeti svoga boga! Pazi! Hoćeš možda da iskočim iz kreveta, pa da...

To ne trebamo ni raspravljati. Sa njegovim radom u našoj kući, firmi, oni nemaju što da traže. Jedan je Vjekoljub Fišterka.

Ali, da.

Da si ponosniji i samosvjesniji nosilac tog imena, kolega kamerad druže Šterbajs, ti uopće niti ne bi spominjao neke banalne, pa i ovdje vrlo neobične i neprilične stvari...koje si spomenuo.

( Šmrče kao da je u zraku neki čudan miris.)

Uopće, i općenito govoreći, kada se sve sabere i oduzme...ovdje mi nešto smrdi. Jako.

Ja Jožice ne griješim i ne zastranjujem, kada kažem, iskazom i narecujem, ili recidbom iskazujem, da si povremeno dakle, vrlo indolentan, pokatkada i gdjegdje, čakpače intelektualno zapravo slab...

( Gospodin Ištvan kritički me motri.)

Mediokritetično osrednji i čime još to da potcrtam, recimo, još u svom sivom bljedilu neistaknut, a nisi niti neka faca, ni prifaclje, niti sjena ikojeg i ikakvoga javnog radnika ni djelatnika!

Osim tog crvenog nosa koji govori o vašoj pijači.

Dapače, ne ličiš mi, niti ne ostavljaš utisak i utizbu ni nekog istaknutijeg slavljenika, javnog čovjeka, javnika, uspješnika ili dužnosnika, i stoga, tu da se razumijemo...ne samo zato, što ti...

( Zijeva.)

Što si ti nedostojan moje brige, jer ti to zapravo jesi, nedostojan moje brige, te svekolike, daljnje onda i skrbi, računice i obračumbenice slavne naklade i zaklade ovoga našega Ambrusa.

Mogu to reći i na drugi način. Ja se brinem odmah sada za tebe! Eto! Brinem. I brinem snažno i jako. Brinem previše i suviše. Zašto? Jer moram. Dužnost je svakog nadasve odgovornog i zakonito priloženog starješine da brine o svome ljudstvu i momčadi. Moram.

Za tebe svakako.

Usto, ja ti sada ustvari, zbog opravdanih razloga i razložitosti, ovdje, tu, na ovome mjestu - ne mogu odmah odgovoriti na takvo pitanje, koje je samo po sebi inače više nego besmisleno, a tek da se ne govori koliko bespotrebno i bespredmetno...

Nego ću ti ukratko, namah i ovlaš  kontekstualizirati barem nešto...

Tome iole podobno...

( Odmahuje rukom.)

Dakle, što ti je više i znatnije potrebno da bolje, kako da kažem, tu istu stvar, ili problematiku vidiš i sagledaš u drugom svjetlu, i jasno je, nadaje se - treba to, nesumnjivo dakle odmah osvijetliti i osvijestiti!

Stvar je to koja je i jest vrlo škakljiva!  Jer sve to krivo sagledavaš.

Stoga, da je vidiš i sagledaš ne toliko škakljivu, ukratko barem malo neškakljiviju...hoću reći, želio bih ti stoga i zato, ovdje dati i predati malo od onoga što je nužno, dakle, nečeg potrebitog!  Za bolje razumijevanje, dakako.

Dakle, dati ću ti onoga i ono što je sućno i bitno, da se zna o tome, pa sve dapače, vodiću te, osobno, obećajem, samo trebam tvoga strpljenja - do dovoljnog i zadovoljavajućeg odgovora...

( Opet zijeva.)

Da me usto k tome i razumiješ, to jest da pobogu, nešto od svega, a što se može reći ili dorijekom izreći na sav taj nezahvalni predmet i temu - i tebi i meni posreći - to jest, da ti sve to najbolje onda odamh legne i dopadne, pa da ti to s prave perspektive, rakursa i dimenzioniranosti - prihvatiš i ukapiraš!

Kako treba, zar ne? Jest, ja vidim...

( Opet zijeva.)

Uistinu, dapače, zamjećujem, čak stoga zato, pače i usvem primjećujem, analiziram i analitički sebi kao jasnu natuknicu priskrbljujem, i posvema ustvari pomalo, usto i providim, razaznajem...

Kako što?

Nakon dugog niza prosperitetnih i radom ispunjenih godina provedenih u našem Ambrusu, u našoj firmi i matici, u matici firme, a možda i posibilitetno nalazeći se, u odnosu i relaciji sa vama, tiskarskim radnicima i djelatnicima, da sam pomalo možda bio u možebitnoj kojekakvoj zabludi...

Kakav sad problem!?

Ne, nikakav takav problem, nego to je kod tebe u nekoj omaglici ili i  mutnosti, a u vezi specifično i posebno s tobom a najviše tvojim pristupom - moj Joža!

Velim, brinem se za tebe. Jako, do pakla i natrag brinem se za tebe. Ali ne i za tvoje razorne drugare.

( Briše svilenim srebrnastim rupčićem kuteve očiju.)

Običan konjuktivitis.

Joža, hoću reći, da si ti, kao da si, recimo, pomalo negativno inkliniran, naheren i nastrojbom nastrojen, to sada jasnije vidim, dakle, kao jedno ipak inklinirajuće zastranjeno objektivno nadošlo tijelo...

( Sprema rupčić u haljetak.)

Naravno, subjekt, neću reći nenormalnog, nemoralnog kova i sakivlja, gradacije i teksture, to ne...

Nemam takvu namjeru.

Ali, kada kažem da si subjekt, u drugom dapače smislu ipak svakako da jesi, uglavnom pomišljam na tebe kao na jedno nekakvo ne toliko vrijedno koliko vrlo kontroverzno stvorenje, za ovu i ovakvu situaciju i priliku! Zapamti što ću ti sada reći i prireći.

Stvorenje si kontroverzno i nekonzekventno.

4

Joža, ako si već vol , imaj milosti prema nama koji to nismo, koji se još nismo provolili, koji to nećemo, a ni ne želimo postati, koji se usvempače, ni ne želimo poput tebe ni tvojih ovoliti ni povoliti!  Nego privoliti, prijatelju dragi!

Nismo naučili rikati, tuliti, pače - pretenciozno i pretenciozitetno torokati. Ubaci si to u svoju beobrazanu seljačku glavurdinu!

( Prijeti šakom. )

I prestani nama koji smo bolji od tebe pripisivati i prepisivati neke nepostojeće i nekorisne insinuacije i motivacije!

Da, to su obične i najobičnije insinuacije. Tako nešto je prešlo sve granice i ograničenja. Limite, presijeke i utore.

To ti je, dragi moj moj, uistinu vrlo ozbiljan i koristan savjet, kojega ti otvorena srca dajem i predajem, a na tebi je, da ga što bolje konzumiraš, upotrijebiš i iskoristiš. I odradiš. Najbolje, zapravo postupi - kako znaš i umiješ.

Nisi dijete da se moraš usmjeravati. Et cetera, dfa te drugi usmjeravaju.

Pa čak štoviše, ab ovo uterinus ekstermine, iako smo ovdje sudionici i djelitelji rođenog nam svima istog i istovijetnog nastanka i postanka, neprekinutog nekad nužnim i svrhovitim abortativnim pomacima, pomišljam da ti si, ti Jožice, bez uvrede, čisto izričem tako jedan objektivan sud u ovo doba dana, možda štopače, prenaglašeno nekako pomalo debilitetno trenutno nagnut, pomaknut, nakljaštreno i nahereno u držanju, nad mojom posteljom, nekako onda i izgledom neugodno očevidan...

( Zastaje u govoru.)

Očit pače slučaj, u smjeru pravca i određenja odredbe koji se može okarakterizirati kao blago kretenast znak i značaj!  To si ti.

Zašto si se tako nagnuo prema meni na stolici? Upisuj pravilo uspravnog držanja na sve ovo što ti se dobronamjerno govori!

( Koluta očima. )

Molim te, dragi moj, razumij me i shvati, razumijevaj sve ovo rečeno u iskazivanju, ipak kao kompliment u odnosu na one, koji su to u deformaciji i degadibilitetu ipak snažno ili ekstremno još gori od tebe!

Pa kad te vidim na toj svojoj stolici, mojoj stolici, tu gdje si mi zasjeo,  gledajući me buljavim svojim očima, kao neki možda neprilagođeni čudak, a time, kao izrodno neprigodan i loš naprtak mom stanju, u ovoj bolničkoj rekuperativnoj sobi jedan teret i poteži izdanak...

( Podigao je kažiprst. )

Ali i iznimka i izuzetak, izuzeće od dobre vjere, najbolje prakse, a svakako i od isto takvog držanja i ponašaja, uz tražene javnije i jasnije, delikatnije i definiranije uzuse i poze, koje ti kao takav možebitno moguće zauzimaš u mome sjećanju, sjebidbi i sjetitbi! Da.

Te, ako se ne varam, možda malo iskačeš od finog i uljudnog pristupa, svakako dobre, pače bolje, skoro najbolje i ponajbolje norme i pravilnosti estetikume lijepoga, specifično lijepoga...

( Smješka se.)

Kao takvog i lijepoga nam domaćeg i domaćinskog, prije svega ovdje zadanog ponašanja i uljuđenog bon tona, same uljudbe - pogotovo i pogotovu, kada si nekome, kao ti sada naprimjer, došao i banuo nepozvan, pa ipak - ne zaboravi, došao u goste!

( Zijeva. )

Dapače, čak štoviše otvoreno da ti kažem, da ti iskažem, ali već od samog starta i početka svoju sumnju i dvojbu - ti strahovito si mi nekako  nenadahnutog izgleda, ili si, eto, jednostavno tako, što je vrlo loše...

( Opet zijeva.)

Jer si mi već samim podsjetom i podsjećajem, za osobu koja se aktivno i pasivno rekuperira i rekonvalenscira, a ta sam ja - nezanimljiv i dosadan!?

To ne bi bilo dobro. Ljude poput mene treba uvijek veseliti, poticati. Nije se dobro sa mnom zakačiti.

Već si jako dosadan, zar ne - o, moj Đo, kako li si mi ti, u potencijalitetu punine jedne pleromatične afilijacije pleonazmično i paronimično postkardijalne težine preživljavanja, kako li si mi samo ti banuo...

Sa neprijeporno jednim besmisleno nemuštim pitanjcetom!? Ponavljam, dosadan si mi, ako inzistiraš na nekakvom nebulozitetnom i nejasnom takvom i toliko neprikladnom i neprimjerenom pitanju i zaupitnosti! Dali ti to razumiješ? Shvaćaš li me?

Kapiraš? Kapito?  Du ju anderstend? Verštest du? Znaš li ti uopće, tko je bio Rihard Štraus? To tebe pita poliglot.

Ne, moj Đo! Jonase - ne! Jožice!  Jožek. Spor si ti u tim stvarima! Ne razumiješ ti mene! Niti ne pokušavaš! Jer ne znaš.

Rihard Štraus bio je nećak pokojnog Johana Štrausa mlađeg, poznatog kompozitora valcera za kojeg si sigurno čak i ti čuo ili načuo. Možda vjerojatno nisi. Pamet općenito, a i kao fenomen, pojavba i pojavnost - nikada te nije previše krasila, resila ili ukrašavala!

Ma nemoj! Iz tvog pogleda zaključujem da misliš da jest. Daleko je ona od tebe odavno otplovila. Ta pamet, dakako. Dodaj mi tu čašu vode.

( Ispija je velikim gutljajima. )

Jasno, postavljaš pitanja koja uopće nisu za svačije uši. Niti ih one trebaju onda čuti ili prisluhnuti. Jasno, delikatne su to stvari. Glupavo je to. Slušaj sada, što ću ti na to ja sada i ovdje odgovoriti. Respondirati, et cetera.

( Nakesio se i pokazuje zube. )

Stvar je, kako da se kaže, a kada se kaže, mora da se iskaže i prikaže, te istakne i naglasi, da je svakako, uistinu od dublje i najdublje, intimnije povjerljivosti! I tome slično! A od tebe se traži da to progutaš i više ne pitaš.

No, nije se tome za čuditi, niti čudom navijek zaprepašćivati!  Drski li ste vi tiskari! To me zapravo već dulje vrijeme muči i izbezumljuje.

Jer, prispodobno i slikom već, tu si mi banuo neobrijan, direktno čakpače, kao takav ujedno i nepristojan, neudešen, kao bradavičava neka ozima svinja, koja rujući ruje i upinje njuškom za palim običnim žirom, ili bačenom nekom dinjom, lubenicom, korom krompira, neka spodobnost neprilagodljiva, nepojavna i neplemenita, takva i takova, pa i gora, najgora animalum deformis specialis figura! 

Zar se zamjeniku gospodina Fišterke smije tako upadati u bolničku depandansu, sobu, krevetno odjeljenje, et cetera? Odgovori!

Branim ti i zabranjujem da ponavljaš i opetuješ ta pitanja o tome nekakvom...

Što li to zapravo ti govoriš?

5