Stroj se gasi (i druge priče)

By Edward Morgan Forster

Ova zbirka sadrži izbor od sedam priča E. M. Forstera, reprezentativnih za njegovo umijeće pisanja kraćih književnih formi te književno stvaralaštvo uopće. Čitatelji u njima mogu prepoznati teme i motive kojima je bio zaokupljen i u slavnim romanima („Soba s pogledom“, „Howards End“, „Put do Indije“). Međutim, jedna od priča izdvaja se i tematski i stilski – „Stroj se gasi“. Jedina je koja se približava žanru znanstvene fantastike i jedina koja je smještena u „daleku” budućnost. Napisana je 1909. godine, a danas istovremeno očarava i plaši svojom proročanskom vizijom. Priče u zbirci labavo su povezane fantastičnim elementima; no svima im je zajednička tema odnosa čovjeka prema prirodi. Forster, između ostaloga, na zanimljive načine postavlja univerzalna i vječna pitanja književnosti – o smislu života, odnosu roditelja i djece, odnosu supružnika, nastanku religija, vjerskoj toleranciji, zagrobnom životu. Kroz nekoliko priča protežu se motivi iz antičke književnosti, osvježeni u kritici edvardijanskog društva. Stalne su to teme Forsterovih djela – ksenofobija, konzervativnost, elitizam, klasna podjela, strog odgoj dječaka, patrijarhalna stega itd. „Stroj se gasi i druge priče“, u prijevodu Gorana Čolakhodžića, donose hrvatskim čitateljima djelić bogatog opusa E. M. Forstera te predstavljaju poznatog autora u novome svjetlu – onome fantastične književnosti.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Oct 18, 2023
• ISBN: 9789538313769

Book preview

STROJ SE GASI

Dio I.

ZRAČNI BROD

Zamislite, ako možete, malu sobu šesterokutna oblika, kao pčelinje saće. Ne osvjetljava je ni prozor ni svjetiljka, a ipak je ispunjena mekim sjajem. Nema otvora za ventilaciju, ali zrak je svjež. Nema glazbenih instrumenata, pa opet, u trenutku kad započinjem svoje razmatranje, ta soba pulsira melodioznim zvukovima. U njezinu je središtu naslonjač, do njega stolić za čitanje – to je sav namještaj. A u naslonjaču sjedi u tkaninu umotana gruda mesa – žena od kojih metar i pol visine, lica bijela kao gljiva. Ta soba pripada njoj.

Zazvoni električno zvonce.

Žena dodirne prekidač i glazba utihne.

„Pretpostavljam da bih morala pogledati tko je", pomisli i pokrene svoj stolac. Stolcem je, kao i glazbom, upravljala mehanika i sad ju je zakotrljala na suprotnu stranu sobe, gdje je zvonce i dalje nametljivo zvonilo.

„Tko je?" zazove ona. Ton joj je bio razdražen, jer otkako je glazba zasvirala često su je prekidali. Poznavala je nekoliko tisuća ljudi; u nekim je područjima ljudska komunikacija postigla goleme napretke.

No čim je osluhnula prijemnik, njezino se bijelo lice nabralo od osmijeha i ona reče:

„U redu. Porazgovarajmo, izolirat ću se. Ne očekujem da bi se u sljedećih pet minuta trebalo dogoditi išta važno – jer mogu izdvojiti ravno pet minuta, Kuno. Onda ću morati održati svoje predavanje o glazbi tijekom australskog razdoblja."

Dodirne polugu za izolaciju kako nitko drugi ne bi mogao s njom razgovarati. Dotakne zatim rasvjetni uređaj i sobica utone u tamu.

„Budi brz! izusti dok joj se iritiranost vraćala. „Budi brz, Kuno; evo tratim vrijeme ovdje u mraku.

No prošlo je punih petnaest sekundi prije nego što je okrugla pločica koju je držala u rukama zasjala. Blijedo plavo svjetlo bljesne preko nje, tamneći do ljubičaste nijanse, i sad je mogla vidjeti sliku svojeg sina, koji je živio na drugoj strani Zemlje, a on je mogao vidjeti nju.

„Kuno, kako si spor…"

On se ozbiljno osmjehne.

„Doista mislim da uživaš u odugovlačenju."

„Zvao sam te i prije, majko, ali svaki put bila si zauzeta ili izolirana. Moram ti reći nešto sasvim određeno."

„Što je, najdraži dečko? Samo brzo. Zašto mi to nisi mogao poslati pneumatskom poštom?"

„Jer mi je takvo što draže izreći. Želim… "

„No?"

„Želim da me dođeš vidjeti."

Vašti se zagleda u njegovo lice u plavoj pločici.

„Ali vidim te! usklikne ona. „Što još hoćeš?

„Želim te vidjeti, ali ne kroza Stroj, reče Kuno. „Želim razgovarati s tobom, ali ne kroz dosadni Stroj.

„O, tiho! reče njegova majka, blago zgranuta. „Ne smiješ govoriti ništa protiv Stroja.

„Zašto ne?"

„Ne smije se."

„Govoriš kao da je Stroj napravio kakav bog, glasno će njezin sugovornik. „Uvjeren sam da mu se moliš kad si nesretna. Ljudi su ga napravili, ne zaboravi to. Veliki ljudi, ali ipak ljudi. Stroj je mnogo toga, ali nije sve. U ovoj pločici vidim nešto poput tebe, ali ne i tebe. Čujem nešto nalik tebi kroz ovaj telefon, ali ne čujem tebe. Zato želim da dođeš. Dođi i ostani neko vrijeme sa mnom. Posjeti me, pa da se susretnemo licem u lice i porazgovaramo o nadama koje su mi na pameti.

Ona mu odgovori da bi teško mogla pronaći vremena za posjet.

„Zračnom brodu treba jedva dva dana da preleti od tebe do mene."

„Ne volim zračne brodove."

„Zašto?"

„Ne volim gledati groznu smeđu zemlju, ni more, ni zvijezde kad je mračno. U zračnom brodu ne dolaze mi nikakve ideje."

„Meni jedino ondje i dolaze."

„Ma kakve ti ideje može dati zrak?"

On načas zastane.

„Zar ne znaš one četiri velike zvijezde koje tvore pravokutnik, i tri zvijezde jedna do druge u sredini pravokutnika, i tri druge zvijezde koje vise s tih triju?"

„Ne, ne znam. Ne volim zvijezde. Ali – jesu li ti dale kakvu ideju? Baš zanimljivo; reci mi."

„Palo mi je na um da su kao čovjek."

„Ne razumijem."

„Četiri velike zvijezde čovjekova su ramena i koljena. Tri zvijezde u sredini slične su pojasevima kakve su ljudi nekoć nosili, a tri viseće zvijezde nalik su maču."

„Maču?"

„Ljudi su sa sobom nosili mačeve kako bi ubijali životinje i druge ljude."

„Baš mi se i ne čini da je to dobra ideja, ali svakako je originalna. Gdje ti je najprije sinula?"

„U zračnom brodu…" Naglo je zastao, a njoj se učinilo da izgleda tužno. Nije mogla biti sigurna u to jer Stroj nije prenosio nijanse izraza. Davao je samo općenitu predodžbu o ljudima – ideju dovoljnu za sve praktične svrhe, pomisli Vašti. Neuhvatljivi sjaj o kojem je jedna diskreditirana filozofija tvrdila da je upravo u samoj biti komunikacije, Stroj je opravdano zanemarivao, baš kao što su proizvođači umjetnog voća zanemarivali neuhvatljivi sjaj grožđa. Naša je rasa bila već odavno prihvatila ono što je „dovoljno dobro".

„Iskreno, nastavi, „želim opet vidjeti te zvijezde. Zanimljive su to zvijezde. Želim ih vidjeti, ali ne iz zračnog broda, nego s površine Zemlje, kao naši preci prije više tisuća godina. Želim posjetiti površinu Zemlje.

I opet se zgranula.

„Majko, moraš doći, ako ništa, onda zato da mi objasniš kako mi može škoditi posjet površini Zemlje."

„Škoditi nikako, odgovori ona suzdržavajući se. „Ali ni koristiti. Površina Zemlje sva je od prašine i blata, nema više nikakvog života, a trebao bi ti i respirator, inače bi te hladnoća vanjskog zraka ubila. U vanjskom zraku umire se odmah.

„Znam. Naravno da ću poduzeti sve mjere opreza."

„A uostalom…"

„Da?"

Promisli i pažljivo probere riječi. Sin joj je bio čudne naravi, a željela ga je odgovoriti od te ekspedicije.

„To je protivno duhu vremena", ustvrdi zatim.

„Misliš li time – protivno je Stroju?"

„Na neki način, ali…"

Njegova slika u plavoj pločici izblijedi.

„Kuno!"

Izolirao se.

Na trenutak Vašti se osjeti usamljeno.

Zatim prizove svjetlost i živne od prizora svoje sobe preplavljene blještavilom i načičkane električnom dugmadi. Posvuda je bilo dugmeta i prekidača – gumbi za prizivanje hrane, glazbe, odjeće. Bio je tu i gumb za vruću kupku – pošto bi njega pritisnula, iz poda bi se podigao bazen od (imitacije) mramora, do vrha pun bezmirisne tople tekućine. Bio je tu i gumb za hladnu kupelj. Gumb koji je pružao književnost. A bila su tu, dakako, i dugmeta uz pomoć kojih je komunicirala s prijateljima. Soba, iako nije sadržavala ništa, bila je u doticaju sa svime do čega je držala na ovom svijetu.

Sljedeći Vaštin potez bio je da isključi prekidač za izolaciju, pa su se na nju sručile sve poruke zadržavane u protekle tri minute. Soba se ispuni bukom zvonā i govornih cijevi. Kakva je nova hrana? Bi li je mogla preporučiti? Je li u posljednje vrijeme imala kakvih ideja? Bi li joj mogli reći svoje ideje? Bi li se mogla odlučiti posjetiti javna odgajališta u skorije vrijeme? Recimo mjesec dana od danas.

Na većinu tih pitanja odgovori živčano – što je u tom ubrzanom dobu bivalo sve češće. Rekla je da je nova hrana užasna. Da ne bi mogla posjetiti javna odgajališta zbog preuzetih obaveza. Da nema nikakvih svojih ideja, ali da joj je netko upravo rekao jednu – da su četiri zvijezde s tri u sredini nalik čovjeku: sumnjala je da u tom ima išta pametno. Zatim isključi svoje dopisnike, jer bilo je vrijeme da održi predavanje o australskoj glazbi.

Nezgodni običaj javnog okupljanja bio je već odavno napušten; ni Vašti ni njezina publika nisu se morali maknuti iz svojih soba. Govorila je sjedeći u naslonjaču dok su je oni u svojim naslonjačima čuli prilično dobro, a prilično su je dobro i vidjeli. Predavanje je otvorila duhovitim prikazom glazbe u predmongolskom dobu, a nastavila je opisom velikog proplamsaja pjesme koji je uslijedio nakon kineskog osvajanja. Koliko god da su metode I-San-Soa i brizbanske škole nama daleke i primitivne, ona osjeća (rekla je) da bi se njihovo proučavanje moglo isplatiti glazbenicima današnjice: imali su svježinu; imali su, prije svega, ideje.

Njezino predavanje, koje je potrajalo deset minuta, bilo je dobro primljeno, a po njegovu završetku ona i mnogi od članova njezine publike poslušali su predavanje o moru; od mora se moglo dobiti ideje; predavač je nedavno navukao respirator i posjetio ga. Zatim se nahranila, porazgovarala s brojnim prijateljima, okupala se, opet razgovarala, pa je prizvala krevet.

Krevet joj nije bio po volji. Bio je prevelik, a ona je imala neku potrebu za malim krevetom. Taj je prigovor bio uzaludan, jer kreveti su u cijelom svijetu bili istih dimenzija, pa bi proizvesti drugačiju veličinu podrazumijevalo goleme preinake u Stroju. Vašti se izolirala – bilo je to nužno, jer pod zemljom nisu postojali ni dan ni noć – i prisjetila se svega što se dogodilo otkako je zadnji put prizvala krevet. Ideje? Jedva ijedna. Događaji – je li Kunin poziv bio događaj?

Pored nje, na stoliću za čitanje ležao je živi fosil iz doba otpada – knjiga. Bila je to Knjiga Stroja. U njoj su se nalazile upute za bilo koju moguću situaciju. Ako joj je bilo vruće, ili hladno, ili ju je mučila probava, ili joj je nedostajala koja riječ, ona bi posezala za Knjigom, a Knjiga bi joj rekla koje dugme da pritisne. Objavio ju je Glavni odbor. U skladu sa sve prisutnijom modom, imala je bogat uvez.

Pridižući se u krevetu, s poštovanjem je uzme u ruke. Ogleda se po sobi kao da bi je tko mogao promatrati. Zatim napola posramljeno, a napola radosno, promrmlja: „O, Stroju! O, Stroju!" i prinese Knjigu usnama. Triput je poljubi, triput prigne glavu, triput osjeti delirij prihvaćanja. Pošto izvede taj obred, otvori 1367. stranicu, na kojoj su stajala vremena polaska zračnih brodova s otoka na južnoj polutki, pod čijim je tlom živjela, na otok na sjevernoj polutki pod kojim je živio njezin sin.

Pomisli: „Nemam za to vremena."

Zamrači sobu i zaspi; probudi se i rasvijetli sobu; najede se i razmijeni ideje s prijateljima, posluša glazbu i predavanja; zamrači sobu i zaspi. Nad njom, pod njom, oko nje, Stroj je vječito brujao; nije primjećivala tu buku, jer rodila se s njom u ušima. Zemlja koja ju je nosila brujala je dok je jurila kroz tišinu, okrećući je sad k nevidljivom Suncu, sad k nevidljivim zvijezdama. Probudi se i rasvijetli sobu.

„Kuno!"

„Neću razgovarati s tobom, odgovori on, „dok ne dođeš.

„Jesi li posjetio površinu Zemlje otkako smo zadnji put razgovarali?"

Njegova slika izblijedi.

Ona iznova otvori knjigu. Uzrujano se zavali u stolcu dok joj je srce lupalo. Zamišljajte je bez zuba i kose. Zatim okrene stolac prema zidu i pritisne neko neuobičajeno dugme. Zid se polako razdvoji. Kroz otvor je vidjela tunel koji je lagano zavijao, tako da je odredište bilo nevidljivo. Odluči li posjetiti sina, evo početka njezina putovanja.

Naravno da je znala sve o prometnom sustavu. U njemu nije bilo ničeg tajnovitog. Kad dozove automobil, on će je leteći prenijeti do kraja tunela i dizala koje je povezano s postajom zračnih brodova: sustav je bio u upotrebi mnogo, mnogo godina, davno prije nego što je posvuda uspostavljen Stroj. Naravno da je izučila civilizaciju koja je neposredno prethodila njezinoj – civilizaciju koja je pobrkala funkcije i sustav, pa ga je koristila da ljude dovede stvarima, umjesto da stvari dovede ljudima. Ti smiješni stari dani kad su ljudi izlazili kako bi promijenili zrak, umjesto da promijene zrak u svojim sobama! Pa ipak – bojala se tunela: nije ga vidjela otkako je rodila svoje posljednje dijete. Bio je zavojit – ali ne baš onako kakvim ga se sjećala; bio je blještav – ali ne baš tako blještav kako je predavač dao naslutiti. Vašti spopadne užas pred neposrednim iskustvom. Ustukne natrag u sobu, a zid se iznova sklopi. „Kuno, reče, „ne mogu ti doći u posjet. Nije mi dobro.

Istog časa na nju se sa stropa sruči golema naprava, toplomjer joj se automatski umetne u usta, stetoskop joj se automatski spusti na srce. Ležala je nemoćno. Hladni oblozi blažili su joj čelo. Kuno je telegrafirao njezinu liječniku.

Ljudske su strasti ipak još slijepo lutale ovuda-onuda Strojem. Vašti proguta lijek koji joj je liječnik uštrcao u usta, a naprava se povuče u strop. Začuje se Kunin glas koji ju je pitao kako se osjeća.

„Bolje. Zatim, razdraženo: „Ali zašto ti ne bi posjetio mene?

„Jer ne mogu otići odavde."

„Zašto?"

„Jer bi se svakog trenutka moglo dogoditi nešto nevjerojatno važno."

„Jesi li već bio na površini Zemlje?"

„Ne još."

„Pa u čemu je onda stvar?"

„Neću ti to reći kroz Stroj."

Ona nastavi svoj život.

No razmišljala je o Kuni kao djetešcu, o njegovu rođenju, o tome kako je odveden u javna odgajališta, o jedinom svojem posjetu k njemu ondje, o njegovim posjetima k njoj – posjetima koji su prestali kad mu je Stroj dodijelio sobu na drugoj strani Zemlje. „Roditelji, dužnosti, stajalo je u Knjizi Stroja, „Prestaju trenutkom rođenja. R. 422327483. Istina, ali Kuno je bio nekako poseban – uistinu, sva su njezina djeca po nečemu bila posebna – i naposljetku, mora se suočiti s putovanjem ako on to želi. I ono „moglo bi se dogoditi nešto nevjerojatno važno"… Što li to znači? Mladenačke besmislice, nesumnjivo, ali ona mora otputovati. Iznova pritisne neuobičajeno dugme, opet se zid povuče, a ona ugleda tunel koji je zavijao vodeći nekamo izvan vidika. Čvrsto stišćući Knjigu, ona ustane. Saplećući se, ode do perona i pozove automobil. Vrata su se za njom zatvorila: počelo je putovanje na sjevernu polutku.

Dakako, bilo je savršeno jednostavno. Automobil je stigao, a u njemu je pronašla naslonjače u dlaku jednake svojim. Čim je dala znak, zaustavio se, a ona je nespretno koraknula u dizalo. U njemu je bio još jedan putnik, prvo srodno biće koje je u posljednjih nekoliko mjeseci vidjela uživo. Malotko je tih dana putovao, jer je zahvaljujući napretku znanosti, Zemlja posvuda bila potpuno ista. Brza komunikacija, u koju je prethodna civilizacija polagala tolike nade, skončala je porazivši samu sebe. Čemu ići u Peking kad je potpuno isti kao Shrewsbury? Zašto se vraćati u Shrewsbury kad će biti potpuno jednak Pekingu? Ljudi su rijetko pokretali tijela; sve komešanje bilo je usredotočeno u duši.

Linije zračnih brodova bile su relikvija prošle epohe. Zadržane su zato što je bilo jednostavnije nastaviti nego prekidati ih ili smanjiti njihov broj, no sad su daleko nadmašivale potrebe stanovništva. Letjelica za letjelicom podizala bi se iz okana Ryea ili Christchurcha (koristim antikna imena), isplovila u pretrpano nebo i zatim se usidrila na pristaništima juga – prazna. Tako je zgodno bio podešen sustav, toliko neovisan o meteorologiji, da je nebo, bilo vedro bilo oblačno, nalikovalo golemom kaleidoskopu u kojem su se u pravilnim razmacima ponavljali isti uzorci. Brod na kojem je plovila Vašti polijetao je sad u suton, sad u zoru. No nadlijećući Reims, uvijek bi se našao uz bok brodu koji je letio na relaciji od Helsinkija do Brazila, a svaki treći put kad bi nadlijetao Alpe, negdje iza njega, preko njegova traga prešla bi palermska flota. Noć i dan, vjetar i oluja, plime i potresi čovjeku više nisu postavljali zapreke. Zauzdao je Levijatana. Sva stara književnost, puna hvale Prirodi i straha