Padre Pio: Čovjek nade

By Renzo Allegri

„Samome sam sebi misterij.“
Ovim jednostavnim priznanjem Padre Pio je izrazio ono što su osjećali mnogi koji su ga poznavali. Svojom knjigom Renzo Allegri, novinar i pisac, rasvjetljuje djelić tog misterija jedinstvenim i izuzetno ljudskim portretom Padra Pija. Knjiga pruža vjeran opis izvanredne osobe, a čita se poput dobrog romana. Iz njegove je duše izlazila otajstvena snaga praćena čudesima a njegov je život bio obilježen paranormalnim fenomenima. Volio je ljude. Plakao je s ožalošćenima, smijao se sa sretnima. Zvali su ga: „fratar s Kristovim ranama“, „svetac sa stigmama“, „liječnik“ patnje... I usred najvećih nevolja u budućnost je gledao u duhu optimizma, vjere i ljubavi. Padre Pio iz Pietrelcine (1887.-1968.) bio je kapucin i mistik čiji je život obilježen čudesima, a sam je govorio da jedino želi biti siromašni fratar koji moli. Svetim je proglašen 16. lipnja 2002. godine.
Autor govori: „Općenito o Padru Piju se je najviše pisalo s naglaskom na pokornički aspekt njegova života, dok se potom na njegovu osobnost gledalo kroz mračnu srednjovjekovnu prizmu. Međutim, stvari zapravo nisu takve. Padre Pio je bio i jest čovjek nade. Tijekom svog života, i usred najvećih nevolja, u budućnost je uvijek gledao u duhu optimizma, vjere i ljubavi.“ U ovoj intimnoj biografiji otkrit ćete plodove molitve ovog poniznog kapucina, i Izvor njegove velike nade.
RENZO ALLEGRI, nagrađivani novinar i autor, napisao je velik broj biografija, uključujući biografiju Majke Terezije. Živi u Italiji.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Figulus d.o.o.
• Release date: Sep 23, 2020
• ISBN: 9789537929916

Book preview

Uvod

Padra Pija sam prvi put susreo 1967., godinu dana prije njegove smrti. Bio je star i veoma bolestan. Posjetio sam ga kao novinar u njegovu domu u San Giovanniju Rotondu, te sam imao priliku dva puta razgovarati s njim. Izuzetno me se je dojmio, ali ne toliko zbog priča o čudesima koja je činio i o kojima su ljudi pričali, nego zbog moralne snage koja je zračila iz cijela njegova bića.

Bilo ga je teško promatrati kako kroz sakristiju ili samostanskim hodnicima prolazi onako pogrbljen, otečenih stopala i oslanjajući se o zid kako ne bi pao. Mnogo je trpio, ali nosio se je s tim bez ikakva žaljenja, dajući se onima koji su ga trebali. Kada bi podigao glavu i osvrnuo se oko sebe, njegove su oči gorjele, ali ne od boli, nego od dobrote koja je isijavala iz njega.

1969., godinu dana nakon smrti Padra Pija, napisao sam poduži novinski članak o njegovu životu i radu. Već su se počele širiti glasine da se ekonomsko carstvo koje je stvorio u San Giovanniju Rotondu nalazi na rubu propasti. Mnogi su „prorokovali" da će kroz kratko vrijeme svi zaboraviti ovog kapucina sa stigmama.

Skupina „Prijatelji Padra Pija", koju predvodi Giuseppe Pagnossin iz Padove kao jedan od njegovih duhovnih sinova, predala mi je zbirku vrlo zanimljivih neobjavljenih dokumenata u kojima se on spominje. Bilo ih je na tisuće, a bili su posloženi u manje sveske. Proučavajući te dokumente, otkrio sam neke stvari o Padru Piju koje su rijetkima bile poznate: tijekom svog života podnosio je nevjerojatno teška trpljenja koja su uključivala progonstva, poniženja, optužbe, klevete i nezamislive osude.

Od tog sam se trenutka istinski zainteresirao za život Padra Pija, te sam počeo skupljati dokumente koje sam sažeo u ovoj knjizi. Ova knjiga ne teži tome da bude kritička biografija. Štoviše, u njoj sam iznio pregled događanja u životu Padra Pija, a ona se poglavito zasnivaju na izravnim svjedočanstvima ljudi koji su ga osobno poznavali.

Općenito o Padru Piju se je najviše pisalo s naglaskom na pokornički aspekt njegova života, dok se potom na njegovu osobnost gledalo kroz mračnu srednjovjekovnu prizmu. Međutim, stvari zapravo nisu takve. Padre Pio je bio i jest čovjek nade. Tijekom svog života, i usred najvećih nevolja, u budućnost je uvijek gledao u duhu optimizma, vjere i ljubavi. On je bio čovjek koji je vjerovao u napredak. Njegova je klinika za bolesne bila prva takve vrste u svijetu medicine. U svom privatnom životu on nikada nije bio robom pravila ili propisa koji nisu imali smisla. Upuštao se je u velike pothvate s vjerom, što je onda rađalo čudesima.

Padre Pio je volio ljude. Plakao je i trpio s ožalošćenima, a smijao se s onima koji su bili sretni. Iako je bio nježan i osjećajan čovjek, često je znao biti odriješit prema ljudima, čak i s malenim bolesnicima. Njegov se subrat otac Pellegrino jednom požalio zbog toga. Padre Pio mu tada reče: „Ponašam se tako kako ne bih dopustio da me nadvladaju emocije. Čim vidim da netko trpi, suze mi dolaze na oči, a kad bih zaplakao, više ne bih mogao vršiti svoju službu."

S duhovnog gledišta jasno je mjesto koje Padre Pio zauzima. U jednom mi je razgovoru kardinal Siri rekao: „Stigmama koje je Padre Pio nosio na svome tijelu tijekom života, kao i tjelesnim i psihičkim patnjama koje je podnosio, on našu pažnju usmjerava na Kristovo tijelo kao sredstvo spasenja. Isus je za nas umro na križu, te cijela teologija otkupljenja počiva na ovoj istini koja je jedna od temelja naše vjere. Ta je istina toliko važna da je kroz povijest Bog, kada bi ljudi zaboravili na nju ili je iskreno tražili, uvijek intervenirao događajima, djelima i čudesima. U ovo naše vrijeme postoji ogromna napast da zaboravimo na stvarnost tijela Kristova. Bog nam šalje ovoga čovjeka sa zadatkom da nas pozove natrag k istini."

Život ovoga čovjeka obilježen je nekim fenomenima koje obično povezujemo s paranormalnim svijetom: bilokacija, levitacija, čitanje misli, predosjećanje i predviđanje budućih događaja. Njegov ga je prijatelj Angelo Battisti jednom upitao o ovim stvarima, na što mu je Padre Pio odgovorio: „Angelo, to su otajstva i meni samome."

Nakon smrti Padra Pija glas se o njemu nastavio širiti. Njemu na spomen podignuto je oko dvije stotine kipova. Tisuće molitvenih skupina diljem svijeta nadahnjuje se njegovim životom. Među onima koji mu se dive i nasljeduju ga ima čak i protestanata, budista i hindusa. On je čovjek kojega će ljudi uvijek voljeti.

1. poglavlje

Pietrelcina, 25. svibnja 1887.

Kada ljudi govore o Padru Piju, najprije pomisle na San Giovanni Rotondo – gradić na planini Gargano u kojem je ovaj kapucin sa stigmama živio pedesetak godina. Međutim, on je zapravo rođen u Pietrelcini – selu u pokrajini Benevento.

Rodio se je kao Francesco Forgione, ali je ulaskom u red kapucina postao Padre Pio iz Pietrelcine. Pietrelcina je gradić smješten 350 metara iznad razine mora. Gradić je utemeljen davno, a povjesničari datiraju njegove početke u vrijeme starih Rimljana. Međutim, u današnjem izgledu grada prepoznaju se srednjovjekovna obilježja: izgrađen je oko veličanstvene palače koja stoji do današnjih dana, izdižući se na stotinu metara visokoj litici iznad rijeke Pantaniello.

Stari je dio grada sagrađen oko palače, a kuće se nadovezuju na liticu. U grad se ulazi uskim krivudavim uličicama popločenim kamenom. Kuće su sagrađene od vapnenačkog kamena. Pročelja su neožbukana i puna pukotina u kamenu.

Francesco Forgione rođen je u jednoj od najstarijih kuća, onoj koja nosi broj 27, u uskoj uličici Storto Valle. Rodio se je u srijedu, 25. svibnja 1887. u sedamnaest sati.

Kuća u kojoj je budući Padre Pio prvi put ugledao svjetlo dana, sastoji se od sobička veličine desetak kvadratnih metara. Pod je bio zemljan, a strop izgrađen od drvenih greda. Svjetlo je prodiralo kroz maleni prozor.

Kada se je Francesco rodio, njegov otac Grazio imao je dvadeset i šest godina, a majka Maria Giuseppa Di Nunzio dvadeset i osam. Brak su sklopili 8. lipnja 1881., a prije Francesca već su imali troje djece: Michelea rođena 1882., Francesca rođena 1884. – koji je živio samo devetnaest dana, i Amaliju koja je rođena 1885., ali je umrla mjesec dana nakon rođenja Padra Pija. Još su troje djece dobili nakon njega: Felicitu rođenu 1889., Pellegrinu rođenu 1892. i Graziu rođenu 1894., koja je kasnije postala sestra Pia ušavši u Red sestara svete Brigite.

Grazio Forgione porijeklom je iz Pietrelcine. Živio je kao seljak obrađujući ono nešto malo zemlje što je posjedovao, ali kako bi uzdržavao obitelj bio je prisiljen dva puta seliti u Ameriku. Oni koji su ga poznavali opisuju ga kao čovjeka srednje visine, bistrih očiju, tanašne građe, sretnog, snažnog, pametnog, aktivnog, izravnog, britkog, užurbanog, srčanog i snažnih pokreta. Nije bio pismen.

Maria Giuseppa Di Nunzio također potječe iz Pietrelcine te je, iako pripadajući radničkom sloju, imala držanje žene iz „dobre obitelji". Ljudi iz Pietrelcine sjećaju se njezina elegantnog hoda i vitke figure. Usprkos velikoj neimaštini uvijek je bila lijepo odjevena a na glavi je nosila blistavo čist bijeli rubac, kao što je bio običaj kod seoskih žena u ono doba.

Mamma Peppa, kako su Mariju Guiseppu zvali, dobro se sjećala onoga što joj je pri porodu rekla primalja podigavši njezina novorođenog sinčića: „Peppa, ovo je dijete rođeno omotano u bijeli veo. To je dobar znak. Bit će velik i sretan. („Bijeli veo: misli se na bijelu ovojnicu koja je uobičajena oko tijela netom rođena djeteta a opere se prvim pranjem. Kod Padra Pija je očito bila osobito uočljiva; op. prev.) Francesco je kršten u crkvi svete Ane 26. svibnja 1887. u šest sati, dan nakon njegova rođenja. Krstio ga je otac Nicolantonio Orlando, svećenik koji je u to vrijeme bio zadužen za vođenje financija u župi. Novorođenom su djetetu nadjenuli ime Francesco, prema izričitoj majčinoj želji i njezinoj velikoj naklonosti prema svetom Franji Asiškom.

Njegovi majka i otac prisjećaju se da je Francesco bio zdravo i živahno dijete. Međutim, ponekad se noću znao probuditi s jakim vriskom, što je ometalo san njegova sirota oca koji je teško radio tijekom dana.

Jedne je noći njegov otac izgubio strpljenje. Uzeo je dijete i tako ga snažno zatresao da je maleni pao na pod. Zavapio je: „Zar se ovo đavao rodio u mojoj kući, umjesto kršćanskog djeteta? Zbog tih je riječi njegova žena u ljutnji oštro opomenula muža i podigla dijete s poda. „Ubio si mi sina, reče ona. Ipak, s djetetom je sve bilo u redu i ostatak je noći Grazio prospavao nesmetano.

„U svemu što sam činio, bio sam vrlo ozbiljan, rekao je Padre Pio prisjećajući se jednom prilikom svoga djetinjstva. „Bio sam poput nezasoljene tjestenine, rekao je osvrćući se na svoju sklonost da bude drugima podložan i u odnosima suzdržan. Mamma Peppa je rekla: „Tijekom djetinjstva Francesco nije učinio ništa loše. Kod njega nije bilo nikakvih dječjih mušica. Uvijek je bio poslušan meni i svom ocu. Svakog je jutra i predvečer odlazio u crkvu posjetiti Isusa i Mariju. Tijekom dana nikada nije odlazio igrati se vani s prijateljima. Često sam ga poticala i govorila da izađe van igrati se s ostalima. Ali on je uvijek to odbijao govoreći: 'Ne želim k njima jer oni psuju.'"

Njegovi suvremenici svjedoče da je Francesco bio tih i povučen dječak. Iako se je držao po strani dok su ostala djeca uživala u igri, on nije bio nedruštveno dijete. Bio je povučeniji od drugih, ali nikada zlovoljan. Često je molio.

Životopisi Padra Pija puni su priča o njegovu djetinjstvu. Budući da su te priče sabrane mnogo godina nakon njegova života, teško je utvrditi koliko su istinite. Ipak, neke je od njih potvrdio sam Padre Pio. On nije volio govoriti o sebi, te je često odbijao s drugima dijeliti što se događa u njegovu duhovnom životu. No, njegovi su poglavari, svjesni da bi bilo korisno znati istinu o nekim njegovim iskustvima, tražili od njega da iz poslušnosti odgovori na neka pitanja o svojem životu. Vjeran zavjetu poslušnosti, Padre Pio u tom slučaju nije odbijao odgovarati na njihova pitanja. Zahvaljujući tome mnoge su priče o njegovu djetinjstvu kasnije pojašnjene i potvrđene. Padre Pio je neka sjećanja povjerio svojim duhovnicima koji su ih potom zapisali, a neke su stvari nađene i među njegovim bilješkama.

Iz Dnevnika oca Agostina od San Marca u Lamisu, koji je bio jedan od njegovih prvih duhovnika, saznajemo da je budući sluga Božji svoje prvo karizmatsko iskustvo doživio 1892. kada je imao samo pet godina. Zanosi i ukazanja bili su toliko učestali u njegovu životu da je on u toj dobi mislio da je to nešto potpuno normalno.

Dnevnik oca Agostina od San Marca u Lamisu uredio je otac Gerardo Di Flumeri, a objavio ga je 1971. godine. Ondje je zapisao: „Zanose i ukazanja Francesco je počeo doživljavati kao petogodišnjak, nakon što je razmatrao i osjetio želju da se zauvijek posveti Gospodinu. To ga je pratilo cijelog života. Kada su ga pitali zašto je ta iskustva tako dugo skrivao, on je iskreno odgovorio da o tome nije govorio jer je mislio da su to uobičajene pojave koje se događaju svima. Štoviše, jednog me je dana upitao: 'Zar Vi ne vidite Djevicu Mariju?' Kada sam mu rekao da je ne vidim, on mi reče: 'Vi to samo tako govorite iz poniznosti.'"

On nije vidio samo anđele i svece nego i demone. Otac Benedetto od San Marca u Lamisu u svojim je spisima zabilježio sljedeći događaj: „Đavao ga je počeo mučiti kada je imao oko četiri godine. Pred njim se je pojavljivao u strašnim, često prijetećim obličjima. Znao ga je napastovati usred noći, pa Francesco nije mogao spavati. Padre Pio se prisjeća: „Nakon što je moja majka ugasila svjetlo, počelo mi je prilaziti tih nekoliko čudovišta pa sam zaplakao. Zatim je ona upalila svjetlo, a ja sam se smirio jer su čudovišta otišla. Jednom je ponovno ugasila svjetlo, na što sam zaplakao jer su se čudovišta odmah pojavila.

Don Nicola Caruso, jedan od svećenika iz Pietrelcine, napisao je: „Francesco mi je pričao da je nekoliko puta, vrativši se iz škole, pred kućnim pragom zatekao čovjeka odjevena poput svećenika koji ga nije puštao unutra. Tada bi Francesco počeo moliti, na što se je pojavio bosonogi dječak koji je napravio znak križa, a 'svećenik' je odmah nestao. Francesco je napokon mirno mogao ući u kuću."

Kako bi nadvladao svoj strah od čudovišta i prijetećih utvara, Francesco je počeo činiti pokoru veoma neobičnu za djecu njegove dobi. Jedan njegov vršnjak, koji je živio u istom susjedstvu, ispričao je da je Francesco kao devetogodišnjak rijetko izlazio van igrati se s ostalom djecom. Radije je čitao nabožne knjige, odlazio na Misu, a u dogovoru s crkvenim sakristanom znao se je zaključavati u crkvi moleći ga da o tome nikome ne govori. Uvijek bi dogovorio vrijeme kada da sakristan dođe i ponovno otključa crkvu.

Njegova je majka ispričala da je tada devetogodišnjeg Francesca zatekla pored kreveta kako sebe bičuje željeznim lancem. Molila ga je da prestane to činiti, ali on je nastavio. Pitala ga je: „Sine, zašto se tako ranjavaš? On je odgovorio: „Moram se udarati lancima kao što su rimski vojnici tukli Isusa i raskrvavili mu ramena.

Don Giuseppe Orlando, svećenik iz Pietrelcine, oštro je ukorio Francesca zato što je „umjesto da spava u krevetu koji je majka za njega s ljubavlju pripravila, on leži na podu i koristi kamen kao jastuk."

Jednoga je dana 1896. Grazio Forgione odlučio Francesca povesti na hodočašće u svetište San Pellegrino u blizini Altaville Irpine, koja je od Pietrelcine udaljena nekih dvadeset i pet kilometara. Krenuli su rano ujutro jašući na magarcu. Svetište je već bilo puno ljudi koji su onamo došli zbog sajma koji se održavao u tome gradu. Magarca su privezali ispred jednog malog restorana i pošli u svetište. Nakon što se je pomolio, Grazio Forgione reče sinu da je vrijeme da krenu, ali dječak je želio još ostati ondje.

Pored Francesca sjedila je jedna sirotica držeći u rukama svoje dijete koje je imalo deformirane udove. Molila je, plakala i vapila za Božjom milošću. Francesca je taj prizor duboko dirnuo, te je počeo moliti i plakati s njom. U jednom je trenutku ta žena, sva iscrpljena od molitve, položila dijete na oltar zavapivši: „Zašto mi ga ne želiš izliječiti?" U tom je trenutku u crkvi zavladala tišina, a potom se prolomio uzvik radosti. Dijete je ustalo potpuno zdravo.

Ovaj je događaj ostavio snažan dojam na malenog Francesca. Kada bi ga se kasnije u životu prisjećao, uvijek su mu suze dolazile na oči.

Usprkos ovim nedvojbeno čudesnim događajima, Francesco Forgione u mnogome je bio nalik ostalim dječacima. Mnogi svjedoci govore o drugim događajima u njegovu životu koji ga prikazuju kao običnog dječaka, štoviše, prilično bezbrižnog. Kada je Francesco imao devet godina, njegov je zadatak bio svakoga dana voditi ovce na pašu. Ondje bi se našao s drugim pastirićem, Luigijem Orlandom, koji je bio nešto mlađi od njega. Ova dvojica prijatelja često su se znala hrvati iz zabave. „Francesco bi me gotovo uvijek prvi srušio, prisjeća se Orlando. „Jednom me je oborio i snažno mi stisnuo ramena o tlo. Želeći ga odgurnuti sa sebe, izgovorio sam mu grubu riječ. Francesco me je istoga časa pustio i otrčao. On nikada nije izgovarao prostote niti ih je želio čuti.

Kada mu je bilo otprilike deset godina Francesco je izveo nepodopštinu koja je veoma uzrujala njegovu majku. Već je mjesec dana ležao u krevetu i ništa mu nije pomagalo u oporavku od bolesti. Bilo je vrijeme žetve te je njegova majka jednoga dana morala poći u polje na ispomoć. Prije odlaska pripremila je veliku količinu pečenih crvenih paprika od kojih je polovicu namijenila žeteocima, a drugu je polovicu spremila u kuhinjski ormarić za sutrašnji objed. Na odlasku je rekla malenom Francescu da ostane u postelji i da uzme lijek.

Kada je ostao sam, Francesco nije mogao odoljeti slatkom mirisu pečenih paprika. Sam se prisjeća da je ustao, nekako se dovukao do kuhinje, izvadio paprike iz ormarića te ih gotovo sve pojeo. Zatim se je vratio u postelju i zaspao. Kada se majka vratila kući, našla ga je cijelog oblivenog znojem i crvenijeg od paprika koje je pojeo. Nije odmah shvaćala što se dogodilo te je prestrašena pozvala liječnika. Srećom, paprike mu nisu naškodile, nego su ga iznutra očistile a već je sljedećeg dana groznica potpuno nestala.

Kada je jednom govorio o pušenju i pušačima, Padre Pio je ispričao ovaj događaj: „Kada sam imao deset godina, moj ujak Pellegrino me je poslao da mu kupim cigaru i kutiju šibica. Vraćajući se, stao sam odmoriti se uz rijeku Pantaniello. 'Da vidimo zna li on što je pušenje', čuo sam glas u sebi. Uzeo sam šibicu i pripalio si cigaru. Ali već mi se je s prvim udahom okrenuo želudac. Činilo mi se kao da se zemlja trese pod mojim nogama. Kada sam došao k sebi, vratio sam se u selo i rekao ujaku što sam napravio. Umjesto da se naljuti, on je prasnuo u smijeh. Od tada mi više nikada nije palo na pamet pušiti."

2. poglavlje

Rane godine

27. rujna 1899. biskup Donato Maria dell'Olio iz Beneventa Francescu je udijelio sakrament potvrde u Pietrelcini. Francesco je tada imao dvanaest godina. Nije poznato je li toga dana on prvi put primio svetu pričest, ali to se zasigurno dogodilo tijekom te godine, s obzirom da u to vrijeme djeca prije dvanaeste godine nisu mogla primiti prvu svetu pričest. Nekoliko je puta Francesco u pratnji svoga djeda odlazio župniku moleći ga da mu dopusti pričestiti se. Međutim, župnik nije želio napraviti iznimku u običajima toga vremena, iako je bio potpuno svjestan da je taj dječak vrlo dobro pripremljen i spreman primati pričest.

Francescov otac Grazio Forgione nije znao čitati ni pisati, ali nije želio da njegova djeca budu nepismena. Bezuspješno je pokušavao svojeg najstarijeg sina Michelea poslati u školu. Kada je odlučio da će Francesco ići u školu, neprestano je ponavljao: „Ako budeš dobro učio, možeš postati redovnik."

U ono su vrijeme sinovi i kćeri siromašnih ljudi sa sela ili s planina mogli nastaviti školovanje jedino ako su odlučili biti svećenici ili redovnici. Francesco je bio spreman slijediti taj put. Budući da je u tom razdoblju svoga života još uvijek morao fizičkim radom pomagati svojoj obitelji, nije mogao redovito ići u školu. Poučavalo ga je nekoliko različitih „učitelja i to svaki na svoj način. Njegov je prvi učitelj bio Cosimo Scocca, seljak koji je završio pet razreda osnovne škole. Bili su rodbinski vezani, a Francesco ga je zvao „ujak Cosimo. Njegov drugi učitelj bio je Mandato Saginario, inače trgovac koji ga je naučio abecedu. Zatim ga je pak poučavao otac Domenico Tizzani, svećenik uz čiju je pomoć Francesco savladao sav program osnovne škole.

Godine 1901., kao četrnaestogodišnjak, Francesco je odlučio završiti srednjoškolski program pod vodstvom Angela Caccava. Caccavo je bio iskren čovjek otvorena uma i posvećen svome pozivu, ali je bio pod velikim utjecajem liberalnih masonskih ideja. Ljudi koji su onda poznavali Francesca svjedoče o tome kako je volio učiti i kako je bio veoma uspješan u tome.

Tijekom dvogodišnjeg razdoblja učenja s Caccavom, mladi je Francesco u svojoj bilježnici razrađivao trideset različitih tema. Ta je bilježnica sačuvana do danas. Papiri su s vremenom požutjeli, ali je sve čitljivo osim nekoliko stranica na kojima je tinta izblijedjela. Na temelju tih tema saznajemo zanimljive detalje i o učeniku i o učitelju. Neki od naslova tema kojima se bavio jesu Prosjakova straćara, Bijesni pas, Jesen, Kiša, Prednosti samosvladavanja, Dobro se dobrim vraća, Ratovi za talijansku nezavisnost, Naš kralj, Posljedice nečasnih djela. Razrađujući ove teme, Francesco se pokazao kao oštrouman promatrač prirodnih pojava i događanja onoga vremena. Štoviše, pokazivao je naglašenu ljubav prema povijesti.

22. rujna 1902. Angelo Caccavo dao mu je zadatak da napiše sastavak pod naslovom Da sam ja kralj. Francesco Forgione u sastavku piše ovo:

„O, da sam ja kralj! Toliko je predivnih stvari koje bih volio učiniti. Prije svega volio bih da sam kralj koji je vjeran Bogu, kao što sam to i sam i nadam se da ću uvijek biti. Najprije bih se borio protiv rastave braka, za kojom čeznu opaki ljudi, i sve bih učinio da ljudi poštuju sakrament braka.

Što li se dogodilo s carem Julijanom Apostatom koji je bio hrabar, samoprijegoran i promišljen, ali je napravio veliku pogrešku odbacivši kršćanstvo, u kojem je bio odgojen, te je obnovio poganske običaje? Potratio je svoj život jer nije promicao vrijednosti u kojima je odgojen, iako mu je ostao nadimak apostat.

Da sam ja kralj, volio bih da me se pamti po tome što sam se uvijek borio za istinsko kršćanstvo. Jadan je onaj koji ne želi slijediti taj put! Takvog bih odmah kaznio zatvorivši ga u zatvor, prognavši ga ili bih mu čak oduzeo život. Moja bi krilatica bila ista ona kojom se je služio Alessandro Severo: 'Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi čini.' Tijekom svoje vladavine potpuno bih se posvetio obilasku dijelova kraljevstva kako bih ondje popravio načine upravljanja, te bih svugdje gradio građevine poput velikih gradskih vrata, ceste, raskrižja, knjižnice, kazališta, itd. Bio bih prema ljudima milostiv i obziran, te bih se pridržavao zakona. Putovao bih kao obični građanin. Svakoga bih primio na razgovor i odijevao bih se u jednostavnu odjeću koju izrađuju žene u mome kraju. Na svome bih dvoru okupio najveće pisce. Dobro bih plaćao učitelje govorništva. Bio bih zaštitnik umjetnika. Preuzeo bih i Vespazijanov slogan: 'Samo onaj koji je prijatelj čovjeku dostojan je voditi ga.'"

Tri dana kasnije dobio je drugi zadatak pod naslovom Opiši kišu nakon duge suše. Francesco je napisao:

„Jučer je na obzorju sunce sjalo u svoj raskoši i grijalo zemlju svojim gorućim zrakama. Nebo je bilo mirno kada je tek slabašan povjetarac počeo puhati sa zapada. Taj smiraj nije dugo potrajao jer se popodne nebo zamračilo, a sunce sakrilo. Stvorenja više nisu sjala mnoštvom boja. Pjev ptica više se nije čuo. Sve se je promijenilo.

Gromovi i munje sručili su se na zemlju i svi su se prestrašili. Nakon nekog vremena počela je naglo padati kiša. Ubrzo je preplavila ulice i odnosila krovove. Približio sam se prozoru kako bih promatrao kišu koja se slijeva i dokinuo dosadu. Kiša se slijevala i skupljala po sredini ceste, te su kapi kiše tiho curile niz zidove kuća. Pojedine su kapljice bile nešto odvažnije pa su se sljubile uz prozorska stakla, možda iz znatiželje. Vidio sam kako su se kapljice kiše zadržavale na klupčicama podno prozora na kojima su se polako valjale prema rubu. Možda su u padu htjele izmjeriti koliko je