Tajkunova kći: U ljubavi, ratu i ortačkom kapitalizmu sve je moguće

By Dragana R. Tafra

Fiktivna priča inspirirana našom okolinom, u kojoj je svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima slučajna

Jelena Mogulić imala je svijet pod svojim skupocjenim potpeticama. Njezin je otac bio najbogatiji balkanski kapitalist. Živjela je kako je htjela. Za dvije strasti. Procjenu financijskog rizika, za što je bila iznadprosječno talentirana i za privlačne muškarce, koje je potraživala u iznadprosječnim količinama.

Dva hladna zimska dana promijenila su njezin život zauvijek. Prije nego što je proveo noć s njom jer je ona tako tražila, Luka ju je upozorio da će Makromond, poslovno carstvo njezina oca, bankrotirati. Ujutro joj je Luka rekao da odlazi na drugi kraj svijeta. Majka joj je iduće večeri, ispijajući osmu čašu prosecca, priopćila da joj Josip Mogulić nije otac. Ujutro se Jelena morala zakleti da će šutjeti.

Osvanuo je sunčan zimski dan. Jelena se namjeravala praviti da se ništa nije dogodilo. No, je li joj to uspjelo? Slomljena srca i otetog identiteta, tajkunova je kći odlučila spasiti Makromond. Je li izabrala pravi put, kamo će je on odvesti i tko će joj na njemu pružiti ruku?

 

Dragana Radusinović Tafra rođena je 1979. godine u Puli. Diplomirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Zapažene novinarske analize poslovanja hrvatskih kompanija te priče o liderima domaćeg biznisa i njihovim poslovnim filozofijama pisala je za niz medija. Danas piše kolumnu “Liberalna kapitalistica” za portal Direktno i surađuje s magazinom Start. Pohađa edukaciju iz psihodrame pri Centru za psihodramu Zagreb.

“Tajkunova kći” njezin je prvi roman.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Bulaja naklada
• Release date: Oct 1, 2020
• ISBN: 9789533284507

Book preview

nasljeđuje.

Poglavlje 1.

SVAKI JE BAL MASKENBAL

Iza svakog velikog bogatstva leži veliki zločin.

Honoré de Balzac, francuski književnik

Prosinac 2010.

Jelena Mogulić nikada nije voljela velike zabave. Posebno nije voljela zabave koje su se održavale u Vili Mogulić. „Bal", kako ga je zvala njezina majka i koji je upravo počinjao, međutim, nije mogla izbjeći. Priređen je za nju. U čast njezina povratka iz Londona. Magistrirala je financije na prestižnoj London School of Economics.

Od trenutka kad su se kotači aviona odlijepili s piste na londonskom Heathrowu, a ona poletjela za Zagreb, duša joj je plakala za dijelom života koji je upravo završio.

Kad joj se želudac izokrenuo od nevještog slijetanja na zagrebački Pleso, odlučila je izvući najbolje iz povratka kući. Cviljenje joj nikad nije bio drag sport.

Svaki je bal, mislila je Jelena vršeći posljednje mentalne pripreme za najezdu gostiju, ujedno i maskenbal.

Nikad, ali nikad, tako ju je učila majka, ni na jedan društveni događaj ne treba nositi „svoje lice". Uvijek, ali baš uvijek treba nositi prigodno lice, to jest – masku. Uspješni se od neuspješnih u društvenom probitku, također ju je učila majka, razlikuju samo po tome što ovi prvi znaju kada koju masku treba upotrijebiti.

Amateri ili „bijedni amateri", kako bi rekla njezina majka, nikad nisu razumjeli tu lekciju. Vježbali bi grimase pred ogledalom. Jelena je znala bolje. Trenirala je stav, držanje, pogled i osmijeh. Toliko je već trenirala da joj je odabrati prigodnu Jelenu za određenu prigodu bilo sasvim uobičajeno. I gadljivo istovremeno. Iako je znala majčina pravila toliko dobro da je i druge mogla njima poučavati, uvijek se nekako našla u situacijama da ih jednostavno krši. Sa zadovoljstvom.

Stajala je na vrhu raskošnog, zavojitog stubišta uvjeravajući samu sebe da ona to može. Disat će duboko, osmjehivat će se široko, svakome će reći nešto lijepo, savršeno će se praviti da sluša sve što drugi govore i izdržat će tu muku bez pretjerivanja s alkoholom.

Bila je odlučna!

Uf, možda ne sasvim.

Umalo se vratila u svoju spavaću sobu po sedativ kad je ugledala kako kroz širom rastvorena sva četiri krila glavnih ulaznih vrata Vile Mogulić ulaze čete napirlitanih žena i uštogljenih muškaraca. Odustala je od sedativa zaključivši da ne bi bilo dobro djelovati otupjelo.

Jelena Mogulić je ipak, ispod sloja pobune, voljela društvo. Nisu joj sasvim naodmet bili niti dijelovi društva koji su joj ulazili u kuću.

Vlasnici velikih kompanija, političari na visokim funkcijama, nekoliko poznatih pjevača i pjevačica, glumaca i glumica, neki sportaši, veleposlanici nekoliko zemalja..., sve se to slijevalo u Vilu Mogulić. Bila je to večer savršena za umrežavanje, samo što je, kao i sve što je radila njezina majka, i večer sama bolovala od – pretjerivanja. U masi koja će, kad svi uzvanici stignu, brojati i do dvije stotine ljudi, bilo je nemoguće učiniti išta više od „biti viđen". I zgažen. Fizički i psihički.

U žamoru stotina glasova Jelena je s vrha stubišta jasno prepoznavala tonove lažnog komplimentiranja. Jedna je usukano mršava žena, koja je izgledala kao smrt na nedopuštenom dopustu i za koju je Jelena zaključila kako sigurno mjesec dana nije pojela više od dva lista salate dnevno, uspjela glasno izgovoriti: „Ajme, prekrasno izgledaš! nikom drugom nego gospođi koja je bila pregolema čak i za „plus size model. Ne, to nije bilo lažno komplimentiranje. To je bio bezobrazluk. Jelena je zaključila da je ova ispijena ovoj pretiloj jednostavno zavidna na hrani. Golemoj je gospođi bilo neugodno od komplimenta jer su svi gledali u nju.

Sirota žena, pomislila je Jelena i ugrizla se za usnicu shvativši da je upravo požalila jednu državnu tajnicu. Majka ju je učila da političare nikad ne treba žaliti, već samo iskoristiti.

Nakratko se sakrila iza ogromnog fikusa na vrhu stubišta. Zaklonila se od majčinog pogleda iz kojeg je, kad joj se Jelena srela sa zjenicama, frcala ljutnja. Glava joj je pucala od ponavljanja svih majčinih društvenih lekcija i jednostavno je mrzila trenutak u kojemu se našla.

Što se mora, ne bi smjelo biti teško, ponavljala je svoju verziju narodne poslovice nimalo damski pročišćavajući nosnice kako bi se uvjerila da mješavina najskupljih parfema na planetu, koja ju je očekivala u dvorani roditeljske vile, ne može smrdjeti. Ili možda može? Ili možda već smrdi.

Pogled u vlastiti odraz u ogledalu ohrabrio ju je. Vragolasto se osmjehnula znajući da će zgroziti majku, ali da Sofija Mogulić pred ljudima neće reći ništa osim tisuću riječi hvale.

Jelena je obukla minicu. Crnu. Gucci. Iako je formalno bila riječ o mini suknji, Vlasta je Jelenin omiljeni odjevni predmet nazvala „dopičnjakom. Voljela je svoju najbolju prijateljicu pa je i njoj odmah kupila isti takav „dopičnjak. I njezinoj mlađoj sestri Sari da se ne buni. I njih dvije će doći. Barem se nekome veselila.

Bijela košulja morala je biti uska. Donekle čedan izgled, kakav je preferirala njezina majka, postigla je navlačenjem crne veste preko košulje, ali sve je pokvarila činjenica da košulja uopće nije imala gumbe tamo gdje bi ih njezina majka voljela vidjeti zakopčane. Kad je obula salonke s visokom potpeticom, bila je sasvim zadovoljna.

Majka će biti užasnuta, pomislila je oduševljena vlastitim prkosom.

Pramenove u boji karamele utkane u tamnosmeđu podlogu raspustila je da slobodno padaju do struka. Zatreba li joj slučajno skrivanje, odlučila je iskoristiti kosu. Posljednji je put, prije nego će krenuti u osinjak, dobro pregledala ulazni prostor u vilu. Nabacila je osmijeh i hrabro zakoračila.

Čula je majčin glas: – Jelenice, zlato, požuri se!

Sofija Mogulić odmjerila je kćer od pete prema glavi. Iza oduševljenog osmijeha psovala je misleći: Sjajno, svi će večeras gledati u noge moje kćeri.

– Mama – nasmijala se Jelena sada na dnu stubišta – ovo je najljepša večer koju si mogla osmisliti. – rekla je pridružujući se majci koja joj je prošaptala:

– Propustila si dolazak svih važnijih uzvanika, što znači da ćeš sada sa mnom obići dvoranu da te upoznam.

Jelena je samo kimnula glavom i krenula za majkom prema glavnoj dvorani vile, prostoru većem od dvije stotine četvornih metara koji je obično zjapio prazan. Zimi grijan. Ljeti hlađen. Ali prazan. Sofija Mogulić morala je imati dvoranu. Za bal. Jednom godišnje. Ali ju je morala imati.

– Mogla si se i odjenuti! – šapnula je Sofija svojoj kćeri.

– Odjevena sam!

– Nemaš 15 nego skoro 27 godina i to što je na tebi ne smatram odjećom. – prosiktala je Sofija kroz zube iza usana razvučenih u savršeni osmijeh.

– Paa, pokriva sve što ne želim odmah pokazati.

Jelena je kopirala majčin ton, osmijeh i izraz lica. Da su kojim slučajem bile okrenute ogledalu, vidjele bi kako nalikuju kao jaje jajetu. Osim očiju. Jelenine su bile velike, bademaste i boje jantara. Gotovo da su blještale iza gustih, dugih trepavica čim bi ih podigla. Sofijine su bile sitne i sasvim obično smeđe.

– Stipančić, Krešimir, ministar poljoprivrede i njegova supruga Blaženka dolaze ti slijeva. – rekla je Sofija Mogulić i bocnula Jelenu laktom u rebra.

Dvoje ljudi im se pridružilo, Jelena je zadržala osmijeh na razini, Sofija Mogulić je pratila ministrov pogled kako odmjerava Jelenu zadržavajući se, naravno, na dugim joj nogama i svisnula od muke.

Jelena je u sebi ponavljala: Ministar je važan jer kupujemo poljoprivredne kombinate. I nasmijala se.

Sofija je odmah pod ruku primila gospođu Blaženku:

– Moja kći Jelena. – predstavila ju je, na što se Jelena rukovala s ministrovom suprugom i gospodinom ministrom.

– Ah, kako prekrasna mlada dama! – izustila je gospođa Stipančić, da bi ministar dodao:

– Vjerujem da ćete biti važno pojačanje u najuspješnijem poduzeću u zemlji. – Stipančić je aludirao na Jelenino skorašnje zaposlenje u Makromondu.

– Ne mogu dočekati da počnem raditi. – rekla je Jelena i poželjela nastaviti govoriti, kad je osjetila kako se majčin palac i kažiprst pokušavaju dodirnuti držeći komad njezina mesa na leđima taman između dva nokta.

Znak da zašuti. Neopravdano bolan, mislila je Jelena.

Ministarski bračni par ujednačeno je kimnuo glavom i krenuo dalje po dvorani dok se majka obratila Jeleni:

– Nakon jedne rečenice začepiš gubicu. Imaj na umu da se gospođa Blaženka ševi s novim šefom Elektroprivrede.

– Molim?

– Da, da, odnedavno. A i on je ovdje. I supruga mu.

– A te su informacije meni sada jako važne?

– Da, Jelena, najvažnije. Bitno je znati sve o svakome i nikad ne postati predmet ni jednog trača poput ovoga koji sam ti upravo ispričala.

– A to što si ispričala je istina?

– Naravno! – odbrusila joj je majka.

Sofija Mogulić znala je sve što se događalo u gradu, državi i nekoliko susjednih država. Smatrala je to svojim poslom. Da zna. Četiri od sedam dana u tjednu ručala je u odabranim restoranima s odabranim ljudima, uglavnom ženama, kako bi prikupljala i ciljano širila istinite i poluistinte informacije. Dobro, ponekad je plasirala besramne laži. Ali dozirano. Samo o onima koji su joj stali na žulj.

Njezin suprug Josip Mogulić, vlasnik Makromonda, bio je prvi, najbogatiji, autentični balkanski kapitalist. Svi su strepili od njegove moći, novca i političkih veza. Voljeli su ga isključivo zato što su ga se bojali.

Jednako toliko, a možda čak i malo više, strepili su od jezika Sofije Mogulić. U poslovnim je i političkim krugovima tiho prenošeno kako se medije može tužiti ako bi te olajali, ali ako bi ti to svojim marketingom od uha do uha činila Sofija Mogulić, bio si sasvim bespomoćan. A Sofija je obožavala olajavati ljude. I sutradan im se smiješiti u lice.

Jelena je prezirala tu strast svoje majke. Nije, međutim, mogla izbjeći da je sluša. Na svoju nesreću imala je konjsko pamćenje pa bi i zapamtila sve što bi joj majka rekla. Jedno bi poslijepodne slušala kako je neka menadžerica „glupa neobrazovana kokoš plitkog mozga", a sutradan je skupa s majkom i tom istom menadžericom jela kolače gledajući kako se Sofija Mogulić srdačno smiješi ženi koju je samo dan ranije ocrnila. I još je hvali pred drugima.

– Kako možeš? – pitala bi majku, a ova bi joj se nasmijala i rekla:

– Korisna je za izvlačenje informacija iz nje. Glupa.

U naredna dva sata Jelena je upoznala cijelu kremu domaćeg poslovnog i političkog svijeta. Većinu ministara u Vladi i premijera. Bio je tamo i osobni prijatelj njezina oca, guverner Centralne banke Branko Oreb s kojim je čak bilo ugodno čavrljati. Pred njom su se izredali što direktori, što vlasnici svih velikih i nekoliko srednjih kompanija iz regije. Svi su oni prodavali svoje proizvode u Makromondovu maloprodajnom lancu Trgopark. Jelena im se smiješila, stalno se pitajući ukaže li joj se na čelu „Idi k vragu" svaki put kad joj netko udijeli društveno prihvatljiv kompliment. Lica im nisu djelovala kao da joj tu poruku čitaju s čela.

Smješkala se i govorila malo. Odlučila je da će majku te večeri nervirati samo svojom odjećom, a ne i svojim ponašanjem. Tisuću puta su joj naredili da se u javnosti mora ponašati pristojno i biti dostojna položaja kćeri vlasnika Makromonda, najvećeg privatnog poduzeća u zemlji koji je uz trgovački lanac Trgopark s trgovinama u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji, Sloveniji te Austriji imao i nekoliko tvornica. Makromond je proizvodio tjesteninu i sladoled, imao je punionicu vode i najveću industrijsku pekarnicu na tri tržišta, proizvodio je sve vrste ulja koje su se mogle zamisliti i bio značajan igrač u proizvodnji svježeg mesa i mesnih prerađevina.

Kompanija je rasla brzo, nezaustavljivo. Sada su već zapošljavali više od 30 tisuća ljudi. Makromond je praktički u samo dva desetljeća izrastao u kompaniju toliko veliku da je stršila naspram svih ostalih u zemlji.

„Ko govno smo u kupusu", rekla je Jelena na jednom obiteljskom ručku kad je nakon prve godine svojeg londonskog magisterija došla posjetiti roditelje. Bila je uvjerena da ima genijalne opservacije o domaćoj ekonomiji i kompanijama.

Tišina za stolom jasno joj je rekla da se previše predala britanskom smislu za humor koji njezina obitelj nimalo nije cijenila. Bili su uštogljeni i djelovali su samodopadno.

Kad joj je bilo nešto manje od šest i pol godina, Jelena je krenula u običnu zagrebačku osnovnu školu kao obična djevojčica politički i gospodarski dobro uvezanog, ali ipak tek običnog poduzetnika. Josip Mogulić je u osvit onoga što je trebao postati novi balkanski kapitalistički poredak trgovao svježim voćem i povrćem i bio jako zainteresiran za kupnju jedne tvornice soli i jedne tvornice sira. Naravno, ne svojim novcem. Nego na kredit.

Samo dva desetljeća kasnije Jelena je bila kći prvog državnog tajkuna, najvećeg privatnog poslodavca u zemlji, najbogatijeg kapitalista. Bila je povlaštena.

Posjedovala je obiteljske bankovne kartice koje je zvala „keš na zahtjev" još otkad joj je Eva, supruga njezina brata Marka, rodivši svoje prvo dijete objašnjavala koncept dojenja na zahtjev.

Dok je njezin stariji brat Marko Mogulić bio poslušan očev sin, još poslušniji svojoj gladi za trošenjem novca, Jelena je oduvijek bila buntovnica. Otac bi joj govorio da prečesto ima mišljenje o stvarima o kojima nikad ne bi trebala imati mišljenje. Primjerice o tome koja bi politička stranka trebala biti na vlasti. Otac bi rekao:

„Nije važno tko je na vlasti, važno je da ga poznajemo i da nam je nešto dužan." Majka bi se veselo nasmijala i objasnila kako je Josipa Mogulića to ona naučila, a Marko bi ponovio kao da uči napamet. Jelena je pak uvijek imala moralne dileme i specifična osobna uvjerenja.

„Proći će je kad završi srednju školu", uvijek je govorila majka, ali kad je njezina kći umjesto poštivanja obiteljske tradicije lakšeg puta do svega i upisa na Ekonomski fakultet odlučila studirati matematiku, i Sofija Mogulić je priznala da ne zna što će s njom.

Jelena je znala što bi sa sobom. Pobjeći! Barem privremeno. Od obitelji. Majka je nije podržala. Otac se nije pretjerano interesirao. Nikad se nije pretjerano interesirao za Jelenine izbore, pa ni tada.

– Te skupe škole samo iskvare mozak čovjeku. – rekao joj je otac kad mu je objavila da želi upisati magisterij iz financija na LSE-u.

Josip Mogulić je zaključio da mu je kći poludjela. Nije mogao razumjeti zašto joj treba to mučenje.

No kad se izborila za stipendiju britanske ambasade, ispunio joj je želju i unajmio stan u Londonu. Više da ne uvrijedi britanskog ambasadora nego da ispuni kćeri želju.

Jelenina majka je pak vrisnula na ideju da joj se kći seli u London na tri godine. Ali morala je živjeti s time. Da ne uvrijedi britanskog ambasadora.

Sada kada se vratila, Jelena je znala da će morati odraditi dug obitelji, ali i veselila se radu za Makromond.

Bilo je nečega zavodljivog u moći biznisa koji je predvodila njezina obitelj i ona se radovala svemu što je bilo pred njom. Voljela je moć. I to je, bila je uvjerena, bila jedina sličnost između nje i njezinih roditelja.

Stajala je gotovo na sredini velike dvorane okružena poduzetničkom svitom iz kompanija dobavljača Makromondova maloprodajnog lanca Trgoparka. Trudila se uživati u potrazi za onim što je sa zabava u pravilu voljela „ponijeti kući".

Jelena je živjela za dva užitka. Za dvije strasti. Za procjenu poslovnog rizika, za što je bila iznadprosječno talentirana, i za privlačne muškarce koje je potraživala u iznadprosječnim količinama.

Voljela je površne, burne i kratke veze koje su završavale dobrim prijateljskim odnosima. Zahvaljujući tome bila je iznimno popularna i često poželjna u londonskim financijskim krugovima. Razuzdano oprezna kakva je bila, posebnu je pozornost posvećivala kupnji kondoma. Uvijek je u torbici za šminku imala svoje.

To nikako nije smjelo zapasti za oko njezinoj majci. Pomislivši na majku, sjetila se da jest kod kuće i da ništa ne može „ponijeti kući" te da je prerizično dopustiti svojim željama da je vode. Ipak, dopustila si je uživati, zamišljajući kako bi to bilo da je u Londonu i da ne mora misliti na privid čednosti.

Taman je desetak minuta ranije pobjegla guverneru Orebu i njegovoj supruzi koji su je, gotovo se mogla okladiti, htjeli posvojiti, te se kratko pozdravila sa šeficom Porezne uprave koja je supruga ostavila kod kuće. Sofija Mogulić je tiho rekla:

– Mislim da se razvode.

– Vjerojatno znaš i kako će podijeliti imovinu. – komentirala je Jelena.

– To ću znati do kraja tjedna. – uvjerila ju je majka.

Šefica Porezne uprave Lorna Divljan bila je visoka elegantna crnka. Jelena je u susretu s njezinim očima prepoznala da ni njoj čednost nije draga osobina i odmah zabilježila u mentalnu mapu da tu ženu želi za saveznicu, a ne za suparnicu. Majku će kasnije pitati sve o njoj kako joj nikako ne bi stala na put.

Jeleninu zabavu s gostima prekinuo je njezin otac Josip Mogulić. Došao je posljednji. Kako se i priliči vlasniku Makromonda.

Dok je koračao njome, kao da se zrak u prostoriji promijenio. Žamor je bio tiši. Kuda je prolazio, tuda su se uzvanici sklanjali. Sofija Mogulić gledala je po dvorani. S čijim bi se pogledom srela, taj bi pogledao u pod. Odavno je mrzila svojega muža. Ali je obožavala njegovu moć. I novac. Nije se mogla odlučiti što joj je od to dvoje draže.

Paradoksalno, mrzila ga je zato što od njega već duga tri desetljeća nije imala ništa drugo osim novca i moći. Bila je „kupljena supruga".

No, sve dok se okolina nije usudila o njoj reći ništa osim superlativa, Sofija Mogulić nije marila. Važna je bila jedino slika obitelji pred svijetom. Tješila se time što svakako nije bila jedina „kupljena supruga, ali i time što je među svojim prijateljicama bila ona koja se „najbolje prodala.

Unatoč takvim osjećajima svoje majke, Jelena nikad nije ni vidjela ni čula svoje roditelje da se svađaju. Nikada nitko u njezinom prisustvu nije ni glas podigao. Ali nekako joj je uvijek bilo hladno kad bi svjedočila susretu oca i majke. Nije to bila prava hladnoća. Više nešto poput dojma zaleđenosti. I uvijek je nekako refleksno desnim dlanom protrljala lijevu nadlakticu. Da se ugrije.

Otac ju je pozdravio pogledom. Više od toga nije ni očekivala. Skupio je oko sebe nekolicinu probranih gostiju i nestali su u salonu u kojemu je bila vitrina s viskijem i cigarama.

Jelena je navikla da ju otac ignorira. Kompenzirao je to novcem na njezinu računu. Gledajući ga kako prolazi kroz dvoranu, pomislila je kako ga zapravo ne poznaje.

Uskoro je postajalo nesnosno dosadno i Jelena je jedva podnosila početak trećeg sata lažnog smiješenja okolini. Kako je večer odmicala, tako joj je bilo neobično što na balu priređenom za nju nije vidjela Luku Belema.

Pravnik s magisterijem iz poslovnog upravljanja, dugogodišnji najbolji prijatelj i vjenčani kum Jeleninog brata Marka, Luka je bio čovjek od apsolutnog povjerenja obitelji Mogulić. I pola mu je zemlje zavidjelo na tome. Nedavno je osmislio i preuzeo poziciju direktora Kontrolinga Makromonda.

„Eto te, zasjeo si u srce kompanije", riječi su kojima mu je Jelena uz zagrljaj čestitala na imenovanju. Bili su prijatelji. Neke vrste. Luka je bio Markov prijatelj. Pa ga je usvojila. Za prijatelja.

Tražila ga je pogledom u masi već dulje od pola sata, ali kako više nije mogla naći ni brata, opsovala je ispod glasa negodujući zato što su njih dvojica, pretpostavljala je, nekamo sretno nestali, a ona mora podnositi mučenje lažnih osmijeha.

I bila je pomalo ljuta na Luku. Tri dana ranije popodnevnim su letom zajedno došli iz Londona. Iako su sjedili jedno kraj drugoga, nisu prozborili ni riječi. Kraj njezine londonske ere mijenjao je i njegov život.

Tugaljivo je gledala u iskreno nasmijana lica svojih prijateljica, sestara Vlaste i Sare, kad su joj došle priopćiti da odlaze. Pošla ih je ispratiti. Dok im je mahala na izlazu, zagledala se u mrak kolnog prilaza Vili Mogulić. I učinilo joj se da je netko tamo. Odjurila je po kaput.

Poglavlje 2.

HOĆU, NEĆU, HOĆU, NEĆU

Gorjeti od želje i šutjeti o tome najveća je

kazna koju sami sebi možemo dodijeliti.

Federico García Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar

Našla ga je na šljunčanoj stazi uz rub vrta kako s rukama zavučenima u džepove kaputa nogom zamišljeno gurka kamen na tlu. Nije obraćao pažnju na to hoće li takav sport oštetiti finu kožu njegovih crnih cipela. Misli su mu bile daleko.

– Tebe sam tražila! – glas joj je bio veseo. Prilazila mu je brzo.

Spretno je koračala kroz šljunak na potpeticama gotovo nepristojne visine. Tako naoružanih stopala glava joj je dosezala nešto iznad njegova ramena.

Nije ga iznenadila. Očekivao ju je. Ili joj se tek nadao? Bilo mu je beskrajno drago što je došla. Međutim, kad ju je pogledao, učinilo joj se kao da je ne želi vidjeti. Mislila je da će je u polumraku podnih svjetiljki dočekati s osmijehom. Hladnoća njegova lica zabrinula ju je. Na mjestu se uozbiljila.

– Što sam sad skrivila? – promrmljala je sebi u bradu. Nije ju čuo.

Mislila je da se navikla na Lukin prijekorni pogled. Te joj je večeri zasmetao. Nije bilo razloga da se ljuti na nju. Trebala je te večeri Luku koji se znao šaliti ili satima slušati njezine dvojbe o nevažnim sitnicama. Poput savršene visine potpetica salonki za određenu priliku. Trebala ga je dobre volje. Da popravi svoju lošu volju. Odlučna u namjeri da ga nasmije, prišla mu je korak bliže. Grubo joj je dobacio:

– Sigurno nisi izašla na zimu tražiti svoga tamničara s nekom dobrom namjerom. Bit će da ti treba nešto doista važno. Prikriti nešto?

Opori ton zapljusnuo ju je poput ledene vode sakrivši joj drhtaj tuge u njegovu glasu. Oborio je pogled prema tlu pa ga polako podigao prema njoj. Stajala je točno pokraj svjetiljke.

Kapci oko zjenica su joj se sužavali, usne su joj podrhtavale, nosnice su joj se širile. Učinilo mu se da će vrisnuti. Ali nije.

Sjajno, sad sam je razbjesnio, pomislio je.

Nije mu to bila namjera. Pregrizao je jezik čim je izgovorio riječi. Ali bilo je kasno. Osmijeh s kojim je došla netragom je nestao. Tražila ga je s predumišljajem na koji je od srdžbe zaboravila.

– Kad smo kod tvoje uloge tamničara, najbolja stvar oko mojeg povratka kući je ta što mi više nećeš puhati za vratom. – odbrusila mu je.

U ciničnom osmijehu kojim je dočekao njezine bahate riječi uhvatila je tračak vlastite nostalgije. Nije se željela prepirati s njim. Nije bilo razloga. Bila je zbunjena. Željela mu je reći da će joj nedostajati.

Nedostajati? Zvučalo je uvrnuto kad je bio toliko bezobrazan. Ipak će joj nedostajati, mislila je. Nije znala što će joj točno nedostajati. Nije znala dovršiti misao. On se potrudio da ona prestane misliti o tome.

– Konačno se oko nečega slažemo. Nisam se obrazovao za dadilju.

Zvučao je kao da je želi otjerati. Svaka ga je riječ zapekla u grlu. Njoj se pak učinilo, iako je bilo prilično mračno, da je promatra poput krvnika spremnog zapaliti lomaču pod njom. U posljednje je vrijeme prema njoj često bio nepodnošljivo bezobrazan. Nije to htio, ali drugačije nije znao izaći na kraj s Jelenom. S njezinom divljom stranom. Bila mu je svjetlo, a onda opet tama.

Tri godine njezinog londonskog života on je smatrao svojom kaznom. I nikako si nije mogao obasniti kako je dozvolio da mu se to dogodi. Sofija Mogulić zahtijevala je od Marka da drži pod nadzorom svoju sestru i to tako da svakih deset dana ode u London i uvjeri se da je s njom sve u redu. Osobno. Marko je to učinio jednom i lakonski prebacio obvezu na kuma i prijatelja. I tako je Luka završio kao stalni putnik na liniji Zagreb-London. Šalio se da živi kao stjuardesa.

– Koliko si bio uspješan u dadiljanju, sigurno bi kao guvernanta propao na tržištu. – smijala mu se podcjenjivački. Pogledi su im se mačevali kroz polumrak.

Prisjećao se kako ju je pijanu skupljao iz barova, dolazio po nju usred noći u tuđe stanove i pred hotele. Prešutio je svima ono što je on nazivao „kurvanjem, a ona svojim „životnim stilom. Prisjetio se i njezinog profesora kojemu se uvukla u krevet i kako joj je pomagao da se izvuče iz neugodne situacije kada su je skoro izbacili sa studija.

– Mogla bi mi barem zahvaliti za sve situacije u kojima sam ti spasio glavu. – rekao je kroz zube.

Bio je ljut na samog sebe što ponavlja prošlost. Ljut na samog sebe što nije mogao zaustaviti svoju ljutnju na nju. Ljut na samog sebe jer te večeri nije došao pred vilu njezinih roditelja da se prepire s njom. Došao ju je vidjeti. Pozdraviti se s njom.

Čim je spomenuo zahvalnost, znala je točno na što misli. Gotovo da nije prošao tjedan, a da joj nije prigovarao zbog načina na koji popunjava svoje slobodno vrijeme.

– Uvijek si znao kako mi dati kompliment. – odgovorila je. Magistrirala je među deset najboljih u klasi i smatrala je kako njezinih, nije se mogla sjetiti točno koliko, ali sigurno ne više od dvadeset ljubavnika, uopće nije puno.

Trenutak tišine i onda je nastavila:

– Umrežavala sam se u financijske krugove, uživajući. Da sam manje izbirljiva, bila bih još bolje umrežena. Uopće ih nije bilo puno.

– A kurvanje s profesorom?

– Bio je neodoljiv!

Luka se posprdno nasmijao. Ona je već bila umorna od objašnjavanja da se s profesorom spetljala godinu dana nakon što je položila njegov ispit.

Stala je da udahne i poentirala:

– Koji je vama muškarcima klinac? Evo, Marko ima suprugu, troje djece i dvije ljubavnice i to nikad nećeš nazvati kurvanjem! I nisam primijetila da ja tebi prigovaram, a imala bih za što.

Bila je ljuta na samu sebe. Bilo je potpuno nepotrebno njemu se opravdavati, a upravo je to činila.

Stisnuo je šaku u džepu kaputa. I sažeo pobjedonosno:

– Prvo, ovdje nije uopće riječ o meni. Drugo, nisu me zadužili da pazim što radi tvoj brat. Toga si profesora skoro koštala posla! U pravu si. Nisam ni na tebe pazio. Desetak bankara, desetak kolega s fakulteta i pokoji usputni prolaznik! Koga briga, Jelena, ja ti ih nisam brojao. Ovdje ne možeš dugo tako, a da ti majka ne dozna. Zagreb je selo. Njezino selo!

Gotovo da joj se unio u lice. Samo na trenutak mu je prošlo kroz misli: Zar sam joj ih brojao?

Nju je pak obuzela želja da ga ošamari. Bilo bi jednostavno. Samo je trebala podići dlan, zamahnuti i zalijepiti mu ga za obraz. Definitivno je bio dovoljno blizu. Brzo je računala, dok se kiselo smiješila, bi li imala dovoljno vještine da mu prilikom udarca posred lica noktom raskrvari mjesto gdje mu se spajaju gornja i donja usnica.

Zagledala mu se u pune usne lagano razmaknute u zadovoljan osmijeh zbog netom iznesenih argumenata.

Kakvog li su okusa? pomislila je.

Vrtlog joj se pokrenuo u trbuhu i brzo napredovao prema plućima, natjeravši je da naglo udahne hladan zrak.

Jao.

Nije ga htjela udariti.

Željela ga je poljubiti.

Poljubiti ga?

Šok!

Dobro je. Nije se srušila na šljunak.

Riječi! Riječi će me spasiti, pomislila je.

– Planiram putovati. Naplatit ćeš mi šutnju?

Kao da je gluha, zurila mu je u usne.

– Više bih zaradio da sve ispričam, ali kad nisam do sada, ne moraš brinuti. Tvoje kurvanje ostaje naša tajna.

Riječi su se nizale, svaka okrutnija od one prethodne. Snagom volje želio ih je zaustaviti, ali one su svejedno silazile s njegovih usana.

Progutala je knedlu. Želja da ga poljubi ponovno se pretvorila u poriv da ga udari. Njegove su usne imale okus razočaranja:

– Večeras si posebno bezobrazan. Ako tako misliš nastaviti, nisam sigurna da ću te moći trpjeti.

Pobjegla je iz gužve i naporne atmosfere svoje zabave, uhvatila je prvu priliku da nestane sklanjajući se iz majčina vidokruga i tražeći barem jedno prijateljsko lice pred kojim ne mora glumiti da se fantastično dobro zabavlja. Pred Lukom nije ni mogla glumiti. Zato ga je tražila. Napravila je korak natrag, spremna otići ne osvrćući se.

Nije ju želio otjerati. Nije ju želio povrijediti. Mislio je da je nemoguće povrijediti Jelenu. Ali ju je znao vidjeti ljutu. Bila je ljuta. Ali nije se mogao zaustaviti.

– Vjeruj mi, moći ćeš me zaobići u širokom luku. Počni s time da me ne tražiš po vrtu.

I dalje ju je tjerao od sebe iako nije htio da ode.

Jesam li potpuno poludio? pomislio je.

Skrivene u polumraku, na britkom zimskom vjetru, njegove misli su govorile nešto sasvim drugo. Dok se ona okretala prema kući, jedan je kamen na tlu odletio prema udaljenom drvetu. Šutnuo ga je u maniri profesionalnog nogometaša opsovavši ispod glasa. Htio ju je otjerati, želio je da ostane...

Odjek udarca kamena o drvo okrenuo ju je natrag k njemu. Tišina koja se spustila između njih bila je teška. Za oboje.

Dovraga, podsjetila se Jelena, nisam izašla na zimu potražiti ga kako bih se prepirala s njim. Poznavala ga je bolje nego je mislio.

Istina, često joj je prigovarao, a znao ju je i uvrijediti. Uvijek kad je bila riječ o toj jednoj te istoj temi. Osim toga, Luka je bio dobar čovjek. I mogla se osloniti na njega. Mogla mu je vjerovati. Voljela je njegovu iskrenost. Luka je sve opisivao onakvim kakvo je bilo. Iako je ona bila lijepa, bogata i moćna, znala je da će od Luke uvijek dobiti iskreno mišljenje o svemu. Znala je da je neće hvaliti da joj se uliže i da je neće kuditi da joj napakosti. Vjerovala mu je. Njihov je odnos bio idiličan. Osim onog dijela o kurvanju/stilu života. Oko toga bi se jednostavno uvijek posvađali.

Međutim, njihov povremeni londonski suživot završio je i ona mu je željela predložiti – primirje. Povratak u vrijeme kad su se poznavali površnije i družili se ugodnije.

Nikad mu nije zahvalila što je uspio uvjeriti dekana fakulteta da „situacija s profesorom" ne postoji.

Da je znala kako se u uredu dekana zaklinjao da je navedeni vikend provela s njim pa nije nikako mogla biti na mjestu na koje ju je smještala „optužnica ljubomorne asistentice, ali da to mora ostati „državna tajna, vjerojatno bi mu i zamjerila. Stoga joj je to prešutio.

U kamenu koji je preletio pola vrta osjetila je svu njegovu ljutnju. Željela ju je razumjeti. Promjena taktike bila je nužna. Nasmijala se, pružila mu ruku i prozborila:

– Rukuješ li se s kurvama? Onako... za rastanak!

Što? Zar je to promjena taktike? Drskost? Bezobrazluk? Provokacija? Nisam normalna! pomislila je.

Gledala ga je u očaju i bila sigurna da će njihov razgovor završiti u besmislu glupe prepirke, kao i tisuću puta do tada.

Prepoznavši njezin očaj (ili je možda bila riječ o njegovu), učinio je korak prema njoj, a ona odmah potom korak prema njemu uplašena da bi se on mogao predomisliti. Prihvatio je njezinu ruku, stisnuvši je čvrsto, ali opet nježno.

Njezini ledeni prsti otapali su se u njegovu toplom dlanu. U njezinim očima boje jantara sjao je prkos koji on u polumraku nije mogao vidjeti. Ali ruka joj je drhtala. A to nije bilo od hladnoće. Približivši joj se još jedan korak, rekao je tiho:

– Ruke su ti smrznute.

Bez riječi, pružila mu je i drugu ruku, jednako smrznutu. Grijući ih obje u svojim dlanovima, dok mu je bila toliko blizu da je mogao čuti ritam kojim diše, bilo mu je prvi put kristalno jasno kako nikad prije u životu nije poželio ni jednu ženu kao što je u tom trenutku poželio nju.

I odmah je potom poželio pobjeći. Što dalje od nje.

Ali nije se pomaknuo s mjesta. Samo joj je čvršće stisnuo ruke.

Prezirao je njezin način života. Istini za volju, prezirao je neke njezine izbore. Smatrao je da pretjeruje. Užasno ga je ljutila kad bi ga podsjetila: „Moj cilj je svaki tjedan frajer jedan, a to još nisam postigla."

Ponekad je zato prezirao i svoje vrijeme utrošeno na nju. Kao i trenutak kada je pristao na dogovor s njom. Dogovorili su se da mu uvijek mora reći gdje je i s kim je, zato što su ga njezin otac i brat držali osobno odgovornim za njezinu sigurnost. Nije ni slutio u što se upustio. Jedno jutro ga je izvijestila da polijeće privatnim avionom za Stockholm s likom kojeg je večer prije upoznala u baru. Bio je to cijeli izvještaj o neodoljivosti vlasnika spomenutog privatnog aviona. Sjećao se točno, u poruci koju joj je poslao između ostalog je pisalo: „Poštedi me detalja, ja nisam tvoja najbolja prijateljica." Podsjetio ju je da treba njegovo ime, informacije o broju leta, mjestu boravka i vremenu povratka.

Ali, Luka je obožavao Jelenin osmijeh koji je topio led. Njezine su se oči uvijek smijale s njom i to je bilo zarazno. Obožavao je brzinu njezinih misli, uživao je u njezinoj lakoći življenja. S Jelenom se baš o svemu moglo razgovarati. Ako je poznavala temu, uživjela bi se u argumentiranje, a ako nije imala pojma o čemu je riječ, postavljala je stotinu pitanja. Volio je njezinu znatiželju, obožavao je njezin vječni optimizam i stav da apsolutno ništa nije nemoguće. Jelena se svima sviđala. I njemu se sviđala. Ipak, prvi je put te večeri sasvim protrnuo od samo jednog dodira. Nije to očekivao.

Obećao joj je da će sve što bi naljutilo njezinu obitelj ostati među njima. Uvjerila ga je da u protivnom uopće nema smisla studirati tako daleko od kuće. „Da sam htjela živjeti u samostanu, upisala bih magisterij u Zagrebu", rekla mu je u jednoj od prepirki. Majka bi je ubila da je znala kako se ponaša. Ako je njezin otac ili brat ne bi pretekli u tome.

Nije ju mogao spriječiti da živi svoj život kako želi. Nije mogao izdati njezino povjerenje. Prezirao je što laže za nju, ali je znao da nema smisla svom najboljem prijatelju reći: „Sestra ti se kurva po Londonu."

Vjerojatno mu ne bi ni vjerovao. Jelena je uvijek nosila aureolu svetice točno iznad osmijeha razuzdane bludnice.

Dok su joj se ruke grijale u njegovima, nije mogao odlučiti što ga od to dvoje privlači više. Ona. Bila je savršena u svojoj nesavršenosti. Taj osjećaj kojega se nije mogao osloboditi zakomplicirao mu je jednostavan zadatak koji si je zadao te večeri. Reći joj ono što je smatrao da ona mora znati.

Jelena je bila talentirana za financije. Vjerovao je da će jednog dana biti najbolja u toj igri brojeva. I baš je u tome vidio stotinu vragova kako iskaču iz ormara. On je znao sve o novčanom krvotoku poslovnog carstva njezina oca. Znao je i ono što nije želio znati.

Bila je dovoljno pametna i obrazovana da shvati čim joj dopuste prvi pregled poslovnih knjiga. Pred njezinom znatiželjom i odvažnošću ništa nije dugo moglo ostati tajnom. Znao je da će to srušiti polovicu ružičastog svijeta u