Hajdučica

By Ivan Ševeriga

Jelica je po mnogima najbolja vidarica u Moslavini. Mirno živi u svojoj kućici u Donjoj Jelenskoj sve dok hajdučki harambaša Joco Udmanić ne zatraži njenu pomoć.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Ivan Ševeriga
• Release date: Feb 11, 2015
• ISBN: 9781310668135

Ivan Ševeriga

Ime mi je Ivan Ševeriga. Rođen sam 13 XI 1966 godine u malom moslavačkom selu Gornja Petrička (Bjelovarsko-bilogorska županija) gdje i danas živim.

Book preview

Hajdučica

Ivan Ševeriga

Prvo poglavlje

Pogurena prilika je često pogledavajući prema suncu koje ju je nemilosrdno pržilo, oslanjajući se na čvrsti ljeskov štap šepala ravnim, dugim, naizgled beskrajnim prašnjavim putem. Krajnji cilj, stari orah čiju je veliku krošnju vidjela u daljini, hladovina koju je obećavao, i vidarica koja će joj donijeti toliko željeno olakšanje, činio joj se nedostižno daleko. Da mi se samo domoći njene kuće, ona ima meke čarobne ruke, čim me njima dodirne ova prokleta bol će proći, mislila je starica pogledavajući improvizirani zavoj, zapravo krpu koja joj se nakon nesreće, prva našla pri ruci. Da bi koliko toliko zaštitila veliku vodeni mjehur koji se prostirao od gležnja pa sve do prstiju i koji ju je gotovo neizdrživo pekao, vezala je grubu tkaninu oko stopala. Prašina s puta koja joj se svakim korakom gomilala ispod improviziranog zavoja nije nimalo poboljšavala njenu nevolju. Štoviše dodatno je nadraživala, jako napetu crvenu kožu koja je izgledala kao da će se svakog trena rasprsnuti. To se nikako ne smije dogoditi, mjehur ne smije pući. To mi je rekla prošli put, moram je slušati, ona zna sve o ovakvim opeklinama. Izgleda da raste, sve je veći, ako ga krpa nastavi pritiskati pući će, ne preostaje mi ništa drugo nego ga osloboditi pritiska. mislila je saginjući se. Jauknula je od boli čim su vrele sunčane zrake dodirnule opečenu kožu.

„Kako boli. Majko mila kako boli." jaukne glasno nakon što je načinila prvi korak. Ovako šepava nikad neću stići do njene kuće, a danas kao za vraga nema nikog da me poveze, pomisli, osvrćući se. Prazan put i prazna polja, svuda oko mene kao da sam sama na svijetu. pomisli, osluškujući tišinu. Iznenadna buka negdje iznad nje natjerala ju je da naglo podigne pogled. Zavidno je pogledala jato vrana koje su grakćući glasno poletjele iznad njene glave Da su mi krila začas bi bila kod nje. Nema svrhe željeti nešto što se ne može ostvariti, moram izdržati još ovo malo puta. Eno zavoja, iza njega je njena kuća.

„Bože dragi, pomozi mi da sretno stignem do nje." nesvjesno je glasno izgovorila molitvu. Začudila se kad je gotovo odmah stigao odgovor u obliku laganog osvježavajućeg povjetarca koji se spustio s obronaka Moslavačke gore.

„Hvala ti Bože!" nasmiješila se i osjećajući novu snagu, krenula dalje. Odjednom je nedaleko od nje vjetar vrteći je u krug, počeo kovitlati prašinu. Prekrižila se najbrže što su joj njene krhke, drhtave ruke dopuštale i nepovjerljivo gledajući mali vrtlog pokušala se što brže, udaljiti od njega.

„Bježite proklete coprnice, nisam vas zvala. Mnogo puta sam vam rekla da neću biti vaša uzalud se trudite

Idite negdje drugdje plesati svoje vražje kolo. Zašto se motate oko mene? Znam, vi ste krive za moju nesreću. Ljute ste što vas odbijam i sad ste se došle naslađivati mojom boli. Nadate se da će jadna starica krepati na putu. Priđite, ako smijete. Dođite malo bliže k meni plesati to svoje kolo, samo još malo

bliže. Pokazat ću ja vama. Fuj! Fuj! Mrcine jedne" vikala je pljujući prema vrtlogu. Nasmijala se slavodobitno čim se kolo počelo udaljavati od nje, sve dalje, da bi za nekoliko trenutaka sasvim nestalo.

„Proklete coprnice! Vi ćete mene plašiti! Vratite se, ako smijete ne bojim se ja vas." prijetila je štapom,

tek sad primjećujući da je boreći se protiv coprnica stigla nadomak toliko željenog zavoja. Potok preko kojeg je prolazila mamio ju je da sjedne, umoči opečenu nogu u vodu i odmori se, ali ju je bol i bojazan da se ako jednom sjedne više neće moći pokrenuti tjerala dalje. Ne smijem stati sad kad njena kuća tako blizu. Još samo malo, tek nešto više od stotinu koraka. tješila se. Bože daj mi snage, ne dozvoli da se sad na pragu spasa srušim. uzdahne napeto gledajući prema sve bližoj krošnji oraha. Ima posjetitelja znači da je doma, pomisli, ugledavši konjsku zapregu na putu, iza nje je mutnim pogledom ugledala i druga i treća kola. Gotovo nova ograda od pletena šiblja i otvorena vrata govorili su joj da je dobrodošla. Ugledala je malu, ali urednu kuću, pokrivenu slamnatim krovom. To je njena kuća, još malo, još samo malo, pomisli,

osjećajući kako joj suze olakšanja ispunjavaju oči. Ušla je u dvorište u kojem je unatoč od suza mutnom pogledu uspjela izbrojati desetak osoba.

„Dobar dan ljudi." pozdravi grupicu seljaka koja je čekajući sjedila pod orahom.

„I tebi bako!" gotovo jednoglasno odgovore seljaci. Starica se čim se domogla hlada, uzdahnuvši teško jednostavno stropoštala na tlo.

„Bako jeste li dobro?" upita je netko čije lice nije mogla razaznati.

„Noga me strahovito peče, osim toga silno sam umorna, osjećam se kao da se sav umor ovog svijeta svalio na moja nejaka pleća. Imate li vode strašno sam žedna?"

„Vaša noga izgleda gadno opečena, odmah ćemo pozvati Jelicu." rekao je zabrinuto jedan od muškaraca.

„Idi, reci Jelici neka odmah dođe." naredio je jednom od dječaka koji su se igrali nedaleko. Tek što je dječak glasno vičući uletio u kuću, vrata su se otvorila i u dvorište je izašla niska, sitna djevojka, duge plave kose ispletene u debelu pletenicu.

„Dječak kaže da je hitno, ima li netko teško ozlijeđen?" upita.

„Jelice pregledaj ovu staricu, srušila se čim je ušla u dvorište." rekao je muškarac. Starica je ljutito mahnula kad su je nečije ruke primile i pomogle joj ustati.

„Pustite me, ako sam čak iz Potoka pješice sama stigla dovde, mogu valjda još i tih nekoliko koraka proći bez vaše pomoći." naljuti se.

„Jeste li sigurni, izgledate mi prilično loše?" zabrinuto upita Jelica, zagledavši joj se u lice.

„Mogu kćeri ne brini zbog mene, danas sam prehodala više od svih ovih ovdje, mogu ja samo mi treba malo vremena da se pokrenem. Proklete kosti kao da su zahrđale." uzdahne starica pošavši prema kući. Odahnula kad je konačno uz Jeličinu pomoć ušla u prostranu prostoriju. Odmah ju je zapuhnula mješavina mirisa ljekovitog bilja koje je u snopovima visjelo, svuda po kući.

„Što vam se dogodilo?" upita Jelica čim ju je smjestila na ležaj namijenjen bolesnicima.

„Isto što i prošli put i onaj prije toga. Prokleta žurba, začinjena sa slabim vidom i drhtavim rukama.

Opekla sam se. Prosula sam si vruću mast po nozi. Znam da si mi već odavno rekla kako da napravim melem, ali na žalost nikako ga ne mogu pogoditi napraviti kako treba. Ili mi je previše gust, ili prerijedak, ako uspije onda se pokvari prije nego što ga stignem upotrijebiti. Draga moja vjeruj mi lakše mi je pješice priječi ovih četiri-pet kilometara što nas dijeli nego napraviti melem."

„Ne brinite ja ću vam ga odmah napraviti za to vrijeme vi uzmite ovu krpu, umočite je u vodu i prekrijete opeklinu time ćete si smanjiti bol. Čim počne peći učinite to ponovo, ublažit de vam bol dok vam

ja ne napravim melem."

„Uh! Kako godi. Odmah se osjećam bolje." uzdahne, starica stavljajući hladnu mokru krpu na opeklinu.

Jelica je nekoliko trenutaka motrila ogromni mjehur koji se stvorio na gornjem djelu staričina stopala.

Za početak će mi trebati bar tri velike žlice, pomisli, prilazeći kutu u kojem je imala malu banju, gotovo punu svinjske masti. Zagrabila je desetak žlica masti, razbila tri jaja i iz njih izdvojila bjelanjke, među to je ulila dvije čašice komove rakije. Usput je da bi joj odvukla pažnju od boli ispitivala staricu o događajima u njenom selu. Miješala je sve dok se nije stvorila jednolična smjesa. Nježnim pokretima je nanijela melem na opečenu kožu.

„Već je bolje, zar ne?"

„Uh draga moja, tvoja ruka je zaista čarobna, čim si me dodirnula bol je gotovo sasvim nestala." nasmiješi se starica.

„Dobro je što niste kao mnogi koji ne znaju što čine, probušili mjehur. To bi nam stvorilo dodatne poteškoće, ovako će vam odmah nakon što vam premažem melemom bol popustiti" govorila je zaokupljajući njenu pažnju dok je polako nježnim kružnim pokretima nanosila melem na najgori dio opekline.

„Evo još malo i gotovo je." rekla je omatajući opeklinu čistim platnenim zavojem.

„Uzmite melem, njime čim vas počne jako peći, premažite opeklinu, a za smanjivanje boli si skuhajte čaj od vrbine kore ili popijte poneku rakijicu i ona pomaže." rekla je pružajući starici, poveću čašicu punu komovice.

„Imaš pravo zaista pomaže." uzdahne starica u jednom gutljaju iskapivši rakiju.

„Pričekajte trenutak da vam zapakiram melem." nasmiješi se Jelica.

„Evo bit će vam dovoljno za tri dana. Znam da vam to nije dovoljno, dala bih vam više, ali ne

smijem zbog vrućine. Melem bi se mogao pokvariti i nanijeti više štete nego koristi. Ne brinite ne morate dolaziti k meni. Znam da teško hodate za tri dana ću vam poslati još. Eto gotove smo hoćete li da zamolim nekog da vas odveze kući?"

„Ne treba sama ću. Vidjela sam u dvorištu čovjeka iz susjednog sela, valjda neće odbiti molbu jedne starice? Na žalost draga opet ti nisam donijela plaću, boljelo me kao sam vrag, nisam se sjetila ponijeti vestu koju sam ti isplela još prošle zime, ali ti je nisam bila u prilici dati."

„Zima je još daleko, nadam da vam moja pomoć do tada neće trebati."

„Hvala ti Jelice! Bog te čuvao!" zagrli je prije nego što je napustila kuću. Prije nego što je zazvonilo podne, Jelica je nešto ranije nego obično, završila posao. Izvadila je jedan vrh trna iz tabana, zamotala porezani palac i podijelila nekoliko različitih čajeva i melema. Odahnula je kad je konačno posljednji pacijent napustio njeno dvorište. Pogled joj je pao na skupinu djece koja je kao i obično čekala da završi posao i da počne provjeravati što je danas za plaću dobila. Većina njenih pacijenata su bili obični seljaci, imali su malo ili nimalo novaca, tako da su njenu pomoć plaćali na različite načine. Netko je donio komad suhog mesa, patku, kokoš ili nekakav kolač. Drugi bi donijeli komad platna, pletene vunene

čarape, vestu ili neki drugi odjevni predmet. Našlo bi se različitih manje ili više korisnih uporabnih stvari, ali hrane je uvijek bilo najviše, puno više nego što je mogla potrošiti. Zbog toga je uvijek kad bi se njeni pacijenti razišli pozivala siromašnu seosku djecu da joj se pridruže na ručku. Nakon što ju je i posljednje dijete napustilo skinula je preostalu toplu vodu s peći. Kad već imam tople vode mogla bih oprati kosu, pomisli. Sjela je rasplela pletenicu, raščešljala svoju dugu plavu kosu i pažljivo je oprala.

Tako sad se samo treba osušiti, pomisli, uputivši se u mali grabovom živicom ograđeni prostor iza kuče. Voljela je slobodno vrijeme provoditi u vrtu u kojem je s ljubavlju uzgajala ljekovite i začinske biljke. Počela je plijeviti travu oko grma mente, ali je osjetivši umor odustala i pošla u sjenu oraha, ispod kojeg je imala udobnu stolicu koju joj je izradio jedan od zahvalnih pacijenata. Promatrala je cvijeće i osluškivala zujanje kukaca. Sklapajući oči osjećala je kako je umor obuzima. Slušala je udaljeno dovikivanje njenih suseljana. Tako sam umorna, nadam se da se danas više ništa neće dogoditi, pomisli slušajući umilni glas pastirice koja je negdje u daljini započinjala pjesmu. To sigurno mala Marija, čuva stoku i pjeva, mislila je, tonući u san.

„Jelice!"

„Jelice!"

„Probudi se!"

Otvorila je oči i ugledala lijepo, tamno lice i kao ugalj crne oči svoje najbolje prijateljice, ciganke Mare.

„Nažalost nisam zgodni momak koji bi te kao usnulu princezu iz bajke poljupcem probudio. Jelice sestrice nadam se da ti nisam prekinula neki zanimljiv san?" nasmiješi se gošća.

„Maro otkud ti?"

„Eto svratili smo da malo popričamo, već se dugo nismo družile." Tek je sad primijetila dvije djevojčice i dječaka koji su znatiželjno provirivali iza majke.

„Dobar dan teta Jelica." pozdraviše je uglas

„Dobar dan djeco, porasli ste otkad sam vas zadnji put vidjela! Jeli sve u redu?"

„Naravno, ne brini nismo došli tražiti pomoć poznate vidarice, nego posjetiti moju dragu prijateljicu, a koliko vidim tebi će trebati moja pomoć." rekla je gledajući njenu rasutu kosu.

„Naravno drago mi je što si baš sada došla uvijek si mi znala isplesti najljepšu pletenicu."

„Lako je kad imaš lijepu kosu, šteta što nemaš nikakve koristi od nje."

„Zašto?"

„Zato što ti je nijedan momak ne raspliće uvečer prije spavanja, ili se možda varam?"

„Ne varaš se!"

„Znači još uvijek čekaš onog pravog?"

„Pametni ljudi kažu da je bolje imati praznu torbu, nego vraga u njoj, da zato još uvijek čekam onog pravog."

„U čekanju će ti proći život, mladost samo što nije. Jelice sestrice slušaj me. Izaberi nekog zgodnog kršnog momka nemoj čekati nešto što neće doći. Prava ljubav, to ne postoji. Udavala sam se tri puta vjeruj mi, znam o čemu govorim."

„Zašto svi naši razgovori uvijek odmah prijeđu na

momke?"

„Zato što su oni najvažniji svakoj ženi."

„Meni nisu."

„Ne mogu razumjeti kako možeš kraj toliko lijepih momaka biti tako nezainteresirana?"

„O kojim to momcima govoriš?"

„O onima koji te svakodnevno salijeću."

„Pogledaj uokolo vidiš li negdje momke koji stoje u redu i čekaju, kojeg ću odabrati?"

„Možda ih sada nema, ali koliko čujem tako nešto se stalno događa. Bar nekolicina njih se svakog dana mota oko tvoje kuče, reci mi onako iskreno, prođe li i jedan dan, da te netko ne zaprosi?"

„To su glupe priče dokonih baba, istina mnogi me u šali prose, ali to nije ozbiljno ne zanima njih…."

„Stara cura poput tebe, to si htjela reći zar ne?"

„Upravo to."

„Pa draga moja nismo baš tako stare."

„Maloprije si rekla da jesmo? Imam 25 godina i po svim kriterijima sam ne stara, nego jako, jako stara cura. Pogledaj sebe i ti imaš jednako godina, a imaš troje djece. Čak i mnogo mlađe od mene odavno imaju djecu."

„Nemoj se žaliti sama si kriva. Gotovo svaki momak u ovom kraju bi te čak i kako ti kažeš tako staru oženio, a ti ih sve odbijaš zašto?"

„Rekla sam ti već tisuću puta, čekam onog pravog."

„Znaš i sama da to nije odgovor!"

„Za mene jest, a ti kritiziraš mene, a nisi ništa bolja koliko mi je poznato ni ti trenutno nemaš muža ili se možda varam?"

„Imala sam trojicu."

„Ali sad nemaš?"

„Što mogu kad mi moja skitnička ciganska ćud ne da da se dugo zadržim uz jednog muškarca."

„Kad smo već kod muškarca nekako mi blistaš, imam dojam da imaš nekog novog?"

„Draga moja koja je od nas dvije profesionalna vidovnjakinja?"

„Ti, ali poznajem te."

„Imaš pravo imam novog ljubavnika, bolji je od svih dosada zajedno."

„Hm! To si rekla i za onog prošlog."

„Što ćeš prevarila sam se u njemu, ali u ovom neću, ima sve kvalitete koje ženi poput mene trebaju."

„Misliš pun džep?"

„Za koga ti mene smatraš? Pun džep nije jedina kvaliteta kojom odabirem muškarce."

„Nego?"

„Ne znam ni sama, možda? Dobro u pravu si obično biram one na čiji račun mogu dobro živjeti, što mogu lijepa sam, bila bih glupa da to ne iskoristim. Zašto da se mučim s gatanjem i urocima, ako mogu jednostavno spojiti ugodno s korisnim. Tako je bilo do sada, ali više nije. Ovaj najnoviji je nešto

posebno, takvog još nisam srela."

„Opa nešto ozbiljno čujem li to ja svadbena zvona, opet?"

Nasmiješi se Jelica, pretvarajući se da osluškuje.

„Još uvijek nismo stigli tako daleko, za sad ne spominje brak, a ni ja baš nisam luda za vjenčanjem, tri puta je dosta."

„Dok ne spomene brak, a onda ćeš se kao i svaki put predomisliti."

„Možda hoću? Zašto ne? Ja nisam luda kao ti da cijeli život čekam idealnog muškarca koji možda ni ne postoji. Ja radije isprobam što se nudi, ako ne valja idem dalje."

„Kao što si rekla tvoja ciganska duša ne može dugo biti vezana za jednog muškarca."

„Tako nekako!" nasmiješi se Mara.

„I čime se bavi taj tvoj novi?"

„Ne znam točno, trgovinom valjda?"

„Ne znaš?"

„Nije mi važno, što radi, važno je da meni daje dio zarade."

„Ali!"

„Znam što misliš o tome, ali prije nego što me osudiš dobro pogledaj moje mališane, zar ne misliš da se zbog njih vrijedi učiniti, nešto za što svetci poput tebe misle da je nemoralno?"

„Što, ako ode?"

„Onda će otići, a ja ću pronaći drugog"

„I kao i njegovi prethodnici prije nego što ode ostavit će ti još jedno dijete za uspomenu."

„Zato si ti tu moja osobna liječnica, dat ćeš mi onaj svoj lijek protiv začeća?"

„Naravno, ali vidiš i sama on ne pomaže uvijek." reče pokazujući djecu koja su se ne obraćajući pažnju na njihov razgovor igrala u vrtu.

„Ovog puta hoće, nego kad već govorimo o pomoći htjela bih te zamoliti za jednu uslugu?"

„Naravno?"

„Hoćeš li mi molim te pričuvati, jednu meni važnu stvar?"

„Nadam se da nije velika, ljekovitog bilja ima ove godine u Izobilju, puna ga je kuća, nemam baš puno slobodnog mjesta?"

„Ne brini nije ništa veliko, samo omanja drvena kutija."

„Što je u njoj?"

„Ništa posebno, razne sitnice, uspomene i poneka dragocjenost koju sam uspjela sačuvati za teške dane."

„Zašto ih želiš ostaviti kod mene?"

„Tebi jedinoj vjerujem."

„Zašto sad odjednom?"

„Prije nekoliko dana sam primijetila neke nepoznate osobe kako se šunjaju oko moje kuće. Bojim se da me ne opljačkaju. Kod tebe će stvari biti sigurnije."

„Sad me već plašiš. O čemu govoriš, o kakvim nepoznatim

ljudima?"

„Ništa posebno, vjerojatno me moj posljednji muž još uvijek nije prebolio pa me nadzire, ali svejedno se želim osigurati, onako samo za svaki slučaj."

„Maro poznajem te. Što se događa? Ima li to ima neke veze s tvojim novim ljubavnikom?"

„Ne vjerujem, nije važno, samo mi to pričuvaj molim te!"

„Naravno, čemu služe prijateljice, ali ipak bih voljela znati što

ti čuvam?"

„Ovaj! Kao što rekoh neke sitnice, ništa važno." izmotavala se

Mara

„Jelice, oj Jelice!" na vidljivo Marino olakšanje odjekne vrlo glasan poziv izvana.

„Evo me dolazim!"

„Ovim nisi izbjegla odgovor, samo si ga odgodila. Gdje ti je ta tvoja kutija?"

„Eno je stavila sam je na stolić pokraj kredenca." Začuvši ponovno panično dozivanje jedva pogledavši neveliku drvenu kutiju Jelica je pojurila van.

„Bez brige pospremit ću je kasnije, sad moram vidjeti tko to vani tako užasno zavija." rekla je vidjevši Marin zabrinuti pogled.

„Što je bilo? Zašto toliko urlate?"

„B… Boli kao sam vrag!"

„Što boli?"

„Jao! Jao! Noga pogledaj moju jadnu nogu. Iskočila mi je ogromenska kvrga i poplavila je, a tek koliko se povećala, duplo je deblja nego prije. Pogledaj kolika je, a tek kako boli." jaukao je debeli seljak, pokazujući prljavu bosu nogu s otečenim gležnjem.

„Stvarno jako loše izgleda, što vam se dogodilo?" uzdahne, Jelica ne skrivajući zabrinutost na licu.

„Što se dogodilo? Prokleti hajduci, eto što se dogodilo."

„Zar su vas hajduci napali i ozlijedili?" umiješa se Mara, odjednom zainteresirana za njegove nevolje.

„Ma jok!"

„Vozio sam voz sijena kad je pokraj mene prošla gospodska kočija. Tako gizdave i lijepe konje nisam u životu vidio, eh da mi je onaj riđan da za proštenje prođem selom na njemu, svi bi se zavidno okretali za mnom."

„Dosta je o konjima, kakve oni imaju veze s hajducima?" prekine ga Mara.

„Ma nikakve, ali bili su tako lijepi. Dobro! Dobro neću više o njima." prekine vidjevši, Marin strogi pogled

„Tek što me je kočija prestigla kao da je sam nečastivi zaigrao svoje kolo. Iz grmlja su vičući izronili hajduci i počeli pucati u zrak, ali to nije sve, tek što je kočija stala iz nje su van pohrlili sakriveni oružnici i počeli pucati na hajduke, odnekud iza mene se stvorilo još oružnika koji su odmah počeli pucati po

hajducima. Nastala je prava bitka. Svuda oko mene su poput ljutih stršljena, letjeli meci ni sam ne znam kako sam preživio taj užas."

„Kako je pucnjava završila? Jesu li uhvatili hajduke?" ne skrivajući uzbuđenje upita Mara.

„Ne znam, moji konji su se prestrašili pucnjave i u panici počeli juriti poljem od silnog poskakivanja ja sam pao s kola i vidite što mi se dogodilo