Riba-škorpion

By Nicolas Bouvier

Na razmeđi putopisa, dnevnika i romana, knjiga Nicolasa Bouviera, kultnog putopisca frankofone književnosti, govori o višemjesečnom autorovom boravku na Šri Lanki pedesetih godina prošlog stoljeća. Taj otok magije, teške klime, letargije i ludih boja postaje za mladog putnika mjesto čudnih susreta, promatranja kukaca, a nadasve poniranja u vlastitu nutrinu. Plava soba svratišta u kojemu boravi taj samotnjak pretvara se u svojevrsni inkubator iz kojega će, dosegnuvši dno, opet izroniti u život, preobražen u pripovjedača.
Prevela Sanja Lovrenčić.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Jan 30, 2014
• ISBN: 9789537760410

Book preview

White

I.

RT DJEVICE

Jedan se rodi iz topline i u njemu se probudi

ljubav koja bje prvi tjedan uma.

Rg-Veda

Sunce i ja već smo odavno bili ustali, kad sam se sjetio da mi je rođendan i da sam kupio dinju na posljednjem bazaru kroz koji sam prošao prethodne večeri. Darovao sam je samome sebi, počistio je do kore i umio ljepljivo lice ostatkom čaja iz čuture.

Odspavao sam malo dulje u komadu, pokraj auta, pod samotnim stablom pipal, licem prema žutim dinama koje obrubljuju Adamov šilj i moru prošaranu bijelim ovcama. Spust kroz Indiju bio je čudo. Toga dana namjeravao sam napustiti kontinent koji sam toliko zavolio. Jutro bijaše ispunjeno slutnjama i laganije od mjehurića. Na sve njegove prijedloge odgovor je glasio: Da. Mehanički sam pospremao stvari, promatrajući vitke tamne siluete, bedara obavijenih karminski crvenom tkaninom, kako se nadomak mom logorištu bave nekim malim mlinom za šećernu trsku. Djevojka u sarongu iste crvene boje upravo im je donijela jelo. Zaklonio sam rukom oči, da u titravom svjetlu bolje vidim njene veličanstvene gole grudi. Kroz bučni uzmak valova čuo sam vruće, užurbane glasove i škripanje drvenih kalandara. Vrijeme se zaustavilo. U tom ljupkom rasporedu odjeka, odraza, obojenih rasplesanih sjena bilo je neko vrhunsko i nestalno savršenstvo i glazba koju sam prepoznao. Orfejeva lira ili Krišnina frula. Ona koja zazvuči kad se svijet ukazuje u svojoj prozračnosti i izvornoj jednostavnosti. Tko je čuje, makar i samo jednom, nikada od toga neće ozdraviti.

Šezdeset kilometara od rta cesta jednostavno prestaje u pijesku, kao netko tko smatra da je dovoljno rekao. S toga se mjesta može vidjeti neku daščaru koja toliko malo podsjeća na kolodvor da je nijedan vodič ne spominje. Zatim mali uskotračni vlak, sav od tvrdog drveta i mesinga, poput kotlića crn od putničkih dlanova, stražnjica i malih cigara. Jednako su crni i moji suputnici: sezonski radnici parije, na putu prema plantažama Otoka, čuče između svojih zavežljaja od kretona na cvjetiće, duge noge uokviruju im lica. Kako sam zauzimao malo mjesta i nisam gnječio njihove pakete, najsmjeliji među njima upita me na engleskom jesam li Indijac iz Nepala. Velika je Indija – sedamnaest pisama, više od tri stotine dijalekata – ljudi se ne poznaju. Bio sam preplanuo, slan kao dvopek, malo zgrčen od žutice. Prije nego što sam uspio odgovoriti, već su me zaboravili. Svi su se trudili razvući usta u isti zbunjeni pokorni osmijeh pred tom granicom koja se približavala i koju su morali prijeći sa zastarjelim, lažnim, u znoju prekuhanim dokumentima. Na zadnjem kolodvoru na Rtu Djevice krenuli su u koloni po četvero prema barakama koje su se isparavale u podnevnoj jari. Poput njih, i ja sam stao u red da mi pregledaju putovnicu. Raskopčavajući košulju primijetih u plavoj sjeni nekakvog hangara tamilskog bolničara koji je cijelu tu gomilu cijepio graduiranom špricom velikom poput dječje bočice. Za svaku mušteriju mijenjao je iglu i nasumce ubrizgavao dozu. Ne dobiješ injekciju, ne dobiješ vizu. Meni sigurno nije trebala, no što je jedno suvišno cjepivo u usporedbi s prepirkom s južnoindijskim činovnikom? Zbog boje mojih očiju i da se ne bih poslije žalio, bolničar me je obilato uslužio: trostruko veća doza od one koju su dobili ljudi oko mene. Cjepivo, kao i novac, daje se bogatima. Barem deset godina imuniteta. Od čega? Nije me bilo briga. Imao sam dvije godine ceste u venama, a sreća čovjeka čini oholim. Doznat ću već. Samo polako.

Oglasi uvjeravaju da je Otok smaragd o vratu potkontinenta.

Arkadija viktorijanskih bračnih putovanja koja su postala znamenita. Raj za entomologe. Prilika da se vidi fenomen zelenog svjetla po zanimljivim cijenama.

Ja sve to prihvaćam. No tri tisuće godina prije Baedekera prvi arijski obrednici bili su oprezniji. Otok je boravište maga, čarobnjaka, demona. Tamni dragulj što se izdigao s dna Oceana pod zlim zvijezdama. Nekoliko ulomaka u kojima ga se spominje mudro započinje i završava ovom formulom:

otrovi ose najeznice

morune

škorpiona,

okrenuvši se Jugu

triput vas pretvaram u vodu.

Vidjet ćemo već.

II.

CARINIK

Zemljana cesta koja se spušta prema Murunkanu vijuga između bazena za navodnjavanje što su ih izgradile stare dinastije. Stabla koja su imala pravo na te čudne spletove čatrnja i brana odavno su mrtva, a njihovi glatki kosturi danas gestikuliraju iznad crne vode. Tu i tamo svijetloljubičasta mrlja neke bugenvilije podrhtava u podnevnom isparavanju. Nedovoljno za pejzaž: taj niz zrcala, blistavih, tihih, tamnih, prije izaziva pomisao na rupu u sjećanju ili prst položen preko nevidljivih usta.

Zbog rubnih kanala vozio sam sasvim sporo. S kamenova obraslih mahovinom vodene kornjače dizale su svoje plosnate glave da vide automobil u prolazu. Cesta je bila gotovo prazna. U sat vremena mimoišao sam samo jednoga mršavog seljaka koji je kaskao uz rub, raširenih nožnih prstiju, noseći na glavi neko zeleno voće toliko uvredljivog mirisa i neumjesnog oblika da se čovjek pita je li to neka prostačka obmana ili rekvizit za komediju. Pomislio sam da sam zalutao i već sam bio spreman krenuti natrag, kad sam kroz znoj koji mi je peckao oči primijetio dug srebrni bljesak nečega što je nosio naočit lik koji se postavio nasred ceste. Bio je to neki veliki momak bez daha, s dlakama koje strše iz ušiju, u savršeno izglačanoj cariničkoj uniformi. Kolutajući očima upita me idem li prema Negombu. Pod rukom je držao jagluna još bistrog oka, toliko teškog da su mu klecala koljena; odložio ga je straga u auto, ne pričekavši ni moj odgovor. Tamo sam držao veliki nepalski nož koji je bez ustručavanja počeo premetati po rukama.

Strict-ly-for-bid-den-to-have-this-kind-of-wea-pon-on-the-Island, reče s onim južnjačkim naglaskom kojim kao da je engleski jezik temeljito spržen. Tom uvodu nedostajalo je takta pa sam mu odgovorio da je isto tako zabranjeno ulaziti u moj auto s velikom smrdljivom ribom koja nije plaćena. Nakon dvije godine Azije već sam ponešto znao o načinima na koje carinici popunjavaju svoje zdjele. No to nije bilo dovoljno da bi se zbunio. Odlučio je prihvatiti moje riječi kao zgodnu šalu, uputio mi milostiv osmijeh i pozabavio se smještanjem svoje značajne osobe na suvozačko sjedalo. Koje se nije bunilo. Njegova korpulencija nije toliko potjecala od stvarne debljine koliko od izvanredno laskavog mišljenja što ga je, čini se, imao o sebi. Okrenuo je retrovizor prema svom licu i džepnim češljem popravljao razdjeljak. Meni nije bilo krivo što je taj umišljenko u mojoj vlasti pa sam mu bez ustručavanja rekao što bi trebao misliti o svojim kolegama na Kontinentu:[1] veliki nesposobni gnjavatori koji previše govore, rasipaju glupost – jer čak i s gluposti treba znati gospodariti – i beskorisne formulare koje zatim čovjek nađe na zahodu, razrezane u četiri dijela, jedan sat nakon što ih je ispunio. Osuvši svoju paljbu, promatrao sam ga krajičkom oka. Okretao je glavu; posve obuzet samim sobom, uopće me nije slušao. Samo riječ carinik doprla je do njega.

Posve ste u pravu, reče, zbilja sjajni momci. Ovdje, vidjet ćete, još je bolje: svi čisti, dobro uhranjeni, uslužni.

Skromnost ga sprečava da navede sebe kao primjer, no ja ni ne znam koliko sam sretan što sam nabasao na osobu njegovih kvaliteta. I to već prvoga dana na Otoku! Bio je zaista zadivljen mojom dobrom srećom. Je li mi već netko rekao da sam se rodio pod sretnom zvijezdom? U postaji u Negombu, koju on dijeli s obiteljima svojih kolega, njegova će mi žena – prava ljepotica precizirao je uzgred – napraviti curry koji neću zaboraviti makar doživio i stotinu godina. Njegov je govor bio poput njega, pompozan, rastegnut, zaobilazan. Zahvalio sam mu na velikoj darežljivosti. Kad bih i volio curry, dodao sam, ovaj na Jugu malo je previše papren za moje nepce. Ta moja izjava doživjela je istu sudbinu kao i prethodna.

Najmoćniji curry koji ste ikada kušali! Zaključak popraćen divovskim grohotom i snažnim udarcem po mom bedru. Zatim je počeo pjevušiti poput čajnika, sav nestašan od vlastite susretljivosti. Na trenutak sam se ponadao da će odletjeti.

Krajolik se promijenio. Cesta je sad bila tek duboki rov između dva zida zelene džungle koju su papige ispresijecale poput strelica svojim pravocrtnim letom. Lijeno sam krivudao autom između svježih slonovskih izmetina koje su se pušile, velike poput pristojnih košnica. Odjednom sam se upitao bi li moj putnik, sa svom svojom nadutošću, mogao proizvesti takvo što; zamišljao sam ga kako čuči nasred ceste, čela namrštenog od napora, i počeo sam se smijati, sâm, dok me je on gledao zbunjeno i sumnjičavo.

Negombo, kraj popodneva

Svijetli, laki, rasuti bungalovi. Krovovi od ocakljenog crijepa. Male barokne crkve oronule pod visokim perjanicama kokosovih stabala. Na strani prema moru, čipka od kanala okružuje staru zvjezdoliku utvrdu čiji grudobrani boje kože blistaju u cimetnoj svjetlosti. Uzvici uzbuđene, nevidljive djece, a na blijedom nebu tri zmaja od papira, ukazuju se tek na mahove, poput onih mrlja na retini koje vam odvlače pogled uvis.

Postaja je bila prostrana i