Mali rječnik biblijskih žena

By Dorta Jagić

U svom subjektivno obojanom katalogu-galeriji ženskih likova iz Biblije višestruko nagrađivana autorica Dorta Jagić ispisuje i objedinjuje niz književnih portreta biblijskih junakinja, crpeći građu u prvom redu iz biblijskog izvještaja, ali i iz znanstvene literature te osobnog upisivanja "između redova". Izabranim junakinjama autorica daruje, uz obilje poezije, detaljno opisanu kosu, ponekad lice ili način hoda, poneku skrivenu misao.
U tom ženskom sabiranju, u kojemu se ističe raznolikost ženskih uloga, ravnopravno se susreću zvijezde kao Eva, Sara, Marija, Rebeka, ali i mnogo manje poznate a zanimljive žene kao poput Serve, Mikale, Atalije, Zareše. Sve su one za autoricu važne i bezvremene osobnosti koje izazivaju analizu, poniranje i identifikaciju, te neizbježne, ponekad humoristične a ponekad gorke, poveznice sa suvremenim kontekstom i problemima.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Jan 30, 2014
• ISBN: 9789537760434

Book preview

Abigajla – njezino hebrejsko ime znači očeva radost. Za ovu ženu, prosječnom čitatelju Biblije nažalost manje poznatu biblijsku junakinju, Prva Sameulova u 25. poglavlju u jakom kontrastu tvrdi da je bila mudra i vrlo lijepa, a njezin muž surov i opak. Abigajlina je kosa bila kosa nad kosama, poput velikog hrastova ormara u koji si se mogao sakriti. Iz biblijskog izvještaja u osnovnim crtama saznajemo da je živjela u brdima Karmela na velikom imanju, ali od obitelji je imala samo muža Nabala koji je bio tipična tvrdica molijerovskog tipa. Ipak, nije živio u askezi svog analnoga grijeha, već je itekako volio cugnuti vina u veselu društvu svakojakih danguba iz okolice. Na svoju nesreću, jednom je prilikom izrazom krajnje sebičnosti nasmrt uvrijedio Davida i njegove momke koji su mu služili kao bedem od neprijatelja.¹ Čuvši po glasnicima da ga je gazda Nabal prezreo, David ga odluči pogubiti, pa naredi svojim momcima: Pripašite svaki svoj mač! Abigajla to sazna, i s mirotvornom aureolom oko glave zaputi se nakrcana darovima ususret Davidu. Iz Abigajlina hitnog posjeta Davidu i njezina podužeg monologa možemo zaključiti, između ostalog, koliko je bila hrabra, duhovita i obdarena svim finesama diplomatske vještine. Nabalu je, barem još neko vrijeme, glava ostala na ramenu, a nakon njegove pogibije Abigajla je postala jednom od Davidovih žena i rodila mu sina Danijela. Danas bi vjerojatno dobila počasni oksfordski doktorat iz prava i mnoge muške uzdahe.²

¹ David tada još nije bio kralj, već bjegunac pred paranoidnim kraljem Šaulom; pred njim je pobjegao u pustinju gdje je okupio oko sebe svakojake nezadovoljnike, nevoljnike, zaduženike i postao im vođom.

² Dok sam pisala ove bilješke, bilo mi je ne samo primamljivo, nego i korisno usput listati svakojake monografije i web stranice, i tako pratiti trenutke iz svojevrsnoga posthumnog života biblijskih žena u različitim umjetničkim formama. U takvim skitanjima, bez posebnog truda često bih naišla na dragulj. No ponekad bih našla samo rupu koju treba popuniti, na tišinu. Scene iz Abigajlinog života slikali su, primjerice, Juan Antonio Escalante i Antonio Molinari, a danas ju je feministička umjetnica Judy Chichago posjela za stol povijesno važnih žena u svom neobičnom art projektu Dinner party.

Abija – njezino ime znači moj otac je Jahve, tako da njezini neprijatelji odmah znaju s kim imaju posla. Zamišljam da je duga kosa ove žene bila boje staroga kraljevskog žezla i mirisala na vječne datulje. Abija je uglavnom hodala kao da ne dotiče tlo. Vjerojatno je bila jedina kći kralja Zaharije, koji se baš i nije nakraljevao; na tronu Judeje bio je svega šest mjeseci. S obzirom na njegovu pokvarenost, i to je bilo narodu previše. Abija je morala svjedočiti kako je njezinom zemaljskom ocu Zahariji presudio pravednički gnjev nekog ratnika Šaluma, koji se zakraljio umjesto njega. Sljedeća muška figura u njezinu je životu bio kralj Ahaz. Ne znamo kako se budući bračni par sreo i je li bilo romantike, no bilo kako bilo, princeza Abija jednoga je, vjerojatno tmurnoga dana, pošla za kralja Ahaza. Uza sve nedaće nesretnog djetinjstva i, kako se ispostavilo, loše udaje, Abija je bila i ponosna mama izraelskoga kralja Ezekije. Po svjedočanstvu iz 18. poglavlja knjige Druga Kraljevima, on je činio sve što je pravo u očima Gospodnjim. Očito je mudra i strpljiva Abija uspjela svladati sve trikove dobroga odgoja u mračnom dvorskom okruženju te se sve ružno zaboravilo zahvaljujući posebnom biću, sinu Ezekiji. A muž Ahaz, taj jedanaesti kralj Judeje, tjerao je, bez većih amplituda, sve po svome. Kao da tlo njegove kraljevske duše nije morsko dno nego ledeni pod palače. Nacerene duše oskvrnjivao je Jahvin Hram u Jeruzalemu donošenjem i obožavanjem svakojakih idolskih igračkica. Uz to, bio je sklon jezditi svim mračnim, okrutnim predjelima duše. Vrhunac Ahazovih gadosti bilo je žrtvovanje u ognju jednog od sinova, na čast asirskom bogu Molohu u dolini Ben Himon. Možemo samo zamisliti kako se Abija osjećala zbog takvog apsurdnoga gubitka. No, nakon Ahazove rane smrti u ispaćenoj je Judeji svanula nova zora, čim je dobri i pametni Ezekija sjeo na tron. Ruku pod ruku sa svećenicima, u stilu velikoga reformatora uhvatio se smetlarskoga posla. U svetom je nestrpljenju danima uništavao tragove očeve vjerske patologije, rušio sve kumire, a šesnaestoga dana prvoga mjeseca svečano je završio je s duhovnom dezinfekcijom i deratizacijom... Nasreću, nije sve u genima.

Abišaga – njezino hebrejsko ime znači božanski otac pa joj je možda u odrastanju figura oca bila posebno važna. Zamišljam kako je ovu ljepoticu iz grada Šunama krasila kosa duga i meka poput toplog pokrivača, kosa boje zalazećeg sunca, koja nikada nije bila ukroćena, očešljana. Kao da bi češljem i najvještije šunamske frizerke otjerale toplinu koju je svaka vlas isijavala. Živjela je jednostavan život u kućanskim poslovima, oko nje su zveckali ćupovi i posuđe. Tih običnih dana Abišaga vjerojatno nije ni slutila da će je neobična sudbina spojiti ni više ni manje nego s ljudskim oblikom najfinijega gorskog kristala, pjesnikom i kraljem Davidom. Za tog kralja Pismo kaže da je bio čovjek po Božjem srcu. Okidač sudbine bilo je nešto Abišagi oduvijek nepoznato – hladnoća. I to tjelesna. U hladnoći je tolika gustoća kristala riječi ne, da ta bijela rešetka onemogućava rast života. Hladnoća i smrt su u tijesnom zagrljaju. Ponekad se grle i u najneobičnijim okolnostima, pa i u kraljevskim habitatima. U vladarskim palačama borba protiv hladnoće može biti važnija od politike, naroda, važnija od ljubavi, od života. Premda su kralja Davida sluge u poodmakloj starosti pokrivali mnogim pokrivačima, nasmrt se smrzavao. Vjerojatno bi se smrznuo u vlastitoj postelji da nije bilo toplokrvne Abišage. Iz 1. poglavlja Prve Kraljevima saznajemo da bi, po procjeni njegovih iskusnih savjetnika, jedini lijek njegovoj nevolji mogla biti djevojka koja bi to pothlađeno kraljevsko tijelo ugrijala toplinom svoga mladog tijela. Ali ništa više ni putenije od obične medicinske svrhe. Dvorski detektivi amateri bacili su se na traganje po cijelom Izraelu i najzad su našli u Šunamu tu djevojku-termofor. Mladu ženu, kako piše, izvanredne ljepote, Abišagu Šunamku. Njegovala je kralja i služila mu, ali je on ne upozna. A to znači samo u onom osobitom, biblijskom smislu spoznavanja. Dovoljno mu je bilo da upozna njezinu toplinu. Abišaga je ostala neosvojena sunčana obala dalekog otoka mladosti.¹

¹ Ne znam pamti li pisana povijest sličan slučaj grijanja. Između ostalih autora, Abišagin su neobičan odnos s Davidom prikazali, ne bez humora, brazilski slikar Pedro Américo, i njegov suvremenik i katolički obraćenik, francuski slikar James Tissot.

Ada i Sila – dvije Lamekove žene, čija hebrejska imena evociraju poeziju; Ada znači ukras, a Sila sjena. Njihove su čvrste i tamne kose pulsirale životom. Voljele su drugovati, bez truna ljubomore. Kako su bile ugodne naravi, njihove je sobe punio veseli žamor susjeda i dječje tepanje. Biblija nam ne kaže kad su se i kako udale. Inače, Lamek je bio Kainov potomak i Noin otac, te prvi muškarac u biblijskoj povijesti koji se oženio dvjema ženama. Iako neobična, ovo je bila uistinu kreativna obitelj, više zanesena praktičnom i estetskom stranom života, a manje metafizičko-pobožnom. Bez sumnje, Lamek je bio izniman pjesnik, dok je njegova prva žena, Ada, bila skladateljica, a Sila je izrađivala nakit. Kako jabuka ne pada daleko od stabla, sva su mu tri sina bili pioniri i izumitelji. Njihovu priču čitamo u Postanku 4:19: Ada rodi Jabala, koji je postao praocem onih što pod šatorima žive sa stokom. Bratu bijaše ime Jubal. On je praotac sviju koji sviraju na liru i sviralu. Sila rodi Tubal-Kaina, podučavatelja sviju obrtnika u mjedi i željezu; Tubal-Kainova sestra bijaše Naama. U Bibliji Lameka zatičemo kao zbunjenog ubojicu kako se, u strahu pred krvnom osvetom, okreće nečem krajnje neborbenom – poeziji.¹ Vjerojatno se u predvečerje svečano odjenuo, pozvao sina Jubala da zasvira na liri neku Adinu skladbu, pripalio luči te duboko udahnuvši pozvao: Ado i Silo, glas moj poslušajte! I to je vjerojatno bio prvi poziv na večer poezije u biblijskoj povijesti. Kad su uznemirene žene posjedale, uslijedilo je Lamekovo tješenje u sedam kratkih stihova čija je tema nada da će ga Bog zbog tih ubojstava iz samoobrane sedamdeset i sedam puta više zaštititi no njegova pretka s daleko više putra na glavi, bratoubojicu Kaina.² Nakon posljednje izgovorene riječi slutim da nije nastupila samo tišina, nego i zajednička katarza. Inače, sedamdeset i sedam je biblijski broj potpunosti i beskraja, u evanđelju ga sam Isus navodi učenicima kao iznos milosti, broj puta koliko treba oprostiti nekome tko pogriješi (još ga množeći sa sedam, eto, to se zove apostrofiranje). Neki bibličari smatraju da ova kratka Lamekova pjesma spada u vrhunce drevne hebrejske poezije, jer je krasi osobit sklad ritma, sentimenta i stila. Baš kao i Adu i Silu.

¹ Psiholozi tvrde da u slučajevima opasnosti biramo ili borbu ili bijeg. Nema trećega. Muškarci češće izaberu borbu, late se nečega hladnog i opipljivog, najčešće oružja. Može li, recimo, baš poezija biti treća reakcija? Pukotina koja izostaje u psihološkim dihotomijama? No, i nakon sedmog čitanja, ostala sam sa sedam kratkih rukava. Lamek u opasnosti niti bježi niti se bori, već smišlja pjesmu, ali meni u tim njegovim redcima, ma koliko se ja borila, nešto sržno i duboko izmiče. Ono nešto za situacijsku psihologiju neprepoznato ili recimo to tako, vječno treće. Poezija. Tko zna, možda zbog nedostatka opasnosti, ili zato što se ispod svake njezine riječi niže sedamdeset i sedam značenjskih slojeva, do kojih moja odviše moderna oprema ne seže.

² Prizor Lameka kako zgranuto zuri u leš i s druge strane njegove dvije žene zagrljene u strahu dao nam je mistik, pjesnik i slikar William Blake. Vješto je postavio opreku bjeline i blagosti iz lijevoga, ženskog kuta akvarela s gustom tamom punom opasnosti u zraku s desne strane slike, gdje su dva muška tijela.

Ahinoama iz Jizreela – njezino ime znači prijateljica, sestra milosti. Spominje se na nekoliko mjesta u Prvoj Samuelovoj, uglavnom u vezi s kraljem Davidom. Kako najčešće vrijedi pravilo nomen est omen, Ahinoama je zračila prisnošću s Bogom, skladom uma i tijela te milosrđem. Njezina je kovrčava kosa bila boje prezrelog mogranja, u koju su se zaplitale male ptice. Potjecala je iz Jizreela, gradića na brdima Judeje, gdje je provodila mirno djevojaštvo, dok nije nabasala na Davida. Od tada živi manje-više otmjen, ali i buran život, pun uspona i padova. Ahinoama je bila druga žena kralja Davida, za kojom je patio kad je tijekom njegove ratne odsutnosti bila odvedena, skupa s Abigajlom, u amalečansko ropstvo (1 Sam 30:5). Osim onih nešto istaknutijih žena, poput Bat-šebe, Abigajle i Mikale, kralj David je, uživljen u ulogu neupitno najpoželjnijeg muža toga doba, imao još nekoliko kraljevskih supruga u Hebronu; uz Ahinoamu bile su tu Hagita, Abitala i Egla. Ipak, Ahinoama je rodila Davidu sina Amnona, prvorođenca, a to je tada bila posebna čast i za majku i za dijete. Taj sin Amnon kralja ipak nije osobito usrećio, zbog svoga nasilničkog karaktera, a majci je potpuno slomio srce; naime, pomno je isplanirao i proveo u djelo silovanje svoje polusestre Tamare. Kao i neke vrijedne mame danas, Ahinoama se sigurno uzalud pitala gdje je to pogriješila.

Aksa – u drevnome Izraelu nagrade za lojalnu vojnu službu muškarcima bile su dobra zemlja i dobra žena. Aksino ime, po nekima znači kopča za nogu, a po nekima duša, i moglo bi se reći da je bila jaka duša, ili, kako se kaže, duša od žene. O Aksi i njezinom nasljedstvu čitamo u knjizi Jošue u 15. poglavlju. Božja je naklonost htjela da se rodi kao kći jednog od najvećih junaka Obećane zemlje, Kaleba, sina Jefuneova. Živjela je u očevoj kući u Kirjat Arbi, glavnom gradu Anakovih sinova, a ponosila se dugom kosom boje zemlje koja joj je tekla niz leđa poput izvorske vode. Kao u bajkama, u Sucima 1:11-15 čitamo kako je vojskovođa Kaleb stavio izazov pred svoju vojsku: Tko pokori i zauzme Kirjat Sefer, dat ću mu kćer Aksu za ženu. Pri pogledu na Aksu, zažareni su se momci vjerojatno dodatno potrudili u boju. Nakon uspješne bitke, Kenazov sin Otnijel bio je sretni dobitnik. Nakon prve bračne noći i šaputanja na jastuku, Otnijel šalje Aksu da u svoga oca zatraži izvore, budući da se daleko više pouzdavao u njezine pregovaračke sposobnosti i samopoštovanje nego u svoje. I zaista, tek što je sišla s magarca (tadašnjeg audija ili mercedesa) nadomak očinske kuće, Aksa dobiva od Kaleba najvrijedniji svadbeni poklon, vodene izvore usred negebske pustinje. Ova žena kao da je čuvala u srcu, mnogo prije nego što su izgovorene u Propovijedi na Gori, one slavne Isusove riječi: Tražite i dat će vam se, kucajte i otvorit će vam se! U čemu je Aksina tajna? Mnoge žene i danas imaju stidljivu distancu i strah pred ocem, pomiješan s osjećajem manje vrijednosti. Aksa sigurno nije bila jedna od takvih.¹ Bez prosipanja ženske rječitosti, Aksa je jednostavno zapovjedila ocu Kalebu: Daj mi blagoslov! Kad si mi dao kraj u Negebu, daj mi i koji izvor vode! Baš kao i njezin neustrašivi otac, Aksa nije pristajala na uvijanja, moljakanja i natezanja. I otac joj je, ne trepnuvši, dao i više nego što je tražila, što znači