Čovjek koji je želio biti kralj

By Rudyard Kipling

Hrvatski prijevod priče "The Man Who Would Be King" nobelovca Rudyarda Kiplinga. Dravot i Carnehan, dva engleska pustolova, kreću iz kolonijalne Indije da osvoje kraljevstvo u Afganistanu. Koliko su pohlepni, toliko su i hrabri... Po ovoj je slavnoj priči snimljen i film, u kojem glume Sean Connery i Michael Caine.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Marko Maras
• Release date: Apr 19, 2011
• ISBN: 9781458082299

Rudyard Kipling

Rudyard Kipling (1865-1936) was an English author and poet who began writing in India and shortly found his work celebrated in England. An extravagantly popular, but critically polarizing, figure even in his own lifetime, the author wrote several books for adults and children that have become classics, Kim, The Jungle Book, Just So Stories, Captains Courageous and others. Although taken to task by some critics for his frequently imperialistic stance, the author’s best work rises above his era’s politics. Kipling refused offers of both knighthood and the position of Poet Laureate, but was the first English author to receive the Nobel prize.

Book preview

ČOVJEK KOJI JE ŽELIO BITI KRALJ

Rudyard Kipling, preveo Marko Maras

Smashwords Edition, License Notes

This ebook is licensed for your personal enjoyment only. This ebook may not be re-sold or given away to other people. If you would like to share this book with another person, please purchase an additional copy for each recipient. If you’re reading this book and did not purchase it, or it was not purchased for your use only, then please return to Smashwords.com and purchase your own copy. Thank you for respecting the hard work of this author.

Copyright 2011 Marko Maras

Budi brat kraljeviću i drug prosjaku ako se ovaj pokaže dostojnim.

Zapisani Zakon propisuje dobar način života, ali nije ga lako slijediti. Bio sam drug prosjaku mnogo puta, u okolnostima koje nisu dopuštale nijednome od nas da provjeri je li onaj drugi dostojan. Još nisam bio brat kraljeviću, iako sam se jedanput zamalo srodio s nekim tko je možda bio pravi kralj, te sam dobio obećanje da ću naslijediti jedno kraljevstvo – vojsku, sudove, prihode i politiku, sve što treba. Ali danas se bojim da je moj kralj mrtav, pa ako želim krunu, moram je se dokopati sam.

Sve je počelo u vlaku koji je putovao iz Ajmira u Mhow. Državni je proračun bio manjkav, pa je trebalo putovati nižom klasom, i to ne drugom, koja je samo upola jeftinija od prve, nego prijelaznom, koja je uistinu vrlo loša. Prijelazna klasa nema jastuka, a napučena je Prijelaznicima, koji su euroazijsko pučanstvo, ili domorocima, koji smetaju kod dugih noćnih putovanja, ili vucibatinama, koji su zabavni ali pijani. Prijelaznici ne koriste vagon-restoran. Oni nose hranu u zavežljajima i loncima, kupuju slatkiše od domorodačkih slastičara i piju iz pumpe uz prugu. Zato u vrućoj sezoni Prijelaznike iznose iz vagona mrtve, dok ih u svakoj sezoni opravdano gledaju s prijezirom.

Moj je kupe srednje klase bio prazan sve dok nismo došli u Nasirabad, gdje je ušao golem Englez u košulji, te je prema običaju Prijelaznika započeo neobavezan razgovor. Bio je lutalica i probisvijet poput mene, ali imao je istančan ukus za viski. Pričao je priče o stvarima koje je vidio i učinio, o zabačenim kutovima carstva u koje je prodro, o pustolovinama u kojima je stavljao život na kocku za nekoliko dnevnih obroka. – Da je Indija puna ljudi poput vas i mene, koji kao gavrani ne znaju gdje će jesti idući dan, ova zemlja ne bi davala prihod od sedamdeset milijuna nego sedamsto milijuna – rekao je; gledajući njegova usta i bradu, drage sam se volje složio. Razgovarali smo o politici – politici probisvijeta, koja vidi stvari s donje strane, gdje letve i žbuka nisu poravnani – i o poštanskim pravilima jer je moj znanac htio poslati telegram sa sljedeće postaje natrag u Ajmir, koji je mjesto gdje pruga za Bombaj skreće na prugu za Mhow kad putujete na zapad. Moj je znanac u pogledu novca imao jedino osam ana koje je htio sačuvati za večeru, a ja nisam imao ni prebijene pare, i to zbog proračunskog deficita koji sam već spomenuo. Osim toga, putovao sam u divljinu, gdje ću već nekako stupiti u vezu s odjelom riznice, ali bez telegrafskih postaja. Prema tome, nisam mu mogao nikako pomoći.

– Možemo zaprijetiti šefu postaje i natjerati ga da otkuca telegram – reče moj znanac, – ali onda bi ispitivali i vas i mene, a ovih dana imam pune ruke posla. Niste li rekli da se ovih dana vraćate ovom istom prugom?

– Za deset dana – rekoh.

– Može li za osam dana? – upita on. – Moj je posao vrlo hitan.

– Mogu poslati vaš telegram za deset dana ako vam to odgovara – odgovorih.