Moj život s Josephom Conradom

By Jessie Conrad and Biljana Romić

Jednostavne i neposredne rečenice Jessie Conrad dozivaju pred čitatelja lik njenog supruga, jednog od najvećih pisaca engleske književnosti 20. stoljeća: nervozan, pomalo čudak, na svoj način privržen obitelji, iznad svega zaokupljen književnim radom. No istodobno vidimo i nju, gotovo idealnu piščevu ženu iz starih vremena. Ona pretipkava tekstove, kuha i štedljivo vodi kućanstvo, dočekuje goste, podiže djecu, na sve moguće načine izlazi na kraj sa stvarnošću umjesto Josepha Conrada. Iz uloge supruge, domaćice i majke izdiže je, međutim, sam čin pisanja. Odvaživši se da zabilježi ovo intimno svjedočanstvo, ona stvara sebi mjesto u (Conradovom) prostoru riječi te se i sama pretvara u autoricu.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mala Zvona
• Release date: Oct 18, 2023
• ISBN: 9789538313813

Book preview

Moj život s Josephom

Conradom

I.

KARAKTERISTIKE

Mnogi su prijatelji i obožavaoci s razumijevanjem pisali o Josephu Conradu, ali ova moja sjećanja trebala bi biti najintimnija. Poznavala sam ga trideset dvije godine, a dijelila s njim dobro i zlo dvadeset devet. Često je znao reći da mu ja nisam rod. Isprva me ta izjava, premda istinita, nemalo zbunjivala. Moja jedina utjeha je u tome što znam da mu je moja stalna skrb omogućila da stvori izvanredno djelo koje je trajan spomenik njemu i nasljeđe njegovim sinovima. Mnogi su znali suosjećajno natuknuti o njegovim ograničenim sredstvima tijekom spisateljskih početaka. Bilo je mnogo godina previše posnih a da ne bismo bili ozbiljno zabrinuti za sebe, ali nikad neću priznati da je zbog toga odveć patio. On nije bio sretne naravi i često je predviđao nevolju mnogo prije nego što bi došla. S druge strane, povlačio bi se iz zbilje na neobičan način kad bi se morao suočiti s patnjom. Kad sam prvi put osvijestila tu njegovu značajku, bila sam nemalo zatečena i preplašena. Ali nakon nekoliko mjeseci u Poljskoj, u vrijeme kad je izbio rat, otkrila sam da je ta osobitost njegove ćudi karakteristična za njegov narod. Zahvaljujući tom otkriću bilo mi je lakše da ga razumijem, ne pokazujući previše vlastitu zabrinutost, te da suosjećam s njegovom uznemirujućom tjeskobom. Naš posjet Poljskoj na samom početku rata bacio je novo svjetlo na moje prve dojmove o njemu i često me potaknuo na razmišljanje.

Volim se sjećati kako sam uspjela učiniti te početne godine pisanja manje tegobnima nego što su mogle biti. Rano sam razvila dar za kuhanje i to mu je omogućilo da u vlastitom domu prima prijatelje koje je volio – prijatelje koji su me, svi do jednoga, velikodušno prihvatili kao sjedinjenu s njim. Znao je uz smijeh izjaviti kako se Edward Garnett naveliko protivio tome da se on uopće oženi. Dobila sam mnogo dokaza da je ta – bojazan, hoćemo li to tako nazvati? – nestala i prije nego što je isteklo tjedan dana mojeg poznanstva s Garnettom. Čudno je to, no vjerojatno sam od početka i sama nejasno osjećala da ima dobrih razloga zbog kojih su se Conradovi prijatelji bojali njegovog ulaska u brak. Nije stvar bila u tome da je već tolike godine živio kao samac i da se naviknuo na život u posve drugačijim uvjetima; za njega je rizik braka bio toliko velik zbog drugog razloga. Malo se ljudi moglo nadati da će ga razumjeti dovoljno dobro da budu sretni u stalnom kontaktu s naravi tako šarmantnom, a opet često odveć osjetljivom i mrzovoljno suzdržanom. Kao što je rekao jedan prijatelj, čovjek uvijek osjeća da u Conradu ima dubine koju ni nakon godina najprisnijeg prijateljstva neće dokučiti. Prije nego što je prošlo tjedan dana našega braka, osjetila sam da je to istina; već kao buduća mladenka nekako sam unaprijed znala da će tako biti.

Kad smo odlučili proživjeti svoje živote zajedno, donijela sam neke čvrste odluke kojih sam se dosljedno držala. Odlučila sam da mu obaveze ne smiju biti teške; da se u vezi sa svim namjerama i ciljevima treba osjećati jednako slobodnim kao da je ostao samac. Nikad se nisam ni najmanje upletala u njegovu slobodu misli i djelovanja. Zato sam zadržala njegovo povjerenje i njegovu privrženost do kraja. Dapače, postao je ovisniji o meni nego što je toga bio svjestan. U kasnijim godinama, kad bi njegovo jasno rasuđivanje zamutila kakva mala povreda njegova osobnoga ponosa – kakva sitnica koju bi tvrdokorno smatrao pogubnom za dostojanstvo Josepha Conrada – te ga natjerala da napiše dugačko pismo kićene pritužbe ili bijesnoga prosvjeda, čekala bih dok mi ga ne bi donio. Ako nisam odobravala, vratila bih mu ga bez komentara. A to bi uvijek izazvalo razdraženo pitanje: Ništa ne kažeš? Zar ne odobravaš? To je bila moja prilika. Uglavnom bih ga uspjela uvjeriti da je to nepotrebno te da pismo prosvjeda gubi dostojanstvo ako sadržava i riječ previše. Uvijek sam pazila, ipak, da istaknem kako je to samo moje mišljenje i dala mu naslutiti da on sigurno zna bolje. To je obično imalo učinka, jer bio je vrlo ponosan na mene – svoj imetak – svoj dragocjeni imetak – kako me je često zvao. Tvrdio je da me otprva dubinski dokučio i shvatio moje sposobnosti. Ja sam ga, pak, često zadirkivala, govoreći da me izabrao pukom srećom.

Bio je silno ponosan na svoja dva dječaka, no osjećao je gotovo praznovjernu odbojnost kad bi morao slušati kako ih netko drugi hvali; i premda je bio vrlo darežljiv prema tuđoj djeci, nevoljko je dopuštao svojoj da prime darove. Jednom prigodom, kad je pokojni lord Northcliffe, koji je ručao s nama i silno mu se svidio naš dječarac John, objavio namjeru da položi pet funta na dječakovo ime u trgovini električnih modela, Conrad se prilično uznemirio. Zapravo, mislim da je bio doista zadovoljan darom djeci samo kad im je gospodin André Gide poslao veliku kutiju Meccana.[5] Došao je taj dar iznenada, što je bez sumnje također razlog zašto ga je drugačije prihvatio. A taj je dar uistinu donio zadovoljstva ocu koliko i sinu. Njih bi dvojica provodili sate zajedno gradeći neki složeni most ili dizalicu, dok bih ja promatrala, zadovoljna i vesela, uistinu zahvalna gledajući kako se moj suprug zanima i nečim drugim osim knjiga. Često bi mi poslije rekao, Taj je dječak prilično pametan, znaš. Odmah bih se složila, naravno, i nikad ne bih propustila istaknuti da je imao od koga naslijediti pamet. Silno je bio tužan J. C., kako smo ga zvali u obitelji, što dječaci, kako je govorio, nemaju književne radoznalosti i pokazuju gotovo odbojnost prema tiskanoj riječi. Uzalud sam isticala razliku između njihova djetinjstva i njegova: oni jednostavno nisu toliko ovisili o knjigama. A onda bih zdvojna natuknula da su možda naslijedili neka svojstva od mene te da će obojica vjerojatno postati muškarci od akcije. To bi ga jedva utješilo. Nastavio bi jadikovati kako nijedan od njih dvojice nije sklon čitanju. S pet godina čitao sam na francuskom, gunđao bi. Obojica naših dječaka teško su svladala tu vještinu čak i na vlastitom jeziku. Borysovo je napredovanje kroz prve lekcije bilo krajnje bolno, a nije bilo sumnje da je vrlo pametan. Moglo mu je biti jedva tri godine kad je iznenadio svojega oca tegobno skucavši drveni potplat za njegovu nogu bolnu od gihta. Conrad je godinama čuvao te komade drveta. Privezivao bi ih preko debelih zavoja, nakon što sam pažljivo otupila vrhove čavala, a dječakovo bi lišce bljesnulo velikim zadovoljstvom kad god bi njegov izum bio u uporabi. U jednoj takvoj prigodi upitao me: "Mama draga, kad budem muškarac, hoću li imati malog dječaka? I… hoću li imati jetru i diht?"[6]

Taj je dječak prvo djetešce koje je Conrad vidio iz veće blizine od širine ulice, a kad su mu ga prvi put pokazali rekao je: No! Izgleda posve kao ljudsko biće. I sigurno je tako izgledao, guste crne kose s razdjeljkom po strani, muških šaka koje je pružao iz svojih otmjeno zavrnutih manžeta i s onim čudesnim izrazom mudrosti, tipičnim za dječicu kad tek dođu na ovaj svijet – izrazom koji tjera majke da im pripisuju neku duboku svijest o vlastitoj moći da nas utješe i nagrade za naše patnje. U prvim trenucima ponosa i radosti zbog mojega djetešca, sjetila sam se priče iz Conradova ranog djetinjstva. Tijekom prinudnog putovanja njegovih roditelja u egzil, on se očajno razbolio. Njegova je majka usrdno zaiskala dopuštenje da se putovanje prekine, a ja sam se zgrozila nad okrutnim odgovorom koji je dobila: Što je život jednog djeteta prema životima ovih tisuća ljudi? Ako umire, ostavite ga!

Conradova najranija sjećanja neizbrisivo su urezala osjećaj tragičnosti u njegov djetinji um.

Kao što sâm kaže u Osobnim zapisima, njegovo je najranije sjećanje čudna, otrcana putna kočija s četiri poštanska konja, koja stoji ispred dugačkoga pročelja kuće njegova ujaka. Ta je trebala povesti dijete i njegovu majku natrag u egzil, gdje ih je čekao otac. Tek su uz posebnu milost majka i sin dobili dozvolu da provedu tri mjeseca u kući njezina brata. Ondje je Conrad naučio govoriti i čitati na francuskom jeziku; posljednji nalog njegove guvernante glasio je: N’oublie pas ton français, mon cheri.[7] I nikad nije zaboravio.

Mnogo toga što je bilo doista važno iz toga doba djetetu je, naravno, promaknulo, ali ujak mu je poslije objasnio kobno značenje onoga što se događalo. Taj ujak, kojemu je dječačić dugovao toliko zahvalnosti, sigurno je dobro poznavao okus gorkog taloga bespomoćne patnje – primjerice, znati da mu je sestra ozbiljno bolesna, odveć bolesna da bi putovala, te zatim da su mu odbili molbu za njezin produženi dopust, moralo je biti gotovo nepodnošljivo. Evo kako se to dogodilo.

Ljubaznošću policijskoga zapovjednika, koji je godinama obavljao službu u tom okrugu i uistinu je bio human čovjek, ujaku mojega supruga dopušteno je da pročita dokument kojim se odbija njegova molba. Bila je to službena naredba, izdalo ju je tajništvo vrhovnoga guvernera, koje se bavilo predstavkom te je naredilo policijskom zapovjedniku neka zanemari sve prigovore i objašnjenja, bilo liječnika, bilo drugih, u vezi s bolešću, i ako ta žena ne napusti bratovu kuću ujutro onog dana koji je naveden na njezinoj dozvoli, mora je se odmah otpremiti pod policijskom pratnjom ravno u zatvorsku bolnicu u Kijevu, gdje će se prema njoj ponašati kako slučaj već zahtijeva.

Taj čovjek je kršio ruke i suznih očiju molio njezina brata da njegova sestra ode, u kakvom god bila stanju, onog jutra koje je navedeno u njezinoj dozvoli; a mali se dječak pitao zašto je službena osoba došla da isprati kočiju! Conrad mi je mnogo puta rekao kako je sjedio tiho i utučeno uz tu tananu figuru u dubokoj žalosti, koja ga je svojim tankim prstima čvrsto držala za ruku tijekom dugoga povratka ocu. Posjedujem izblijedjelu fotografiju samotnoga groba njegove majke.

Drugo sjećanje iz ranoga djetinjstva, sjećanje koje nikada, koliko mi je poznato, nije iznio u javnost, Conrad mi je prepričao prije mnogo godina. Nakon što je njegovu ocu bilo dopušteno da zbog zdravlja napusti jedno mjesto egzila i prijeđe u drugo – a otac i sin živjeli su zajedno – ujak je često pokušavao nagovoriti oca da se razdvoji od dječaka u ime njegove budućnosti. Conradu je tada moralo biti deset ili jedanaest godina, jer se to događalo malo prije nego što mu je otac umro. Jasno se sjećao kako su jedne noći, hladne noći, otišli svojevrsnu stražarnicu pokraj kolodvora i ondje se našli s očevim bratom, koji je bio grbav i prolazio je, s pratnjom ili pod pratnjom, kroz selo u kojemu su živjeli. Sjećao se vrlo živo dvojice muškaraca u ozbiljnom razgovoru cijelu noć. Nagomilali su na ognjište visoku hrpu cjepanica koje su tinjale, a dječaku u kutu napravili krevet od vunenih pokrivača i kaputa. Kad god bi otvorio oči, ugledao bi ih kako u istom položaju, približivši glave, i dalje ozbiljno raspravljaju. Kad je svanulo, otac ga je probudio i naložio mu da se oprosti od strica, tužno mu govoreći kako će sve što je ostalo od njegova naslijeđa njegov stric čuvati u pohrani za tebe, sine moj. Što je bilo s tim stricem Hilarijem, nikad nisam doznala. Njegove su fotografije u Conradovu albumu – knjizi koja ga je pratila tijekom cijelog njegova lutajućeg i pustolovnog života, a sada je tu pokraj mene na stolu. Uvijek je taj album nazivao grobljem, i vrlo ga je nevoljko ikome pokazivao. Jednom sam teško zgriješila stavivši fotografiju jednoga od naših dječaka među korice. Ne stavljaj više ničiju fotografiju u tu knjigu, molim te, rekao