Fabrika za flaširanje vina organizuje izlet
()
About this ebook
Freda i Brenda žive zajedno u iznajmljenom jednosobnom stanu i rade u londonskoj fabrici za flaširanje vina čiji je vlasnik Italijan, a Italijani su i skoro svi zaposleni u fabrici. Dve Engleskinje razmrdavaju uobičajenu radničku svakodnevicu u fabrici jer svaka na svoj način uznemiruje muškarce. Freda je bučna, kritična, otresita i nikome ne ostaje dužna, dok je Brenda naizgled u njenoj senci, tiha je i kruta prema ljudima. Odnosi među junakinjama i junacima romana kulminiraće na izletu koji će na Fredin predlog organizovati fabrički radnici. Prepoznatljiv engleski humor izvire sa stranica ovog romana, koji ipak na kraju obelodanjuje ono što je sve vreme u pozadini tog savršenog berilovskog književnog smeha – ravnodušnost prema drugim bićima, beskarakternost, prevara, nasilništvo, laž i korupcija jesu ključni oslonci na kojima počiva i traje savremeni svet.
Za Beril Bejnbridž u potpunosti važi ono što je za nju napisao Majkl Holrojd: „Beril je pravi originalni književni glas, istinski ozbiljna komediografkinja čije se sve knjige završavaju tragedijom.”
Beril Bejnbridž vešto obuzdava rečenicu i u potpunosti vlada svojim talentom. Ona se poigrava s čitaocima, u isto vreme ih uznemiravajući i očaravajući. Reč je o veličanstvenom umeću. Ukratko, vrhunska proza.
Gardijan
Related to Fabrika za flaširanje vina organizuje izlet
Related ebooks
Dvadeset stepenika i druge priče Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsStvarni život Sebastijana Najta Rating: 5 out of 5 stars5/5Dole kraj reke Rating: 4 out of 5 stars4/5Pridošlica Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsNasleđe Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsPiramide dana Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsPosle udarca Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsDisanje u mermer Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsStrah od promaje Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsBeogradski književni časopis 42-43 Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsLjubavnici Rating: 5 out of 5 stars5/5Mutna i krvava Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsKrug dvojke: (ne)ljubavna priča jedne izgubljene devojčice Rating: 5 out of 5 stars5/5Putem Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsSabrana dela 2 Rating: 1 out of 5 stars1/5Opklada Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsRevolucionar Rating: 5 out of 5 stars5/5Ukus poroka Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsFrancuska dadilja: La bambinaia francese Rating: 3 out of 5 stars3/5Tavanice Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsZelene voćke Rating: 5 out of 5 stars5/5Beskrajna zemlja Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsStvari koje padaju s neba Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsPokretne slike Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsNevidljivi čovek Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsMini je potrebno mesto za vežbu Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsOslikani veo Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsJesen Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsUlica Katalin Rating: 0 out of 5 stars0 ratingsTamni cvet Rating: 0 out of 5 stars0 ratings
Related categories
Reviews for Fabrika za flaširanje vina organizuje izlet
0 ratings0 reviews
Book preview
Fabrika za flaširanje vina organizuje izlet - Beril Bejnbridž
Beril Bejnbridž
Fabrika za flaširanje vina organizuje izlet
Prevela s engleskog
Marija Obadović
BEOGRAD
2019
Za Polin
1
Ispred zgrade parkirana su mrtvačka kola, čekaju staru gospođu. Frida plače. Tu su i neka deca i jedan pas, trčkaraju među golim crnim stablima posađenim duž trotoara.
„Ne razumem zašto plačeš, čudila se Brenda. „Nisi je ni poznavala.
Četvorica unajmljenih muškaraca u crnim odelima s kovčegom na ramenima prolazila su odmorištem na gornjem spratu. Ispod njih, na prvom spratu, u pižamama i kućnim ogrtačima, vremešno društvo naređalo se po balkonima svojih soba i čekalo u pripravnosti da mahne starici na rastanku.
„Dopada mi se, rekla je Frida. „Tako je lepo.
Onako korpulentna, prislonila je svetlo lice na staklo i ožalošćeno gledala zgradu uronjenu u beton nalik prekookeanskom brodu. U daljini, iza jarbolja od televizijskih antena, nebom su plovili beli oblaci. Ostareli članovi posade, svi na palubi, pognuli su glave i polako se gegali do ograde da posmatraju iskrcavanje poslednjeg putnika.
Frida je uživala. Zaustavila je suzu vrhom prsta i prinela je usnama.
„Skroz sam se raznežila", primetila je dok je kovčeg, opasno nakošen, silazio niz stepenice.
Pošto joj je večito zbog nečeg bilo neprijatno, Brenda nije htela da je ljudi vide kako blene kroz prozor. Nije želela da gleda u krov mrtvačkih kola na kom je kruna od cveća delovala kao nedeljni šešir, dok su uz dosta muke uguravali kovčeg.
„Odvode je", plakala je Frida, a motor se pokrenuo i crni automobil je sišao s trotoara dok su se gladiole i kale klatile na povetarcu.
„Ti se baš lako rasplačeš", primetila je Brenda dok su se oblačile za odlazak u fabriku.
„Volim sahrane. Sve to cveće – završetak jednog ispunjenog života…"
„Nije mi delovalo kao da je imala ispunjen život, odvratila je Brenda. „Imala je samo mačku. Nije bilo nikog da je ožali – ni sinova, niti ikog drugog.
„Neka ti to bude nauk. I tebi se to može desiti. Kad ja budem odlazila, oko mene će biti porodica – ćerke – sinovi – muž, sedokos i naočit, nežno će utapkavati usne salvetom…"
„Muškarci uvek prvi odu, rekla je Brenda. „Žene duže žive.
„Draga moja, treba malo da izađeš među ljude."
Kad Frida počne da pridikuje, Brenda bi najradije pobegla u drugu sobu, samo kad bi je imale. „Izlazim. I više nego što misliš", rekla je nesigurno.
„Nisi ti olupina koju je more izbacilo na obalu, pa sad više ne može da se porine u vodu, nastavila je Frida. Podigla je glomaznu nogu da obriše vrh čizme o porub zavese. „Kad odemo na izlet, moraš malo da se družiš s ljudima.
„Ništa ne obećavam", pobunila se Brenda.
Za razliku od Fride, Brendu je užasavala pomisao na izlet, koji je zapravo bio ideja njene prijateljice. Kiša će sigurno padati jer je već bio oktobar, i već je zamišljala kako u žalosnoj povorci pokunjeno idu po travi, jedni iza drugih, muškarci proklizavaju i posrću pod težinom buradi za vino, a Frida, lica izobličenog od besa zbog lošeg vremena, seda na blatnjavo tlo, raspakuje foliju s hladnom piletinom i komada meso dok se s grana otkidaju kišne kapi i padaju po njoj. Fridi je, s druge strane, na pameti bilo nešto sasvim drugo. Bila je zatreskana u Vitorija, rođaka gospodina Paganotija, koji se obučavao za šefa, i mislila je kako će joj se šanse da ga zavede povećati ako uspe da ga namami u prirodu, dalje od fabrike za flaširanje vina i obaveza u vinskom podrumu. U planu joj je bilo da posete neki stari dvorac i prošetaju po vrtovima, gde će se, ako bude po njenom, držati za ruke. Radnicima iz fabrike čula su podivljala na pomisao na dan u prirodi sa dve engleske gospođice, te su smesta dali nedeljna odela na hemijsko čišćenje, a ženama i deci rekli da je izlet samo za zaposlene. Rosi je Fridi dozvolio da naruči kombi; gospodina Paganotija su ubedili da im pokloni četiri bureta vina, dva belog i dva crnog.
„Normalno bi bilo da jedva čekaš izlet, rekla je Frida. „Svež vazduh i zelena trava koja se talasa... Trebalo bi da skačeš od sreće i na samu pomisao.
„E pa, ne skačem", ravnodušno je uzvratila Brenda.
Frida je obožavala da se nađe usred meteža, pa ju je zaprepastilo Brendino ponašanje. Onog dana kad su se upoznale, u mesari na Finčli roudu, upravo su je nedostatak samokontrole i provala osećanja privukli kod Brende. Stajala je u redu ispred Fride i zatražila svinjsku krmenadlu, i kad joj je mesar posežući za satarom zabodenom u drvenu dasku prijateljski dobacio: „Poslastica za voljenog mužića, je li?", Brenda je briznula u plač rekavši kroz jecaje da ju je muž ostavio i da u njenom životu nema nikakvog voljenog mužića. Drhtala je u izbledelom plavom kaputu s ofucanim krznenim okovratnikom dok su joj suze lile niz obraze. Frida ju je izvela napolje, uvredljivi odrezak ostao je na pultu, a njih dve su nedelju dana kasnije zajedno unajmile sobu u Houp stritu, gde je Frida saznala da nije muž ostavio Brendu, već da je Brenda ostavila muža jer više nije mogla da podnese da iz večeri u veče pijan dolazi iz Litl lidžona i zapišava ulazna vrata. Osim toga, imala je očito poremećenu svekrvu koja se u zoru iskradala da skuplja jaja ispod kokošaka, pa je po njima flomasterom crtala lica.
Čudno je bilo što je baš Brenda doživela takvu vrstu iskustva, s obzirom na to da je poticala iz ugledne porodice – privatne škole i časovi muzike i tenis za vreme letnjih odmora – a zamenila je život u porodičnoj višespratnici za seosku kuću u dalekom Jorkširu i spavanje u velikom mesinganom krevetu s onom sirovinom od muža, okružena divljim močvarama, guskama i patkama, ambarima i ovcama koje se kroz rupe u zidovima provlače u kuću da se zgreju priljubljene uz unutrašnje zidove. Nimalo joj nije pristajao takav život, s tom njenom crvenkastom kosom na froncle koja joj je padala po ramenima, mršavim, duguljastim licem, kratkovidim plavim očima koje uvek izbegavaju tuđ pogled, dok bi ona, Frida, tamo bila u svom elementu – na kraju krajeva, na krovu poljskog ve-cea živele su bele golubice.
Nije to bilo fer. To joj je i rekla. „Oduvek sam želela da živim u kući s velikom kuhinjom. Oduvek sam želela majku koja u postavljenom prsluku i kecelji mesi hleb i kuva supu s knedlama."
„U postavljenom prsluku?", zbunila se Brenda, ali Frida nije mogla da joj objasni – ne bi ona to razumela.
Od te prve provale emocija u mesari Brenda se povukla u sebe i prestala da pokazuje osećanja, osim što je umišljala da je muškarci progone. Frida je gajila nadu da će rad u fabrici obogatiti Brendin život. Čim je u novinarnici videla oglas za posao, rekla je Brendi da im upravo takav posao i treba, čak i ako je loše plaćen, jer mogu da uštede na kartama za metro i na ručku, i neće morati da nose skupu odeću. Brenda je rekla da ona i nema skupu odeću, što jeste bila istina. Frida je dala otkaz na mesto kasirke u noćnom klubu: radno vreme joj nimalo nije odgovaralo, a ni ujutru nije mogla da ustane dovoljno rano za pozorišne audicije. Svakog četvrtka kupovala je Scenu i svakog petka uveče posećivala pozorišni klub gde se družila s ljudima iz branše. Ali od svega toga ništa nije ispalo. Brenda nije radila ništa, osim što je povremeno išla u kupovinu. Svake nedelje otac joj je poštom slao novac, ali to nije bilo dovoljno za život.
„To nije u redu, rekla joj je Frida. „U tvojim godinama moraš da razmišljaš o budućnosti.
Tridesetdvogodišnju Brendu plašilo je skriveno značenje te izjave: osećala se kao da je jednom nogom u grobu. Jednom prilikom su otišle u biro za zapošljavanje i rekle da traže povremen kancelarijski posao. Slagale su, između ostalog, i da brzo umeju da kucaju, ali žena za stolom nije zvučala oduševljeno. Frida je potajno mislila da je za to kriva Brenda jer je izgledala kao strašilo – tog jutra ju je uhvatila zubobolja i vilica joj je bila otekla. Brenda je pak mislila da je kriva Frida, koja je obukla ljubičastu pelerinu i neprekidno tresla pepeo na pod. Frida je izjavila da treba da rade nešto prostije, nešto što će ih navesti da se druže s običnim ljudima, s radnicima.
„Ali fabrika za flaširanje", bunila se Brenda čije se potrebe nisu poklapale s prijateljičinim.
Frida joj je strpljivo objasnila da to nije fabrika za flaširanje, nego fabrika za proizvodnju vina – tamo bi radile pored prostih seljaka iza kojih stoji kultura i tradicija. Brenda je natuknula da ne voli strance – teško joj je bilo da se sprijatelji s njima. A Frida joj je na to odgovorila da to samo pokazuje koliko je uskogruda, i mentalno i fizički.
„Zatucana si, dreknula je. „I premalo jedeš.
Brenda na to ništa nije rekla. Ćutala je i posmatrala Fridino glatko, svetlo lice i pramen sjajne plave kose koji joj se spuštao niz obli obraz i bradu. Imala je krupne plave oči i uvijene trepavice, nežne roze usnice i savršen nos. Bila je visoka skoro metar osamdeset, imala je dvadeset šest godina i težila stotinak kilograma. Celog života gajila je nadu da će jednog dana biti deo neke zajednice, porodice. Želela je da je neko obožava i štiti, da je zove „malena".
„Možda je, počela je Frida, „danas taj dan, možda će me Vitorio pozvati na piće.
Pogledala je Brendu, koja je prilegla na veliki bračni krevet, iscrpljena. „Grozno izgledaš. Rekla sam ti da treba da uzimaš vitamin B."
„Ne prijaju mi vitamini. Samo sam umorna."
„Sama si kriva. Treba normalno da namestiš taj krevet i dobro se naspavaš."
Brenda je dugačkim valjkastim jastukom podelila krevet po sredini, i pored njega poređala knjige kako bi se osigurala da se tokom noći ne zadese u previše bliskoj pozi. Frida se žalila da joj je od knjiga neudobno – ali ona nikad nije bila udata. Uveče, kad su se spremale za spavanje, Frida bi poskidala svu odeću i legla u krevet kao velika, razdražljiva beba, veličanstvenih oblina i sva u jamicama. Brenda bi preko donjeg veša obukla pižamu, pa kaput od tvida – eto po tome su se razlikovale. Brenda je izjavila da kaput oblači zato što se jednom u Ramsbotomu umalo živa smrzla, ali nije to bio pravi razlog. Frida je iznad kreveta okačila fotografiju starca na hoklici strogog izraza lica. Rekla je da joj je to deda, ali ni to nije bila istina. Brenda je krišom urezala svoje inicijale u nogu stolice najbliže prozoru samo da bi imala dokaz koja je njena stolica kad se ova druga raspadne pod Fridinom divovskom težinom. Štednjak je stajao na prvom spratu, a još jedan sprat gore uz stepenice nalazilo se kupatilo i pored njega na odmorištu prozor s malim oknima oivičenim vitražom. Frida je smatrala da je prozor lep. Kad god bi poželela, veš koji visi na štriku i drveće i cigle postali bi roze i zlatni. Brenda je izbegavala obojeno staklo i uvek je videla samo sivo, čađavo zadnje dvorište i oronuo zid po kom je pipke pustila bescvetna zakržljala ruža penjačica. Brenda je smatrala da nije baš mudro videti stvari drugačije nego što jesu. Zato je i mrzela abažur koji je visio nasred sobe: kad bi vetar prošao kroz pukotine u drvenim okvirima velikih dvokrilnih prozora, abažur bi počeo da se ljulja od promaje, smeđe, svilene resice bi se uvrtale, a po podu pojurile senke. Brendi se od njih stalno pričinjavalo da su miševi.
„Diži se, naredila joj je Frida. „Hoću da poravnam krevet.
Čudno je izgledao s pokrivačima kvrgavim od knjiga. Frida je mnogo vodila računa o kući, stalno je nešto glancala, brisala prašinu, i vukla usisivač gore-dole, od čega su po lajsnama ostajale grozne ogrebotine. Sve je to radila samo za slučaj da Vitorio odjednom odluči da pođe s njom kući. Svakodnevno je dobar deo popodneva gubio na klupici ćaskajući s Fridom i raspredajući o svom dvorcu u Italiji i bogatim poznanicima. Optužila ga je da je umišljen i da neprekidno priča o novcu i dobrim poslovima – zvala ga je „prokleti žabar". Umeli su žestoko da se posvađaju i on je prema njoj često bio grub, ali za nju je to bio dobar znak, jer je linija između ljubavi i mržnje tanka. Naterala je Brendu da joj obeća kako će smesta nestati i ostati napolju u šetnji ako im se ikad učini da bi Vitorio mogao poći njihovoj kući. Juče joj je već poklonio tri šljive u papirnoj kesi, pa je koštice stavila u kutiju s nakitom koja joj je stajala u ormaru.
Rekla je Brendi da snese flaše za mleko u prizemlje. U hodniku je zastala i otrčala uz stepenice da proveri da li je posteljina bar naoko čista, za svaki slučaj.
2
Brenda se dala u trk čim su izašle iz kuće. Gust i brz saobraćaj naterao ju je da zastane na raskrsnici Park rouda i Houp strita.
„Ludačo", doviknula joj je Frida sustižući je polako.
„Kasnimo, cvilela je Brenda. „Nijednom još nismo stigle na vreme.
„Stranci, birala je Frida reči, „razumeju šta znači umetnički temperament.
Frida je, doduše veoma retko, bila statistkinja u televizijskim serijama, najčešće u ulozi konobarce ili podstrekačice.
„Ne podnosim kad upadam ljudima u oči. Znaš koliko to mrzim."
„Nije valjda", uzvrati Frida.
Brenda je do te mere bila zimogrožljiva da joj je odeća sva bila u slojevima, kao crni luk, puloveri, marame i šalovi, i dvaput presavijene novine pod kaputom. Nije se šminkala. Ponekad bi, kad je patila od zubobolje, na glavu stavila vunenu kapu samo s otvorima za oči i nos koju je njen muž nosio na farmi.
Frida se zaputila ka dućanu da kupi cigare. „Smiri se, doviknula je Brendi koja se neodlučno šetkala po trotoaru. „Niko nam ni reč neće reći što kasnimo. Ni reč.
Brenda je znala da je to istina. Znala je i da postoji razlog za to, objašnjenje koje Frida nije želela da prihvati. Samo bi natuknula da Brenda pokušava da privuče pažnju na sebe.
„Hajde, reci iskreno, glasno bi rekla, „koliko je to verovatno, s obzirom na to kako izgledaš?
I na to bi se nasmejala.
Brenda ju je preklinjala da budno motri kako bi uhvatila trenutak kad je on odvuče s radnog mesta, ali Frida nije za to marila. Stalno je sedela okrenuta ka Mariji s kojom je pričala o politici ili o pozorištu, a Brenda nije smela da je povuče za ruku baš u trenutku kad je Rosi čežnjivo gleda kroz prozor kancelarije. Brenda bi nestala nekud u ledenu osamu podruma, ili bi se izgubila na spratu među naređanim nameštajem i činilo se da je nema satima. A Frida ništa nije primećivala.
Pozamašna Frida izašla je iz dućana i krenula niz ulicu kao plesačica koja se kroz vreme kreće u ritmu sporog valcera, izbacivala je vrhove prstiju lakim pokretima i ljuljala se u ljubičastom kaputu, s rukom uzdignutom kao da maše lepezom. Sa zanimanjem je zavirivala u podrume viktorijanskih kuća i razmišljala kako neprilično živi srednja klasa – bez tepiha, svuda istovetne neugledne stolice za ljuljanje prislonjene uza zidove, manija za ogoljenim drvenim gredama, umišljaju da žive u nekoj brvnari u prirodi. Zamišljala je sebe kako leži na golim gredama u zagrljaju s Vitoriom, nožnih prstiju uperenih u plafon. Negde u daljini hitrim korakom išla je Brenda: u žurbi je naramenicama prevelikog kaputa očešala nabujalu