Uspon do samoga sebe

By Mate Grbavac

Zamislite na trenutak jedan drugačiji svijet, potpuno isti, ali posve ljepši, dublji, pun ljubavi i magije u sebi. U takav svijet i prema takvom svijetu ide glavna junakinja ove priče, koja, kroz ispunjavanje svog zadatka, isprva neprimjetno a kasnije sve ozbiljnije, ispunjava i zadatak vlastitog rasta, rasta nje kao čovjeka. Ovo je putovanje o tome šta ljudi kao divna bića sadrže u sebi i koji su potencijali čovjeka. Također, ovo putovanje otkriva prirodu svijeta koji nas okružuje i prirodu nas samih.

• Language: English
• Publisher: Mate Grbavac
• Release date: Jun 19, 2019
• ISBN: 9780463209493

Mate Grbavac

Ja sam Mate Grbavac i iz Graba sam pored Ljubuškog. Umjetnik sam i od malena se interesiram za umjetnost, kao dijete sam pisao poeziju, u Ljubuškom sam bio član udruge Alternativna liga, u Sarajevu član grupe Trimis s kojom sam recitovao poeziju i radio performanse, bavio sam se stand up komedijom tri godine, zadnji ostvaraj mi je knjiga: U zagrljaju šutnje i Uspon do samoga sebe, koje sam objavio ovdje na smashwords-u. Inače me zanima umjetnost i duhovnost, istraživanje svoje svijesti i otkrivanje prirode nas ljudi, ostalih bića i tajni ovog svemira što nas okružuje. Imam bachelor Politologije sa Fakulteta Političkih nauka u Sarajevu, studiranje koje sam morao prekinut jer sam dobio nistagmus, jedan poremećaj koji mi je ometao funkcionisanje, mada sada sam uspio sam, svojim trudom uklonit puno simptoma tog poremećaja koji je po medicini neizlječiv. Vjerujem da je bolest tek simptom unutrašnih konflikata i loše karme i mislim da se i po službenoj medicini neizlječive bolesti mogu izliječiti kao što se često i izliječe 'čudesno'. Ljevičar sam i zanima me da dam svoj obol ovom svijetu da ga barem učinim malo ljepšim mjestom svojim postojanjem i djelovanjem. Ako me želite kontaktirati, imate moj facebook profil a i možete mi se javiti na mejl: [e-mail]

Book preview

PREDGOVOR

Sjedim, zapravo, ležim za laptopom i razmišljam o knjizi, kako napisat predgovor a da ne odajem previše radnju u knjizi. Opis priče neću pisati, to je na čitateljima, da im ostavim element iznenađenja. Mogu samo reći da svaka priča koju čovjek krene pričati ima svoju osnovu u realnosti, pa čak i onda kad je ta priča nevjerovatna i puna elemenata fantazije, ono magijsko u njoj, ono esencijalno, prodire do naših duša i pomiče nam granice percepcije, otvara nam oči za neke nove svjetove i neke nove živote koji se mogu naći na našem putu, koje možemo živjeti. Uspon do samog sebe je mješavina mojih iskustava, uvjetno rečeno 'paranormalnih', kažem uvjetno rečeno jer je paranormalno u principu normalno, samo što je rijetko, i elemenata iz svoje mašte, iz raznoraznih plemenskih kultura, raznih filozofija i religija i slično. No, nije to poanta priče o jednom velikom podvigu o kojem se radi u ovoj knjizi. Ona je prije svega lekcija kako živjeti život. Knjiga je o tome kako se živi život, i kako se dobiva znanje, ali ne teorijsko, intelektualno suhoparno znanje, bez krvi da s njom poteče, nego znanje primjenjivo i živo, utjelovljeno u život glavne junakinje ovog veličanstvenog podviga oko kojeg se vrti ova knjiga. I da, moram napomenuti, knjiga mojom namjerom nije lektorisana na samo jednu normu našeg jezika, nego sam svjesno ostavio elemente hrvatskog, bosanskog i srpskog, znajući da je to sve jedan jezik. Toliko za ovaj predgovor, uživajte u čitanju.

Posebna zahvala Jose llamasu zbog dozvoljavanja da mu se fotografija na naslovnici moje knjige koristi besplatno i Editi Bandur na pomaganju pri radu na knjizi.

Knjigu posvećujem svim dušama koje su na putu traganja, da ih svjetlo vodi i da im moja knjiga posluži barem kao mala inspiracija.

SADRŽAJ

Polazak 6

Duh Planine 18

Uspon 51

Silazak 60

Povratak 89

POLAZAK

Kroz zelenilo prašume u podnožju planine je bilo smješteno selo Gorski vis. Zelenilo stabala u proljeće je prikrivalo većinu kuća, kad se gledalo sa uzvisine, a ispod tog zelenila skrivao se živahan život seljana. Bilo je to selo srednje veličine, od možda petsto i nešto ljudi, i svi su poznavali svakoga. U tom selu u kući pored rijeke, živjela je mala Petra. Svoje vrijeme provodila je radeći na okolnim poljima koji su pripadali njenoj obitelji, a u slobodno vrijeme bi se igrala sa ostalom djecom pored rijeke, ili u šumi pored. Šuma je bila magična i velika, jednom godišnje u proljeće bi pronašli najveći hrast u šumi i okitili ga u slavlje početka novog sunčevog okretaja. Petra je živjela u obitelji koja nije bila ni siromašna ni bogata, radili su teško i svakodnevno, ali bili su zadovoljni. Otac Nemanja je uvijek govorio: Najsretniji su koji imaju taman koliko im treba. Oni koji imaju previše uvijek se boje da će izgubit novce, a oni koji imaju premalo jedva preživljavaju. Petra je voljela svog oca, ona je bila njegova jedina kćerka, mama joj je umrla pri porodu. Zbog toga se Petra osjećala krivom, ali nije nikome to govorila, iako ju je mučilo iznutra, da je majka umrla zbog nje. Otac se nakon toga nije ponovo ženio, rekao je da njegova ljubav prema njihovoj majci traje do njegove smrti. Ljubav je jedina stvar koja nadživljava smrt, znao bi reći. Zašto se mačka suprotstavi psu koji ju može pokidati da spasi svoje mladunče? Zato što ga voli, spremna je suočiti se sa smrću zbog ljubavi prema svom djetetu. Petra je bila smeđooka i smeđokosa djevojčica i bila je hrabra i odvažna. Često se je u igrama natjecala sa muškarcima, i znala bi ih pobijediti u igrama koje zahtijevaju izdržljivost. Mogla se je popeti na najveće drvo i spustiti, nije se bojala rijeke u ljeto kada bi plivali, i uvijek je bila prva za avanturu. Ali to je bilo u rijetko slobodno vrijeme koje su imali, ona i otac su morali puno raditi jer nisu imali nikog da im pomaže. Petra je voljela svog oca i on joj je bio uzor, ali ona nije znala da li će ostati u ovom selu ili bi išla u grad da se školuje i da bude učenjak, ili trgovac, i neko od gradskih zanimanja. Ali za sve to je trebalo skupiti novca, i Petra je štedjela . Jedan dan će ispuniti svoje snove i otići živjeti u grad. Mogla je otići i u redovnice, time bi obitelji pričinila veliku čast, jedno vrijeme je i razmišljala o tome, ali ipak, taj duhovni život u samostanu joj je bio bez draži. Ona je bila u direktnom kontaktu sa životom, živa energija, i trebalo joj je nešto dinamično što odgovara njenoj prirodi. Jedan dan su se igrali kraj rijeke, ona, Alma, Nikola i Ismar, lovili su ribu. Svi su imali oko 15 godina, godinu više il manje. Pecali su ribu i Petri nije išlo taj dan, nije ulovila ni jednu. - Danas nemaš sreće, reče joj Nikola. – Nema veze, biće bolje drugi put. Reče Petra, pomalo ljuta jer nije ništa ulovila, ali nije htjela pokazati ljutnju. - Evo izvoli, dat ću ti ja jednu svoju, reče Nikola i ubaci joj ribu u vrećicu. – Ne treba, sama ću je uloviti, reče Petra i vrati mu ribu. – A da prestanemo loviti ovu ribu, već je dosadilo. – Možda se možemo igrati skrivača reče Alma. – Može, svi zdušno prihvatiše. I tako su počeli se igrati i otišli su u šumu. Petra je hodala gledajući gdje da se sakrije, i skrila se iza jednog velikog Jasena. Ismar je prvi išao tražiti ostale, i ona je čekala da prođe kraj nje da dotrči do spasa. U jednom momentu digla je glavu prema nebu i ugledala vranu kako stoji i gleda ju. Nije se bojala, stajala je par grana iznad Petre i gledala ravno u nju. Petra se već prepala, ovo nije dobro, što me se ne boji. 'Iš iš' tiho ju je pokušala potjerati. Međutim vrana nije odlazila. U jednom momentu je vrana ispustila jedno svoje pero, i nakon toga odletjela. Petra je bila potpuno zbunjena. Uzela je pero, ni sama nije znala zašto. Taman kad ga je uzela, Ismar ju je vidio i otrčao da je 'tuspasi'. Nje je bilo iduće brojati i tražiti. Igrali su se tu još neko vrijeme i onda su se svi razišli svojim kućama. Kada je došla kući, večerala je puru i kiseli jogurt, i sva umorna legla je spavati. Pero od vrane je držala sa sobom, ali nije ga nikome pokazala. Stavila ga je pod jastuk kad je legla spavati. Negdje u po noći, usnula je jako intenzivan san. Nalazila se kraj rijeke i vrana joj je došla par metara ispred nje, sletjela na drvo. Nakon toga, odletjela je par metara prema šumi. Petra je shvatila da vrana hoće da je ona slijedi. Pošla je za njom. Vrana ju je vodila tako do jedne velike rupe u šumi. U toj rupi je bio pokopan njen otac! Bio je mrtav! Petra je bila užasnuta snom. - Želim se probuditi, hoću da se probudim, vikala je, ali uzalud. Onda je vrana bacila pero na tijelo njezinog oca i on je otvorio oči. Tada se probudila. Ujutro kad je ustala nije nikome ništa govorila o svom doživljaju. Dan je bio kao i obično, ujutro je padala kiša ali do podne se izvedrilo. Otišli su u polje pobrati nešto povrća i Petra je pomuzla kravu, pa su se vratili da večeraju. Nije imala vremena za igru sa svojom ekipom, tako da je tu večer rano otišla leći. – Otišla si leći dok nisi tati rekla ni laku noć, otac joj je ušao za njom. Izvini, reče Petra, laku noć tata. Tata dođe do nje, bio je visok i mršav čovjek, prosijede glave i sa malo brade. Došao je i sjeo do Petre: Znaš koliko te tata voli, reče joj. Znaš da si njegovo zlato. Ma šta zlato, dijamant! Šalio se Nemanja. Znam tata, nasmija se Petra, volim i ja tebe, poljubi ga u obraz. - E sad mi možeš spavati, reče joj Nemanja. Ja idem. Laku noć. – Laku noć tata. Nakon što je Nemanja izašao, Petra se trgnula. Sjetila se sna koji je sanjala i bilo ju je strah zaspati da ne bi ponovo sanjala nešto slično. Vrtjela se u nervozi po krevetu i konačno nakon par sati zaspala. Nije sanjala ništa strašno i ujutro se probudila normalno. Bilo je malo ranije nego inače kad ustane i uživala je u kućnoj toplini i miru. Vatra je još gorjela jer je Nemanja održavao plamen cijelu noć. Kuća je bila od drveta sa dvije sobe: njenom i još jednom u kojoj niko nije spavao. Bila je namještena za još jedno dijete, ali kako je Petri majka umrla, a Nemanja se nije ponovo ženio, sobu su koristili kao ostavu. Nemanja je spavao u kuhinji uz vatru. Mada je proljeće, u podnožju planine su jutra i noći hladne, i vatra je potrebna da se kuća ugrije. Sjedila je kraj vatre i razmišljala, šta se dešava s tom vranom. Što ju je sanjala? I zašto pobogu nije pobjegla sa drveta kad je ona došla do nje? Nije imala odgovor na ta pitanja. Napravila si je čaj i izišla vani. Vani je bilo prekrasno zelenilo. Oduzimalo je dah. Petrina kuća je bila na vrhu brijega odakle se fino vidjelo podnožje planine. Ubrzo je došao njen mezimac, jedan jazavac kojeg je uspjela pripitomiti dovoljno da ga nije strah da mu da hranu. Ušla je u kuću i preturala po ostavi i našla nešto kukuruza. Dala mu je i jazavac je uzeo klip kukuruza u zube i pobjegao. Petra je voljela životinje, a i one su voljele nju, ali nikad do sad nije bila opčinjena pticama, jedino se divila orlovima kako jedre na vjetru. Zašto se pojavila ta vrana joj nije bilo jasno, al dobro, možda nije ništa, možda je bezvezna slučajnost. Taj dan je bila nedjelja i nije se radilo, pa se Petra mogla posvetiti sebi. Ušla je u sobu i uzela knjigu iz koje je polako učila slova i učila čitati. Kasnije je otišla do ekipe. – Pa gdje si ti do sad, upita ju Alma, nema te cijeli dan. – Malo sam čitala reče Petra, al evo me sad tu, čega ćemo se igrati? Možemo se igrati lovaca, imamo koplja, Ismar ih je maznuo ocu, pa možemo u šumu možda nešto ulovimo. Ta se ideja Petri nije pretjerano svidjela, ali pristala je jer su svi bili za to. Ušli su u šumu, kako je dan odmicao, oni su bili sve dalje i dalje, nisu razmišljanju o vremenu za povratak. Išli su kroz šumu tako neko vrijeme dok ispred njih nije izišao vuk. Svi su se uspaničili i bacili štapove te se dali u bijeg, a vuk se prepao njih te i on otrčao što je brže mogao. – Gdje ćemo, šta ćemo, zvjerali su okolo. – Ja se ne sjećam puta kući, reče Nikola, a skoro će noć. – Hajmo probat pravac nazad kuda smo došli. Reče Ismar. – Ma nismo hodali samo pravo, vrludali smo i mijenjali pravac, Nikola će. – Pa ima li iko bolju ideju? Panično će Ismar. U tom Momentu Petra opet ugleda vranu. Vrana par puta graknu i pođe pravcem sjeveroistoka. – Ja znam put reče Petra. Idemo tamo, pokaza prstom u smjeru kuda je vrana odletjela. – Kako znaš? Upita ju Alma. Jednostavno znam, sjećam se, tamo trebamo ići. A ima li iko bolju ideju? Svi su šutjeli. Na kraju pođoše u smjeru koji je Petra predložila i nakon par sati hoda izbili su u selo. Već je bila noć kad su stigli i svi su bili zabrinuti za njih. Pa gdje ste do sad pobogu? Roditelji skupljeni kraj rijeke su ih pitali. – Paaaa, išli smo u lov. Reče Alma. – Pa kakav lov u ova doba zaboga? Dobro nije vas neko ulovio. - Došli smo kući, to je najbitnije, reče Petra. Izvinite što smo vas prepali, neće se više ponoviti, Petra naglasi. – Neće se ponoviti, ostali potvrdiše. Petra se vratila doma i našla je oca kako ima vrućicu. Jel sve u redu tata? Upita ga. Ma jest, kćeri, to je obična temperatura, proće to dok kažeš keks. Nego gdje si ti do ovih doba? – Bili smo u šumi pa se izgubili. Nije ni čudo, ona šuma je stara i divlja, kažu da u njoj po noći vile plešu po drvima. – Ako jesu, mi ih nismo vidjeli, reče Petra. A šuma jest bila gusta i magična sa velikim hrastovima i jasenima i bukvama. Svjetlost je prolazila kroz nju kao kroz filter od grana i lišća, tako da je bila i dosta sjenovita i zbunjujuća za orijentaciju. Nije nikakvo čudo što su se u njoj izgubili. No Petri je od šume bitnije ono što se počinje događati s njom i vranom. Ovaj put je dopustila sebi da povjeruje vrani, hej, vrani, običnoj životinji, razmišljala je. Kako je moguće da ta vrana zna kuda trebaju ići? Ili je to bila puka slučajnost, prije ovo drugo. Sutra je Nemanji temperatura bila još jača, tako je Petra morala sama plijeviti krumpire. Kad se vratila, Nemanja je bio jako iscrpljen. Pio je čaj za smanjenje temperature ali nije pomagalo. Napravila je jest za njih oboje i Nemanja je jeo. Nemanja tada sjede s Petrom i poče pričati. Znam da te je strah za mene, ali ne brini, naučio sam te raditi, loviti ribu, saditi povrće. Sve i da se najgore desi ti možeš preživjeti, a možda možeš i kod strica u gradu. Nemanja kao da je slutio šta će se odvit. Sutra je zovnuo seoskog liječnika da vidi šta mu je. Nakon par podizanja ruku gore dole, provjeravanja boje sline i urina, doktor je došao sa vijestima. Nažalost, lošim. – Ovo je Paučja groznica. Visoka temperatura je prvi simptom. Kasnije se temperatura povuče, ali oboljeli se osjeća toliko slabo da može napraviti jedva par koraka. Izlječiva je, ali nažalost, do tog izlječenja nije lako doći. –Zašto nije lako, upita Petra. Zato što postoji samo jedan lijek, biljka po imenu Ljubičasta dara. – I gdje se može naći ta biljka, Petra će uzrujano. – Ta biljka raste na obroncima samog vrha planine. Čak i ako se neko uspije popeti na vrh, nema garancije da će ju naći, jer je uglavnom izgleda obične trave. Dok ne procvjeta, tada ima prekrasan ljubičast cvijet. Upravo tada, u vrijeme cvjetanja se mora ubrati. To cvjetanje traje tjedan do dva. Ali da bi uopće došli do te biljke, prvo moraš imati poziv. - Kakav poziv? - Moraš imat odobrenje neke životinje zaštitnika da možeš poći u potragu. Petra ode u sobu i izvuče pero ispod jastuka, ovo je palo sa jedne vrane koja je bila blizu mene, da li je ovo prolazi kao znak da sam odabrana. Liječnik je stao u čudu. - Ti? Ti si to dobila? – Jesam. - Pa kako je moguće, ti si premlada za tako zahtjevan zadatak? - Jesam, ali evo odabrana sam. Zar nisam? – Jesi, jesi, nema govora. Ali ne znam možeš li proći čitav put do vrha planine. – Pa nema ko drugi, ja sam odabrana. – Jesi, i tako će i biti. Ti ćeš poći po lijek. Nemanja u ovom stanju može ostati četiri do pet godina, otprilike. Temperatura će se ubrzo vratiti u normalu, ali slabost će ostati. No ovo je bitno za spomenuti, Paučja groznica je bolest cijele zajednice, ne samo jednog pojedinca. Izlječenje ove groznice će donijeti velike blagodati selu, otvoriće nam nova vrata u našim životima. A ako se ne izliječi selo će snaći vrlo teška vremena. Zato je bitno, Petra, da uspiješ. Nemanja tada stade da kaže nešto: Petra, ja sam star, moje vrijeme će i onako doći kad tad. Nemoj riskirati svoj život radi mene. Idi kod strica u grad, neka te uči da čitaš i pišeš, pusti mene, a ako treba pusti i selo, preživjeće selo kako god bude. Neka bude tvoja želja, ja ti dajem svu slobodu. – Doktor reče: Nemanja, nisi samo u pitanju ti, cijelo selo je bolesno, samo se na onome ko ima groznicu očituju svi problemi sela. Izlječenje tebe je izlječenje i sela. Petra, ja se nadam da ćeš to uspjeti. – Uspjet ću, moram, reče Petra, polazim još sutra. Petra je legla na krevet. Nije joj se spavalo, mada je bila umorna. Popeti se na vrh planine, kako će to? Pronaći biljku točno u ta dva tjedna, kako će to? Što je više razmišljala i vrtjela scenarije u glavi to joj je bilo gore i gore. Razmišljala je čak da odustane, da neko drugi ide umjesto nje, al ne može, ona je pozvana. Valjda će nekako uspjeti, kažu da ako stvarno vjeruješ u nešto da se to ostvari. Ali ona nije bila sigurna u šta da vjeruje. Zaspala je nekad pred zoru. Nemanja je već bio preslab, jedva je došao do wc-a. Bolest je uzimala svoj danak. Bio je žalostan što mora biti u ovom stanju, sa kćeri oko koje bi se još morao brinuti, a sada je došlo vrijeme da se ona brine o njemu, a praktično je još dijete. Sreća pa se Paučja groznica smatra bolešću cijeloga sela, pa će mu svi pomagati i donositi mu hranu i ostale potrepštine. Boljelo ga je što Petra mora da ide, tako mlada u tako velik i opasan izazov. Jutro je stiglo i Petra se ustala. Počela je skupljati osnovne stvari za put, hranu za prvi dio puta, kartu planine i naseljenih mjesta na njoj, gdje može dobiti okrijepu i prenoćište. Očevu ušteđevinu, ne čitavu ali dobar dio, da plati stvari koje će joj trebati putom. Ponijela je zbijeni pokrivač kojim se može pokrit ako nekad bude moral noćiti vani, na otvorenom. On joj je bio najteži, ali znala je da ga mora ponijeti. Uzela je i kresivo za ložiti vatru. Liječnik Marin je došao da ju uputi. – Ovo će bit teško, rekao je, ali ti si odabrana s razlogom, valjda ti jedina možeš naći Ljubičastu daru. Pitaj za savjete ljude koje sretneš, napravi plan koliko ćeš koji dan preći, pa da možeš doći do nekog prenoćišta i slično. – Hoću, reče Petra, a za ostalo ću se očito morati snaći sama. – Hoćeš, nažalost, ovo je samo tvoje putovanje. Reče Marin. Petra je otišla i pozdravila se sa ekipom, svi su bili u čudu i zabrinuti za nju što se mora penjati na vrh planine. – Nema drugog načina, rekla im je, moram tome uspjeti ili će mi otac umrijeti. – Sretan ti put i nekad ti vjetar, voda, vatra i zemlja budu na pomoć a ne na odnemoć. - Hvala vam puno, ne znam kako ću bez vas svo ovo vrijeme koje imam. – Mislićemo na tebe, reče Alma, sretno ti, možeš ti to. – Možeš ti to, bodrili su je i ostali. Pozdravili su se i Petra je otišla zadnji put u ko zna koliko vremena u svoju kuću. Tek je sad vidjela kako je kuća neobično lijepa. Izrezbarena od drveta po kojem su urezani crteži, vatra u središtu. Voljela je svoju kuću i što je bitno, u njoj je osjećala ljubav. Došavši u kuću Petra samo pomisli da ne zna uopće koliko će uopće sve ovo trajati. Po doktoru imaju 5 godina fore, ali se bolest mora izliječiti, inače će strašna sudbina snaći selo. Kad se nagledala kuće došla je do Nemanje. Tata... počeše joj suze teći. Tata, obećavam ti, ti ćeš ostat živ. Stisnula mu je ruku. Kćeri moja, ako i ne preživim, primjeni ono što sam te učio cijeli život. Bolje je jesti svoj kruh i mali, nego tuđi veliki. Jer tuđi veliki brzo propada i moraš tražit novi, dok tvoj traje sve dok ga ne pojedeš. Nemoj se petljati sa ljudima koji odmah puno obećaju, nemoj mrziti ni one koji ti