Blaženstvo i druge priče – Vrtna zabava

By Katherine Mansfield

Povijest književnosti bilježi Katherine Mansfield (1888.-1923.), rođenu na Novom Zelandu, kao jednog od najvažnijih novelista engleskoga jezičnog područja, pronositeljicu Čehovljeva utjecaja u engleskome modernizmu. No Mansfieldica je daleko od puke sljedbenice: laća se razmjerno nepovlaštene vrste i promeće je u nešto korjenito novo i svevremensko, dandanas nenadmašeno. Onkraj šturih bio-bibliografskih podataka, život Katherine Mansfield kao da je izmaštao neki eruditski postmodernistički romanopisac. Na plećima ikonične junakinje prelama se svjetska povijest (I. svjetski rat), a galerija njezinih prijatelja, ljubavnika-ljubavnica i znanaca doslovno ispisuje povijest ideja i književnosti modernizma: tu su Bertrand Russell, D. H. i Frieda Lawrence, Aldous Huxley, Lytton Strachey, T. S. Eliot, Virginia Woolf, Dora Carrington... U razdoblju koje je ključno za afirmaciju žene u 20. stoljeću, hrabrost Mansfieldičine umjetničke osobnosti, neupitno prekoračivanje građanskih konvencija i imperativ (bi)seksualne slobode kao da govore u pero feminističkoj kritici.

Ponajbolje pripovijesti Katherine Mansfield odlikuje nevjerojatna tjelesnost detalja u simboličkom baratanju predmetima i događajima. Ona majstorski na papir izvlači atmosferu, u pregršti banalnih pojedinosti naznačuje cijeli način života i pojedinca i društva. Njezine su novele »čudne«, reći će čitalac. Svaka na svoj način uspijeva izigrati očekivanja koja nam kodovi vrste nameću...

Prevela Vlatka Valentić.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Apr 22, 2012
• ISBN: 9789533281254

Katherine Mansfield

Katherine Mansfield (1888–1923) was born into a wealthy family in Wellington, New Zealand. She received a formal education at Queen’s College in London where she began her literary career. She found regular work with the periodical Rhythm, later known as The Blue Review, before publishing her first book, In a German Pension in 1911. Over the next decade, Mansfield would gain critical acclaim for her masterful short stories, including “Bliss” and “The Garden Party.”

Book preview

Valentić

PRELUDIJ

I.

Za Lottie i Keziju na čezama nije ostalo ni pedlja mjesta. Kad ih je Pat vinuo navrh prtljage, klatile su se; bakino je krilo bilo puno, a Linda Burnell ne bi u svoje posjela hrgu djeteta ni da je vožnja ne znam kako kratka. Isabel se veoma nadmoćno kočila kraj novog sluge na kočijaševu sjedalu. Na podu su se nagomilale putne torbe, vreće i kutije. »To su najnužnije stvari koje ne kanim ni časa gubiti iz vida«, rekla je Linda Burnell, a glas joj je treperio od umora i uzbuđenja.

Lottie i Kezia stajale su na komadu tratine nadomak vrtnih vrata spremne za kreševo u kaputima s mjedenim gumbima na sidra i beretkama obrubljenima vrpcama s imenima bojnih brodova. Držale su se za ruke i ozbiljno, razrogačenih očiju piljile prvo u najnužnije stvari pa u majku.

»Jednostavno ih moramo ostaviti. Nema nam druge. Jednostavno ih moramo otpisati«, reče Linda Burnell. S usana joj prhne neki čudan smjehuljak. Zavali se u jastuke presvučene kožom i sklopi oči, usne su joj podrhtavale od smijeha. Sva sreća da se u tom času vrtnom stazom dogegala supruga Samuela Josephsa, koja je prizor promatrala kroz rolete u salonu.

»Žašdo djesa bobodne ne bi osdala kod mene? Neka idu daljigama kad vozar navečer dođe. One sdvari na sdazi ionako drebaju odići, ne?«

»Da, sve što je vani ide«, reče Linda Burnell i blijedom rukom mahne prema stolovima i stolcima koji su stajali naopako na travnjaku pred kućom. Kako su smiješni! Ili bi njih trebalo preokrenuti, ili bi i Lottie i Kezia morale stati naglavce. Najradije bi rekla: »Djeco, stanite naglavce i čekajte vozara.« Činilo joj se da bi to bilo tako fantastično duhovito da se nije mogla baviti Josephsicom.

Debelo škripavo tijelo nagne se preko vrtnih vrata, a golema se hladetina od lica nasmiješi. »Ama bez brige, gosbođo Burnell. Neka Loddie i Kezia užinaju s djesom u dječjoj sobi, ja ću ih boslije ukrsadi u daljige.«

Baka razmisli. »Jest, to je doista najpametnije. Veoma smo vam zahvalni, gospođo Josephs. Djeco, recite 'hvala' gospođi Josephs.«

Dva prigušena cvrkuta: »Hvala, gospođo Josephs.«

»I budite dobre curice i – dođite bliže –«, one priđu, »obvezno pitajte gospođu Josephs kad budete htjele...«

»Budemo, bakice.«

»Bez brige, gosbođo Burnell.«

Kezia u posljednji čas pusti Lottinu ruku i šibne prema čezama.

»Hoću se još jedanput poljubiti i pozdraviti sa svojom bakicom.«

No zakasnila je. Čeze su se zakotrljale cestom, Isabel je pucala od ponosa i dizala nos na cijeli svijet, Linda Burnell je klonula, a baka je kopala po cijelom čudu svega i svačega koje je u posljednji čas utrpala u crnu mrežicu u potrazi za nečim što bi dala kćeri. Ljeskave od sunca i sitne zlaćane prašine, čeze su odmicale prema vrhu brda pa zamaknule. Kezia se ugrize za usnu, ali zato Lottie prvo oprezno nađe rupčić pa udari u lelek.

»Mama! Bakice!«

Josephsica je obujmi poput velikoga i toploga crnog svilenog pokrivala za čajnik.

»Sve je u redu, bilena. Budi hrabra surisa. Dođi ba ćeš se lijebo boigrati u dječjoj sobi!«

Obgrli uplakanu Lottie i odvede je. Kezia krene za njima, iskrivi lice vidjevši Josephsičin raspor, bio je raskopčan kao obično i iz njega su visjele dvije duge ružičaste vezice steznika...

Iako je Lottino jecanje jenjalo dok se penjala stubama, na vratima dječje sobe osvanula je natečenih očiju i krumpirasta nosa na veliko oduševljenje pomlatka Samuela Josephsa koji je na dvije klupe duž duga stola prostrta velikim voštanim stolnjakom sjedio za golemim pladnjevima kruha i masti i smeđim vrčevima iz kojih se blago pušilo.

»Ajoj! Plakala si!«

»Uuuj! Oči su ti upale.«

»Gle kako ima smiješan nos.«

»Sva si na crvene mrlje.«

Lottie je bila prava zvijezda. Osjeti pa se rascvate i stidljivo nasmiješi.

»Sjedni kraj Zaidee, janje moje«, Josephsica će, »a di sjedni nakraj zdola kraj Mosesa, Kezia.«

Moses se isceri i štipne je kad je sjela; no ona se pretvarala da ne primjećuje. Zbilja je mrzila dječake.

»Za što si?« upita Stanley, veoma se pristojno nagnuvši preko stola i nasmiješivši joj se. »Što ćeš prvo – jagode sa šlagom ili kruh i mast?«

»Molim jagode sa šlagom«, ona će.

»Ah-ha-ha-ha.« Kako su se svi smijali i čajnim žličicama lupali po stolu. Kako je nasjela! Recite da nije! Baš ju je preveslao! Svaka čast Stanu!

»Mama! Mislila je da je zaozbiljno.«

Čak je i Josephsici pobjegao osmjeh dok je točila mlijeko i vodu. »Ne sbiješ ih zadnji dan zadirkivadi«, soptala je.

Ali Kezia odgrize velik zalogaj svog kruha i masti pa osovi plošku u tanjuru. Onako nagrižena bila je nalik na neko ljupko dverce. Bah! Baš je briga! Niz obraz joj se skotrlja suza, ali nije plakala. Nikad ne bi zaplakala pred tim užasnim Josephsićima. Sjedila je pognute glave pa kad suza polako curnu, uhvati ju vještim plazom jezika pa ju brže-bolje proguta da ju nitko od njih ne vidi.

II.

Poslije užine Kezia odšvrlja natrag do njihove kuće. Polako se uspne sporednim stubama i kroz sudoperionicu uđe u kuhinju. Ondje je ostao samo komad zrnatoga žutog sapuna u jednom kutu okvira kuhinjskog prozora i modrikasta flanelska prnja u drugom. Ognjište je grcalo u smeću. Pročeprka ga, ali nađe samo ukosnicu s naslikanim srcem, bila je sluškinjina. Ostavi čak i nju pa uskim hodnikom odlunja u salon. Venecijaner je bio spušten, ali ne i zgusnut. Kroza nj su prosijavale duge pramenaste zrake sunca, a na zlatnim je nitima plesala valovita sjena nekoga grma izvana. Čas bi mirovala, čas bi se opet uzlepršala, čas bi joj došla takoreći do nogu. Zum! Zum! O strop je udarala neka zunzara. Na čavlićima za sag ostali su trunci crvenih malja.

Salonski je prozor u svakom kutu imao četvorinu obojenog stakla. Jedna je bila plava, druga žuta. Kezia se prigne da još jedanput vidi plavi travnjak gdje kraj vrtnih vrata rastu plave kale, pa žuti travnjak sa žutim kalama i žutom ogradom. Dok je gledala, na travnjak izađe mala Kineskinja Lottie i krajičkom kecelje stane brisati prašinu sa stolova i stolaca. Je li to stvarno Lottie? Kezia nije bila posve sigurna dok nije pogledala kroz obični prozor.

Gore je u očevoj i majčinoj sobi našla kutiju za tablete, izvana je bila crna i sjajna, iznutra crvena, a u njoj gvalja vate.

»Tu bih mogla držati ptičje jaje«, zaključi.

U sluškinjinoj je sobi u pukotinu u podu upao druker, a u drugoj je pukotini našla neke perle i dugu iglu. Znala je da u bakinoj sobi nema ničega; gledala ju je dok se pakirala. Priđe prozoru i nasloni se na nj, dlanovima se upre o okno.

Kezia je voljela tako stajati pred prozorom. Voljela je dodir hladna, blistava stakla pod vrućim dlanovima i voljela je gledati smiješne bijele kapice koje joj iskoče na prstima kad ih čvrsto pritisne o okno. Dok je ondje stajala, dan se treperavo zgasnuo i pao je mrak. S mrakom se došuljao i vjetar, unjkao je i zavijao. Prozori prazne kuće zatresu se, iz zidova i podova razlegne se škripa, na krovu neutješno zazvekeće labav komad željeza. Kezia se odjedanput posve, ama posve ukipi, razrogači oči i stisnu koljena. Prestrašila se. Htjela je zazvati Lottie i cijelim ju putem dozivati dok bude trčala u prizemlje i van iz kuće. Ali STVOR je bio tik iza nje, u zasjedi na vratima, navrh stuba, u podnožju stuba, vrebao je u hodniku, samo je čekao da jurne na dvorišna vrata. Ali na dvorišnim je vratima bila i Lottie.

»Kezia!«, vedro je zazvala. »Stigao je vozar. Sve je već u taljigama i na tri konja, Kezia. Josephsica nam je dala velik rubac da se zamotamo i poručuje ti da zakopčaš kaput. Ona ne će van zbog astme.«

Lottie se veoma važno držala.

»Hajde, djeco«, zazove vozar. Protisnu one svoje velike palce njima ispod pazuha i da vidiš kako su poletjele u vis. Lottie je »upravo prekrasno« namjestila rubac, a vozar im umota noge u neku staru deku.

»Dignite malo. Samo polako.«

Kao da su dva mlada konjića. Vozar provjeri užad koja mu je sapinjala teret, otkvači kočni lanac i zviždukavo se vine gore k njima.

»Stisni se uza me«, Lottie će, »jer inače potežeš rubac na svoju stranu, Kezia.«

Ali Kezia se mic po mic primicala vozaru. Kraj nje je stršio kao div i mirisao je na orahe i nove drvene škrinje.

III.

Lottie i Kezia nikad prije nisu tako kasno izašle. Sve je izgledalo drukčije – oličene drvene kuće bile su mnogo manje nego danju, a vrtovi mnogo veći i više divlji. Nebo se osulo blještavim zvijezdama, a nad lukom je visio mjesec i zlatom štrapao valove. Vidjele su kako na Karantenskom otoku sja svjetionik i kako gore zelena svjetla na starim ugljenarskim pontonima.

»Eno Pictonova broda«, vozar će pokazujući prema neveliku parobrodu koji je sav bio okićen blještavim perlama.

Ali kad su stigli navrh brda i krenuli niz suprotni obronak, luka je nestala te više nisu znale gdje su, iako još nisu izašli iz grada. Štropotavo su ih mimoilazila druga kola. Vozara su svi poznavali.

»'Noć, Fred.«

»'Noooć!«, viknuo bi on.

Keziji ga je bilo milo čuti. Kad god bi se u daljini pojavila kola, digla bi pogled i čekala njegov glas. Bili su stari znanci; ona i baka znale su često otići k njemu da kupe grožđa. Vozar je živio sam, a kućica mu je uz jedan zid imala staklenik koji je on sam sagradio. Nad cijelim se staklenikom nadvijala i natkrivala ga prelijepa loza. Iz ruke bi joj uzeo smeđu košaru, umetnuo tri široka lista da je obloži, pročeprkao za pojasom da nađe rožnati nožić, pružio ruku gore i cviknuo velik plav grozd te ga tako nježno položio na lišće da bi Keziji stao dah dok je gledala. Bio je veoma kršan. Nosio je hlače od smeđeg samta i imao je dugu smeđu bradu. Ali nikad nije nosio ovratnik, čak ni nedjeljom. Šija mu je tako izgorjela da se jarko crvenjela.

»Gdje smo sad?« Svakih bi mu nekoliko minuta jedno ili drugo dijete postavilo to pitanje.

»Joj, pa ovo je Sokolska ulica, ili Charlottein vijenac.«

»Naravno«, Lottie na potonje ime naćuli uši; oduvijek joj se činilo da je Charlottein vijenac nekako osobito njezin. Malo tko ima ulicu koja nosi njegovo ime.

»Gle, Kezia, Charlottein vijenac. Zar ne da izgleda drukčije?« Sad je već sve poznato ostalo za njima. Sad su se velike taljige štropoćući otisnule u nepoznat predio, novim cestama s visokim nasipima od ilovače s obiju strana, uza strma, prestrma brda pa nizbrdo u grmovite doline, preko širokih, plitkih rijeka. Sve dalje i dalje. Lottie se klimala glava; hvatao ju je san, napola je skliznula Keziji u krilo. Ali Kezia je samo rogačila oči. Puhao je vjetar pa je drhtala; no obrazi i uši gorjeli su joj.

»Dogodi li se ikad da se zvijezde razlete?«, upita.

»Koliko se vidi, ne«, vozar će.

»Blizu naše nove kuće stanuju nam tetakiteta«, Kezia će. »Imaju dvoj' djece, Pipa, to je stariji, a mlađi se zove Rags. On ima ovna. Hrani ga mejeliranim čajnikom tak' da natakne rukavicu na grlo. Pokazat će nam. Koja je razlika između ovna i ovce?«

»Pa, ovan ima rogove i hoće se zaletjeti na čovjeka.«

Kezia razmisli. »Baš i nemam neku ludu želju da ga vidim«, reče. »Mrzim životinje koje navaljuju, kao pse i papige. Često sanjam da na mene navaljuju životinje – čak i deve – a kako navaljuju, glave im pre-golemo nabreknu.«

Vozar odšuti. Kezia zirne gore prema njemu, zaškilji uvis. Onda ispruži prst i pogladi mu rukav; bio joj je dlakav pod rukom. »Jesmo li blizu?«, upita.

»Nismo daleko«, odgovori vozar. »Već si umorna?«

»Ma meni se uopće ni najmanje ne spava«, Kezia će. »Ali mi oči nekako čudno bježe uvis.« Ote joj se dug uzdah pa sklopi oči da ne bježe... Kad ih je otvorila, drndali su se prilazom koji je poput fijuka bičem presijecao vrt i naglo zavijao oko otoka zelenila, a iza otoka, ali na vidiku tek nadomak, stajala je kuća. Bila je duga i niska, cijelu ju je opasivao trijem i balkon sa stupovima. Blaga bijela masa kuće izležavala se u zelenu vrtu poput uspavane zvijeri. Malo na jednom, malo na drugom prozoru sinulo bi svjetlo. Netko je hodao kroz prazne prostorije i nosio svjetiljku. Kroz prozor u prizemlju treperilo je svjetlo kamina. Činilo se da iz kuće u ustitralu mreškanju struji neko čudno, predivno uzbuđenje.

»Gdje smo?«, Lotie će uspravljajući se. Mornarska joj se kapa posve naherila, a na obrazu je imala otisak gumba sa sidrom na koji se u snu naslonila. Vozar ju nježno digne, popravi joj kapu i poravna zgužvanu odjeću. Stajala je na donjoj stubi trijema i žmirkavo gledala Keziju koja je kanda proletjela zrakom i stala pred nju.

»Uh!«, usklikne Kezija i raskrili ruke. Iz mračnog predvorja sa svjetiljčicom u ruci izađe baka. Osmjehivala se.

»Našli ste put u mraku?«, upita.

»Bez problema.«

Ali Lottie zatetura na donjoj stubi trijema kao da je ptić ispao iz gnijezda. Čim bi načas stala, tonula bi u san; oči su joj se sklapale čim bi se na nešto naslonila. Nije mogla ni koraka dalje.

»Kezia«, baka će, »mogu li svjetiljku tebi povjeriti?«

»Možeš, bakice.«

Starica se prigne i u ruke joj preda onu blještavu i živu stvar pa digne pijanu Lottie. »Ovuda.«

Kroz četverokutno predvorje krcato zamotuljcima i stotinama papiga (makar su papige bile samo na tapetama) prođu tijesnim hodnikom, gdje su papige u letu uporno pretjecale Keziju i njezinu svjetiljku.

»Samo budite tiho«, upozori baka dok je spuštala Lottie i otvarala vrata blagovaonice. »Sirotu mamicu jezivo boli glava.«

Linda Burnell ležala je pred pucketavom vatrom na počivaljci od trske, imala je noge na tabureu i deku preko koljena. Burnell i Beryl sjedili su za stolom nasred prostorije, jeli pržene kotlete i pili čaj iz smeđega porculanskog čajnika. Preko naslona majčine počivaljke naginjala se Isabel. Među prstima je držala češalj pa je nježno i pomno začešljavala uvojke s majčina čela. Izvan kruga svjetla svjetiljke i kamina prostorija se mračna i gola širila prema upalim prozorima.

»Jesu li to djeca došla?« Ali Linda zapravo nije hajala; čak nije ni otvorila oči da vidi.

»Odloži svjetiljku, Kezia«, teta Beryl će, »da ne zapalimo kuću prije nego što smo se raspakirali. Još čaja, Stanley?«

»Možeš mi natočiti pet osmina šalice«, reče Burnell i nagne se preko stola. »Pojedi još jedan kotlet, Beryl. Nije li meso tip-top? Ni odveć krto, ni odveć masno. Okrene se supruzi. »Sigurno se ne ćeš predomisliti, Linda, dušo?«

»Bude mi dosta čim se sjetim.« Izvije obrvu kako to već ona zna. Baka djeci donese kruha i mlijeka pa rumene i pospane sjednu za stol gdje se pred njima valovito pušilo.

»Ja sam za večeru jela meso«, Isabel će, dok se sveudilj nježno češljala. »Ja sam za večeru pojela cijeli kotlet, imao je i kost i worcesterski umak. Zar ne, tata?«

»Joj, Isabel, ne hvali se«, teta Beryl će.

Isabel se vidno zgrane. »Nisam se hvalila, zar ne da nisam, mama? Ni nakraj pameti nije mi bilo. Mislila sam da će ih zanimati. Samo sam im htjela reći.«

»Dobro. Sad je dosta«, Burnell će. Odgurne tanjur, iz džepa izvadi čačkalicu i počne čačkati snažne bijele zube.

»Biste li bili tako dobri i pobrinuli se da Fred nešto prigrize u kuhinji prije odlaska, mama?«

»Hoću, Stanley.« Starica se okrene da pođe.

»Joj, dajte pričekajte časak. Nitko valjda ne zna gdje su mi završile papuče? Valjda još mjesec-dva ne ću moći do njih – ne?«

»Ne«, dopre od Linde. »Pri vrhu su prtenjače na kojoj piše 'hitne potrepštine'.«

»Biste li bili tako dobri pa mi ih donijeli, mama?«

»Hoću, Stanley.«

Burnell ustane, protegne se, pa ode do kamina, okrene mu leđa i zadigne peševe kaputa.

»Ti sveca, baš smo se usosili. Ha, Beryl?«

Beryl je pijuckala čaj nalakćena na stol te mu se nasmiješila preko ruba šalice. Nosila je nepoznatu ružičastu kecelju. Do ramena zavrnuti rukavi bluze otkrivali su joj ljupke pjegave ruke, a kosu je pustila niz leđa u dugoj pletenici.

»Što misliš, koliko će trebati da sve dođe na svoje mjesto – dva-tri tjedna, ha?«, peckao je.

»Za Boga miloga, ne«, živahno će Beryl. »Najgore je prošlo. Sluškinja i ja crnčile smo cijeli dan, a i mama je prionula kao konj čim je stigla. Ni časa nismo sjele. Bio nam je krvav dan.«

Stanley nanjuši prijekor.

»Pa nisi valjda mislila da ću dojuriti iz ureda da zakucavam sagove?

»Jasno da nisam«, nasmije se Beryl. Odloži šalicu i istrči iz blagovaonice.

»Kog bi vraga ona od nas htjela?«, zapita Stanley. »Da sjedi i hladi se palminom lepezom, dok ja plaćam profesionalnim radnicima? Ti sveca, ako ne može bez graje tu i tamo pripomoći da se oduži za...«

Pa se smrkne, a u osjetljivu mu želudcu kotleti zapodjenu boj s čajem. No Linda digne ruku i privuče ga dolje do svoje počivaljke.

»Tebi ovo teško pada, stari moj«, reče. Obrazi su joj bili veoma blijedi, ali osmjehne se i sklupča prste u veliku rumenu ruku koju je držala. Burnell utihne. Odjednom zazviždi Kao ljiljan čista, radosna i slobodna – dobar znak.

»Misliš da će ti biti lijepo?«, upitao je.

»Ne želim ti tužakati, ali mislim da moram, mama«, Isabel će. »Kezia pije čaj iz šalice tete Beryl.«

IV.

Baka ih je otpremila u krevet. Išla je pred njima sa svijećom; stube su odjekivale u ritmu njihova uspona. Isabel i Lottie spavale su same u svojoj sobi, Kezia se sklupčala u mekanu bakinu krevetu.

»Zar ne ćemo spavati na posteljini, bakice?«

»Večeras ne ćemo, ne.«

»Škaklja«, Kezia će, »ali ovako spavaju Indijanci«. Privuče baku k sebi i poljubi je pod bradu.

»Brzo dođi u krevet i budi moj indijanski junak.«

»Baš si šašavica«, starica će pa ju ušuška kako to ona voli.

»Ne ćeš mi ostaviti svijeću?«

»Ne ću. Pssst. Spavaj.«

»Mogu li mi onda ostati otvorena vrata?«

Skutrila se, ali nije zaspala. Odasvud iz kuće čuli su se koraci. I sama je kuća škripala i štektala. Iz prizemlja su dopirali glasovi koji su glasno šaptali. Jednom je čula prodoran prasak smijeha tete Beryl, a drugi put Burnell je glasno zatrubio ispuhujući nos. S vanjske strane prozora na nebu su sjedile stotine crnih mačaka žutih očiju – ali nije se bojala. Lottie je rekla Isabel:

»Večeras ću se pomoliti u krevetu.«

»Ne ćeš, Lottie, ne smiješ.« Isabel je bila neumoljiva. »Bogu je za molitvu u krevetu jedina isprika ako imaš vrućicu.« Tako je Lottie popustila.

»Miliblagi Isuse,

Menemale sjeti se.

Čedo bez za zeleno

Ksebi primi milostivo.«

Nato legnu leđima okrenute jedna drugoj tako da su im se guze ovlaš dodirivale, pa zaspe.

Beryl Fairfield stajala je na mjestu okupanu mjesečinom i razodijevala se. Bila je umorna, ali pretvarala se da je umornija nego što zapravo jest – pustila je da joj odjeća samo spuzne, malaksalom je kretnjom zabacila toplu, tešku kosu.

»Joj, kako sam umorna – silno sam umorna.«

Načas sklopi oči, ali usne su joj se smješkale. U prsima joj se dah dizao i padao kao da dva krila hlade. Prozor je stajao širom otvoren; bilo je toplo i negdje je vani u vrtu neki mladić, crn i vitak, podrugljivih očiju, na prstima vršljao kroz grmlje i skupljao cvijeće u veliku kitu pa šmugnuo njoj pod prozor i pružio joj ga. Vidjela je sebe kako se naginje naprijed. On, prepreden i nasmijan, protisnu glavu kroz jarko, voštano cvijeće. »Ne, ne«, Beryl će. Okrene se od prozora i pusti da joj spavaćica sklizne preko glave.

»Stanley je koji put baš grozno nerazuman«, mislila je dok se zakopčavala. A kad je legla, uhvati je stara, okrutna pomisao – o, da bar ima vlastitoga novca.

Iz Engleske je upravo stigao bajoslovno bogat