I poslije ovog života

By Nataša Kovaljev-Opatić

Riječka autorica Nataša Kovaljev-Opatić svojom će nas knjigom I poslije ovog života povesti na putovanje Egiptom tijekom kojeg će se u jednu točku spojiti prošlost, sadašnjost i budućnost. Njezino putovanje, međutim, nije samo fizičko. Ono je istovremeno i putovanje kroz snove i nutrinu...

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Feb 29, 2016
• ISBN: 9789533283296

Book preview

Nataša

LUXOR

Oduvijek je ova knjiga postojala u meni, živjela izgovarane tihe riječi koje dugo nisu dopirale do moje svijesti. Oblikovale su se trudom i nježnošću, ali ja nisam razumjela. Trenutak je vječan, a dolazak nepoznat. Zar su stvarno trebala proći desetljeća do tog jednog trenutka razumijevanja?

Zvukovi oko mene pomogli su mi da čujem. Zvukovi prirode i povjetarac koji je nosio riječi u mom smjeru. Nisam bila spremna. Dobivala sam znakove i čudila se, no nisam vjerovala, jednostavno nisam znala. Put me odveo u Egipat. U Luxoru sam shvatila i razumjela. Biti ovdje i sada veličanstven je trenutak, neusporediv ni sa čime. Priča je toliko jednostavna, a ujedno magična. Godine traganja za onim nečim što traži i vuče iznutra, a na površini – nerazumijevanje. Tu sam. Vratila sam se u svoju Afriku. Osjećam povezanost i pripadnost. Suze i trnci u dodiru s nepoznatim, ali s iznutra znanim. Osjećam da sam se vratila kući. Ovo ovdje je moj dom, dom od davnina. To mi ne govori razum. Jednostavno znam, ja to znam. Koliko poznajem sebe? Površinski jako dobro, ali odnedavno otkrivam i svoju dušu. U Egiptu nekako ubrzanije. Sada je to nekako vrednije i čišće. Poseban je to osjećaj i istinski trenutak povezanosti same sebe s vlastitom dušom. Tunis je bio početak. Kartaga mi je dala odgovor. San, godinama sanjan, doživljen je u stvarnosti. Željela sam nastaviti tim putem zbog osjećaja. Traženje i dobivanje. Htjela sam potvrdu, htjela sam da se to unutarnje stopi s vanjskim svijetom. Nudile su mi se životne situacije i ja sam ih prihvaćala jer sam znala da ću dobiti prekrasne darove. Sjećam se Lane i njezina pitanja: Ideš li u Egipat? Tijelo je prepoznalo i dalo mi odgovore. Slušala sam svoje tijelo i izgovorila: Da. Trnci su prostrujili, navirale su suze sreće. Sada razumijem jer vrijeme me pripremalo za ovaj trenutak. Za ovu knjigu koju tada nisam željela jer nisam znala o čemu bih pisala. I sam njezin naslov bio mi je nerazumljiv i stran. Sada mogu sve povezati. Prošli su mjeseci od Lanina pitanja. Slagala sam kockice da bih sada razumjela svoju sliku. Ona je cjelovita i priča svoju priču.

Jesam li razumjela početak slaganja kockica? Naravno da nisam. Površinski, bile su mi glupe. Neke stvari nisam ni htjela, a znala sam da moram slušati sebe iznutra i da će me to odvesti na poseban put. Doprijet ću do svoje dubine. Ispisati priču sjećanja.

Osjećaji se prelijevaju cijelim mojim tijelom. Život se budi, otkriva i slijedi svoju dušu. Trenuci su magični, veliki i bogati. Doživljaji su prožeti osjećajem poštovanja i zahvalnosti. Jedan trenutak promijenio je cjelinu. Otvorio je vrata u dubine. Pružio mi je neotkrivena prostranstva. Bila sam sjedinjena sa svime i nestajala u ljepoti prirode. Događaji su bili presnažni, značajni, suptilni, mijenjali su sadržaj i upotpunjavali prazninu koja mi je, doduše, dugo vremena godila. Bio je to početak moje preobrazbe, početak u trenutku, završetak u vječnosti. Pripadala sam toj beskonačnosti. Prisjetila sam se tih sličica i dodirnula pustinju. I život se izlio...

DAHAB

Jedan običan drveni okvir promijenio je tijek moga života. Postojao je negdje da bi me vratio. Skrenuo me na neotkriveni puteljak i odveo u prekrasno sjećanje iz davnine. Noć prije sam ga ugledala. Osvojio me. Bio je skup, a toliko sam ga željela... Nisam ni znala zašto ga želim, ali osjećala sam da mi puno znači. Zračio je životom. Obilazeći druge trgovine, nisam ugledala ništa slično što bi dotaknulo moje srce poput tog okvira. Tu sam ga noć sanjala. Zvao me. Držala sam ga u svojim rukama. Osjećala njegovu moć.

Sutradan ujutro otišla sam s prijateljicama na plažu, ronile smo, bile u posebnom osjećaju blaženstva. Neopisivo predivan osjećaj. Okruženi ste tropskim ribicama u prostranstvu mora, života ispod površine. U meni se probudila povezanost sa svime i pružila mi osjećaj jedinstvenosti. Magičan trenutak stopljenosti i slobode.

Vrativši se u obližnji caffe, zaplivala sam novim prostranstvima. Vidjela sam oko sebe slike koje su nosile osjećaje: stijene, more, pijesak, sunce, nebo, povjetarac. Sve je bilo živo. Sve je bilo dio cjeline. Odvojila sam se od svog tijela i otplovila u beskraj. Osjećala sam da sam u vulkanu. Lana je osjećala mene i vidjela moj vulkan. Fizički sam sjedila na podu, a lutala prostranstvima.

Provele smo predivno jutro. Željele smo ostati. Osjećale smo se blaženo. Ručale smo s posebnim osjećajem mira i sreće.

Na putu prema sobi sjetila sam se drvenog okvira. Vukao me. Morala sam otići u tu trgovinu. Još jednom biti s njim. I tako, prljava, znojna, slana i mokra, odsutna u fizičkoj stvarnosti, ušla sam i krenula prema njemu...

U prolazu sam vidjela prodavača i pozdravila ga. I dok sam gledala okvir, prišao mi je. U tom trenutku susrela su se dva nepoznata pogleda. Osjetila sam kako me dotaknula njegova energija i znala sam kako on zna sve o meni. Bio je to trenutak prepoznavanja unutrašnjih svjetova. Pitala sam ga koliko košta taj okvir, iako sam već znala jer mi je cijenu rekao jedan drugi mladić koji je tu radio. Uzeo ga je nježno držeći u rukama. Ne znam što mi je bilo privlačnije – naše prepoznavanje ili okvir u njegovim rukama. Naravno da sam ga kupila. Još sam uzela neke sitnice koje su me privukle. Bilo mi je tako vruće. Brisala sam znoj i razgledavala tu lijepu trgovinu. Došla sam na blagajnu, a on je izgovorio rečenice koje je moja duša već znala. Gledala sam ga i srce mi je počelo lupati. On je mene poznavao. Tijelo mi se naježilo. Rekao mi je da sam jako nježna žena i snažna istovremeno, no moje srce je ranjeno, a život mi je stao. Zatim je dodao neka pustim svoju unutarnju ljepotu koja zrači. Rečenice nisu imale veze sa stvarnošću oko nas. Ušao je u dubinu, moju dubinu, a ja sam mu to dopustila pri onom prvom pogledu. Bila sam zbunjena. Brzo sam se okrenula prema nekim fotografijama. Nisam ga više mogla gledati u oči jer je bio u meni. Rekao mi je neka uzmem jednu sliku jer mi je želi pokloniti. Nisam htjela jer sam se bojala gdje će me to odvesti. Zahvalila sam mu i rekla da ne želim. On je znao što ne želim, a to nije bila slika. Bilo je to nešto veliko i presnažno za mene. I u tom trenutku opet sam znala da on zna. Najradije bih bila pobjegla, samo da ga više ne osjećam. No, nježno je inzistirao pogledom koji je pričao unutarnju neotkrivenu priču. Izabrala sam, odnosno slika je izabrala mene. Snažno me privukla. Bila je nježna i topla. Dječja ručica koja dodiruje majčinu i očevu ruku koje ju čuvaju. Sjedinjenost triju duša. Dala sam mu sliku. Nježno ju je gledao te se osmjehnuo, kao da mu je bilo drago što sam odabrala baš tu sliku. Okrenuo ju je i počeo pisati svojim pismom. Njegova je ruka lagano i osjećajno povlačila crte koje su se pretvorile u umjetnost. Prenijele su ljubav koja ostavlja svoj trag na poleđini. Čučnula sam i uživala gledajući ga kako piše. Trenutak je bio čaroban. Osjećala sam njegove osjećaje koji su me privukli. Pitala sam ga je li možda umjetnik. Samo se nasmiješio i rekao da tako piše, prožet osjećajima, kada mu je netko drag. Dao mi je sliku. Gledao me duboko u oči izgovorivši: Ja znam tvoje oči. Ja znam tvoje osjećaje. Ja poznajem tvoju dušu.

Na slici je bilo napisano:

Draga moja cijenjena

Ako Bog da,

Ja sam iznutra kao što sam izvana

I želim ti sretan život zauvijek

Nana

Hvala ti

Još je nešto izgovorio, ali bila sam oduzeta i fizički više nisam mogla čuti. No, čula sam iz dubine sebe. U tom sam ga trenutku prepoznala ili ga se prisjetila. Bio je osoba koja mi je puno značila i koju sam voljela nekada davno, davno. Vratila sam se na površinu. Sve me to malo prestrašilo. Znao je to i ublažio cijeli doživljaj. Na kraju sam mu otvoreno sve rekla, to da sam osjetila taj trenutak susreta pored okvira. Mogla sam sada izgovoriti nešto što je zvučalo ludo, drugačije i posebnije. Nasmiješio se. I dalje me gledao, prekrasno i toplo. Osjećala sam da mu mogu reći bilo što bez razmišljanja hoće li me razumjeti. Tako je i tekao naš razgovor. Ništa nije imalo veze s površinom po kojoj svi mi plivamo, ali nemamo dozvolu da se približimo svojoj duši i prepustimo tom bogatom svijetu. Rekao mi je: Vidimo se ubrzo...

Samo sam čekala da izletim van i ne vratim se više nikada. Bilo je to lijepo iskustvo, ali ne vraćam se jer se bojim. Opet sam lelujala do svoje sobe. Izvrtjela sam cijeli film. Legla sam u krevet, umorna i pospana. Gledala sam u okvir. Međutim, okvir je bio samo površina jedne poznate unutarnje priče. Onda sam se nasmijala jer me upoznao u najgorem svjetlu. Umornu, neispavanu, znojnu i slanu, ali to sam bila najiskrenija ja, bez lažnih naslaga i zaštitnih zidova. Sve je to uspio proći i vidio je mene. To me prestrašilo jer sam i ja vidjela to isto. Nema tu logike, nema razmišljanja. Odvija se svojim tijekom... tako poznatim.

Probudila sam se oko 20.00 sati. Osjećala sam takav spokoj i želju da otkrijem to nešto što me ondje vuče. Prijateljicama sam rekla da ću se vratiti do 22.00 jer smo trebale otići na Mojsijevu planinu. Sjetila sam se da nemam pokrivač. Čekao nas je put za koji nisam znala što će mi donijeti. Naravno da sam se vratila u njegovu trgovinu s izgovorom za pokrivačem, a željom da budem s njim. Nisam znala zašto to želim. Osjećala sam ga dijelom koji je oduvijek živio u meni. Vratila sam se i ugledala njegov osmijeh. Zamolila sam pokrivač. Jesam li u tom trenutku razmišljala i uistinu željela taj pokrivač? Iskreno, mislim da nisam. Htjela sam otkriti to nešto što je postojalo iza svega. Skuhao mi je najukusniju tursku kavu s kardamonom. Rekao je da se zove Amr i razgovor je krenuo prema dubinama koje nisu bile u potpunosti razumljive, ali sam svaku riječ osjećala iznutra i razumjela je. Ježila sam se slušajući ga, kao da slušam sebe. Razumljivost, istina, stopljenost, lakoća komunikacije jedne duše prepolovljene na dva dijela. Odabrao je jednu narukvicu i pažljivo je zavezao oko mog desnog zgloba pazeći da me pritom ne dotakne. Bila je tako jednostavna, a predivna. Drvene kockice s tri oka. Kad mi je pisao posvetu na fotografiji, kraj mog imena nacrtao je oko. Trznula sam se jer godinama, kada imam zatvorene oči, vidim oko. Prijateljica Tanja mi je objasnila da je to moje unutarnje oko koje me vodi i pokazuje mi put. U Egiptu sam otkrila da je to Horusovo oko. Zašto je nacrtao oko kraj mog imena? Toliko znakova...

Krenule smo prema Mojsijevoj planini. Razmišljala sam o čudnom i magičnom susretu dviju nepoznatih osoba koje su osjećale da se poznaju tisuću godina. Razgovor je bio drugačiji i potpuniji. Lagan poput pera. Težio je prema dubini duše. Tijelo se tada izdiže, gubi čvrstoću, odvaja se i nestaje... ne znam gdje. Toliko čekanja, traženja, lutanja, neznanja... umjesto razumijevanja i prihvaćanja istinitosti i jednostavnosti. Tražim dozvolu uma za prihvaćanje unutrašnjeg svijeta, svog svijeta i svoje istine. Doživjeti spojenost i jedinstvo s prirodom. Biti istovremeno u vanjskom i unutarnjem svijetu. Biti svjesna postojanja dvaju različitih svjetova. Novi svijet tek upoznajem. Ne želim ga više potiskivati ni upoznavati samo kroz svoje snove. Snovi su bili mjesto prvog susreta i vodili su me prema budnosti. Sada se sve odvija u budnom, svjesnom stanju i zaista je predivno. Ne bojim se više. Zato mi se otvorio taj čaroban put. Dobro, moram priznati da se ipak malo bojim nepoznatog, ali ljepota svega daje mi snagu za lakše prihvaćanje. Toliko sam godina živjela odvojena od svoje biti. Napokon se vraćam i to je neprocjenjiv dar života. Želim dotaknuti prostranstva. Odlazak na Mojsijevu planinu vodio me prema tim prostranstvima. Vraćala su se sjećanja.

Put je bio fizički naporan. Jahali smo na devi, noću, po strmim puteljcima. Pogled u nebo obasjano zvijezdama i moćna tišina pružali su veličanstven osjećaj. Postupno me pripremali dok sam se penjala planinom. Noge su mi trnule, boljela me kralježnica, a glava mi je bila negdje... iznad svega. Polako sam se odvajala od fizičkog tijela koje je odavalo sve znakove umora, boli i zgrčenosti. Sve sam se više spajala s tom beskrajnom ljepotom prirode i osjećala beskrajno poštovanje. Bila sam dio svega i sve je bilo dio mene.

Nakon dva sata jahanja stigli smo do zadnje točke. Jedva sam sišla s deve. Više nisam osjećala svoje noge koje su se tresle i još uvijek me boljele. Nisam mogla čvrsto stajati na tlu. Nakon kratkog odmora trebalo je proći još 750 stepenica koje su mi se u tom trenutku učinile jako daleke i nemoguće za savladati. Sjetila sam se Amrovih riječi: Sve je moguće... I sama sam to izgovorila mnogo puta u životu. I zaista u to vjerujem. Sve možemo ostvariti ako uistinu to želimo. Sami sebi postavljamo prepreke i zatvaramo se u vlastite zlatne krletke koje nam pružaju lažan osjećaj sigurnosti.

No, više nisam mogla. Bilo mi je nemoguće izdržati taj zadnji napor i popeti se do samog vrha planine koja je dodirivala nebo i zvijezde. Prijateljice su nastavile, a Lana i ja smo ostale. Krenule smo prema stijenama gdje se trebao vidjeti izlazak sunca. Premda jako umorna, istovremeno sam bila očarana prizorom. Na puteljku sam ugledala dva kamenčića. Privukli su me jer su bili tako živi. Zračili su. Uzela sam jedan u lijevu ruku i bila povezana s njime. Znala sam da pripada njemu. Dio mene... dio njega. Drugi kamen je bio nježniji. Trebala sam ga. Čvrsto sam ih držala. Zatim sam sjela na stijenu, a ispred mene se pružala provalija, duboka i očaravajuća. Noć je polako jenjavala, a sunce je pružalo svoje prve zrake. Na nebu su se ocrtavale prekrasne boje koje su se pretapale i postajale lagano svjetlije dok je tama odlazila.

Osjećala sam svoja dva kamena u ruci koja su pružala toplinu, neko sjećanje na njega i našu pustinju. Bila sam s njim i osjećala njegovo postojanje koje nije bilo fizičko. Uspinjala sam se i spuštala razmišljajući o našem susretu. O njegovim stvarnim i nestvarnim poklonima. O jednoj običnoj, ali prekrasnoj narukvici. Dok sam jahala na devi u pospanoj noći, narukvica je nestala. Ispala mi je s ruke! To me rastužilo. Izgubila sam nešto što mi je odmah postalo drago. Okretala sam se i u noći tražila njegov poklon. U jednom trenutku ugledala sam je na devi i nježno položila ruku da ne padne i nestane zauvijek. Dodirujući je, slika se pokazala kristalno čista i živa. Bili smo u pustinji u nekom izgubljenom