Izvršitelji nauma Gospodnjeg

By Zoran Krušvar

Roman Izvršitelji nauma Gospodnjeg započinje u vrijeme posljednjih ratova Rimljana i Histra odnosno opsade Nezakcija, kada je očajni kralj Epulon posljednju priliku za spas svoga naroda od mača okrutnoga osvajača potražio u paktu s mračnim silama, ali je umjesto preokreta doživio osudu i izopćenje od vlastitog naroda, unatoč opasnosti istrebljenja. Kroz naredna stoljeća, u epizodama smještenim u mračno srednjovjekovno ozračje, postupno saznajemo da postoji posebna kasta ili red Izvršitelja nauma Gospodnjeg, svećenika-vitezova koji nisu odgovorni više-manje nikome drugome do Bogu, a zadaća im je trijebiti zemaljska utjelovljenja nečistih sila. I oni to čine, više sjekirom nego križem, vodeći se načelom da je bolje da stotine nevinih pogine nego da jedan kriv preživi. (D. Šišović)

Radnja knjige zadržava se većim dijelom na području Rijeke i Istre, odražavajući autorovu snažnu povezanost s rodnim krajem, njegovom kulturno-povijesnom baštinom i mentalitetom.

Zoran Krušvar rođen je 1977. u Rijeci, gdje još uvijek živi. Završio je više škola nego što je planirao. Zaposlen je tko zna gdje i ako uopće, uglavnom se bavi novinarstvom. Objavio je zbirke priča Najbolji na svijetu i Zaljubljeni duhovi, romane za odrasle Izvršitelji nauma Gospodnjeg i Kamov se vraća kući, te romane za djecu Zvijeri plišane i Poduzmi nešto.

Roman Izvršitelji nauma Gospodnjeg zauzeo je, u konkurenciji domaćih i stranih naslova, prvo mjesto na ljestvici top 10 fantastičnih/ZF knjiga objavljenih u Hrvatskoj 2007. po izboru portala "Fantasy Hrvatska".

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Publishdrive
• Release date: Jun 30, 2014
• ISBN: 9789533282893

Book preview

BIBLIOTEKA ULTIMA   |   KNJIGA PRVA

Zoran Krušvar | Izvršitelji nauma Gospodnjeg

ZORAN KRUŠVAR

IZVRŠITELJI NAUMA GOSPODNJEG

roman

Zagreb, 2007.

E-knjiga: Zagreb, 2014.

IZVRŠITELJI NAUMA GOSPODNJEG   ©   Zoran Krušvar, 2007.

Uredili

Darko Macan i Tatjana Jambrišak

Nakladnik (tiskano izdanje)

Mentor, d.o.o. Zagreb, Bazjančeva 13

Ilustracija na ovitku

Jelena Kević-Đurđević, © 2007.

Oblikovanje i prijelom

Melina Mikulić

Studio grafičkih ideja

E-knjiga

Bulaja naklada d.o.o., Zagreb

Izdavanje ove knjige i e-knjige potpomogao je

Odjel za kulturu grada Rijeke - hvala!

ISBN (e-knjiga)

978-953-328-289-3

Hvala svima koji su sudjelovali

u multimedijskom projektu

Izvršitelji nauma Gospodnjeg.

Autor

OŽILJAK NA DUŠI

Julia je nevoljko otvorila oči u tami i odmah osjetila kako joj znoj klizi iz pora, ostavljajući na licu svoj mokri trag, kao da joj kožom plazi nekakav puž. Ili jezik. Tama koja se ugnijezdila u sobi bila je zvijer vrućeg daha i ljepljivog dodira. Kroz prozor je vjetar donosio slatke mirise ljeta, ali nikakvo osvježenje s njima. Orosili su joj se čelo, leđa i grudi, a tanana plahta pripila se uz vlažno djevojačko tijelo i grijala ga poput debele zimske bunde.

No, nije ljetna sparina probudila Juliju usred najcrnje noći, ne. Bili su to zvuci iz kuhinje. Oljuštila je plahtu sa sebe pa spustila svoja mala, bosa stopala na hladan pod ljupke rimske kuće. Konačno je našla tračak svježine i on je izmamio osmijeh na njezinim usnama. Oči su joj se sporo navikavale na mrak ...

Tada je u sobi ugledala bijelog vuka!

Jeza je protekla njezinim šesnaest ljeta starim tijelom i umalo je kriknula, uplašena prisutnošću divlje zvijeri u njezinoj sobi. Zatim se njezin vid još izoštrio i od šumskog krvoloka nastale su škrinja, stolica i nemarno odbačena odjeća. Ludo, što bi vuk tražio u tvojoj sobi?, smijala se sama sebi, ali nije uspjela stresti sa sebe osjećaj da nešto s ovim buđenjem nije u redu, kao da ne pripada u cijelosti njoj nego nekoj drugoj ženi, negdje blizu, a opet na sasvim drugom mjestu. U srcu je osjetila nepoznatu čežnju i bol, kao da je tište ljubavni jadi za nekim neznanim, nepostojećim muškarcem. Trudila se ustati što tiše može, poput male je djevojčice odcapkala na vrhovima bosih prstića do vrata koja su dijelila njezinu sobu od kuhinje. On je bio tamo i bio je budan. Čula je kako diše, kako se kreće ... i opet joj se učinilo da nešto nije u redu, da kad otvori vrata neće vidjeti svoga bolesnog strica, već visokog i stasitog stranca kako strašno vitla oružjem.

Prisilila se istjerati budalaštine iz glave, nespretno je nabacila lanenu tuniku na sebe i nesigurnim koracima prešla iz sobe u kuhinju.

* * *

Stric Marcus dugo nije postojao u Julijinom životu. O bratu svojeg pokojnog muža Julijina majka nije imala želje govoriti, bio je on lutalica, dobrodušni probisvijet. Nestao je negdje na sjeveru sa svojom lirom, pjevajući za koji novčić i čašu vina prostačke pjesme venetskim ribarima. Stariji su rođaci držali da je takvoga bolje zaboraviti. No, kad se jednog dana vratila vojska iz jednog od ratova s divljim narodima uz granice, među hrabrim ratnicima i veteranima ispod slavoluka je promarširao i stric Marcus. Visoko podignute glave, gord kao u najmanju ruku centurion. Julija je tada imala trinaest godina i prvi put je čula da se u njezinoj obitelji spominje stric Marcus. Tada joj to nije puno značilo, budući da su je morile druge brige; majka je baš tog proljeća našla novog muškarca da se skrbi o njoj i njezinoj sirotoj djeci. Vjerojatno taj i nije bio loš čovjek: vrijedan, pošten ... Julijinu braću i sestre dobro je prihvatio.

Ali s nakazama nije htio imati posla.

Kada je Julija bila još sasvim mala djevojčica, nesretnim se slučajem opekla, prolivši po sebi lonac kipuće vode. Stradala joj je koža na desnoj strani glave, izgubila je cijele busenove kose, desno uho i obraz strašno su bili nagrđeni, a ružne opekotine spuštale su joj se po vratu, ruci te po desnoj strani grudi. Govorili su da je čudo što je uopće preživjela − tako mala curičica s tako velikim ožiljcima. Nakon nesreće pala je u vrućicu, bunilo koje je trajalo četiri dana. Rekli su da je svojim dječjim glasom govorila riječi, neke sasvim bez smisla, a neke za koje nisu ni znali da ih mala zna. Poslije joj se u životu znalo često dogoditi da vidi stvari kojih nema, okrene se na šušanj koji samo ona čuje ili odjednom odgovori na pitanje koje nitko nije postavio. Sve je to skupa bila velika nesreća za nju i za njezinu obitelj, pogotovo nakon što je otac umro. Majka je mislila da će druge kćeri već nekako udati, a sinovi će naći posao ili otići u vojnike. Međutim, što da radi s malom nakazom? Njezin novi muž nije mogao malu pravo ni pogledati, a već mu se smučilo. Julijina majka dobro je znala da to tako ne može ići i silno se trudila smisliti kako se riješiti Julije. Napokon se valjda pomolila pravom bogu jer ih je u Julijinoj četrnaestoj godini sasvim iznenada posjetio stric Marcus. Mršava lica, sijede kose ... izgledao je stariji nego što je trebao biti. Da, znao je da mu je brat mrtav, došao je pitati i za njegov grob i kako mu živi udovica. A došao je i vidjeti kako su mu nećaci. Složio se da je jako dobro što se našao čestit čovjek da se brine o njima, jer kako će žena sama s djecom? Uglavnom, nećemo okolišati jer nije okolišala ni Julijina majka:

Eto, imam tu kćer, ne znam što ću s njom, velika mi je muka! Jupitera ti, pomagaj ako ikako možeš!

I tako je, suznih očiju i sva drhteći od straha pred nepoznatim, Julija sjela u stričevu kočiju i odvezla se u Rim.

Nije se majka niti raspitala od čega Marcus živi, ima li uopće krova nad glavom i kako misli hraniti sebe i malu nesretnicu. Da je pitala, tko zna kako bi stvari ispale. Ovako, kočija je stigla do lijepe kuće u uglednom susjedstvu, iz koje je izašao rob da pozdravi gospodara i upozna mladu gospodaricu. Rob je, doduše, bio stariji muškarac koji i nije mogao teško raditi pa ga je Marcus mogao jeftino kupiti, ali kuća je bila svakako vrijednija nego što bi itko pomislio da si Marcus može priuštiti. Julija se poprilično iznenadila stričevim imutkom, budući je njezina obitelj oduvijek jedva spajala kraj s krajem.

Još se više iznenadila kad je shvatila da se stric − ne bavi ničime! Nije imao nikakve poslove koji bi donosili novce. Zapravo, stric je čitave dane boravio u kući, sjedeći u unutrašnjem dvorištu i odsutno promatrajući kako buja zelenilo, ili bi beskonačno ugađao liru, nikad ne odsviravši više od tri ili četiri uzastopna, drhtava tona. Istina, dok je Julija tugovala za domom znao bi sjesti pored nje i dugo, nježno držati joj ruku na ramenu, šuteći. To je bilo najljepše što je itko za nju napravio od kako je pamtila i zaklela se svim bogovima i pretcima da će naći načina stricu vratiti dobrotu.

Bogovi su odlučili kako neće morati dugo čekati.

Čim je Julija prestala biti zaokupljena čežnjom za domom i počela primjećivati stvari oko sebe, uočila je da njezin stric uvijek izgleda umorno i neispavano. Također, bio je slabašan kao suha trska i tresao se poput pijanca koji se trijezni. Najprije je pomislila da stric puno pije. No, kad je obratila pozornost, vidjela je da ne pije mnogo vina, tek ponekad po čašu, a uglavnom samo vodu ili mlijeko. Nekoliko ga je puta upitala je li mu dobro, ali on je samo odmahivao rukom i govorio joj da je sve u redu. Na koncu je odlučila pitati starog roba zna li on što o tome:

Gazda je vidio rata, rekao je rob Nije donio ožiljaka na koži, ali ima veliki ožiljak na duši. To ga jako muči.

Nekoliko noći poslije, Julija je usnula osobito tankim snom, krhkim poput paučine na kiši. Probudili su je zvukovi iz kuće pa se umotana u posteljinu izvukla u hodnik i krenula za zvucima. Našla je strica uplakanog, kako pokušava upaliti vatru na ognjištu, ali ruke su mu se suviše tresle pa nije mogao. Sad je ona sjela do njega, zagrlila ga šutke, zaogrnula posteljinom koju ju dovukla sa sobom, i pustila da lije suze po njezinu opečenom ramenu.

Iduće jutro zapovijedila je robu neka preseli njezine stvari u drugu sobu, kako bi lakše mogla priskakati pomoći stricu, budući je njegova soba bila blizu, a odmah pored je bila i kuhinja s velikim ognjištem kamo je stric običavao uteći od noćnih mora koje su ga spopadale gotovo svake noći.

Dvije su godine tako prošle. Julija je prestala plakati za obitelji i sasvim se udomaćila u svom novom boravištu, silno se zbliživši sa stricem. Shvatila je da su oni obilježeni kao jedna duša i jedno tijelo − njezino tijelo ožiljcima prekriveno i njegova jednako takva duša. Provodila je dane s njime u vrtu, pomalo drijemajući da nadoknadi san koji je uz Marcusa gubila noću. Našla si je sudruga u čemeru. Ona se u kući skrivala od ljudskih pogleda što su se s gađenjem odbijali od njezinog lika, a Marcus se skrivao od uspomena koje su ga boljele barem isto koliko i nju pogledi.

* * *

Odškrinula je vrata tiho i ušla u kuhinju. Bogovi su se opet poigravali njome pa joj se prividjelo kako sjene, što ih je vatra s ognjišta bacala po prostoriji, ne pripadaju njoj i njezinom stricu već nekim drugim ljudima. Nekom hrabrom ratniku bez mane i dvojbi i njegovoj ljubljenoj prekrasnog lica, nježne, savršene kože i očiju boje vedrog, ljetnog neba. Čak je mogla osjetiti i njihove mirise, njegov miris svježeg znoja na mišićavom tijelu, njezin miris kestena zapleten u meku, gustu kosu kakvu Julija nikad neće imati.

Protrljala je oči i vratila se u stvarnost.

Stric Marcus zapalio je na ognjištu vatru, iako je zrak te noći bio vruć kao u Vulkanovoj radionici. Dovukao je ležaljku bliže plamenovima i šćućurio se na njoj zamotan u debelu deku. Unatoč svoj toplini, tresao se kao da ima groznicu. Lice mu je bilo boje prašnjave ceste, a oči vlažne i krvave; grizao je usnicu i ubrzano disao poput lovačkog psa.

Julija mu je brzo spremila mali vrč vina zaslađenog medom pa sjela uz njega, pomažući mu da pije bez da prosipa po sebi. Bilo joj je užasno vruće kraj vatre i odjeća joj je već bila sasvim mokra, ali za dobrog strica nije joj uopće bilo teško toliko se žrtvovati. Iako su ovako sjedili zagrljeni već stotine puta, osjećala je večeras nešto posebno. Stric je bio u osobito čudnom stanju, treperavim pokretom uzeo je njezin dlan među svoje i tiho rekao:

Hvala ti.

Ostala je zatečena. Stric je rijetko govorio, a kada bi se probudio progonjen demonima iz snova nikad nije rekao ni riječi. Julija nije znala što da mu odgovori pa se samo nasmiješila te nježno poljubila strica u blijedi obraz. Koža mu je bila hladna, vlažna i ljepljiva, nalik kakvoj sipi tek izvađenoj iz mora. On je podigao drhtavu ruku i prešao prstima preko Julijine opekotinama prorijeđene kose, pritisnuvši na trenutak njezin obraz uz svoj. Osjetila je kako joj njegova suza klizi niz kožu i kaplje na vrat, škakljući je. Opet se osjetila kao netko drugi, ali stričev ju je šapat vratio natrag ...

* * *

Vidiš, daleko sam ja od mog pokojnog brata, tvojeg oca. On je za sobom ostavio djecu, produžio je lozu naših predaka. Živio je pošteno, vrijedan čovjek. A tvoj stric, e dijete moje, ja ti nisam bio takav. Kad je trebalo piti i, no, već znaš što je jedino pijanim muškarcima na pameti − tu sam bio prvi. A kad je trebalo uhvatiti se posla ... E, onda sam mislio kako ljepše svira lira nego motika. Bio mi je duh nemiran, svrbila me stopala.

Što sam drugo mogao nego − put pod noge. Od sela do grada, malo zasviraj, malo zapjevaj, pa bi pao koji novčić, a vina se uvijek našlo za pjevača. Pa zagledaj ovu curu, zagledaj onu ... noću bi me skrivale u sjeniku, nosile mi toplog kruha u njedrima ... a meni bi do kruha bilo i manje stalo tada. Vodile su me ceste i staze dalje i dalje, proveo sam na putu i ljeta i zime, vidio ljudi, nadisao se raznih mirisa i napio vina iz koječijih podruma.

I onda ... zasite se i najpohlepnija usta. Postala mi svaka cesta ista, izmiješale se riječi pjesama. Vidio sam da je vrijeme malo stati, odmoriti od puta. Desilo se da mi je to došlo među Venetima, gore na sjeveru ... ribarski narod, dobri ljudi. Znali su i lijepo zapjevati. Pa sam rekao, no, tu je dobro kao i bilo gdje. I ostao tamo s njima. E, onda mi je bilo i zasukati rukave! Jer, ne putuju svirači i pjevači uokolo zato što im se omilila putna prašina, nego ne možeš se prehraniti stalno na istom mjestu, ljudima dosadiš! Lovio sam i čistio ribu, gradio kolibe i barke, ma nema što nisam probao. Ali nisam bio dobar radnik ... od svega čega sam se primio, jedino mi je kuhanje kako-tako išlo. A što, pa kuhat svatko za sebe nauči, među tim prostim ljudima gdje sam ja bio nije se našlo posla za raspjevanog kuhara. I tako, za kruh sam uvijek imao, vinom su me častili jer sam i njihove pjesme naučio ... ali nikako smoći novca da se okućim pa da uzmem nevjestu ... ništa od toga.

No, jednog dana naišli legionari.

Kamo?, pitao sam ih.

Idemo na Histre. Konzul Manlius Vulson riješio stati na kraj njihovom gusarenju!, odgovorili su mi. Gledao sam ih, onako silne, u oklopima, s dugim kopljima, sve poslagane u redove ... mislio sam si: To je snaga ... pogledaj ih samo! Ma, ni titani ne mogu stati pred rimsku legiju! Mislio bi čovjek, puno sam putovao, svašta sam vidio ... valjda mi je i nešto pameti ušlo u tu glavu? Ma kakvi! Ja sam mislio: Eto vojske, ta grla treba nahraniti, možda im treba kuhara? I jedan jedini put kad sam trebao biti lijen, ja se odvažio pitati. I uzeli me za kuharskog pomoćnika.

Jupitera mi, to je bio posao. STVARNO je trebalo ta grla nahraniti! Toliko sam bio poslom zaokupljen da nisam ni stigao razmisliti o tome da idem u rat. E, gdje mi je pamet bila ... što sam ja znao o ratu i vojskama? Ali opet ... bio sam na putu, a putovati sam znao. Među putnicima mogao sam biti centurion! Da. Uglavnom, nije ni počelo tako loše. Cesta mirisala na rosu, a kada bi uvečer legionari zapjevali pjesmu iz one riznice moćnih, složnih glasova, trnci bi mi propupali iz kičme i proparali kožu na leđima uzduž i poprijeko. Tad sam se znao sjetiti obitelji. Prije mi nikad, dok sam pijan ležao po krčmama ili se valjao sa curama po sjenu, nisu padali na pamet. Ali vojska, to je bila jedna velika familija ... valjda me zato sjetila na moje. E. I tako smo putovali i, mogu ti slobodno reći, nije me bilo strah što idem u rat. Neću reći da sam bio hrabar, ne ... samo hoću reći da sam bio jako glup.

Nije dugo prošlo od polaska − što je moglo biti, nekoliko dana − manje od deset, no, recimo desetak kad smo stigli blizu Tergestuma. A mjesto je ... Ma, nemaš tamo što vidjeti, mjesto kao mjesto. Vidjeli smo izvor rijeke Timave, eto, toga se sjećam da je bilo lijepo tamo. Zaustavili smo se na jednom, onako, zgodnom prostoru za logorovanje i vojnici su krenuli postavljati logor, a mi kuhari iznijeli velike kazane i stali paliti vatre. Taman sam otišao u kola koja su vozila hranu i neke stvari koje su pripadale nama, kuharima, zavirio unutra i na trenutak nestao s proplanka na kojem je rastao logor.

Samo je toliko trebalo.

Samo jedan trenutak, kratak koliko dah u premorenog trkača.

Nisam razmišljao o ratu, uopće. O, bogovi ... sledio sam se u kolima kad sam začuo te krikove! Topot nogu u trku činio je da se zemlja zatrese ... ili su to meni koljena klecala od straha. Prelili su se preko nespremnih legionara kao plimni val preko račića u plićaku. Da sam se prepao − malo je reći. Taj sam se čas bio spreman u život zakleti da je sam bog Mars jurišao s njima! Visoki, kršni, vitlali su mačevima i sjekirama, sjurili su se na nas sijekući i gazeći sve pred sobom. Pričali su mi poslije kako Histri nemaju discipline, ne znaju se na bojnom polju kretati kao rimske legije i zato nisu dobri vojnici. Rekli su mi da nitko nije očekivao da će Histri biti tako blizu, da su nas zato iznenadili i zaskočili ... Ma, pričali su svašta! Ali ti koji su pričali nisu bili tada tamo, nisu vidjeli taj juriš, taj ratni plamen u njihovim očima! Drukčije bi, vjerujem, govorili da su se susreli s njima licem u lice, s njihovim krvavim oštricama i od granita isklesanim tijelima, punim želje za razaranjem svega što pripada Rimu!

A što sam mogao ja? Na pola kuhar, na pola svirač i pjevač? Pograbio sam svoj zavežljaj u kojem mi je i lira bila, sreća da sam bio taj čas u kolima, i potrčao s njim preko polja koliko su me noge nosile. Taj trk neću nikad zaboraviti! Na svakom koraku gledao sam nepokretna tijela, odsječene udove, slušao zapomaganje ... trava se presvukla tankim pokrovom krvi, obilato pošpricana iz mnogih zjapećih rana. Samo sam trčao, ne usuđujući se pogledati iza sebe. Činilo mi se da me proganja neka zvijer, čudovišni, crni vuk rata koji će me proždrijeti ako se samo na trenutak zaustavim! Trčao sam dok se nisam dočepao šume, onda sam trčao još, dok nije nestalo sunca s neba, dok nisam više vidio pred sobom i dok se nisam zapleo u takav gustiš da sam morao stati. Tek onda sam se ogledao i osluhnuo, shvatio da sam živ i zdrav! Imao sam tek zalogaj hrane sa sobom, ali podijelio sam ga na dva jednaka dijela i jedan dio ostavio kao žrtvu Dijani, da me skrije u šumama od histarskih ratnika koji se tuda smucaju.

Sačekao sam jutro, a noć je u šumi bila hladna i strašna, puna sjena i zvukova. Poveselio sam se jutarnjem suncu kad je provirilo kroz grane, onako kako se dijete veseli majci. Namislio sam otići do Tergestuma, ali pojma nisam imao gdje sam od njega! Otprilike mi se činilo da je zapadno pa sam otprilike zapadno krenuo. Nisam mogao znati da su jučer, nakon što su strašno potukli rimsku vojsku, Histri pograbili sve naše zalihe jela i pića te napravili ogromnu gozbu i ponapijali se. Uto je stigla druga legija, spremna za bitku. Pijani Histri nisu se ni boriti mogli. Da sam to znao, možda bih pokušao krenuti prema logoru i ne bih se izgubio.

Ovako sam, međutim, lutao šumom poput usplahirenog zeca. I bilo je samo pitanje trenutka kad će me uloviti.

Putovao sam u životu uglavnom cestama. Šume sam slabo poznavao, nisam se znao ni šuljati ni skrivati. Zato sam i naletio na histarske izvidnike, srljajući poput pohotnog jarca. Odmah su me uhvatili, nema tu. Pograbili me i bacili na zemlju, jedan mi je kleknuo na leđa, zgrabio me za kosu i podigao mi glavu. Već mi je nož bio pod grlom, osjećao sam kako mi se rub oštrice pritiska o napetu kožu. Mislio sam − evo, gotovo je. Suze su mi navrle i povikao sam, onako kako govore Veneti:

Nemojte! Nisam vojnik ... ja sam samo kuhar!

Naravno da o Histrima nisam znao baš ništa. Za mene su oni bili divljaci, gusari s granice. Zamišljao sam ih kao napola zvijeri, da me netko upitao tada žive li oni u kućama ili brlozima, morao bih dobro razmisliti prije odgovora. Nisam pojma imao da je njihov jezik sličan venetskome.

Kuhar, kažeš?, nasmijao se onaj na mojim leđima.

Pazi ovo!, rekao je drugi. Vidio sam ga samo krajičkom oka, otvorio je moj zavežljaj i izvadio liru. Prstom je prevukao preko žica, probudivši usnule muze.

To je tvoje?, čuo sam pitanje s mojih leđa, a pritisak noža malo je popustio na grlu.

Da, moje ... molim vas .., jecao sam kao dijete.

Onda da te čujemo ... kažu da pred smrt ptice najljepše pjevaju!, nasmijali su se svi. Pustili su me da ustanem i gurnuli mi liru u šake, a ruke su mi se tresle tako da sam je gotovo ispustio.

Ovaj nam laže. Tko zna gdje je ukrao to sviralo, nije njegovo!, mrko me je gledao jedan, naslonjen na dugu sjekiru s brončanom glavom.

Ščepao sam liru poput utopljenika. Grlo mi se stislo, dlanovi oznojili a prsti drhtali kao na najgorem mrazu. Imao sam potrebu progutati slinu, ali usta su mi bila suha. Shvatio sam da mi nikakva pjesma ne pada na pamet i da će me sada ubiti i suze su mi ponovo potekle.

Onaj s brončanom sjekirom već je bio zakoračio i krenuo podizati oružje, kad se u meni prelomilo. Veneti su imali pjesmu o mladom ribaru kojeg je odnijelo more i njegovoj ljubavi koja je za njime plakala toliko dugo dok se nije pretvorila u izvor. Pjesma je bila neobično tužna, često se znala zapjevati na pogrebima, a pogotovo kad bi pokojnik za sobom ostavio udovicu. Kako mi je glas bio drhtav i prepuknut od straha, a suze su mi još bile u očima, iz mog je grla pjesma izvirila plaho, popraćena nesigurnim i tihim tonovima koje su mi prsti proizveli. Ali, kad se jecaj iz mog srca poklopio s tugom u stihovima, šuma je oko nas zamrla. Potoci su zažuborili tiše, a vjetar je prestao zibati grane iznad naših glava. Ako je to imala biti moja zadnja pjesma, onda sam si mogao dati oduška za sve one koje neću nikad stići otpjevati.

Pjevao sam u zanosu, sklopljenih očiju. Bio sam noć, oblačna i hladna, bio sam na jabuke mirisan poljubac još snene djevojke i zagrljaj njezinog, od postelje toplog tijela. Bio sam rastanak u zoru koja nije donijela svjetla, bijela ruka koja s dovratka maše na pučinu i veslo koje cvili tjerajući barku preko crne vode. Pjevao sam olovom okovano nebo, valove što se prijeteći, bijesno lome o stijene, zabrinut, bolan pogled dva tako nježna oka na obali. Glas mi se dizao s olujom, spuštao s udarima kiše i morske pjene. Strašan je vjetar zapuhao u mome grlu, rastvorio more, izdigao vodene planine do samog neba pa ih opet sručio, lomeći jarbole, vesla i mlado, zaljubljeno srce.

Plakao sam i jecao zajedno s neutješnom ženom, čvrsto sam stisnuo vjeđe da jasnije vidim kako na obali moli i proklinje i nebo i more i vjetrove. Kako dovikuje galebovima i pita jesu li ga vidjeli. Na koncu, bio sam glas bogova koji su se smilovali njezinoj tuzi i pretvorili je u izvor što se u more izlijeva pa na njegovom dnu svojim hladnim vodama umiva lice potonulog ribara, milujući ga i grleći do vječnosti.

Otpjevao sam i zadnji bolni ton, zadnji tihi uzdah, a prsti su mi prekrili žice prekidajući njihov sjetni zvon. Bojao sam se vratiti u stvarnost, među strašne ratnike, ali pjesma je bila gotova. Moram ti reći, Julija, bio sam tada zadovoljan i lakše mi je bilo umrijeti.

Otvorio sam oči i pogledao oko sebe.

Stajali su kao kakva zidna slika, zaustavljeni kako su bili prije nego sam zažmirio, pogleda prikovanih za mene. Samo se jedno promijenilo.

Plakali su.

Cijela četa histarskih izvidnika plakala je slušajući moju pjesmu. Onaj koji mi je prije držao nož pod grlom obrisao je oči nadlanicom i rekao samo:

Pokret. Vodimo i njega.

Život mi je bio spašen, znaš kako sam se tada osjećao. Kao da su me živog zakopali pa se ipak vratili i izvadili me iz groba. Poslije sam si mislio, imao sam i sreće. Oni su bili gotovi sa svojim zadatkom i vraćali su se ravno kući. Da sam naišao na njih, ili neke druge, koji su tek išli na zadatak − sigurno bi me ubili. Ne bi me mogli vući sa sobom. Ovako, tjerali su me da im pjevam pjesme o moru i o ženama. Na kraju, svi smo mi muškarci isti, kad ne znamo o čemu bi − uvijek možemo o ženama. Brzo sam shvatio da oni nisu nikakve zvijeri. Jest, bili su gusari, bili su ratnici i nisu voljeli Rimljane, ali nisu sa mnom postupali grubo. Saznao sam da su nosili kući loše vijesti, da je druga rimska legija napala njihovu vojsku, zatekavši ih pijane i potukla ih s lakoćom. Njihova se pobjeda učas pretvorila u poraz. No, ukrcali su me na svoj brod i tako ... kao da sam dan prije bio u venetskom selu, čistio ribu i krpao mreže, a sad sam već bio i u vojsci, vidio bitku, oteli me neprijatelji i odveli u svoju zemlju.

A njihova zemlja ... E, mala moja Julija, takve lijepe zemlje nisam vidio! Mili brežuljci, kao procvale grudi djevojaka! Oprosti što tako govorim, ali sjećam se da mi je baš to palo na pamet. Da. Te mirisne livade i raskošne šume ... Od obale pa do planina, Histri su vladali najljupkijim malim kraljevstvom što ga je svijet poznao! Priznajem da me je bilo strah u neprijateljskoj zemlji, ipak sam bio njihov sužanj, ali nije me to stiglo dugo brinuti jer smo se nedugo nakon iskrcavanja s broda našli pod zidinama grada Nezakcija, prijestolnice histarskog kralja Epulona.

Nije Nezakcij bio neko čudo od grada, zapravo, selendra od kamena. Ako ga poredimo, primjerice, s Rimom, nije bio do li mrva prašine spram zlatnog sjaja Rima. E, ali ta je mrva prašine silno žuljala u rimskom oku! Nezakcij je stajao na brežuljku ispod kojeg je tekla rijeka, grad su omotale debele kamene zidine, a ljudi, koze i ovce živo su migoljili kroz njegova dobro čuvana vrata.

Ulice u Nezakciju nisu bile uredne kao u Rimu i drugim našim gradovima, ne. Tamo je sve više nalikovalo na paukovu mrežu nego na lijepo i pravilno poredane ulice, trgove i kuće. Jasno, oko nas se odmah sjatila sva sila ljudi, svak je pitao dolazi li rimska vojska, svak je htio znati jesu li donijeli kakvog plijena, a najviše su pitali za nekog od njihovih rođaka koji su krenuli u pohod. Aetor, tako sam saznao da se zvao onaj što mi je držao nož pod grlom, smrknuto je i zlovoljno tjerao radoznalce da se maknu, a nas da brže koračamo kroz grad prema velikoj, četvrtastoj kamenoj građevini.

E, Julija, tad sam ga prvi put vidio, kad smo ušli u tu veliku kuću, ravno u prostranu dvoranu okićenu kipovima njihovih bogova i raznim uresima po zidovima. Tamo je stajao, ispred kamenog prijestolja prekrivenog krznima, ukrašen zlatom, broncom i jantarom. Imao je velik, sjajan trokutasti reljef obješen na prsima, svu silu ogrlica oko vrata, ruke od zapešća do laktova obavijene narukvicama u obliku zmija. Odmah sam znao da je to Epulon. Bio je mlad, stasit, pun života i snage. Vidjelo se sasvim jasno da taj ne pozna straha, da bi mogao sam jurnuti na neprijateljsku vojsku i junački poginuti. Tako je ponosno stajao usred dvorane, kao onaj stup koji podupire nebeski svod.

I sve je već znao. Kad je Aetor prišao da mu saopći vijesti, Epulon ga nije pravo niti slušao.

Noćas ćemo oplakati braću, rekao je jednostavno, već pomiren s njihovom smrću i protraćenom pobjedom. Ja sam se čudio kako je prije saznao, ali na licima ostalih takvo čuđenje nisam našao. Onda je pokazao prema meni. Prvi puta u životu bio sam u prisustvu jednog kralja i on je govorio o meni:

A tko je ovaj koga ste doveli? Je li on možda konzul Vulson?, preko ozbiljnog mu se lica prevukao blagi osmijeh, a histarski vojnici nasmijali su se na šalu.

On je, gospodaru, venetski pjevač i kuhar. Nismo ga još činili da kuha, ali pjevao nam je puno i dobro, odgovorio je Aetor.

Pa dobro ... naučit ćemo ga naše pjesme pa neka pjeva. Turuse, odvedi ga kuharima, dat će mu da cijepa drva za vatru ili takvo štogod. A mi imamo važnija posla sada, otpravio me je u pratnji trbušastog, bradatog gorostasa koji je na kacigi nosio bikove rogove, a nos mu je bio crven i nabubren kao u najgore pijanice. Dok me je bradonja odvodio iz dvorane, uputio sam još jedan pogled ka veličanstvenome Epulonu i oko mi je zapelo za predmet koji je stajao na niskom, jantarom optočenom postolju pored prijestolja; bio je crn, nalik velikoj glavi nekog čudnog stvorenja, s rogovima naprijed ... ili to možda nisu bili rogovi već kliješta kao u raka? Ta stvar nije