Put mojih učenika

By Bô Yin Râ

„Tragatelj će sigurno u svom vlastitom interesu morati sebi na svoj način objasniti što mu dajem u svom vodstvu i neće to smjeti miješati s drugim uputama, iz kojeg god izvora one do njega dolazile. Čak i upute za koje ne postoje ni najmanje sumnje da dolaze od najčišćih i najuzvišenijih ljudi, učenik koji hoće doći do vlastitog uvida mora privremeno ostaviti da bi mu koristilo slijeđenje mog vodstva.“ Bô Yin Râ

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: BYR
• Release date: Jan 13, 2016
• ISBN: 9781311628374

Book preview

Put mojih učenika, Bô Yin Râ

Naslov izvornika: 'Der Weg meiner Schüler', Bô Yin Râ (J. A. Schneiderfranken), Kobersche Verlagsbuchhandlung AG Basel, 1932.

Prevela: Sandra Antešević

Vlastito izdanje: Sandra Antešević

Copyright © www.boyinra.info

Smashwords Edition

This ebook is licensed for your personal enjoyment only. This ebook may not be re-sold or given away to other people. If you would like to share this book with another person, please purchase an additional copy for each recipient. If you’re reading this book and did not purchase it, or it was not purchased for your use only, then please return to Smashwords.com and purchase your own copy. Thank you.

Sadržaj

Tko važi za mog učenika

Potrebno razlikovanje

Nepotrebno mučenje sebe samoga

Neizbježne poteškoće

Dinamična vjera

Najteža prepreka

Učenik i njegovi suputnici

Unutarnji život i vanjski svijet

Kako treba koristiti moje knjige

„Što učimo takve stvari

neka ne budemo kažnjeni;

A kako to sve objasniti

to možete vašu najdublju dubinu pitati!"

Goethe, „Više i najviše"

Tko mi važi za učenika

Da ne mogu sve koji se tako nazivaju, priznati kao moje učenike, ne treba smetati onima koji su se uistinu djelom i ponašanjem pokazali kao moji učenici, ili su spremni dokazati se kao istinski duhovni učenici.

Svaki je čovjek svoj vlastiti sudac!

Sudac sebi samome, protiv čije presude u svoj vječnosti nema 'opoziva'!

A njegova presuda nije nalaženje opravdanosti u mišljenju, nego potvrda ispravnosti u djelu!

Svatko određuje sebe samoga svojim ponašanjem, tako da ni ne može ništa drugo nego upravo ono za što to ponašanje pokazuje da je sposoban.

Vanjske geste, ili isticanje sebe samoga mogu doduše zavarati vlastitu sposobnost rasuđivanja i druge ljude, ali to ni najmanje ne mijenja poziciju u supstancijalnom duhovnom životu koju određuje vlastito djelovanje.

Tko je zaista moj učenik zna to, jer zna djelovati onako kako to moje učenje svima pokazuje.

Njemu ne treba izraz mog priznavanja, jer mu njegovo djelovanje s potpunom sigurnošću govori da li ga mogu ubrojiti u moje, ili ne.

Ja ni jednog čovjeka na svijetu ne mogu učiniti svojim učenikom - sa mnom povezanim u duhu iskonskog svjetla, tko to već sam po sebi nije svojim mišljenjem, osjećanjem, htijenjem, govorom i djelovanjem.

Da li me netko od mojih učenika i osobno poznaje najmanje je bitno za njega.

Prolazni i manjkavi tjelesni čovjek koji poznaje svakojake muke - kakav ja postojim u zemaljskom, nije mi to vidljivo ništa drugo nego što je vidljiva kazaljka na satu skrivenom mehanizmu sata.

Učenju koje sam ja dao on je samo posrednik.

Također je sasvim beznačajno i ne dovodi mi ni jednog čovjeka kao učenika to što on za sebe, na način koji neugodno podsjeća na tajna društva, kaže da 'stoji u učenju', jer je prilično dobro 'zapamtio' sve što se nalazi u mojim tekstovima.

Dok god ono što se prima iz mojih riječi ostaje samo posjed mozga, ono ostaje u posjedu samo toliko dok to mozak može 'sadržavati'.

Ništa od toga nije trajno!

Samo ono što bude pretvoreno u djelo i način života ostaje trajno zadržano – i onda kada više ni jedan atom mozga ne bude postojao u istom obliku, a koji je prethodno bio potreban da se shvati ono što je od mene primljeno.

Biti mojim učenikom nije rezultat neke vrste odlikovanja koju ja 'dodjeljujem'.

Moj je učenik svaki čovjek koji se udubi u učenje koje sam ja dao i pred sobom samim se obaveže – koliko mu je moguće - da će nadalje svoj život urediti u skladu s konzekvencama koje logično proizlaze iz moga učenja.

Sa mnom to ima veze samo utoliko što sam ja jezični oblikovatelj saopćenja vlastitog iskustva i izlagatelj prastarog učenja u čiju sam se istinitost uvjerio.

Ovdje se radi dakako o području iskustva koje nije pristupačno ni jednom čovjeku na zapadnoj strani zemaljske kugle, a na drugoj strani pak samo vrlo malom broju, od kojih nitko nema zadaću javno ga prenositi.

Teško mogu zabraniti nekom od mojih učenika da me naziva svojim 'Majstorom', kako je poznato da se u zemljama na Istoku nazivaju ljudi moje vrste, kao i svaki duhovni učitelj – riječju koja je najbliža tom pojmu, da, ja bih mogao zaista ukazati na duhovno utemeljeno 'opravdanje' toga, ali u tome vidim samo onda smisao i vrijednost kada onaj koji koristi tu riječ razumije i stvarnost koju ona označava.

Ali pošto je to samo vrlo malobrojnima moguće, uvijek iznova molim da se izostavi oznaka 'Majstor', jer čovjek ni u kom slučaju ne uspostavlja sa mnom odnos učenika načinom na koji me oslovljava.

Nije mala ludost kada čovjek vjeruje da čisto duhovna veza, koja je aktivna daleko izvan granica sveg zemaljskog postojanja, ovisi o nekakvoj vanjskoj potvrdi priznavanja!

Ne sasvim ispravno shvaćanje moje duhovne aktivnosti naučavanja, pokazuje se i time što čovjek u namjeri da sebi pričini radost misli da si ne smije uskratiti da mi sretan pošalje tekstove iz novina čiji autori dobro govore o mojim knjigama, dok mi se pišu uistinu pisma sućuti kada neki bezimeni neotesanko u nekom beznačajnom listu, čiji ljubitelji sigurno nikada ne mogu biti smatrani mojim učenicima, uzima svoje pravo na dječačku neodgojenost, koja mu je potrebna da bi nešto značio svojim čitateljima.

Ja općenito razgovore o knjigama u dobro vođenim časopisima i novinama promatram s poštovanjem, koje čovjek bezuvjetno duguje izražavanju mišljenja nekog čovjeka koji ima što za reći.

Najčešće se već u prvoj rečenici vidi što je 'duhovno dijete' recenzenta i koji stupanj pažnje njegovo izražavanje mišljenja zaslužuje, iako čovjek još ne poznaje njegov potpis, ili njegovo