Auschwitz Cafe

By Dragan Radulović

Roman Auschwitz Café Dragana Radulovića je knjiga koja nas zatiče na mjestu prešutnog zločina. Uvodi nas, zapravo, u vlastito licemjerje, u intelektualni i moralni pad ovog vremena. Ovaj roman otvorena je prozna struktura s obilježjem hiperteksta sa svim elementima onog što se može nazvati prozom crnog, labirintnog realizma. Horor-centrična i crnohumorna slika svijeta data u dva tematska plana: lokalnom i planetarnom. Struktura romana je multižanrovska i kreće se od alegorije, trilerskog, esejističkog, dokumentarnog do pastišnog, karikaturalnog i parodiranja nekih općih mjesta svjetske literature, te ulaženja u prostore elektronske duhovnosti i cyber-seanse. I ova proza, kao i prethodne, potvrđuju koncepcijska, tematska i strukturna pomjeranja u crnogorskoj književnosti.

• Language: Српски језик
• Publisher: Književna radionica Rašić
• Release date: Nov 11, 2015
• ISBN: 9789634281054

Book preview

Književna radionica Rašić

Beograd, 2015.

© Dragan Radulović

© Književna radionica Rašić

Urednici

Vladimir Arsenić

Srđan Srdić

Dragan Radulović

Auschwitz Café

Dystopia

Proslov čitatelju

Da odmah navedem razloge koji su me nagnali da pokušam riječima prikovati na papir krhotine sjećanja, jedan život i poluistine na kojima je taj život počivao – bilo bi prema čitaocima pošteno. Time bih, moguće je, podjednako opravdao i sebe i ono što pišem. Ali to ne mogu. Razlozi izmiču svakom prepoznavanju, oni skoro da i ne postoje izvan taštine onoga koji piše ove redove. A saznanje da je taština razlog koji odlučuje – zabrinjava me i podstiče na smijeh istovremeno, jer taj razlog je slab i nedovoljan da bi na njemu išta valjano moglo počivati. Osim, možda – ali samo: možda?! – patetičnih kućica u pijesku, zidanica koje gradimo u trenucima dokolice. Najzad, iako je taština slaba – ništa strašno! U svom trajanju imao sam prilike da vidim kako mnoge veličanstvene građevine počivaju na temeljima trošnim i beznačajnim. Ako već ne počivaju na mjestu klanice i prosute krvi nevinih, kao svetilišta oholih bogova kojima se prinose žrtve u mesu.

Već izvjesno vrijeme laskam sebi kako me više ništa ne može iznenaditi, kako sam vidio sve što ljudi mogu pokazati, sve na što su spremni. No, to je ipak laskanje i samoobmana. Jer ljudi iznenađuju. Najviše svojom spremnošću da čine zlo, prvenstveno onima koji to ničim nijesu zaslužili i koji se ne mogu odbraniti. Svašta sam vidio. I nikome ništa. Jer u ovih jedanaest psećih godina (koje valja množiti sa sedam ljudskih, kažu) naučio sam tek jedno: istina je uvijek tamo gdje i žrtva. A žrtva je tren besmislene patnje, koja se potom rasprsne po svijetu: ulazi u vodu i vazduh, u hljeb i vino... Udišemo je i pijemo, osjećamo je kožom kao svjetlost dana... I nikome ništa, rekoh. Navikavamo se.

Ovo što slijedi životopis je posljednjeg sveca, iako nema te crkve koja će ga kanonizovati, a đavolji zastupnik u mogućem procesu beatifikacije ne bi imao puno teškoća da ospori njegovu svetost. Ove redove napisao je prijatelj, blagonaklon i pun razumijevanja, zbog čega mu ne treba vjerovati, jer prijatelji prikrivaju istinu, zaboravljaju sve što ne valja, a ono čega se sjećaju nepouzdano je i domišljeno. Na kraju, zbog toga ih i nazivamo prijateljima. Iako pripovjedač nije čovjek, on je ipak čovjekov najbolji prijatelj, što je polazište već dovoljno opterećeno nesporazumima i predrasudama, zbog čega je nemoguće od njega zahtijevati objektivnost u prikazivanju stvarnosti. Tim prije što pripovjedač smatra da stvarnost ne postoji, već da jedino postoji gomila priča o njoj. A istina, rekosmo li to, nalazi se tamo gdje je niko neće tražiti. Bar niko zdravorazuman! Sve u svemu – ništa. Osim uživanja koje to ništa daruje. Naravno, ukoliko smo spremni da ga prihvatimo.

Ovo što slijedi sjećanje je na čovjeka koji je smogao dovoljno snage da iz vremena u kojemu je živio i ludila kojim je bio zahvaćen izvede posljednje konsekvence, logički jasno i nedvosmisleno, te da na njima iznova sagradi svoj život, ili bar ono što mu je od života poslije svega ostalo. Unaprijed znajući da gubi, da je njegov pokušaj osuđen na neuspjeh. Ali isto tako bivajući potpuno svjestan da drugog izbora nema, da svaki ustupak zlu nagriza i truje dok na posljetku od čovjeka ne ostane ništa. U toj čvrstini kojom je odbacivao kompromise sa zlom prepoznajem svetost, ili bar tragove svetosti, u životu svog prijatelja. On je znao, kao i Cioran, da sveci gore na lomači, dok mudraci griju ruke, ali nije htio platiti cijenu mudrosti. Ruke mog prijatelja ostale su hladne, dok na kraju nije izgorio na lomači vlastitog gađenja ovim svijetom.

A sada mi dozvolite da se predstavim sa nekoliko riječi: zovem se Ždero, i to ime mi je nadjenuo prijatelj. (Sjećam se koliko sam ranije bio ljut na njega, smatrao sam da me je tim imenom uvrijedio, da je izvrgao ruglu moje porijeklo i dostojanstvo koje sam rođenjem dobio – ali, to je bilo ranije, dok nijesam shvatio da je ime nebitno, ukoliko iza njega ne stoji pas!). Potičem od roditelja plemenite krvi i čistoga srca, sa svojom braćom dijelio sam ponos porijekla i spremnost da ga po cijenu bilo čega opravdam i potvrdim. Vaspitavan sam u duhu viteških vrlina i sanjao sam o tome na koji ću način dostojno odgovoriti zahtjevima koje plemenita krv postavlja; ali sudbina je htjela drugačije, i tome se pas ne može oduprijeti.

Gazda nas je pripremao za borbu: bio znalac svog posla i nemilosrdan čovjek, ali ogriješio bih se o istinu ako ne iznesem da je takođe bio izuzetno dobar prema psima koji su izvršavali njegove naredbe i na koje se mogao osloniti. Nije zahtijevao nemoguće: samo da bez razmišljanja prosipamo utrobe svojih protivnika, i da uživamo u tome. I uživali smo. Od sve moje braće, najviše ja. Ili mi se tako sada čini, više ne znam. Uostalom, kao da je bitno?! Vjerujem da sam bio gazdin miljenik, jer godio mi je miris pobjede i ukus krvi. Bio sam najbolji borac u leglu i mnogo novca je zaradio na meni. No, da se razumijemo: ne zamjeram mu ništa. Jer ja nijesam mario za novac: onaj trenutak potpune ispunjenosti, kada u areni stojim nad pobijeđenim protivnikom, a iz rana na mom tijelu lipti krv, dok posmatram zadovoljna lica u publici, ponos braće, oduševljenje i osmijeh na gazdinom licu – taj, dakle, tren – ne može se platiti. On je iznad novca. To je prosto dodir vječnosti.

U svojoj karijeri imao sam sedamnaest velikih borbi i sve sam ih okončao pobjedom. (Tri na Cetinju, osam u Budvi, pet u Podgorici i jedna u Nikšiću, ako me sjećanje dobro služi?). Na nesreću, posljednja borba bila je kobna po moju karijeru, a umalo i po moj život. Pred sam kraj susreta, moj protivnik, već ozbiljno načet, iskoristio je trenutak koji mu se nenadano ukazao, i snagom koja mu je preostala zagrizao moju zadnju desnu šapu, onako sa zemlje, dok sam se ja šepurio opijen urlanjem navijača. Zagrizao, velim, kao da mu od toga zavisi sve, a nije mu zavisilo ništa, jer meč je za njega već bio izgubljen. Pamtim samo nevjericu i bol. Ujed je bio čvrst, kao da je prokletnik imao vilice od kamena. Vukao sam tu mrcinu po areni, grizao ga za leđa, ali mu do glave nikako nijesam mogao doprijeti. Drobio sam njegovu kičmu zubima, ali stisak nije popuštao. Na kraju, već mahnit od bolova, snažno sam trgnuo svojim tijelom i moja šapa je ostala u njegovim čeljustima. Ono što je ostalo od njega kada sam završio – slaba je utjeha.

Pomoć su mi ukazali odmah: krvarenje je zaustavljeno i primio sam injekciju protiv bolova. Tužno, jer ja koji sam naučen da podnosim bol i uživam u njemu – ništa nijesam osjećao. Oporavljao sam se dva mjeseca, skrhan i svjestan vlastite bezvrijednosti. Gazda me je sklonio iz legla i smjestio u dvorište svoje vile – nije htio dopustiti da me mlađi posmatraju kako šepam. Razumijem ga, nijesam više bio uzor budućim borcima, već jeziva opomena na ono što im se može dogoditi u areni. Očekivao sam da će mi jednog dana – a želio sam da to bude u zoru, jer one u Budvi mirišu na čistotu i vaskrsnuće! – prosuti mozak hicem iz revolvera, i time zauvijek okončati svu besmislenost mojega trajanja. Međutim, to nije učinio. Nije imao srca, vjerujem. Bio sam njegov miljenik.

Znam da je nekoliko puta pokušao da me pokloni (jer novac za mene sigurno nije mogao dobiti). Ali bezuspješno, svi njegovi pokušaji završavali su se onog trenutka kada bi me budući vlasnik ugledao. Što me uopšte nije čudilo: niko nije lud da svom djetetu za ljubimca pokloni pit-bula bez šape, tijela posutog ožiljcima i naviklog na krv... Ne osuđujem ih. Bio sam sakata olupina bez vrijednosti i priželjkivao sam smrt. No, smrt nije dolazila. Kao i ranije u mom životu – imala je očigledno prečega posla.

Kako na ovom svijetu ništa nije slučajno, osim svijeta samoga koji je slučajem nastao, tako sam i ja bio sudbinom određen da nastavim život iako to nijesam htio. Jednog popodneva, dok sam ležao u hladu smokve i kroza san slušao zrikavce, gazda je bez riječi spustio ispred mene činiju do vrha napunjenu hranom, odmakao se nekoliko metara dok sam jeo, zapalio cigaretu i zamišljeno gledao u stranu. Osjećao sam da nešto nije u redu, ali nijesam to ničim pokazao. Kada sam završio s jelom, gazda je otvorio kapiju, pogledao me u oči i rekao: „Idi! Ovdje više nema hrane za tebe. Ako se nekad sretnemo, ne obraćaj mi se, neću te prepoznati."

U trenutku sam poželio da mu kažem nešto lijepo, da mu zahvalim na svemu što je učinio za mene, ali nijesam. Među nama je sve bilo rečeno. Bezvoljno sam napustio dvorište i kročio u svijet.

A u svijetu?! Razočarenje, glad, hladnoća i strah. Prevrtao sam po kontejnerima u potrazi za hranom, za kakvim parčetom mesa koje bih onako trulo progutao u dva zalogaja ne obraćajući pažnju na ukus. Sve što sam znao o svijetu izvan arene, ovdje je bilo neupotrebljivo, a da bih preživio morao sam da učim iznova. Recimo buve... To je užas. Drpao sam se neprestano, a da prosto nijesam znao šta mi je. Samo svrab koji se vrti u krug i dovodi do ludila. Ali nijesam poludio. I nijesam krepao. Poslije desetak dana provedenih na ulici snalazio sam se koliko mi je bilo potrebno da preživim. Bio sam dovoljno gadan da me niko ne zadijeva: ljudi su dok sam prolazio pored njih ubrzavali svoj korak, a pseća bratija je, poslije nekoliko optimista čije sam vratiće skršio, zazirala od mene. Istina je da sam bio bez šape: dakle, u svakoj tuči spor, nestabilan i unaprijed osuđen na deblji kraj – ali, ja sam znao finte koje su uličarima nepoznate, i što je najljepše nijesam ni trena oklijevao da ih primijenim. U bivšem životu mogao sam sebi dopustiti da taktiziram dok se borim sa protivnikom, međutim na ulici to je bio luksuz koji je uveliko prevazilazio moj moći: ujedao sam da ubijem, činio sam to odmah, bez igre i zabave, znajući da uvijek postoji mogućnost da nastradam samo ukoliko popustim, omekšam, ukoliko zaboravim istinu da na ulici popravni ne postoji, a penzija i starački dom su budalaštine za neupućene. Ubrzo se po gradu prosuo glas da ulicama čepa nakaza koju je najbolje zaobići – i zaobilazili su me. Svi. Nijesam imao prijatelja, podjednako su mi bili mrzni i psi i ljudi. Dok nijesam upoznao Seamusa. Što je događaj podjednako značajan za obije vrste. I ljudsku i pseću. Bar tako smo laskali jedan drugome u trenucima bliskosti.

Seamus bijaše odmetnik iz sopstvenog života: ni pas ni čovjek, i razbojnik i svetac, savršeni spoj razdirućih suprotnosti koje je nekako uspijevao da održi na okupu. Vjerujem da sam ga dobro upoznao, bar onoliko dobro koliko je psu moguće da upozna čovjeka. Vjerujem da smo bili prijatelji, ako ta riječ sada iole nešto znači, ako nije lišena smisla, isprana vremenom koje je zauvijek prošlo. Zajedno smo proživjeli nepune četiri godine, učestvovali u jednom čudnovatom poduhvatu, posmatrali svijet i ljude u njemu... Smijali se njihovim nastojanjima da svom životu pridaju smisao koji on nema. O, da... Bili smo mravi u paklu, zadovoljni svojim parčetom ništavila.

Moj prijatelj Seamus je poslije jednog događaja (nazovimo ga slobodno – prelomnim!) odlučio da promijeni svoj identitet. Ne samo ime i prezime (što je izazvalo opšte zgražanje pučanstva, jer to prezime bijaše jedno od najuglednijih u gradu; iako su, istini za volju, sva naša prezimena takva) već kompletnu prošlost. Izbrisao je sjećanje na svoje porijeklo, odbacio svoj bivši život, i nije se začudio kada su ga odbacili ljudi koji su taj život sačinjavali: porodica, prijatelji, svi... Smatrao je to njihovim prirodnim odgovorom, razumio je potrebu da se odbrane, jer je njegov postupak dovodio u pitanje samo postojanje tih ljudi. A kako oni nijesu pristajali da budu izbrisani, neminovno je bilo da iz svojih sjećanja izbrišu njega.

U početku je čaršija postupak mog prijatelja tumačila kao hir razmaženog djeteta koji će ga proći čim se uvjeri u besmislenost takve odluke. I bila je spremna da prije nego mu oprosti, malčice uživa u sitnim pakostima koje svakodnevno priređuje Seamusu i njegovoj porodici. No, onog trenutka kada je čaršija shvatila da Seamus ne namjerava odstupiti od svoje odluke, te da će ostatak života provesti pod drugim imenom, pokazala je svoje pravo lice, rezervisano za strance i tuđe ljude, dakle za one koji ne mogu računati na njenu blagonaklonost i zaštitu. Pakosti su se vremenom pretvorile u gadosti, a gadosti u prezir i mržnju. I tako je bilo do posljednje ure njegovog života.

Seamus nikome nije htio pružiti objašnjenje za ono što čini, smatrao je to svojim pravom. Na pitanje službenice koja je popunjavala njegov zahtjev za promjenom imena, da navede razloge koji su odredili njegovu odluku, odgovorio je da su razlozi estetske i moralne prirode, da ih on ne odvaja, a da su suviše komplikovani za objašnjavanje, zbog čega je najbolje da na potrebno mjesto upiše: gađenje. Svijetom, dopunio je.

A svijet ne oprašta. I to je moj prijatelj znao, ali kao mnogo puta do tada: jednostavno nije imao izbora. „Sloboda izbora je laž svijeta dovršenog u zločinu, Ždero. Upravo ovog svijeta koji misli da je najpravedniji od svih pređašnjih svjetova, a u stvari je tek blijedi odsjaj nekadašnje veličine, samo jezivo posrnuće i pad. Izbor ne postoji, Ždero, za ozbiljne ljude nikada nije ni postojao, jer oni ne biraju – oni koračaju jednom stazom i čine ono što moraju. Izbor postoji samo za hulje, za ljudski glib koji bira između dobra i zla, uvijek prilagođavajući svoje ponašanje potrebama dana. Jer što je strašnije: počiniti ili prećutati zločin? To nije njihova dilema, Ždero. Hulje su uvijek pobjednici situacionog morala. A pobjeda čovjeka oslobađa potrebe da misli i preispituje, lišava ga dilema! Sloboda izbora?! Hvala, ne! Prvo bih želio postati slobodan. Jer kakav je to izbor ukoliko biraš između već postavljenih mogućnosti, a da nijesi u stanju da učestvuješ u njihovom postavljanju. Dakle, slobodan si da izabereš nešto od onoga što ti je ponuđeno, ali ti nije dopušteno da samostalno odrediš to što se nudi. Divno, slobodan sam da izaberem ono što je već izabrano za mene. A za ozbiljnog čovjeka to je neprihvatljivo rješenje. On ne pristaje na slobodu koja istovremeno nije i potpuna odgovornost za ono što je izabrao. To je to, Ždero: sloboda bez odgovornosti koja proizvodi ljude bez granica, a oni svijet pretvaraju u mjesto zločina. Zbog toga mi još niko nije odgovorio na postavljeno pitanje: što je strašnije – počiniti ili prećutati zločin?

Odgovor koji nudim, nikome se ne dopada. U redu je, da sam na njihovom mjestu, vjerovatno ga ni ja ne bih prihvatio. Ljudi ne vole da im u lice ispljuneš kolike su gnjide, i da im još za tu pljuvačku ponudiš valjane argumente.

Užasno je počiniti zločin, to je čin poslije kojega nema povratka. Dopuštam, ubica može da se pokaje za svoje nedjelo, to pokajanje može biti iskreno i može promijeniti njegov život, on može postati i svetac. Ali taj čovjek je svojim djelom načinio razliku između sebe i drugih ljudi, i ona ga zauvijek odvaja od njih. Onaj ko nije ubio uvijek može postati ubica, ali ubica nikada ne može postati čovjek koji nije ubio. Zločinac preuzima na sebe izvjesnu odgovornost, bar onoliko odgovornosti koliko je potrebno da bi zločin bio valjano izveden. On sebe ostvaruje u tom (ne)djelu. Potvrđuje se kao (ne)čovjek. To je čin njegove volje, i kao takav zaslužuje određeno poštovanje. Hegel je u pravu: zločinac izvjesno žudi za kaznom, jer kazna je priznanje njegove individualnosti. (Iako, da bi zločin bio individualiziran, zločinac prije toga, valjda, mora biti individua. Što je kod nas, nažalost, neizvodivo, jer kod nas su zločinci u stvari – kolektiv!) Kaznom se zločinac ponovo vraća u okrilje zajednice iz koje je počinjenim nedjelom istupio, stoga i društvo žudi za kaznom ništa manje od zločinca; ako je društvo uopšte, naravno. Kazna je poštovanje ljudskosti u zločincu, poštovanje iskazano od strane društva. Osim smrtne kazne, koja je odmazda. Te koju, prema tome, treba odbaciti kao starozavjetni varvarizam.

Užasno je počiniti zločin, Ždero. Ali ga je još užasnije prećutati. Jer prećutkivanje, nijemost i sljepilo, nijesu ništa drugo do komoditet onih bez ikakve odgovornosti, a koji su uvijek spremni da u svoju odbranu iznesu tvrdnju: mi nijesmo ništa krivi, mi smo samo posmatrali, pomalo smo navijali, donekle uživali, ali nijesmo činili nikakvo zlo. Oni malo hrabriji među njima kazaće: nikakvog tu zla nema, takvo je vrijeme bilo, riječ je tek o malecnim prekoračenjima granice dozvoljenog, čisto radi preventive, jer žrtva je sigurno htjela postati zločinac samo da nije na vrijeme usmrćena. Opravdanja su različita, i veoma dovitljiva. Dijelom se tiču zločinca, dijelom posmatrača i uživaoca u zločinu, a po pravilu i same žrtve jer nju čine odgovornom za ono što joj se dogodilo. I zaista, ako malo bolje razmislimo, žrtva je dobila ono što je tražila, a izvođaču radova treba odati priznanje za nesebičan društveni angažman.

No, da li su zaista posmatrači bez ikakve odgovornosti? Tvrdim Ždero, da je bez njihove podrške zločin prosto bio neizvodljiv, jer hulja pored toga što potvrđuje sebe u zločinu, potvrđuje i projekciju društva kojemu pripada. Dakle, zločinačko ponašanje oblikuju posmatrači i uživaoci iz druge ruke, koji svojom podrškom nedvosmisleno stavljaju do znanja dželatu da neće odgovarati za počinjena zvjerstva, jer on čini ono što treba, kad treba i kako treba. On je njihova ruka, a oni njegova savjest. Čista, poput suze dječije. I eto sreće, Ždero, za narodne mase. Negdje je tu i vlast koja tiho dopušta zločincu da čini što hoće abolirajući ga unaprijed za počinjena nedjela, jer on kolje u ime viših, po pravilu državnih interesa. A u blizini je i crkva sa već pripremljenom gomilom oproštajnica, ako već nije rezervisala mjesta u kalendaru za svece koji se posebno istaknu radeći na terenu. Tu su negdje i dežurni pjesnici spremni da uveličaju viteška dostignuća trudbenika. A tu smo i mi Ždero, koji svake večeri na TV-dnevniku posmatramo svijet i ćutimo. Bjedniji smo od zločinaca, jer je našu odgovornost nemoguće krivično identifikovati. Eto, kakvi smo ljudi: bez dovoljno hrabrosti da lično tvorimo zlo, ali sa dovoljno spremnosti da prihvatimo i opravdamo počinjeno. Jer mi smo svjesni viših ciljeva, a oni – bar to se zna!? – opravdavaju sva sredstva. Jad i glib ljudski, Ždero. Dovoljno razloga da čovjek postane pas, samo kada pse ne bi cijenio više od ljudi."

No comment! Osim predloga da okrenete sljedeću stranu. I neka komedija počne.

Mravi u paklu

Dok nijesam upoznao Seamusa i dok me nije uputio u suštinu stvari, i ja sam kao prosti pučanin uživao u javnim pogubljenjima. Godio je mojim nozdrvama vonj koji ispušta kažnjenik, dok dželat, na opštu radost okupljenog građanstva, posluje oko njega. Ubjedljivo najdosadniji dio spektakla bio je onaj kada sudija ljubazno zahtijeva od „trpljenika da prizna krivicu, ili dokaže svoju nevinost. Kako niko nije priznavao krivicu, a dokazati nevinost nije mogao – bilo je to brbljanje bez kraja, žalosni splet retorskih trikova i vratolomija, bez ikakvog smisla i svrhe, jer sudije su već donijele svoju odluku i nju ništa nije moglo izmijeniti. Svi koje bi izveli na Trg od kazne završavali su u rukama „pravednika, kako su građani tepali dželatu, i tu prosto nije bilo pomoći. Dok je kažnjenik posljednji put pokušavao da dokaže svoju nevinost, okupljeni svijet ga nije slušao, zviždali su mu i psovali ga, jer im nije bilo jasno zašto, kojega vraga, on tu nešto bulazni, zašto se već ne ponaša kako dolikuje jednom kažnjeniku, dakle skrušeno, zašto ne ućuti i prihvati svoju kaznu dostojanstveno. Koliko već jedna gomila mesa posjeduje dostojanstva, jer on je ovdje samo gomila mesa, shodno čemu treba i da se ponaša. A ne da govori bez prestanka, kao da ga iko sluša. Kao da iko ima vremena za njegove basne. Svjetina je psovala i bunila se, a dželat je za to vrijeme stajao po strani. Nije pratio razgovor koji se vodi na gubilištu, a izgledalo je ni reakcije publike. On je radio svoj posao: oštrio je sječiva i nježnim dodirom prsta provjeravao njihovu oštrinu, raspoređivao instrumente po stolovima za mučenje, održavao vatru u čeličnim kavezima, vodeći računa da je bude dovoljno u slučaju da mora užariti kliješta ili kakav bodež.

O, da. Dželat je bio potpuno posvećen svom poslu i veoma popularan u gradu. Niko mu od prisutnih građana nikada nije vidio lice, a o njegovom imenu i porijeklu nagađalo se svašta. Zanimljivo, ali svi su tvrdili da ga poznaju: za jedne on bijaše njihov komšija koji je iz avanturističkih pobuda prije dvadeset godina napustio grad, pa se sada vratio, ali zbog osjetljive prirode svog posla krije lice i ne kontaktira sa prijateljima, za druge on bijaše sam gospodar grada, Njegova Ekselencija Veliki Registrator, koji prerušen u dželata dijeli pravdu smatrajući da to niko bolje od njega ne umije obaviti. Međutim, ne vjerujem u te priče: dželat je prosto službenik pravosudni, primljen na posao, ispunivši prethodno uslove konkursa koji je raspisala gospoština budvanska prije nekoliko godina. Ništa tajanstveno i čudnovato, sasvim običan službenik koji bi svoju rabotu mogao obavljati i bez kapuljače, no, tako zahtijevaju stroga pravila službe, a ona se moraju poštovati. Uostalom, kapuljača omogućava posmatračima da se lakše poistovjete sa pravdom, da bez prepreka zamisle sebe u dželatovoj ulozi, da užitak produže i pošto se kazna izvrši a kažnjenik izdahne – jer sa kapuljačom, svaki je stanovnik grada mogao biti dželat. A to je veza na kojoj počiva pravda. Naravno, niko od ljudi koji prisustvuju pogubljenjima, sebe ne zamišlja kao kažnjenika, bar niko zdravoga razuma; a on je, zdrav razum, kako reče filozof, najpravilnije raspoređena stvar na svijetu – niko se ne žali da ga ne posjeduje dovoljno.

Sitnije kazne: odsijecanje ili bušenje jezika zbog bogohuljenja i olajavanja vlasti, žigosanje krivokletnika užarenom potkovicom, odsijecanje ruku lopovima i prosjacima, čupanje noktiju užarenim kliještima i rasijecanje nozdrva – kazna rezervisana za ljude koji izbjegavaju redovito plaćanje poreza i drugih dažbina, odstranjivanje klitorisa ili mošnji, već u zavisnosti od pola „trpljenika", osobama koje su ogrezle u blud i nemoral, odsijecanje ušiju ljudima za koje se komisijski utvrdi da su čuli nešto upereno protiv vlasti, a da to nijesu vlastima prijavili, utapanje ekstremiteta u posude sa kiselinom – ljudima koji na vrijeme ne vraćaju svoje dugove, a čiji su povjerioci dovoljno bogati i uticajni da mogu izdejstvovati zaštitu suda. Te, dakle, kazne dželat je izvršavao u okviru svog radnog vremena, od 7 do 14h svakog dana osim nedjelje, u lokalnom zatvoru, bez prisustva publike i navijača, u intimnoj atmosferi susreta pravde i prekršioca.

Kada bi me put nanio pored lokalnog zatvora, čuo bih kako iz podruma zgrade dopiru krici kažnjenika, nevidljivim ozvučenjem iznijeti na ulicu, među svijet koji je prolazeći tuda mogao samo da nagađa kome od sugrađana pripadaju ti zvuci užasa i poniženja. Ali onog dana kada planiraju izvršenje kazne nad nekim od poznatijih prestupnika, neko iz uprave zatvora, preko svojih žbira, pustio bi glas u narod o tačnom vremenu početka tog spektakla, i pred zatvorom u naznačeno vrijeme okupila bi se gomila građana, spremna da pljeskanjem i zvižducima proprati mučenje. Što, ako ćemo pravo, nije lišeno izvjesnog šarma i topline. A ni politički poeni koje vlast ubira mučeći uglednog građanina (jer puk najviše uživa kada se ponižava i podvrgava mučenju neko iz reda uglednih) nijesu za baciti.

Griješe ljudi koji tvrde da je mučenje što prethodi smrtnoj kazni tek slijepa divljačnost, bez ikakvog reda i postupnosti – da jeste, taj osjetljivi posao izvršavala bi gomila, a ne posebno obučeni pojedinac ili tim eksperata, bogato nagrađivani za svoj trud, često i od samih „trpljenika" koji novcem pokušavaju podstaći što jasnije ispoljavanje profesionalizma kod dželata.

Tortura je tehnika primjene moći, nad tijelom prvenstveno, ali ništa manje i nad dušom kažnjenika. Tortura je takođe namijenjena i posmatračima: u prvom redu kao zabava, ali istovremeno i opomena što bi im se moglo dogoditi ukoliko pažljivo ne sagledaju svoje mjesto u društvu. Njen osnovni zadatak jeste da izazove i održava precizno određenu količinu bola, što znači da tortura počiva na premisi da je patnju moguće precizno izmjeriti, stepenovati i propisati odgovarajućem zločinu. Dioničarsko društvo za proizvodnju i distribuciju agonije „Gubilište, sa sjedištem na Trgu od kazne (koji je ranije bio poznat pod imenom Trg pjesnika, a do preimenovanja je došlo na zahtjev pučanstva i samih pjesnika koji su spremni da uvijek podrže svakakvu gadost samo ukoliko je dovoljno krvava i glamurozna), to dakle, dioničarsko društvo, bilo je zaduženo za osmišljavanje i realizaciju kazni nad prestupnicima. Zapošljeni u DD „Gubilište, sasvim u skladu sa savremenim dostignućima nauke, a uz veliko uvažavanje tradicije, razvili su široku paletu gradacije patnji: od prostog odsijecanja glave, koje patnju svodi na trenutni bljesak, a u teoriji torture je poznato kao nulti stepen bola (te se u bol skoro i ne računa!), pa do zadivljujuće suptilnih načina kojima je moguće patnju produžiti do u beskonačnost.

Ako pažljivije razmislimo o fenomenu torture, uočićemo da je tu prije svega riječ o djelu humanosti, čiji je cilj da produži život „trpljenika – patienta, koliko je to moguće i koliko presuda nalaže. Svakako, da ga produži u patnji koja se sastoji iz „stotina malih i neprekidnih umiranja, tako da se ostvare, prije nego se život ugasi, najprefinjenije i najprobranije agonije (the most sophisticated & exquisite agonies – kako je napisano u prospektu kojim se Mediteranski polis Budva predstavlja svijetu kao turističko odredište).

Bol, prema tome, nije nasumičan, on je proračunat i pažljivo odmjeren. (Stručnjaci koji rade u DD „Gubilište" utvrdili su čak i jedinicu za mjerenje bola – dolor, što je svakako vrijedno naučno dostignuće i zaslužuje da bude ovdje pomenuto.) Vrste tjelesnog mučenja, kvalitet, intenzitet i trajanje patnji – ne smiju biti prepuštene slučaju. Svaki „trpljenik" prije izlaska na mučilište biva podvrgnut detaljnoj ljekarskoj kontroli, a nalazi do kojih ljekari dođu uzimaju se u obzir prilikom izricanja, ali i samog izvršenja, kazne. Jer nije baš uputno kada predmet torture premine prije vremena, time se stvara loš utisak o organizaciji spektakla, posmatrači zvižde i protestvuju, a dželat umjesto na stručnjaka više liči na kasapina. O, ne. To se po svaku cijenu izbjegava.

Bol je predmet zakonskih propisa. On je u izravnoj povezanosti sa težinom krivičnog djela, ali i sa ličnošću krivca. Međutim, bol žrtve još ponajviše zavisi od društvenog statusa oštećene strane. Ukoliko je, na primjer, oštećena strana beznačajnog porijekla i jadnog imovnog stanja (a porijeklo i imovina jesu stavke do kojih se u Budvi najviše drži) onda ni kazna neće biti bog-zna-koliko veličanstvena, niti će njeno izvršenje privući gledaoce. Odradiće je dželat rutinski u zatvoru, bez pompe i majstorstva, ali i bez uživanja. No, uporedo sa većim društvenim položajem oštećene strane, povećava se i vrijednost krivičnog djela, ono dobija na značaju, a samim tim i propisane kazne postaju raznolike i bogatije patnjom. U tom slučaju mučenje se pretvara u baroknu raskoš pravde. I svi odlaze kućama zadovoljni.

Bol je, i to ne smijemo zaboraviti, trijumf pravde. A pravda je teatar koji zbližava ljude unutar zidina jednog grada: omogućava im da zajednički učestvuju u svetoj tajni primjene moći, da uživaju u tuđoj patnji, a da tim uživanjem istovremeno potvrde svoju pripadnost zajednici. Zaista, pravda grad čini ugodnijim mjestom za život.

To je dobro znao Veliki Registrator, gospodar Grada, prvi među jednakima – ali, jednakiji od njih – i nije se libio da iskoristi svoju moć i uplete se u izvršenje pravde. Detaljno obavještavan o zbivanjima na gubilištu, ukoliko bi patient muke podnosio bez urlika i psovki, ukoliko bi zbog toga okupljena svjetina počela da ga sažaljeva, ili što je još gore, počela da mu se divi, Veliki Registrator bi od dželata zahtijevao da „trpljenika" udavi garotom i okonča mučenje. Zbog toga, kad god bi kažnjenik trpio bol bez glasa od sebe, okupljeni narod je očekivao dospijeće depeše u velikoj koverti zelene boje, jer dokumentom u njoj iskazuje se milost a muke bivaju prekraćene.

Ali, Veliki Registrator je dobro znao da je milost tek druga strana kazne. Milost je neodvojiva privilegija moćnih, i ne valja je rasipati bez mjere. On je kažnjavao i kada dijeli oprost – u tome je bila njegova vještina i moć. Iako je puk osjećao tu dvostrukost u činu milosrđa Velikog Registratora, čini se da ga je obožavao zbog nje. Siroti narod, u trenu dok prisustvuje prekraćivanju muka nekom nesretniku, a po odluci sa najvišeg mjesta, doživljavao je Registratora kao sebi ravnog, kao čovjeka koji brine i kojemu je stalo, koji čak uslišava i neizgovorene molbe svojih podanika. Pučina voli da nešto znači, a dužnost uspješnog vladara je da joj laska. Jer narod se kupuje sitnim zadovoljstvima. Oni su ga voljeli i smatrali božanstvom, dok Veliki Registrator prema svojim podanicima nije osjećao ništa osim prezira, a zabrinut je bio samo za svoj položaj vladara. On nije iskazivao milost zbog spasa svoje duše ili iz poštovanja prema „trpljeniku koji hrabro podnosi bol, već iz proste računice (a u računu je bio nenadmašan!): onaj ko vrišti i zapomaže dok mu dželat razdire meso na mučilištu, opravdava postojanje i ispravnost torture, kao i pravosudni sistem koji na torturi počiva, a onaj ko bez riječi podnosi muke, sve dovodi u sumnju, i krivicu i kaznu, uspostavljeni smisao svijeta i njegovu pravednost... A što je neoprostivo, „trpljenik svojim ćutanjem delegitimiše vlast Velikog Registratora, uslijed čega mu se muke prekraćuju garotom. Na prvi pogled, to je paradoks: jer, neko bi mogao postaviti pitanje ako se „trpljenik" buni protiv vlasti zar nije logičnije da u mukama ispašta zbog svoje pobune, a ne da mu se muke prekraćuju, i posmatrano iz tog ugla odluka Velikog Registratora zaista je čin milosti. Međutim, nije. On zna konstituciju ljudskog materijala koji se buni trpljenjem, i ukoliko ga ne skrši na stolu za mučenje, ukoliko ga ne prisili na vrisku, on zna da se to mučenje okreće protiv mučitelja, jer postaje sirova moć koja nije realizovana na zamišljeni način. Ona lebdi nad gubilištem, van kontrole je, prožima svjetinu koja lišena zadovoljstva počinje da preispituje opravdanost kazne, a kako se to ne smije dozvoliti – Veliki Registrator naređuje garotu. Jer garota je posljednja šansa da izvuče bar neku korist iz te nijeme pobune kažnjenika, bez obzira koliko mala ona bila: u posljednjem trenu pokazao bi se kao milosrdan čovjek, pred pukom, dok bi u očima znalaca samo potvrdio vlastiti kukavičluk. Ali, nema veze. Život je kučka, zar ne?

Pogubljenja su za mene predstavljala izmišljenu priliku da nešto pojedem: parčence hamburgera ovdje, komadičak kolača tamo – nijesam bio izbirljiv. A ponekad bih naletio na odbačenu porciju pečenja, koju bih smlatio u nekoliko zalogaja. Što da se radi: ljudi su na mučilište dolazili kao na izlet, naoružani limenkama piva ili osvježavajućih pića, sendvičima, kesama pomfrita prelivenog kečapom – bilo je tu svega, a ja sam uvijek bio gladan. Dok sama glad koju sam osjećao nije imala nikakve veze sa količinom hrane koju bih pojeo, bilo je to nešto na metafizičkoj osnovi, siguran sam. Kako nijesam imao doma, niti mjesta gdje bih zatrpao kakvu kost za kasnije, za mene kasnije prosto nije postojalo, bio sam biće bez budućnosti svedeno na uzastopno smjenjivanje sadašnjih trenutaka, zbog toga sam ono što mi iskrsne jeo odmah, bez odlaganja. Bio sam hodajući kontejner, ali to niko nije mogao zaključiti po mom izgledu: tijelo mi je bilo bez grama sala, samo mišići i žile, uvijek zategnute i spremne. Život je pun iznenađenja, a pas nikada ne može biti siguran što ga čeka.

Kada sam prvi put sreo Seamusa bio je 12. jun 1996. godine, ljeto se već uveliko osjećalo u zraku, a taj miris u meni je izazivao glad. Srećom, tog dana je bilo zakazano pogubljenje „velike zvjerke" koju su optužili za zločin veleizdaje. Nekome će zakukati majka, pomislio sam, a dok ona bude kukala ja ću gledati da se dobro najedem. Postojala je sljedeća zakonitost: što je značajnija bila optužba, a kazna teža, to je više bilo uživalaca u prizoru, i samim tim više ukusnog jela bilo je bacano po Trgu. Zbog toga sam dovukao svoju olupinu na Trg, mnogo prije početka svečanosti, jer volio sam posmatrati lica ljudi koji se okupljaju. Ranije sam pažljivo proučavao njihova lica, tražeći tragove bestijalnosti (jer sam u svom proučavanju polazio od pretpostavke – koja se docnije pokazala pogrešnom: da samo poremećeni ljudi mogu uživati u tako krvavim prizorima). No, izuzev dva-tri beznačajna primjera – ništa bolesno nijesam otkrio na licima onih koji posjećuju gubilište: bijahu to naši sugrađani, zdravi, radni i porodični, bijahu to zaljubljeni tinejdžeri, biznismeni i službenici, uvažene gospođe sa svojim muževima, majke sa djecom... Cvijet i budućnost Grada. Ranije me je to čudilo, ali i čuđenju prođe vrijeme. I sada posmatram te ljude, ali im više ne gledam lica, ne zanimaju me, gledam njihove ruke i tražim one koje drže korpe napunjene hranom, pratim nestašnu dječicu koja tu hranu neće pojesti, no će umazana i zanesena igrom sve razbacati oko sebe, a ja ću te otpatke pokupiti za njima, neprimjetan poput sjeni.

Niko me nije ometao: ljudi su bili zauzeti prizorom na gubilištu i nijesu spuštali pogled na džukca koji hramlje oko njihovih nogu, a pseća družina već odavno zna da je Trg u vrijeme zabave moj prostor, što je istina koju sam im nekoliko puta morao objašnjavati uvjerljivijim argumentima nego što je lavež ili režanje. Uostalom, ja ne lajem, smatram to zaludnim poslom, a režanje ima smisla samo ako želim nekoga da upozorim na opasnost koja mu od mene prijeti, da ga opomenem i otjeram. A kako to ne činim, jer smatram da svako treba da snosi posljedice svoje pogrešne procjene – jednostavno, ne režim. Ne upozoravam i ne opominjem. Tako su psi naučili sve što im je potrebno da znaju, i Trg je bio moj.

Toga dana uvaženo pučanstvo Grada očekivalo je sadržajan provod: „trpljenik je imao svoj dan slave, a dželat će, sudeći po optužnici, koja je istovremeno bila i presuda, imati pune ruke posla. Jer krivac će odgovarati pred narodom za zločin veleizdaje. Iako, istini za volju, niko nije znao o čemu se tu zapravo radi, jer je pojam „veleizdaje označavao najrazličitije sadržaje, koji su bili međusobno protivurječni i isključivi. Iz tog neznanja, po Gradu su uvijek kružile priče neprovjerene i čudnovate, ali njih niko nije opovrgavao; naprotiv, postojao je razlog zbog kojega su čak i podsticane: one izazivaju radoznalost pučine i namamljuju je na Trg. Ljudi su voljeli da izmišljaju „prave razloge zbog kojih se neko izručuje dželatu, a termini: „veleizdaja, „manjak rodoljublja ili „subverzivna djelatnost izvedena u cilju narušavanja ustavnog poretka Mediteranskog polisa Budva, u narodu su bili tumačeni kao pravna kamuflaža inkriminisanog djela: pokušaj atentata na nekog od članova Senata, ili čak na samog Velikog Registratora. A da je riječ o prestupima takve prirode, svjedočile su i kazne: bez iznimke surove, izazivale su dugotrajnu patnju, a „pravednik je za nijansu pažljivije obavljao svoj posao, on je znao da prerana smrt „trpljenika ne bi blagonaklono bila prihvaćena na mjestu gdje sve u Gradu počinje i okončava.

Tačno u 16 i 30h izveli su nesretnika na gubilište, bilo mu je dozvoljeno da se pred pukom pojavi samo u bijeloj košulji koja mu je dopirala do iznad koljena. Vezali su ga lancima za stub, a potom je sudija zatražio od ljekarske komisije da podnese izvještaj o zdravstvenom stanju „trpljenika. Medicinari su složno potvrdili da njegovo zdravlje ne predstavlja nikakvu smetnju da se nad njim izvrši pravda, što su sudije vidno obradovani primili k znanju. Poslije toga je najstariji među njima, onaj sa najviše iskustva u sudijskim poslovima, ustao sa svojega mjesta i obratio se kažnjeniku: „Da li, građanine, priznajete krivicu koja vam se stavlja na teret? Građanin je pokušao da podigne glavu, ali nije uspio, i ona je mlitavo klonula na njegove grudi. „Pi, ovoga su drogirali. Čuo sam glas pored sebe kako komentariše prizor, razočaran i gotov da napusti zabavu, jer drogirani „trpljenici ne urlaju i ne zapomažu do neba, oni samo ječe i mumlaju nerazumljive riječi, što nije posebno interesantno za gledalište, niti se u tome može uživati. Ali sudija je bez ikakve promjene u glasu nastavio da obavlja svoju dužnost: „Da li želite, građanine, da dokažete svoju nevinost, kad već ne priznajete krivicu?" Građaninu je očigledno bilo svega dosta, jer ovoga puta nije ni pokušao da podigne glavu, samo mu se umjesto odgovora na postavljeno pitanje, niz bradu počela slivati pljuvačka. Neko je iz okupljene rulje počeo da zviždi, a sudija je da bi preduprijedio nezadovoljstvo gledališta naredio da se nastavi sa procesom. Na što je jedan mlađi član sudijske trojke ustao sa svoje stolice i počeo da čita presudu, napisanu pompeznim, pseudobiblijskim stilom onih koji svoju moć ne moraju opravdavati. Bio je to tekst bez logike i argumenata, bez konstrukcije inače svojstvene pravnom spisu, tek prosta gomila opštih mjesta, banalnih metafora i patetičnih pozivanja na pravdu – koja, budući slijepa, odavno već dopušta da se u njeno ime svašta čini.

Građanine, ovo je čas u kojemu će počinjeno zlodjelo biti iskupljeno bolom koji pravda namjenjuje! Sudije i istražitelji, ljudi dobri i od vrline, svoju mudrost i jurističko znanje usmjerili su ka tome da za počinjeni zločin pronađu odgovarajuću kaznu, ali je nijesu našli, jer je za počinjeno zlodjelo svaka kazna blaga i nedovoljna. Ko se usudi da podigne ruku na ono što je ljudima najsvetije, na samo ustrojstvo Grada i red koji su nam u nasljeđe ostavili naši stari – izvan je svake kazne i svake presude, izvan je ljudske zajednice, te zakoni koji važe za druge ljude na njega se ne mogu primijeniti. Ali počinjeno zlo zahtijeva odgovor. I odgovor će uslijediti. Jer ne smijemo ostati nijemi pred počinjenim nedjelom. Ugroženi su sami temelji našega postojanja, napadnuto je ono što jeste i što mora biti – ruši se kolijevka iz koje smo se iznjihali i grob u koji ćemo počinuti. Zbog toga nemamo milosti. I to ne našom voljom, već voljom zločinca: sam je našu milost prezreo i odbacio, otrovnim zubima je ugrizao ruku koja ga hrani i štiti, pljunuo u vodu kojom umiva lice. No, sebe je opoganio – ne vodu, ona je ostala čista, i biće takva dokle god bude posljednjeg pravednika. A njih ima, oni još uvijek jesu brana svakoj samovolji i štetočinstvu. Najbolji dokaz njihovog postojanja, ali i spremnosti da zaštite vrijednosti našeg načina života – upravo je ova pravda koja se ima izvršiti nad tvojim mesom. Dušu prepuštamo Gospodu, ako bude imao milosti za nju.

Stoga! Pravda zahtijeva zadovoljenje.

Neka dželat skrši svaki prst na rukama i nogama osuđenog, neka to učini stegom polako, potom neka usijanim kliještima raskube po komad mesa (koliko kliješta mogu zahvatiti kljunom) sa stopala, listova, bedara, trbuha, grudi, šaka, podlaktice, ramena, vrata, s oba obraza, a na čelo neka mu utisne žig izdaje. Pošto učini navedeno, dželat neka toljagom od divlje masline smrska svaki zglob na tijelu osuđenog, ali da to učini u razmaku od po pet minuta, jer bolu valja omogućiti vrijeme potrebno da se ispolji, ali i poveže sa bolom koji nastupa. Kada to obavi, od dželata zahtijevamo da sa dva užarena ugarka ugasi vid zločincu, neka ne gleda svijet na koji se drznuo da podigne svoju ruku. Kažnjeniku neka se zatim odsječe jezik, a u osakaćenu gubicu neka mu dželat nalije vrelog ulja. Kada i to bude obavljeno, dželat još ima obavezu da raspori grudi kažnjeniku i izvadi njegovo izdajničko srce, da ga pokaže okupljenom svijetu, a potom baci psima. Njegovo truplo neka raščereči i razvuče na točku, a one komade tijela koji ostanu – neka spali i pretvori u pepeo, a pepeo neka prospe sa zidina Grada u more. Neka je izdajnik proklet, i neka za njim ne ostane traga.

(Ne znam ko je rekao, ali bio je u pravu: pogubljenja u našem Gradu čista su poetika i značajan doprinos razvoju turizma.)

Kako je rečeno, tako i bi: dželat je svaki zahtjev sudija izvršio do kraja, bez oklijevanja, ali i bez suvišne grubosti, njegovi pokreti bijahu tehnički savršeni i čisti. Dželat je bio profi, i Grad je zaista imao razloga da bude ponosan na njega. Izvađeno srce nije bacio na okupljeni narod, već ga je ležernom kretnjom ruke spustio da se otkotrlja niz gubilište. Naravno, pošto ga je prethodno svima pokazao. Ono što je bacilo sjenu na cijelu predstavu – pored malo gorčine u publici zbog opravdane sumnje da je „trpljenik ipak bio drogiran – bili su problemi nastali tokom čerečenja na točku: dželatovi pomoćnici, ili nijesu imali dovoljno snage, ili je meso „trpljenika pružalo mnogo veći otpor od očekivanog, tek udovi se nijesu odvajali. Točak je škripao, pomoćnici stenjali – zaludu. Poslije pet minuta natezanja, dželat je prišao točku i oštrim nožem rasjekao tetive i mišiće na tijelu „trpljenika", a kako ramena i kukovi još ranije bijahu zdruzgani – udovi se lako odvojiše od trupla. Tu hrpu mesa docnije su spustili u jedan od kaveza u kojemu je bilo žara, prekrili je bukovim cjepanicama i slamom, te se ubrzo otužni miris spaljenog mesa raširio Trgom, a okupljeni građani, pošto su vidjeli sve što je moglo da se vidi, smradom bijahu rastjerani kućama.

Na kraju, valja kazati da „trpljenik nije psovao ni Boga ni vlast, iako je, kažu ljudi, bio nadaleko poznati bogohulnik. U trenucima neizdrživih patnji ispuštao je krike, ali ne baš dovoljno glasne, niti razumljive, zbog čega nam se pretpostavka da je bio drogiran čini sasvim vjerovatnom. To krkljanje trajalo je sve dok mu dželat nije nalio ždrijelo ključalim uljem; od čega je i umro, dok je vađenje srca bila tek prazna predstava namijenjena puku. No, zašto je „trpljenik bio drogiran, pitali su se mnogi? I to drogom koja umrtvljuje čula, a ne onom koja povećava čovjekovu osjetljivost na bol, što je bilo za očekivati i sasvim normalno, jer pobogu riječ je o mučenju osuđenika zbog zločina veleizdaje, a u tom slučaju su sva sredstva dozvoljena. Ipak, svima je bilo očigledno da su u ovom slučaju od dozvoljenih sredstava primijenjena upravo ona najadekvatnija, odnosno izabrani su najbolji načini da se postigne željeni cilj, a cilj su, kako to već obično biva, odredili dublji interesi, ili kako je docnije rekao Seamus: „Taj čovjek nije smio progovoriti, Ždero. Jer je vjerovatno imao što da kaže."

Narod se razbježao, gonjen smradom spaljenog mesa, ali i ekipama lokalne televizije koje su poslije svakog pogubljenja lovile po Trgu ljude spremne da izjave štogod o spektaklu kojem su prisustvovali. Gurnuli bi im pod nos ćuntu od mikrofona, snimatelj bi izbečio objektiv kamere na strunjenog građanina, a nadahnuta ribica/reporter, koja zrači vedrinom, postavljala je pitanja: „Što mislite o današnjem pogubljenju? Da li ste prisustvovali porodično ili sami? Smatrate li da je dželat dobro obavio svoj posao? Da li redovno prisustvujete dijeljenju pravde?" A građani, k'o građani: voljeli su da posmatraju pogubljenja, ali ne i da ih komentarišu za TV, zbog čega su u paničnom strahu bježali sa Trga. Naravno, bilo je i onih koji su se neprekidno motali ispred kamera, sve u nadi da će ih neko primijetiti i pitati štogod, ali to su bili redovni izjavljivači za javnost, ljudi uvijek spremni za nastup, no dosadni i bez ikakvog reda u glavi, zbog čega ih TV-ekipe po pravilu izbjegavaju, a oni to smatraju napadom na njihov društveni značaj i žale se nadležnim službama. Već kako su sirotani navikli, jer oni su uvijek za nešto oštećeni, nekakva je nepravda prema njima učinjena, pa sad od svakoga zahtijevaju poštovanje, koje ničim nijesu zaslužili. Zbog toga su, vjerujem, uvijek na zadatku i lako se odlučuju na svakakve rabote. Veličina njihovog patriotizma i kvalitet uspostavljene saradnje