Bilo jednom na Jadranu (Once upon a time in Adriatic Sea)

By Tatjana Tanja Jovanović

In Montenegro, the novel's protagonist Luca ("Nero") discovers that he had been adopted. He leaves the family home where he grew up to go to Bar and embark for Italy, his natural father's Country.Here unfortunately makes contact with the organized crime and makes a quick climb; he meets Monika, a model she falls in love with and will marry.Years pass, Luca returns to Montenegro and here he meets the girl with whom he grew up in family, Anastasia. Luca knows that Anastasia is not his sister and falls in love with her. Since then, Luca lives a double life between Montenegro, where he is esteemed and united to Anastasia, and Italy, where he is divided between Monika and the sad profession of killer of organized crime.

• Language: Српски језик
• Publisher: Tatjana Tanja Jovanović
• Release date: May 17, 2018
• ISBN: 9788685759130

Book preview

1

Luka nije volio kišu. Kiša ga je i kao dječaka držala zatvorenog u kući, isto kao i sada, kada je bio odrastao čovjek. Tjerala ga je na razmišljanje i kada je htio biti slobodan od misli. Najteže mu je bilo kada bi ga kiša zarobila u kući, na početku godine, kada je napolju bilo hladno i kad se on, zatvarajući se u sebe, sjećao prošlosti i života koji je vodio do punoljetstva. Tako je bilo i toga dana kada je kiša kvasila popločane ulice Milana, a on sa prozora gledao krovove velelepnih milanskih zdanja sa kojih su se slivale kapi kiše i činile da izgledaju kao da su uplakane.

On uzdahnu i sjeti se januara 1990. godine kada je kao gimnazijalac sa svojim školskim drugovima i ostalim sugrađanima iz Bara, došao u Podgoricu na protest protiv komunističkog režima. Bila je to Antibirokratska revolucija o kojoj nije ništa znao, osim da joj je cilj da promjeni režim i način vladanja koji je trajao poslednjih pedeset godina i koji je, tako su mu tada govorili i tako je i on mislio, trebalo srušiti, jer komunisti nisu vjerovali u Boga i nisu znali da vode zemlju u bolju budućnost koju su mladi željeli i u koju nisu htjeli da ih vode stare vođe. Prvi protest bio je u oktobru 1989. godine. Stara vlast je već tada bila srušena, iako ne zvanično. Da bi potvrdili da je i u Crnoj Gori došlo do promjena, kao i u ostalim republikama tadašnje države Jugoslavije i da bi sebi obezbjedili rukovodeća mjesta u novoj postavci vladajućeg režima, u januaru je narod pozvan na masovni protest i potpunu smjenu režima. Narod se masovno odazvao pozivu mladih džemperaša, kako su ih kasnije nazivali njihovi politički protivnici, a ljudi koji su do tada bili na rukovodećim mjestima, bez mnogo pompe napustili su svoj posao i dali ostavku. Antibirokratska revolucija vođena pod sloganom Godine počinju januarom uspješno je sprovedena. Stara vlast je bila smjenjena novom, koja je puna elana i optimizma, bila spremna na velike poduhvate. Narod je bio zadovoljan, iako do bitnije promjene nije došlo, osim što su se tadašnji politički aktivisti prestrojili u različite političke partije. Neki su otišli u radikale, neki u liberale i podjelili Crnu Goru na one koji je vole na različite načine i spremni su za nju da se bore, ali samo pod uslovom da bude onakva kakvu su je oni željeli. Demokratska partija socijalista bila je centralistička partija i nije oscilirala ni lijevo ni desno i zato je učvrstila svoje pozicije na principima koji su najviše sličili načinu na koji su vladali komunisti. Luku politika nije interesovala. I nije znao da su mladi komunisti zamijenili stare. A i da je znao, ne bi se obazirao na to. Nije planirao da se bavi politikom. Kada je na pragu punoljetstva posjetio manastir Ostrog i pristupio moštima Svetog Vasilija Ostroškog, on je u svom srcu spoznao Boga i osjetio jaku potrebu da se krsti. To je i uradio čim je napunio osamnaest godina. Bez znanja porodice. Nije htio da rizikuje i upušta se u raspravu sa njima o teološkim pitanjima. Ali, htio je da pruočava teologiju i žitija svetih. Punoljetvo je u njegov život unijelo želju za čitanjem Jevanđelja. Kada je saznao da je apostol Luka bio ljekar, i on je poželio da studira medicinu kao njegov imenjak svetac i Hristov učenik. Međutim, život je za njega imao druge planove.

Nije htio više da se sjeća šta se sve desilo te devedesete godine, jer je sa promjenom vlasti, promjenom njegovog pogleda na život i Boga, došlo do promjene i u njegovom životu. Tražeći dokumente koji su mu bili potrebni za upis na fakultet, naišao je na dokument o njegovom usvajanju. Saznanje da nije krvno vezan za porodicu koju je od rođenja smatrao svojom ostavilo ga je bukvalno bez svijesti i riječi. Danima nije mogao da dođe sebi i danima ni sa kim od ukućana nije ništa pričao. Oni su slutili da se sa njim nešto ozbiljno dešava, pokušavali da otpočnu razgovor, ali se on zatvarao pred njima, pravdajući se obavezama u gimnaziji i pripremom za fakultet. Dane je provodio zatvoren u svojoj sobi, sa knjigom u ruci, čak i kada nije čitao. Nije mogao da ih pogleda u oči. Odjednom, oni su za njega bili stranci.

Sada, poslije toliko godina koje je proveo odvojen od njih, ponovo je želio da ih vidi. Oni su ga odgajali i on ih je istinski volio, iako im po krvi nije pripadao. Ipak, smatrao je da nema prava na njih i njihovu ljubav. On se namršti i pogleda u nebo koje je nagovještavalo da će kiša padati danima. Miris vlažnog vazduha činio ga je tužnim, a pomisao da će kišno vrijeme potrajati uticalo je da mu nervi postanu razdražljivi. Svjestan da je spoj atmosferskih padavina i početka godine uzrok njegovog sumornog raspoloženja, pokušao je da izbriše iz glave slike prošlih vremena i prisili sebe da razmišlja, ne dopuštajući mozgu da se ni za trenutak osjeti slobodnim. Međutim, brzo mu je postalo jasno da se ne može ni boriti ni izboriti sa sobom.

Iako je bio ubijeđen da će sa vedrim nebom i on da se razvedri, ni kada je kiša prestala da kvasi popločane ulice, a nebo se razvedrilo, nije se oraspoložio. Misao o povratku u domovinu nije ga napuštala. Nostalgija ga je savladala. Bila je takvog intenziteta da je nadjačala sve ostale osjećaje. Ne mogavši da joj se odupre i pored uloženog truda, on joj se predade.

Nedostajala mu je Crna Gora i mali primorski grad u kojem je odrastao, nedostajali su mu ljudi sa kojima je živio do odlaska u Italiju i, više od svega ostalog, nedostajala mu je porodica od koje je otišao kada je saznao da je usvojen.

Poslije dugog niza godina provedenih daleko od onih koji su mu značili najviše na svijetu, sada je prvi put sebi priznao da je pogriješio što je uopšte odlazio od onih u čijoj blizini je imao sve razloge da ostane. Bez obzira na promjenu sredine, znao je, krv se nije mogla promijeniti. Zbog te nepoznate, tuđe krvi, on je napustio porodicu u kojoj je odrastao, smatrajući da joj ne pripada. Dugo mu je trebalo da shvati da odlaskom ništa nije promijenio, osim ljude koji su ga okruživali. Venama mu je i dalje tekla ista krv kao nekada, i vukla ga je nazad onima od kojih se po krvi razlikovao.

Nije mu trebalo dugo da donese odluku o povratku.

Svjestan da njegove obaveze u Italiji još nisu završene i da ne može da ode odmah, on je smišljao način na koji će da olakša muke koje mu je nostalgija svakim danom sve više zadavala. Najbrži način da se osjeti bliži rodnoj grudi bio je da se vidi sa nekim od svojih zemljaka koji su kao i on živjeli lišeni svog neba, jezika i mentaliteta. Ne mogavši dugo da čeka, on odmah pozva svog dugogodišnjeg prijatelja Petra, u Italiji poznatog kao Pepino, i on je sjutradan došao na vrata njegovog i Monikinog stana.

Luka je Petra upoznao na početku života u Italiji. Brzo su postali prijatelji, a to su ostali i kada je sudbina njihove životne puteve odvela u različitim pravcima. Petar je trenutno živio u Bariju, ali je u Milano došao odmah po njegovom pozivu.

- Znao sam da ćeš doći! Hvala ti.

- Ne moraš da mi se zahvaljuješ. I ti bi se odazvao na moj poziv, da si mi bio potreban. A iz Barija je mnogo lakše doći do Milana nego do Pariza ili Londona. Imao sam sreću da ti zatrebam dok si u Italiji! - obojica su se nasmijali. - Zbilja, čuo sam da u posljednje vrijeme obavljaš poslove po cijelom svijetu?

On je ćutao. Shvativši da na to pitanje ne želi da mu odgovori, Petar pokuša da na neprimjetan način skrene razgovor u drugom pravcu.

- Izgleda da nije istina da zbog posla putuješ po cijelom svijetu. Ti, ustvari, pratiš ženu, praveći joj društvo od jedne do druge modne revije. Neprijatno ti je da priznaš.

Lukin smijeh prekinu njegova glasna razmišljanja.

- U pravu si - potapšao ga je po ramenu. - Pratim ponekad Moniku na turnejama, a ponekad i ona sa mnom ode do Pariza, iako nema modnu reviju.

- Gdje ti je sada žena? - on se osvrnu oko sebe.

- Na snimanju. Ona i ti se niste upoznali?

- Ne, na moju žalost! Prava je ljepotica! - nasmijao se. - Uvijek si znao da izabereš! Srećan si sa njom?

- Možda.

- Otkako te poznajem nikada ni sa čim nisi bio u potpunosti zadovoljan. Nego, zbog čega si me zvao?

- On se okrenu leđima i zagleda kroz prozor.

- Obećaj da nećeš da se smiješ! - glas mu je bio ozbiljan.

- Obećavam.

- Htio sam sa nekim da pričam na našem jeziku. - Petar se glasno nasmija.

- Obećao si da nećeš da se smiješ!

- Jesi li me, zaista, samo zbog toga zvao? On klimnu glavom.

- Dosadila mi je Italija. Nedostaje mi Crna Gora.

- Crni, šta ti je? - Petar ga je zabrinuto pogledao. Luka se nasmiješi.

- U Italiji me jedino Karlo i ti zovete tako, valjda zato što me se jedino vas dvojica ne bojite. S tom razlikom što ti tu riječ mnogo ljepše izgovaraš. Tuđe mi je i daleko to njegovo Nero.

- Govoriš o Mastrojaniju kao o nekom ko ti nije mnogo simpatičan. Mislio sam da ste vas dvojica prijatelji.

- I jesmo. U stvari, bolje reći dva mlada momka koja razmišljaju na sličan način i koje spaja posao koji uspješno zajedno obavljaju. Prijatelj ti ne može biti neko od koga dobijaš novac i ko ti izdaje naređenja.

- Mislio sam da ste vas dvojica ravnopravni u svemu.

- Nas dvojica smo najbolji od svih koji se bave ovim poslom. Nikada nismo došli u sukob, tako da ne znamo ko je bolji. Međutim, on vodi glavnu riječ, bez obzira što svi misle da smo ravnopravni partneri i da među nama nema razlike. A najveća razlika između Karla i mene je to što on strahuje za svoju glavu, a mene je za moju briga!

- Uvijek si govorio da se ne bojiš smrti.

- To sam uvijek i mislio.

- Onda je to što te boli mnogo jače nego što želiš da priznaš. Jer, čovjeku je svejedno hoće li da umre ili ne, bez obzira koliko hrabar bio, jedino kada je zbog nečega razočaran životom. Ko te to tako razočarao?

- Sudbina - prigušenim glasom je progovorio nakon duže pauze. - Poslala me na pogrešnu stranu.

- Zašto si onda došao u Italiju?

- Ne znam. Možda mi je bilo previše dobro, pa sam htio da vidim i ovu drugu stranu života. Sada mi je muka i od pomisli na sve što sam ovdje vidio.

- Pa… Kada ćeš nazad?

- Ovih dana! - bio je miran i ozbiljan.

- Šališ se? Kako to odjednom?

- Već duže vrijeme razmišljam o povratku.

- Odlaziš li zauvijek?

- Ne. Vratiću se krajem ljeta.

- A Monika?

- Ona uskoro odlazi na turneju po Evropi - nasmijao se. - Ovog puta je neću pratiti, jer nam se ne podudaraju termini gostovanja, osim možda u Parizu. Turneju završava krajem ljeta - lice mu je bilo ozbiljno.

- Tada će doći u Bar da upozna moju porodicu. Završavajući poslednje pripreme za put po Evropi, Monika se ujedno pripremala i za svoju prvu posjetu Crnoj Gori i Lukinoj porodici.

- Moja poslednja revija je u Parizu - pogledala ga je dok je pakovala stvari u veliki kofer od skupocjene kože.

- Potrudiću se da joj prisustvujem!

- Budi tamo, molim te. Neću da putujem sama u Crnu Goru.

- Rekao sam da ću da se potrudim.

- Ali ja neću da se potrudiš! Hoću da obavezno dođeš po mene. Obećaj da ćemo da se vidimo u Parizu!

- U redu. Vidjećemo se u Parizu. Ukoliko budem bio živ. Kada je Monika otišla, Luka je iz stola izvukao kožni notes koji mu je dao Karlo Mastrojani kad su se poslednji put vidjeli i kad mu je rekao da na neodređeno vrijeme odlazi za Crnu Goru. Uzdahnuo je i pažljivo počeo da proučava spisak imena. Bila su to imena ljudi koje je trebalo ukloniti sa ovog svijeta.

Kada je završio sa carinskim formalnostima na graničnom prelazu sa Crnom Gorom, Luka je osjetio jezu od koje se sav stresao. Bio je sunčan zimski dan i, iako je bio kraj januara, napolju nije bilo hladno, tako da je znao da jeza nije prouzrokovana hladnoćom, nego psihičkim stanjem njegovog bića. Zagledao se u prostor pred sobom, krajičkom oka gledajući sa strane, u nadi da će da ugleda crnogorski dio Jadranske obale. Znao je da će cijelim putem do rodnog grada da ga prati Jadran, kao što ga je pratio u snovima, ma koliko udaljen od njega bio. Pogled na more, popravi mu raspoloženje. Međutim, jeza nije nestajala. Sa svakim pređenim kilometrom, postajala je veća. Srce mu je ubrzano tuklo i na momente je osjećao strah pri pomisli na povratak. Pitao se kako će izgledati taj trenutak. Hoće li ga prepoznati poslije toliko godina provedenih daleko od njih. Otišao je u doba dok mu je lice bilo još dječačko. Sada je bio formiran čovjek, sa grubljim crtama lica od onih koje ga nekad nisu karakterisale. Ali, ono što je stvaralo jezu kod njega, znao je, nije bilo to što se fizički promijenio. Promjene unutar njegovog bića bile su znatno veće. Pretvorio se u bezdušno biće nakon što je kao osamnaestogodišnjak otišao u Italiju. Promjena je nastupila kada se suočio sa surovom realnošću koja ga je okruživala. Srce mu je bilo ranjeno saznanjem da je usvojen od strane porodice koju je od rođenja smatrao svojom i kada je našao papir na kojem je pisalo da je usvojen, morao je da ode. Prije odlaska tražio je objašnjenje žene koju je smatrao majkom. Njenih riječi se sjećao i danas, kao i svih godina koje je proveo u Italiji. Dok je vozio, opet mu je slika njihovog poslednjeg razgovora bila pred očima. Slika koja je u njegovom mozgu ostala memorisana kao trenutak u kojem je saznao da je na svijet došao kao vanbračno dijete bogatog italijanskog turiste Roberta i crnokose ljepotice Katarine. On je stajao sa papirom u ruci, a Isidora je stajala prekr-štenih ruku i sa suzama u očima pričala Lukinu životnu priču.

Katarina je bila moja najbolja prijateljica. Kada je ostala u drugom stanju, bila je odbačena od svih! - Isidora je govorila tihim glasom, kao da se bojala da bi neko sa strane mogao da čuje njenu priču i oduzme joj sina kojeg ni po koju cijenu nije htjela da izgubi. - Ja je nisam osuđivala i kad mi se obratila za pomoć, pomogla sam joj da izađe na kraj sa svojim problemima. I Novak i ja smo znali koliko je Katarina voljela tvog oca, kao i to da je on volio nju. Međutim, njegovi roditelji su bili protiv njihovog braka. Bili su bogati i željeli su za svog sina nekog boljeg od siromašne primorke, mada od Katarine nije postojalo bolje i ljepše stvorenje na cijeloj zemaljskoj kugli. Tvoj otac je znao koliko je vrijedila tvoja majka i nije htio da se odrekne njene ljubavi ni za šta na svijetu. Roberto je volio Katarinu! - Isidorin glas je podrhtavao dok je pričala. - Zbog nje se odrekao ogromnog nasljedstva onog trenutka kada je roditeljima saopštio svoju odluku o putu za Crnu Goru i braku sa Katarinom. Ali, njegovi roditelji nisu htjeli da ga puste da tek tako ode. Na kraju se posvađao sa njima, javio Katarini da zbog nje zauvijek napušta porodicu i ljut krenuo na put. Put bez povratka. Poginuo j e blizu granice i svog cilja. Roberto i Katarina se nisu vjenčali samo zato što je smrt bila jača od njihove ljubavi. Koliko god da si bio željen od svojih roditelja, ti si se rodio vanbračno, a ja nikada nisam mogla to da ti kažem..

Sjećao se kako su ga tada Isidorine ruke sa puno ljubavi zagrlile i dugo držale u naručju. On se u njenom zagrljaju osjećao sigurno i zaštićeno. Ipak, znao je da je vrijeme da nauči da živi sam i da tu više ne može da ostane. Bilo bi to suviše bolno za sve, posebno za njega, kojeg je jedan trenutak istine potpuno promijenio.

Narednih nekoliko dana proveo je razmišljajući o svojoj budućnosti. Ni sa kim o tome nije pričao, znajući da niko ne bi odobrio njegov plan o odlasku iz porodice sa čijim je članovima odrastao. Sa svojim starijim sestrama Lolom i Teodorom razgovarao je o neobaveznim stvarima kao da se ništa nije desilo. Prema najmlađoj Anastasiji bio je nježan kao nikad ranije. Ona je bila njegova mala princeza koju je volio najviše na svijetu i zato je htio da ga zadrži u lijepoj uspomeni. Želio je da tih nekoliko dana učine da se u njenoj maloj, plavoj glavi izbriše sjećanje na sve one trenutke kada je bio grub prema njoj, kao što zna da bude svaki stariji brat prema mlađoj sestri. Želio je da ga dobro zapamti, jer je trebalo da ode i, ko zna kad, ponovo da joj se vrati.

Osjećajući veliki bol i prazninu u srcu, planirao je da, ne birajući sredstva, postane neko i nešto u Italiji, i tek takav se vrati nazad.

U početku boravka u Italiji, Luka se sprijateljio sa par ljudi sa Balkana i brzo postao dio džeparoške grupe koja je funkcionisala kao jedna od najorganizovanijih kriminalnih grupa u Milanu. Tako je živio dvije godine, dok mu se sve nije smučilo i dok se nije posvađao sa svojim šefovima, kojima je u napadu bijesa polomio ruke kojim su maltretirali sve mlade koji su za njih radili. Nije ih više podnosio i odlučio je da od tog dana radi sam. Međutim, to nije išlo tako lako kako je on zamislio. Još istog dana glavni italijanski mafijaš Gvido Mastrojani, poslao je svog čovjeka po njega. Luka je bespogovorno pošao sa njim. Imao je sreće jer se dopao Mastrojaniju. Bio je vršnjak njegovog sina Karla i poznati mafijaš mu je rekao da za svog sina želi za poslovnog partnera nekog kao što je on, ko će da ga štiti i u koga će da ima povjerenja.

Luka je vraćao sjećanje na taj dan, pamteći svaku Mastrojanijevu riječ.

"- Ima nečega u tebi što me podsjeća na moju mladost i zato želim da ti omogućim da tvoje borilačke vještine usavršiš i bogato unovčiš. Imam sina tvojih godina i planove za vas dvojicu. Zato zahvali Bogu na dobroj sreći koju ti je danas udjelio! - Mastrojanijev pogled je od oštrog postajao sve blaži. - Planiram da vas učinim najopasnijim ljudima u ovoj zemlji, uz pomoć jednog Japanca koji će vas naučiti svim tajnama borilačkih vještina. Hoću da moj sin nakon moje smrti, uz tvoju pomoć, drži sve konce u rukama i upravlja sitnim kriminalnim grupama kao što to sada činim ja. Tebi se po pogledu vidi da se ne bojiš smrti, a mom sinu za partnera treba neko upravo takav! - on je ćutao, a Mastrojani nastavio da govori: - Želim da radiš za mene do moje smrti, a da kasnije sa Karlom nastaviš da vodiš ovaj posao. Prihvataš li?

Luka je znao kakvu vrsta posla podrazumjeva to pitanje, ali je, ipak, klimnuo glavom u znak pristanka.

- To mi odgovara, ali pod uslovom da sam sebi budem šef i da naređenja primam samo od Vas!

- Mnogo tražiš! Ali, kako i mnogo daješ, čega ni sam nisi svjestan, na to imaš potpuno pravo. U redu, bićeš podređen samo meni! - sredovječni Italijan ga je dotakao po ramenu i okrenuo ka sebi. - Prije toga moraš da obaviš jedan zadatak kako bi se iskupio za štetu koju si jutros napravio. Taj dug ne mogu da ti oprostim zbog drugih!" - Pružio mu je pištolj koji je Luka prihvatio, klimnuvši glavom sa razumjevanjem.

Po Mastrojanijevom naređenju, jedan od njegovih ljudi je, sjutradan, odveo Luku u veliku garažu u kojoj se nalazilo nekoliko automobila različitih tipova. On je izabrao crveni porše, sjeo i uključio motor. Dugo se vozio ulicama Milana, a kada mu je to dosadilo, izašao je iz automobila i ušao u jedan kafić. Nije htio da misli o onome što ga očekuje. Bilo mu je jasno kakav je put izabrao i kakve se tajne kriju u njegovom novom poslu.

Luka se mislima vratio u stvarnost i pogledao u more. Još uvijek je vozio kroz Boku Kotorsku. Boka je bila lijepa, ali je on uvijek doživljavao kao zasebni dio Crne Gore. Volio je otvoreno more, zato je jedva čekao da izađe iz Zaliva i osjeti miris mora, kakav je mogao da osjeti samo između Paštrovačke gore i Rumije. I dalje je bio napet. Nadao se da će to proći kad stane u blizini manastira u Reževićima i duboko udahne morski vazduh. Bio je svjestan da je njegova napetost prouzrokovana činjenicom da je sada potpuno drugačiji čovjek nego što je bio nekada. Smanjio je brzinu i duboko uzdahnuo, pomislivši da je poslednjih godina njegovo srce promijenilo hiljadu nijansi svojih osnovnih boja i da je to uzrok njegovog straha. Nije bio isti i bojao se da će oni koje je volio to da primijete i da neće moći da mu oproste. Obuzet strahom zbog osjećaja krivice, on se zamisli nad životom kojim je živio poslednjih godina.

Bio je kriv, to je znao, mada mu se istovremeno činilo da je čist pred sobom. Radio je ono za šta je bio plaćen, a posao je posao, makar se radilo i o profesionalnom ubici. Takvo njegovo rezonovanje sada kada se nalazio na putu ka potpuno drugačijem životu, izgubi uporište u obmani samoopravdanja i preobrazi se u svoju suprotnost: samooptužbu. Iznenađen pitanjem krivice koje je njegova podsvijest slala njegovoj svijesti, on ponovo osjeti jezu duž cijelog tijela. Nemogućnost nalaska opravdanja za način života koji je odabrao, stvoriše mu jak bol u slijepoočnicama. Neizdržljiv bol stvoren od pomisli da su on i njegov život puni grijeha, natjera ga da grozničavim radom mozga pronađe opravdanje za svoje postupke. Tačno je da je ubijao, mislio je, ali samo one koji nisu zaslužili da žive. Nedužne je uvijek štitio, pomislio je, zadovoljan što pred sobom i Bogom ima odgovor koji ide u korist njegovoj odbrani. Ali, i sama pomisao na Boga još više mu uznemiri srce, i on jasno osjeti kako pitanje krivice pred Tvorcem svijeta poput munje osvjetljava njegov mozak, a zatim ga ponovo pomračuje. Pred Bogom je sigurno bio kriv. Ili možda nije. Ono što je radio, radio je jer je morao da olakša sebi. Godinama je patio za porodicom koja nije bila njegova. Htio je svima da se osveti što i on nije dio nje, što njihovim venama ne teče ista krv. Zato je ubijao. Mislio je da će tuđa nesreća da smanji njegovu i da će, gledajući kako drugi pate, bar za trenutak da zaboravi koliko je teško njemu. Ubijao je i zbog novca. Bio je ubjeđen da će novac i sve što njime može da se kupi da mu pomogne da zaboravi prošlost. Ali, u suštini, ništa se nije promjenilo. Duša mu je ostala i dalje prazna.

Kada je upoznao Moniku, praznina se malo popunila, ali je u njemu bilo još puno tuge za rodnim gradom. Misli mu se zadržaše na Moniki. Lijepa, pametna i bogata. Bila je žena kakva samo može da se poželi. Znala je sve o njegovom poslu. Pričali su o tome otvoreno i ona mu je često svojim savjetima pomagala u rješavanju nekog problema ili u donošenju neke važne odluke. Ponekad je pokazivala strah i nerazumijevanje, ali se to rijetko dešavalo. Najčešće je ćutala, zato što ga je voljela i nije htjela da mu nanosi bol riječima prijekora ili upozorenja. Njemu je njeno nenametljivo ponašanje odgovaralo, a njena ljubav puno značila. Uz nju se osjećao sigurnim. Poslije mnogo godina ponovo je nekome pripadao, i to ga je činilo stabilnijim i j ačim. Nije više bio sam. Bio je njeno vlasništvo, što je kod njega stvaralo osjećaj odgovornosti. Znao je da ona misli i brine o njemu i da nekome mora da se vrati.

Najzad je ponovo bio u Crnoj Gori. Sa jedne strane se prostirala Paštrovačka Gora, a sa druge Jadransko more. Osmjeh opusti mišiće na njegovom licu. Promjena njegovog raspoloženja poveća brzinu njegovog automobila i smanji strah od povratka. Naizgled umiren i oslobođen razmišljanja o sadašnjem životu, on je u mislima oživljavao davno zaboravljenu prošlost. Znao je da se u njoj nalaze odgovori za izbor životnog puta na kojem se sada nalazio. Taj potpuno drugačiji životni put od pređašnjeg izabrao je kada je saznao da je usvojen. Bio je to početak njegovog kraja, znao je. Jer, da nikada nije saznao istinu, ne bi sada bio ono čega se stidio, i što je, iznad svega, mrzio. I sama pomisao na dan u kojem je saznao da je na svijet došao kao siroče, u njemu izazva bijes na sudbinu koja kao da je htjela da ga kazni što je osamnaest godina proveo u sreći, ne znajući za bol i tugu.

Kada je osjetio poznat, dragi miris mora, zaustavio se i podigao šiber na autu. Kod Reževića je stao. Pred njim se pružao velelepni pogled na morsko plavetnilo koje se stapalo sa nebeskim. Okrenuo se ka manastiru i ušao u njegovo cvjetno predvorje. Vrata crkve bila su zatvorena i on to shvati kao poruku da nije dostojan da uđe u svetu kuću. Okrenuo se nazad i gotovo trčeći, ušao u auto. Bilo mu je toplo oko srca. Bio je sve bliži svom rodnom gradu. Kad se dovezao u Bar, iznenadilo ga je što se na ulazu u grad ništa nije promijenilo, osim velelepnog Hrama Svetog Jovana Vladimira koji je dočekivao sve koji prolaze kroz centar grada. Smanjio je gas i pažljivo posmatrao okolinu. Teniski tereni i atletska staza su izgledali kao nekad. Hotel je takođe bio na istom mjestu, kao i dvorac kralja Nikole, samo što su bili renovirani i u drugim bojama. Robna kuća u obliku tri pauka i dalje je stajala na samom trgu, s tom razlikom što se više nije bijelila kao nekad i što je sada bila vidno oronula. Luka uzdahnu. Odlučio je da prvo ode na željezničku stanicu, pa tek onda kući. Izašao je iz auta i uputio se ka staničnom ulazu. Sve je bilo isto kao nekada, kada je riješio da napusti sve i krene u neizvjesnost. On prođe kroz hol i čekaonicu i izađe na stanični peron.

Od jakog zimskog sunca on malo zažmuri, zakloni oči rukama, glasno uzdahnu i vrati se istim putem do auta.

2

Anastasija je upravo izlazila iz dvorišta Fakulteta za turizam kada je crveni automobil okrznuo i odgurnuo u stranu. Udarac koji je zadobila nije bio jak, jer je auto sa spuštenim šiberom, klizio po ulici, a njegov vozač pogledom upijao svaki kutak ulice kojom je prolazio. On zakoči, a par koleginica sa fakulteta je okružiše da vide je li sa njom sve u redu.

- Danas zaista svako može da vozi! - rekla je ljutito, i ne pogledavši vozača za volanom.

Luka je prizor pred sobom posmatrao nezainteresovano, nervirajući se što mu se to dogodilo baš kada je bio blizu svog cilja. Bio je umoran od puta i jedino o čemu je razmišljao bio je odlazak kući. Zbog toga je želio što prije da se oslobodi plavokose djevojke koja je ležala na pločniku. Nije mogla biti ozlijeđena zbog toga što je jedva nogom dodirivao gas,