Seobe Hrvata – Plemenite bodulske predaje o doseljenju Hrvata u Ilirik i na otok Krk: DVANAESTOKNJIŽJE TUGOMERIKA, #2

By Leonard Eleršek and Rado Žic Mikulin

Druga knjiga dvanaestoknjižja Tugomerika, višetomne zbirke pučke književnosti otoka Krka autora Leonarda Eleršeka i Rada Žica Mikulina, nosi naslov Seobe Hrvata – plemenite bodulske predaje o doseljenju Hrvata u Ilirik i na otok Krk. U njoj se nalazi šezdeset pet autentičnih, pedantno zapisanih tematski odabranih priča i pjesama čakavskih kazivača iz velikog opusa koji je prikupio, zapisao i sačuvao krčki liječnik Rado Žic Mikulin, većinom u svom rodu u rodnom Puntu i širom otoka. Kazivanja je pedantno bilježio od 1950-ih godina 20. st. pa sve do današnjih dana, a najstarije pjesme zapisao je njegov djed Anton Mrakovčić Pavlić još krajem 19. st. Priče pretežito pripadaju književnom žanru predaja, premda ima dosta legendarnog i anegdotskog. Pjesme pretežito pripadaju žanru epskih pjesama, ali je u njima puno lirizma. Važne su i zbog iznimno vrsnoga sloga, autentičnog puntarskog govora i svoje književnoestetske vrsnoće. Po svojim književnim odlikama većina njih mogu doista ući u značajne antologije čakavskoga usmenog pjesništva (prof. dr. sc. Stipe Botica). Opsežna i vrlo heterogena građa knjige Seobe Hrvata svrstana je u devet poglavlja: I. Kosmat, II. Va ion, III. Put Črnmoru, IV. Put Sinjmoru, V. Dubrava pod Srčcen, VI. Danub, VIII. Puntarske rodi, IX. Grki, Kejti, Goti, Iliri i Vejoti. Sve pjesme i priče zapisane su arhaičnim mjesnim čakavskim govorom južnog dijela otoka Krka i prevedene na standardni hrvatski jezik te opremljene napomenama i objašnjenjima autora, što čitatelju omogućuje potpuno razumijevanje sadržaja. Knjiga je opremljena proslovom prof. dr. sc. dr. h. c. Ante Uglešića, dužim uvodom, pogovorom posvećenim fra Andriji Kačiću Miošiću te sadrži sažetke na hrvatskom i engleskom jeziku. Knjiga će svojom čakavštinom provocirati lingviste, historičare jezika, dijalektologe, etimologe i leksikologe uopće, a "historiografskim" svojim dijelom zanimat će povjesničare – one zainteresirane za sve epohe davne prošlosti kao i one zainteresirane za povijest kvarnerskih otoka u 19. i 20. stoljeću. Naravno, u njoj će mnoštvo zanimljivih izazova pronaći etnolozi te proučavatelji narodne i pučke književnosti. Zapravo bi za potpuno razumijevanje čakavske građe sabrane u knjizi valjalo sastaviti interdisciplinarni tim stručnjaka da ju svestrano analiziraju (prof. dr. sc. Slavomir Sambunjak).

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Mythologia Cravatica
• Release date: May 17, 2023
• ISBN: 9789535587156

Leonard Eleršek

Lt Col Leonard Eleršek, M.Eng.Mech., Univ.Spec. in Aeronautics was born in 1968 in Zadar (Croatia). He is a engineering officer of the Croatian Air Force in Zemunik Air Base ner Zadar. He wrote several books about aircraft technology, history of aviation and folklore heritage. He published an English-Croatian aviation dictionary, wrote for professional and popular magazines and collaborated in online encyclopedias. In 2018, he dedicated himself to editing and translating the brilliant oral literature of the Island of Krk and since 2019, together with Primarius Rado Žic Mikulin, M.D., Ph.D., he publishes several books of folk tales and songs on folklore and mythology.

Book preview

IMPRESUM

Biblioteka: Dvanaestoknjižje Tugomerika (Knj. II.)

Naslov: Seobe Hrvata – Plemenite bodulske predaje o doseljenju Hrvata u Ilirik i na otok Krk

Autori: Leonard Eleršek i Rado Žic Mikulin

Nakladnik: Mythologia Cravatica

Glavni urednik: Leonard Eleršek

Izvršni urednik: Denis Peričić

Recenzenti: Stipe Botica i Slavomir Sambunjak

Predgovor: Ante Uglešić

Prijevod sažetka: Ivan Matić

Lektura: Anita Peričić

ISBN 978-953-55871-5-6

Punat, 2023.

NASLOVNICA

Glavni motiv: U donjoj polovici kruga je slika Rada Žica Mikulina Dolazak Hrvata, naslikana prema motivu iz pjesme „Dlge lade". U gornjoj polovici je zvjezdano nebo sa zviježđem Tohorjem (Mali medvjed) i najsjajnijom zvijezdom Tohornicom ili Trmuntanom (Sjevernjača), koja pokazuje tohor (sjever), trmuntansku stranu svijeta. Tu se još nalazi prikaz kompasa u koji su ucrtane strane svijeta označene imenima i bojama kako su ih zvali i bojili Krčani. Kompasna ruža zakrenuta je istokom gore, onako kako su strane svijeta urezivanjem označavali krčki pastiri na pastirskim rofašima, štapovima izrađenima od božici proljeća Vesni (Visna) posvećenog drva jasena (prema priči „Mlaj", Tugomerika, Knj. III.).

Gore: Obiteljski grb Mrakovčića Pavlića (lijevo) i Žica Mikulina (desno), opjevan u mnogim pjesmama, kao u pjesmi „Mikulakov lov", zapisanoj u Senju 1899. (Tugomerika, Knj. VII.): „...Na plećih jin branac ocvitani i na njemu juta kaška bila ka se kolo meča je savila, kolo njih su kocke ocvitane, slebrn ocvit črjenoga križe, jista štema se vijori dviže. To je štema kniza Mikulaka, ku štimaju po Kuruku ovuda i hrvaskoj zemji sve posvuda aš su pod njun puno boji bili i dušmani puno jutih pobidili..."

Izradio Leonard Eleršek.

POVEZNICE

tugomerika.com

http://www.primorskihrvat.hr/udruga/predstavljanje-knjige-leonarda-elerseka-i-rada-zica-mikulina-putom-sunca-crveni-bojovnici-iz-horezma-u-matici-hrvatskoj-zagreb/

https://youtu.be/FgNMQ_f7l2Y

https://youtu.be/x0JosuH7AYQ

https://www.youtube.com/watch?v=pmm61nnkoxg&feature=emb_title

http://www.primorskihrvat.hr/etno/cakavica/putom-sunca-crveni-bojovnici-iz-horezma/

https://youtu.be/Yc7mdPfUZRA

https://www.youtube.com/watch?v=t7JSMqDqX3A

http://ogranakmaticehrvatskeuzadru.hr/2020/01/uspjesna-zagrebacka-promocija-knjige-putom-sunca-crveni-bojovnici-iz-horezma/

https://otok-krk.org/krk/u-puntu-predstavljena-knjiga-seobe-hrvata

NAPOMENE

Elektroničko izdanje knjige Seobe Hrvata – plemenite bodulske predaje o doseljenju Hrvata u Ilirik i na otok Krk prilagođeno je specifičnim zahtjevima digitalnog medija pa se prikaz na sučelju vašeg čitača može značajno razlikovati od izgleda tiskane knjige. Suštinska razlika je što čakavski izvornik i štokavski prijevod sada ne dolaze u usporednim stupcima, več slijede jedan za drugim, na način da izvornom čakavskom djelu prethodi štokavski prijevod.

Štokavski tekst je opremljen fusnotama u kojima su navedena tumačenja zapisivača i druga objašnjenja autora, a fusnote će, zbog tehničkih ograničenja, biti prikazane kao krajnje bilješke.

Leonard Eleršek i Rado Žic Mikulin

SEOBE HRVATA

plemenite bodulske predaje o doseljenju Hrvata u Ilirik i na otok Krk

Mithologia Cravatica

Punat 2023.

SADRŽAJ DVANAESTOKNJIŽJA

Knjiga I.: PUTOM SUNCA – nacionalna saga o dolasku Hrvata, cijela priča

Knjiga II.: SEOBE HRVATA – plemenite bodulske predaje o doseljenju Hrvata u Ilirik i na otok Krk

Knjiga III.: STARI BOZI NAS HRVATA – plemenite bodulske predaje o starohrvatskim bogovima

Knjiga IV.: ČANČARIJE – bapske priče s otoka Krka;

Knjiga V.: ZVANIMIROVE CRKVE – plemenite bodulske predaje o drevnim hrvatskim crkvama s pobožnim pjesmama

Knjiga VI.: L. S. A. N. E. – plemenite bodulske predaje o hrvatskoj pomorskoj sili s himnom starohrvatske ratne mornarice i rekonstrukcijom brodovlja

Knjiga VII: KOSIZ – plemenite bodulske predaje o drevnoj hrvatskoj vojsci od iona do provale Osmanlija s epskim pjesmama o prvom krčkom knezu

Knjiga VIII.: ZAUZEĆE SIGETA GRADA – plemenite bodulske predaje o drevnoj hrvatskoj vojsci u osmansko-hrvatskim ratovima s epskom pjesmom o Sigetskom boju

Knjiga IX.: RANKUNJERI – plemenite bodulske vojničke predaje novijeg doba s epskom pjesmom o Boju kod Kanajta

Knjiga X.: PUNTARSKA PREDAJA, dio I. – bodulske predaje iz pismohrane Rada Žica Mikulina

Knjiga XI.: PUNTARSKA PREDAJA, dio II. – bodulske predaje iz pismohrane Rada Žica Mikulina

Knjiga XII.: BESJEDARIJ JUŽNOGA KRAJA OTOKA KRKA – čakavski besidnik Muraja, Lakmartina, Kornića, Vrha, Punta, Stare Baške, Drage Baščanske i Veje s 850 bodulskih poslovica i uzrečica

PREDGOVOR

Seoba Hrvata jedno je od još uvijek nedovoljno ili gotovo nerazjašnjenih pitanja u hrvatskoj historiografiji. Povijesni izvori o tome uglavnom su manjkavi, odnosno skoro u potpunosti nedostaju. Odgovore na njih može djelomice dati arheologija, no rezultati istraživanja te znanstvene discipline kod hrvatskih se povjesničara gotovo ne uzimaju u obzir ili se pogrešno tumače. Nažalost, ni sami arheolozi nisu dovoljno razriješili problematiku s tim u vezi. Ono što se sada zasigurno može reći je činjenica da narod/pleme Hrvata koji je vezan uz srednjovjekovnu hrvatsku državu nije homogena skupina, već je je nastao simbiozom više slavenskih skupina koje su tijekom 7. i 8. stoljeća naselile dijelove današnjih prostora Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a s njima su se stopile i skupine autohtonoga romaniziranog i kristijaniziranog pučanstva koje su ondje zatečene. Hrvati, kao najjača i najdominantnija skupina i svojevrsna „elita", nametnuli su svima svoje ime kao naziv cjelokupne skupine naroda koja će na navedenom području stvoriti ranosrednjovjekovnu sklaviniju Hrvatsku.

Knjiga Seobe Hrvata autora Leonarda Eleršeka i Rada Žica Mikulina druga je u nizu dvanaestoknjižja Tugomerika, koja se nastavlja na već objavljenu impresivnu sagu Putom Sunca, u kojoj se na vrlo slikovit način donosi prvenstveno legenda o porijeklu plemena Hrvata i njihovim seobama kroz euroazijska područja te doseljenju na naše prostore, ali su njome obuhvaćene i druge zgode iz života hrvatskog naroda i njegove povijesti. Seobe Hrvata zapravo je dodatna zbirka čakavskih priča i predaja sabranih u šezdeset pet krčkih priča i pjesama o seobama Hrvata prostranstvima Euroazije, doseljenju na istočnu jadransku obalu i zaobalje i otok Krk te nizu drugih dogodovština vezanih uz stariju krčku i hrvatsku prošlost. Koliko god da je riječ o legendama i viđenjima očima krčkoga (puntarskog) puka, zasigurno u njima ima i nešto istinito, a s obzirom na to da je riječ o istančanoj narodnoj književnosti i usmenoj predaji, nesumnjivo zaslužuju objavu jer će time zauvijek ostati živ neizbrisiv trag uvijek postojanoga hrvatskog duha toga bodulskog otoka koji je po mnogo čemu jedinstven.

Predaje su pisane čakavskim dijalektom i prevedene na štokavski, što ih čini razumljivim svim populacijama hrvatskog naroda. Njihovo tiskanje ujedno je i početak publicističkog rada Ogranka Matice hrvatske u Krku, kojem želim uspješan nastavak rada te mnoštvo objavljenih knjiga i drugih radova vezanih uz krčku i hrvatsku prošlost.

Prof. dr. sc. dr. h. c. Ante Uglešić

Slika 1. Kazivanja krčkih kazivača Rado je zapisivao u bilježnice još u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj dobi. Većinu zapisa je sačuvao, a oni su odnedavna pohranjeni kod koautora. Djedove i majčine zapise je pretipkao, a izvorne rukopise bacio, za čime žali

UVOD

Godine 2018. pronašao sam na međumrežju neobičnu epsku priču naslova „Črjeni bojovnici zi Harezma, zapisanu rijetkim arhaičnim čakavskim idiomom, koja govori o dolasku Hrvata na Jadran. U toj intrigantnoj priči iznimne ljepote opisani su život, vojevanje i selidbe naroda Hrvata bespućima Hartlanda kroz eone povijesti, pod vodstvom njihovih kosiza, banova i knezova te zaštitom starih bogova i božica na čelu s bogom Sunca i rata Horom (Har, Hrv, Hr). Dolaskom u Europu Hrvati se nastanjuju na obalama Mićamora (Azovsko more) i Črnmora, a potom dolinama pricrnomorskih rijeka naseljavaju sjeverno Pricrnomorje i dolaze do gorja Karpata, otkud se šire ozemljem današnje Poljske, Češke, Njemačke, Ukrajine, Slovačke, Austrije i Madžarske do konačnog doseljenja u Ilirik, morskim putom na istočne obale Jadrana i kopnenim, preko Dunava i Drave, naselivši istočnu obalu Jadrana od Venecije na zapadu sve do rijeke Bojane na jugu... To djelo, naoko trivijalne fabule isprepletene oko ideje iranskog porijekla Hrvata, obuzelo je moju pažnju iz niza razloga. Detaljni opisi starih domovina, zorni prikazi drevnih bitaka, maštoviti, dosljedni i uvjerljivi portreti hrvatskih poganskih bogova, nečuveno realističan prikaz drevne hrvatske vojske, povijesnih i „pretpovijesnih bitaka, starohrvatske mornarice i efurice (unutarnje flote) i njezinih brodova, ormanica, kundura i sagena, detaljan opis ustrojstva hrvatske vojske, neobična imena starohrvatskih činova, prikaz kravate kao vojnog čina i mnoštvo drugih precizno oslikanih i dosljedno obrazloženih detalja nagnali su me na pothvat prevođenja toga neobičnog štiva na standardni štokavski hrvatski jezik, ne bih li odgonetnuo što stoji u njegovoj pozadini. Objavom knjige nastojao sam sačuvati priču i jedinstven jezik kojim je zapisana, a prijevodom je približiti što širem krugu čitatelja.

Zbog mnoštva meni nepoznatih, rijetkih, neobičnih i očito vrlo starih i dragocjenih čakavskih riječi bilo je teško u potpunosti razumjeti izvorni zapis te nije bilo jasno porijeklo dijalekta, kao ni podneblje u kojem je priča nastala. Ipak, pronašavši na međumrežju nekoliko kraćih priča i pjesama slična stila i izričaja, preko uredništva krčkog Vala došao sam do njihova suradnika, primarijusa dr. sc. Rada Žica Mikulina, zapisivača „Črjenih bojovnika"[1] i koautora knjige čiji uvod upravo čitate. Od toga gospodina doznao sam da je onu dugu priču zapisao prije više od sedamdeset godina, još kao petnaestogodišnji dječak, na kazivanje svog djeda Antona Mrakovčića Pavlića. S vremenom sam saznao da osim spomenutog djela Rado posjeduje golemu pismohranu pučkih predaja, priča, pjesama i poslovica, zapisanih i sačuvanih po njemu i njegovim precima, većinom u Puntu na otoku Krku, u razdoblju od konca 19. st. pa sve do današnjih dana. Doznao sam da se u toj pučkoj književnosti krije prošlost gradića Punta na otoku Krku iz predaja potomaka tamošnjih hrvatskih rodova te da posjeduje nikad objavljenu zbirku pučkih pjesama koje je u mladosti zapisivao njegov djed, u kojoj je opjevana cijela hrvatska povijest!

Nakon što smo razbili nepovjerenje i mnoge predrasude te se upoznali i sprijateljili, započeli smo s prevođenjem i sređivanjem dragocjene građe. Radili smo na daljinu, svakodnevno, Rado ljeti iz Punta i zimi iz Pesnice kod Maribora, a ja iz Zadra, koristeći blagodati Gmaila i WhatsAppa. U moj Inbox su dnevno pristizale nove i nove priče i pjesme koje je on uz pomoć lupe prepisivao iz izblijedjelih bilježnica,[2] pronalazio u folderima svojih računala ili zapisivao prema sjećanjima na događaje iz mladosti,[3] a ja sam s međumrežja skidao priče koje je on prethodno objavio u Valu ili na Facebook grupi „Puntarske ćakule i prevodio ih. Drugujući s Radom, slušao sam i zapisivao njegova objašnjenja i obrazloženja, čudio se i u nevjerici listao široku stručnu literaturu, sabirao i uspoređivao slične predaje iz drugih izvora te konzultirao mnoge stručnjake s područja filologije, književnosti, povijesne znanosti, mnoge kroatiste, slaviste, arheologe, inženjere... S vremenom sam razbio svaku sumnju u autentičnost građe, uvjerio se u briljantnost uma mog sada osamdesetšestogodišnjeg prijatelja i počeo razabirati pozadinu „Črjenih bojovnika, u kojoj sam počeo prepoznavati odraze priča i pjesama iz goleme pučke književnosti koja mi je s povjerenjem predana na uvid i čuvanje. Shvatio sam da puntarski kazivači imaju jedinstven, vrlo maštovit, ali dosljedan i sveobuhvatan pogled na svijet koji ih okružuje te da je on sačuvan u ovim pjesmama i pričama.

Nakon prve godine zajedničkog rada u izdanju zadarskog ogranka Matice hrvatske objavili smo našu prvu zbirku čakavske predaje Putom Sunca – Crveni bojovnici iz Horezma (L. Eleršek i R. Žic Mikulin, 2019.) i predstavili je znanstvenoj javnosti na Sveučilištu u Zadru, u Puntu na Krku te u središnjici Matice u Zagrebu.[4] U toj knjizi najavljena je skora objava ostatka književnog opusa, no ispostavilo se da će za objavu cjelokupne građe od preko šest stotina književnih jedinica trebati više tisuća stranica teksta. Tako je nastala ideja o objavi čakavsko-štokavskog dvanaestoknjižja kojem smo nadjenuli ime Tugomerika. To neobično ime odabrali smo zato što puntarski kazivači, što potvrđuju i mletački srednjovjekovni izvori,[5] u mnogim svojim pričama i pjesmama za sebe navode da su potomci četiriju hrvatskih rodova plemena Tugomirića/Tugomerića, koji su u ono davno doba posljednje velike seobe Hrvata, pod vodstvom svojih banova, kosiza i knezova, naselili otok Krk. Nakon što će ovladati Krkom, njihova vlast i utjecaj proširit će se morem i kopnom, a snaga i duh plemenitih krčkih rodova Tugomi/erićeva plemena, nama poznatiji kroz fenomen krčkih knezova Frankapana, postat će nesavladiv bedem za obranu hrvatske domovine i narodnog jezika od nasrtaja raznih osvajača.

O dvanaestoknjižju

Dvanaestoknjižje Tugomerika zamišljeno je kao edicija od deset zbirki pučkih predaja s otoka Krka[6] kojima su pridodane još dvije knjige. Knjiga I. Putom Sunca, koja predstavlja glavno i ishodišno djelo u cjelovitoj inačici, u tisak ide posljednja kako bismo u njezinu uvodu mogli dati završnu prosudbu cijelog opusa. Potom slijedi niz od deset tematskih zbirki priča i pjesama koje objašnjavaju porijeklo i sadržaje ishodišne sage. Knjiga II. Seobe Hrvata je zbirka pučke književnosti koju upravo čitate i donosi šezdesetak javnosti nepoznatih bodulskih predaja o doseljenju Hrvata u Ilirik i na otok Krk. Knjiga III. Stari bozi nas Hrvata je riznica lokalnih predaja o starohrvatskim bogovima u čijem je uvodu detaljno opisan lokalni hrvatski panteon, koji će jamačno zaintrigirati čitateljstvo i struku. Knjiga IV. Čančarije okuplja devedesetak „bapskih" priča i pjesama – o vilama, krsnicima, krstuljama, malicima, kurentima, štrigama, štrigunima, zmajevima, zvijezdama i duhovima – kakve, uglavnom, nalazimo i u drugim krajevima naše domovine. Dosad nabrojana građa potpuno je uređena i spremna za lekturu. Nadalje slijedi Knjiga V. Zvanimirove crikve, koja donosi bodulske predaje o drevnim hrvatskim crkvama, poput onih o jurandvorskoj Svetoj Luciji i dobrinjskom Svetom Vidu. Njima su pridodane brojne nabožne pjesme od davnina pjevane na otoku. Knjiga VI. L. S. A. N. E.[7] je zbirka otočnih predaja o hrvatskoj pomorskoj sili s himnom starohrvatske ratne mornarice i pučkom rekonstrukcijom brodovlja iz vremena hrvatskih narodnih vladara. Knjige VI., VII. i VIII. posvećene su hrvatskoj (kopnenoj) vojsci, a u njima se kronološki nižu sjećanja otočnog puka na svoje kraljeve, knezove, banove i kosize[8] pod čijim su zapovjedništvom sudjelovali u znanim i neznanim bojevima širom talaferme (kontinenta). Knjiga VI. Kosiz obrađuje kazivanja o razdoblju od iona do provale Osmanlija i uključuje četiri dragocjene epske pjesme o prvom krčkom knezu iz predfrankapanskoga preddujamskog doba, dok je otok još uvijek bio u vlasti hrvatskih narodnih vladara. Tema knjige VII. Zauzeće Sigeta grada je hrvatska vojska u osmansko-hrvatskim ratovima, a njezina kruna je istoimeni ep o Sigetskom boju. Knjiga VIII. Rankunjeri obrađuje postosmansko razdoblje i novije ratove te donosi naslovni ep o Boju kod Kanajta, u kojem je opjevan oružani otpor Puntara protofašizmu, D'Annunzijevim arditima. Knjige X. i XI. nose zajednički naslov Puntarska predaja i okupljaju različite zapise o prošlosti Punta i otoka koji nisu mogli biti svrstani u neku od prethodno opisanih tematskih zbirki. Posljednja u nizu, Knj. XII. Besjedarij južnoga kraja otoka Krka, u naravi rječnik arhaičnih čakavskih govora Muraja, Lakmartina, Kornića, Vrha, Punta, Stare Baške, Drage Baščanske i Veje (grada Krka), tumač je jezičnog idioma na kojem je ispričana i ispjevana ova predaja. Rječniku je priložena zbirka bodulskih poslovica i uzrečica te dvije studije o jedinstvenoj čakavskoj dvojini i nepoznatim čakavskim komparacijama kojima bi se trebala pozabaviti znanost.

O knjizi Seobe Hrvata

Zbirka čakavskih predaja koja se nalazi pred vama nosi naslov Seobe Hrvata. U njoj je sabrano šezdeset pet krčkih priča i pjesama o seobama Hrvata prostranstvima Euroazije, doseljenju na istočnu obalu Jadrana i otok Krk te mnogočemu drugome. Ta bodulska pučka sjećanja povezuju nas morima i oceanima s cijelim svijetom i žestoko prodiru u kiriju (kontinent), vežući nas uz ozemlje Ilirika, gdje danas kao narod obitavamo. Čakavske književne i jezične veze sežu mnogo dalje od granica današnje jadranske Hrvatske, prelaze Dravu i Dunav te na krilima imaginacije pučkih kazivača dolaze do panonske, karpatske i zakarpatske Hrvatske, spajajući nas s krajevima u kojima žive ili su nekad živjeli Hrvati. Dosežu sve do naših pricrnomorskih, srednjoazijskih, afganistanskih i nekih drugih, teško prepoznatljivih (pra)domovina, gdje kazivači, kroz motive i slike otoka Krka svoje mladosti,[9] slikaju šarene prizore pradavne prošlosti do nezamislivih detalja. Pripovijedajući priče, kazivači propituju svoje porijeklo i mladim naraštajima nude odgovore na temeljna identitetska pitanja: tko smo, što smo i otkud smo došli u krajeve u kojima danas živimo. U toj narodnoj književnosti mogu se razabrati utjecaji onovremene povijesne znanosti i odrazi mnogih općepoznatih teorija i hipoteza o porijeklu Hrvata: iranske, slavenske, gotske... no otočani su u svojim interpretacijama prilično originalni i posebno ističu dvije ideje. Prema prvoj, u posljednjoj seobi naroda u Ilirik doseljavamo sa širokih prostranstava istočne Europe, gdje smo u staroj hrvatskoj državi živjeli u konviveci[10] sa Slavenima i ostalim narodima, a seoba, izazvana navalom neprijatelja, dugotrajnom sušom, klimatskim promjenama, glađu ili nekim drugim uzrokom, tekla je dvjema rutama, kopnenom i morskom. Dio Hrvata krenuo je preko gorja Karpata, naselio Panoniju, a onda prešao Dunav i Dravu, a dio je na put krenuo brodovljem, iz porječja crnomorskih rijeka i s obala Črnmora. Zaplovili su preko Helesponta i Grških mora, pristigli u Sinjmor (Jadran) i napučili otoke i obalu, krajeve koje su otprije dobro poznavali jer su s njima u prošlosti trgovali. Druga prevladavajuća (autohtonistička) zamisao je da se otočni Hrvati uopće nisu selili, te „da smo u ovim krajevima oduvijek, a da su drugi dolazili k nama, Grci, Kelti, Goti, Rimljani..."

Pogled krčkih Hrvata na vlastito porijeklo oponirao je javno proklamiranim istinama geopolitičkih epoha kroz koje je prolazio njihov otok, a kako su državne institucije pretežno promicale službenu istinu, oblikovanu i podupiranu „naporima vlasti i „plaćene znanosti, koja i danas prečesto podcjenjuje narodnu pamet, hrvatski otočni puk je, putem predaja kakve su sabrane u ovoj knjizi, u intimi obitelji stjecao usporednu poduku o korijenima i identitetu. Ta predaja, koja pršti hrvatstvom, zapisivana je od kraja 19. stoljeća pa sve do današnjih dana te nepobitno nosi biljege preporodnih vremena i žestokoga kolektivnog otpora, prvenstveno talijanizaciji, no mnogim svojim dimenzijama pripada puno starijim vremenima. Poznato je da je veći broj sličnih predaja o dolasku Hrvata zabilježen i u prethodnim stoljećima,[11] a dragocjeno Porfirogenetovo svjedočanstvo, u kojem ovaj bizantski car donosi legendu o dolasku Hrvata pod vodstvom sedmero braće, suprotno željama mnogih, pojavilo se prije cijelog milenija.

Slika 2. Predstavljanje zbirke čakavske epike Putom Sunca – Crveni bojovnici iz Horezma održano je 16. siječnja 2020. u Dvorani Jure Petričevića u Matici hrvatskoj u Zagrebu. Na slici: dr. sc. Tuga Tarle, prof. dr. sc. Ante Uglešić, prim. dr. sc. Rado Žic Mikulin, Leonard Eleršek univ. spec. i prof. dr. sc. Serđo Dokoza.

Devet poglavlja knjige

Opsežna i vrlo heterogena građa zbirke Seobe Hrvata, koja se počesto odmiče od naslovne teme, svrstana je, prema prilično rastezljivom kriteriju, u devet poglavlja, što bi po zamisli autora trebalo olakšati razumijevanje njezina sadržaja i ubrzati navigaciju štivom. Ta autentična narodna književnost zapisana je pedantno, rukom provjerenih zapisivača i kazivana iz moždana znanih otočnih kazivača s geografski malenoga i izoliranoga povijesnoga hrvatskog prostora. Autorima knjige potpuno je jasno da je kolektivna percepcija svijeta puntarskih kazivača nastajala pod izvanjskim utjecajima, da je u njoj mnogo mašte i fikcije te da su ova kazivanja kolaž mnogih, ponekad iskrivljenih općepoznatih, puku zanimljivih znanja prenesenih iz raznih povijesnih vrela,[12] ali je sigurno i to da su u retke ovih zapisa, a poglavito u arhaični jezik kojim su pisani, kao i u drevnu toponimiju, utisnute mnoge istine i vrijedni podaci važni stručnjacima iz raznih područja, a poglavito onim kroatistima, etnolozima, filolozima, jezikoslovcima, povjesničarima, geografima i inima spremnima saslušati pučka razmišljanja i argumentaciju jer, „ono što stari ljudi znaju i govore, i što se prenosi s djeda na unuka treba znati, a istina je više puta negdje između."[13]

Poglavlje I. KOSMAT donosi nekoliko priča i pjesmama o selidbama Hrvata pod vodstvom hrvatskog vladara, koji se jednom zove Kosmač, drugi put Kosmačina, pa Kosan, Kosmat i sl., gdje se on pojavljuje kao car, kralj, ban ili knez Hrvata, ili njihov glavni vojni zapovjednik – kosiz. Priča „Kosmačina (Risika 1972.) objašnjava seobe Hrvata i postanak hrvatske jadranske države, ali i etnogenezu Slavena kroz priču o caru Kosmaču, vladaru velikoga praslavenskog carstva, i njegovoj djeci, kćerima Tugi i Bugi te sinovima Horvatu, Čehu, Lehu i Mehu. To je jedna od najvrednijih hrvatskih priča o dolasku naroda pod vodstvom braće i sestara, u kojoj se može razabrati praslavenska pricrnomorska država, koju mlađa historiografija zove Velikom Horvatijom (V. Majorov, 2006.), a starija Crvenom Hrvatskom. Može se primijetiti da se imena hrvatskih glavara cara Kosmačine (Kosmač) i kneza Kosana iz krčkih priča, ime brata Kosenztesa iz Porfirogenetova zapisa te ime kneza Kosmata s Baščanske ploče nalaze u svojevrsnoj jezičnoj vezi. Slično je u svojoj raspravi o puntarskim kosizima i kosizama 1991. objasnio jezikoslovac Mato Šimundić.[14] U priči kazivač dalje navodi da su Hrvati nekad častili hrvatske poganske bogove Hora, Davora i Laru, Veliša, Mraka, Kiša, Moranu, Laru, Ištur i Višnu te malike, štrige, more i štrigune. Te hrvatske bogove i božice puntarska predaja temeljito opisuje u mnoštvu zapisa koje ćemo predstaviti idućom zbirkom. Kazivač nadalje objašnjava nastanak hrvatskih gradova Budima i Požuna ulazeći u jezičnu tvorbu imena tih srednjoeuropskih metropola. Hrvati prema ovoj priči u Ilirik dolaze preko Dunava i brodovljem iz velikih pricrnomorskih rijeka u Jadran. Taj i svi prethodni motivi nebrojeno su puta ponavljani u pričama mnogih kazivača s Krka, što je izvjestan pokazatelj njihove starine.[15] Priča „Pulena (Punat 1951.) opisuje običaj starih hrvatskih pomoraca da pramce svojih brodova krase pulenama s likovima kraljeva, knezova i starih bogova, uz osvrt na velikoga kralja Kosmačinu, koji je vladao negdje u Karpatima, i slavnoga kneza Burutusa, osvajača Siponta, poznatoga iz pjesme „Šipun, kao česte likove s pulena puntarskih brodova. Potom se pojavljuje neobičan podatak da su graničarski brodovi prije Frankapana, a to znači za hrvatskih narodnih vladara, na pramcima imali iskešenog vuka. Nakon još jednog nabrajanja hrvatskih poganskih bogova saznajemo da se Pravoga Boga i Isusa nikada nije stavljalo na pramac. Priča „Marijana (Punat 1953.), spominjući se pulene s likom Kosmačine, prisjeća se velike zemlje kojom je kralj vladao, zemlje u kojoj su Hrvati nekad živjeli i otkud su došli u Ilirik, neki jašući, a drugi ploveći od velikih rijeka preko Črnmora i grčkih mora do Sinjmora. Zato što su ga se svi bojali, stavljen je na pramac „neka straši divlje more". Onda slijedi prispodoba o hrvatskim balenarima na Pacifiku, a to su lovci na balene (kitove). Priču o kitolovcima imaju i Baščani. To je vejska poveda (krčka legenda) o pradavnim putovanjima Bodula u Semeraju (Amerike) koja se pripovijedala u brdskim selima oko Baške (Eleršek i Žic Mikulin, 2019.), za koju su mnogi „uglednici tvrdili da je izmišljotina zapisivača. Pjesma „Va no vrime kniza Junotusa (Punat 1956.) govori o događaju vrijednom narodnog pamćenja koji se zbio u doba kneza Junotusa i njegova kosiza Kosislava. Opet mrčina zastire nebo i bogu Haru tupi strijele, koje „nisu mogle mira (svijet) jur (više) tepliti, trava ni već tila (htjela) zeleniti, nunkis (niti) žito (ječam) ni tilo roditi... Knez saziva ojat (stožer) i velom kosizu (zapovjedniku vojske) izdaje zapovijed za pripremu seobe svog naroda put toplijih krajeva, kamo odlazi u pratnji kosiza (divizija) i efurice (riječne flote). Pjesma „Ča se jono (Hrvaski kniz Kosan) (Punat 1954. ili 1956.) opet govori o jezeru kraj kojeg smo živjeli u doba vladavine kneza Kosana i zapovjednika njegove vojnice kosiza Kusa, o pomrčini i poplavama koje su izazvale glad. Tada Kosan organizira seobu svog naroda štiteći ga kosizama, dok im je logistiku pružala efurica, riječna flota koja ih je pratila na cijelom putovanju. „Čudo (puno) vrimena su putovali, jonda su se Slnce (Sunce) pojavilo, sin (svima) je dušu i tulo (tijelo) steplilo, va hlmine (planine) vele su jintrali (ušli), tamo su se lipo komodali (nastanili). Brzo pričeli su muš (stoku) gojiti, žito (ječam) zlatno po pojih (poljima) saditi. Si brigi pismon odzvanjale ke no su Kosanu diku dale, ča jih lipo ovamo je pejal, su teplinu Slnca jin je dal."

Poglavlje II. VA ION opisuje veliku mrčinu, tamni oblak koji je nakon neke prirodne katastrofe na dugo vremena prekrio nebo i izazvao glad koja je pokrenula seobe naroda u potrazi za Suncem. Tu je opisana naša daleka i bogata pradomovina pokraj jezera, potom seoba do Karpata, a onda širenje Europom... Pjesma „Žito" (Risika 1969.) je oda ječmu, koji puntari zovu žito, i Suncu, bez kojeg nema zoridbe i preživljavanja naroda. Kad je mrčina zastrla Sunce, natjerala je ljude na seobu svijetom (mirom) sve do mjesta na kojem će moći opet žito sijati. Pjesma „Žito zrnje (Punat 1955.) slična je prethodnoj, ali je pjeva drugi pjevač. Doduše, ne spominje dolazak Hrvata, ali je prelijepa oda ječmu, žitarici koja nas prati od starine, koja nas nikad nije izdala i „zato tebi jide dika vela, jod sih žuni (naselja) i gradi i sela, vavik ćemo tebe mi častiti, pa ćeš vavik lipo s nami biti. Slijedi gotovo identična pjesma „Žito, zrnje plemenito (Risika 1970.), zapisana petnaestak godina kasnije, te šaljiva pjesmica na istu temu „Ječnin žito (Punat 1955.), zahvalnica ječmu i pivu: „Ječmin žito zrno plemenito, jod vavik (te) lipo mi gojimo, na srpadi (žetvi) ti se poklonimo, jod tebe se kruh bojan (najbolji) peče i kvas sladki ki po grlu teče. Pjesma „Va no staro vrime (Rika Ami) (Punat 1958.) pjeva o silnoj rijeci Ami, kraj koje su naši davno živjeli. Rijeka je poplavljivala, pa su je pregradili branama koje su čuvali kosizama i popravljali ih. Ali onda su zlotvori momuli preplivali rijeku splavima i pokorili narod na zapadnoj strani zemlje. Tada su naši branu srušili i momule silnom vodom potopili... Riječ ami, odnosno amu kod puntarskih čakavaca, označava dubinu (Amu je najdublji dio Puntarske vale), pa je amu rika – duboka rijeka, možda Amu-Darja (vidjeti pjesmu Dunavu „Danub). Priču „Žito (Punat 2022.) o uzgoju žitarica na otoku Krku napisao je R. Žic Mikulin po sjećanju na kazivanja akademika Fučića otprije sedamdesetak godina. Uvrštena je u zbirku zbog preporuke recenzenta da barem jedno djelo akcentuiramo, no to nismo uspjeli pravodobno učiniti.

Poglavlje III. PUT ČRNMORU sabire nekoliko priča o doseljenju Hrvata na obale Crnog mora, kamo smo se doselili iz nekih dalekih prostora u kojima smo nekad živjeli.

Priča „O (Punat 1954.) govori o našoj gorskoj pradomovini i hrvatskom kralju Harotusu, „onomu koji slavi Sunce, i u pozadini donosi drevnu tehnologiju proizvodnje željeza. Taj je kralj dobio ime od riječi Har, što je ime boga Sunca i rata, glavnoga hrvatskog boga zanimljivoga krčkog panteona, i čakavske riječi tusiti, što znači slaviti. Njegova se kraljica zvala Jizdimira, a ime je dobila od čakav. riječi jizd, što znači jahanje, i čakav. mir, što znači svijet. Živjeli su sa svojim narodom pokraj rijeke O,[16] u planinama koje su dodirivale nebo. Odatle su svojim brodovima trgovali s cijelim svijetom, a nakon što se klima promijenila, kralj je odlučio izgraditi stotine i stotine lađa kojima su Hrvati došli do Crnog mora i velikih rijeka, gdje su neko vrijeme živjeli. Kad su se vremena opet promijenila, naši su preci ponovno izgradili puno ormanica, kundura i sagena te njima zaplovili u Jadran. Kako su putom kralj i kraljica stradali, glavari su odlučili da će otad Hrvatima vladati knezovi, a tek kada za to dođe vrijeme, među sobom će izabrati kralja. Nadalje se opisuju ustrojstvo i organizacija hrvatske mornarice na Jadranu i navode redom imena hrvatskih vladara u Iliriku: Strilotusa, Burutusa, Domotusa, Ostoslava, Branimira, Ratomira, Gotomira, Kišotusa, Davoslava... Priča „Nado (Punat 1953.) dolazi iz cijelog seta krčkih „metalurških predaja i donosi tajnu proizvodnje čelika na način kako su to u stara vremena činili naši preci „koji su živjeli negdje u nekim velikim planinama gdje je u ljetno doba bilo jako vruće, a zimi jako hladno, gdje je bilo željezne rudače koliko si htio..." U priči se saznaje da su mačevi končari što su ih od tog čelika izrađivali naši preci bili najžilaviji mačevi svog doba te da su slične još imali Varjazi (Normani), jer su se oni također odselili na sjevernu stranu svijeta, odakle smo i mi došli ovamo. Došli su preko velikih rijeka Volge i Neve i naselili se ondje gdje žive i danas. Ta zemlja, Hrvuatia, na ozemlju Azije gdje su jedni blizu drugih živjeli Varjazi i Hrvati opisana je temeljito u sagi Putom Sunca (2019.; vidjeti priču „Hrvuatia). Priča „Ča čoviku rabi (Risika 1972.) anegdota je o ljudskoj pohlepi, koja donosi propast. Priča je smještena u Mezopotamiju, na obale Eufrata, u zemlju Harezm, dobro poznatu iz puntarske predaje. Priča „Hrvuatia" (Punat 1951.) izvadak je iz sage Putom Sunca (2019.) u kojem je detaljno opisana gorska azijska pradomovina Hrvata. Priča „Va ion (Hara)" (Punat 1954.) opisuje prapostojbinu Hrvata pod gorom Harom, na kojoj živi bog Har, čiju kočiju svakodnevno preko nebeskog svoda vuku konji komazeci. Opet je opisan svakodnevni rat bogova Hara i Mraka, kojim započinje svako svitanje i završava dan. Opisuje se organizirana selidba u novu zemlju pod pratnjom vojske, na način sličan onomu iz Putom Sunca (2019.). Kazivač podrobno objašnjava način doselidbe kopnom i morem uz detaljan osvrt na ormanice, brodove kakvima smo doplovili u Jadran. Opisano je na kraju i frankapansko brodovlje, koje je čuvalo otok od dušmana. Priča „Hlmina" (Punat 1955.) opisuje planinu Har, koja se nalazi negdje jako daleko, iza Indija, otkud su se doselili Haravati. Ona većim dijelom sadržaja zapravo pripada zbirci Čančarije (Tugomerika, Knj. IV.). Priča „Sabor" (Punat 2021.) je izvadak iz Putom Sunca (2019.) u kojem je opisan izbor bana balotanjem, glasanjem kakvim su prema predaji Krčani birali otočnog suca i kneza (vidjeti nekoliko priča u Knj. III.). Priča „Šarpica" (Punat 1951.) kratko je kazivanje o kravati, drevnom vojničkom činu Hrvata, koju su nosili u Španjolskoj u doba rekonkviste, gdje su bili plaćenici na dvoru kralja Ferdinanda i Izabele.

Poglavlje IV. PUT SINJMORU obrađuje naš dolazak na Jadran, točnije u rimski Ilirik, kamo dolazimo kopnenim i morskim putom, što je već čuveno u prethodnim poglavljima. U ovim se predajama na neobičan način opisuje život u Iliriku prije i poslije dolaska Hrvata. Pjesma „Dlge lade (Punat 1895.) pjeva o dolasku Hrvata brodovljem iz Crnog mora na jadranske otoke dajući detaljan opis lađa s trideset vesala kojima su doplovili. Opisani su veslači, momci i djevojke te su zorno oslikane njihove odore i oružje. Potom slijedi zahvala bogovima s poimeničnim navođenjem bogova rata Davora i podzemlja Kiša te kletva tom podzemnom bogu koji kažnjava izdajice i sve one koji žele nauditi Hrvatima: „Davoru su božac (oltar) jučinili, Kišu pod njin jamu su skopali, sve su lipo cvićen posipali, neka vije (znade) ki izda Hrvati, izdaja se zi glavicu plati. Stare maje, vi dicu jučite, nek se boje Kiša jin rečite, izdajice gredu pod zemjice, Kiš jih svuda kamo gredu slidi, glavica jin više niš ne vridi... Priča „Put va Ilirik" (Punat 1951.) odjeljak je iz sage Putom Sunca (2019.) u kojem je opisana velika zakarpatska država Hrvata, prelazak Hrvatskih planina (Karpati) i doseljenje u Ilirik. Taj opis se podudara sa sadržajem pjesama „Inperij i „Dlge lade. Pjesma „Šipun (Baška 1893.) detaljno opisuje pripremu i provedbu desanta hrvatske flote na tlo „Talijanske čizme (a bilo ih je u povijesti nekoliko), na grad Sipont u Vojvodstvu Benevento. Tu kaznenu ekspediciju koju je 642. poduzelo hrvatsko brodovlje (predaja kaže u doba kneza Burutusa) opisao je i langobardski kroničar Pavao Đakon. Nakon smrti neprijateljskog vladara, uspjeha operacije i izbavljenja hrvatskih zatočenika iz njihova ropstva, Hrvati se s plijenom vraćaju u domovinu uz zaziv bogovima Davoru i Tumanu, dok su Kišu prinijeli žrtvu paljenicu. Taj Burutus dao je na Tranjevu izgraditi crkvicu svetog Mikule,[17] o čemu postoje mnoge legende.[18] Priča „Kako je šalvan Inperij" (Punat 1953.) kazivanje je o nastanku antologijske pjesme o dolasku Hrvata na ozemlje Rimskog Carstva, koja slijedi. Ona objašnjava atmosferu i okolnosti u kojima su nastajali ostali zapisi Tugomerike. Radnja pjesme „Inperij (Jezero/Punat 1953.) događa se u doba seobe Hrvata na rijeci Dunavu, gdje hrvatski pohodni stožer na čelu s velikim kosizom[19] (generalom) prelazi duboku rijeku i u rimskom taboru dogovara doseljenje Hrvata, koji su dotad živjeli iza limesa, u Panoniji, i imali svoje sjedište oko Blatnog jezera, odnosno Blatuše, kako to jezero nazivaju Krčani. Bilo je to za kneza Strilotusa, kojeg je po smrti naslijedio sin Burut,[20] čiji je nasljednik bio veli kosiz (zapovjednik vojske) Kišoslav.[21] Prelazak Dunava trajao je tri mjeseca i opisan je do najmanjih detalja. Narod se potom naselio pustom zemljom sve do obale i otoka te ondje nastavio živjeti u miru sa staroselcima: „Ti su kraji vesi (sela) pusti(h) bili, drugi kuntra moru su hodili, obvalu i bodi (otoke) naselili. Zi Grki (Bizantinci), Vejoti (Romani) se pomišali, svu su zemju lipo obdelali, po hlmih (brdima) fortice (utvrde) učinili od suvragi (dušmana) da bi se branili. Priča „Kala štanaji" (Punat 1954.) govori o staroj mjesnoj ulici koja vodi od mora prema negdašnjoj rimskoj tvrđavi (čakav. štanaju) od koje je nastao gradić Punat. Priča opisuje most koji je u rimsko doba stajao na vratima Puntarske vale, carske ratne luke. Potom kazivač objašnjava dolazak predaka, rodova plemena Tugomirića na otok Krk s obala Crnog mora, pozivajući se na stihove pjesme „Dlge lade. Detaljno opisuje brze hrvatske bojne brodove na vesla i njihovu konstrukciju te kormilo posebnog tipa koje im je davalo sposobnost manevra i prednost nad tuđim brodovima. Potom se kazivač poziva na pjesmu o dolasku Hrvata kopnom i morem koju je čuo od starih, vjerojatno „Inperij. Na kraju se objašnjava da su ostaci jednoga takvoga hrvatskoga ratnog broda istrunuli na Velim vodama, što je često kazivano u predaji Puntara. Pjesma „Va no vrime (Put Sinjmoru) (Punat 1952.) bilježi dvije seobe Hrvata. Govori o trajnoj pomrčini koja je u pradomovini izazvala glad, pa glavari brodovljem i jašući dolaze i naseljavaju se „tamo kadi žito dobro rodi i kamo su plavali zi brodi, gdje su rijekama prodrli do mora i posvud izgradili naselja. To more je vjerojatno Crno more (Istočno, vidjeti priču „L. S. A. N. E."). Ali onda, bježeći od gladi, na dežeju (državu) navaljuju drugi narodi, pa se Hrvati sele onamo gdje će zauvijek ostati: „Hrvati se Sinjmoru (Jadranu) podali, pa se tamo bihu ulinili (uredili, skrasili) i za vavik tamo su bili. Kadi (gdje) stali, tu su ustali i tako Hrvasku čuvali. „Legenda o pomorskim matanima i gradu Korintiji (Sv. Juraj nedaleko od Baške, prije 1997.) je jedna od deset priča iz ciklusa osporavanih vejskih poveda, priča koje je svojedobno zapisao Mihovil Lovrić (1897. – 1976.) iz Baške temeljem kazivanja travara Fabijana Tomašić-Velnića i svoje majke. To je priča o dolasku Hrvata iz Mićamora (Azovsko more) na otok Krk pod vodstvom marjakira (admirala) Hrvoja, koji predvodi svoju flotu od sedam brodova. Ona se uklapa u mnoge puntarske priče o dolasku Hrvata brodovljem iz Crnog mora, no ima mnoge posebnosti baščanske pučke predaje, dok je arhaični jezik baščanskih brdskih sela uvelike drugačiji od onoga kojim govore njihovi susjedi Puntari.[22] Ova se priča, poput mnogih kvarnerskih štorij, zrcali na nebeskom svodu, pa su oni brodovi zapravo sedam zvijezda Velikog medvjeda. Više takvih priča s astralnom pozadinom koje povezuje neobičan starohrvatski zvjezdopis bit će objavljeno i objašnjeno u zbirci Čančarije (Tugomerika, Knj. IV.). Nakon te priče, u kojoj je navedena neobično vrijedna starohrvatska pomorska toponimika na cijelom pomorskom putu doselidbe, slijedi opis postanka Korintije, danas mrtvoga grada nedaleko od Baške, i života drevnih kolonista na Krku. Potom je navedena legenda o propasti toga grada nakon navale gusara, nakon koje su od njega ostale samo ruine. Dvije zanimljive povezane priče, „Komunada (Punat 1952.) i „Hramčići (Punat 1951.), govore o događajima iz daleke prošlosti otoka, o travarini koju je Venecija pobirala na otoku i porijeklu toponima Komunada, pašnjaka koje su od Šinjorije otkupili Krčani kad je Šinjorija obnavljala flotu nakon poraza od Genove u Bitki kod Korčule, o prastaroj „fešti od pušćanja bravi (ovnova), o vilama, malicima i starim bogovima, o brzim ormanicama kojima su plovili pricrnomorskim rijekama i doplovili na Jadran preko Crnoga i grčkih mora, o krunidbi hrvatskih kraljeva i mnogočemu drugom. Priča „Ki su to i ča Divjaki (Punat 2022.), koja započinje zanimljivim objašnjenjem toponima Bragešarovo, nastala je po sjećanju na sprovod jednoga otočnog partizana (i valjda komunista) koji je pred smrt zatražio crkveni sprovod, kada je kazivač njegove kolege koji po ukopu nisu ušli u crkvu u kojoj je održana misa za pokojnika nazvao „Divjakima (bezbožnicima)[23]: „Divjaki. Tako su zvali onih (Hrvati) ki se nisu otili pokršćanit (pokrstiti) kada se je čudo njih va staro vrime pokršćanilo. Njih su potlik tako zvali po jimenih bogi kih su prije častili. Zvali su jih Horvati, Hrvati, Hrvatići, Haravati, Krovati, Krovate, Kroate (po imenu boga Sunca i rata Hora/Hara/Hrva), Bizjaki, Šoši (po bogu močvara i kali Šošu), Kiši (po imenu boga osvete Kiša), a Bizjaki[24] i Divjaki. Ti nepokršćanjeni Hrvati su se rasipali po sih europskih kraji...

Poglavlje V. DUBRAVA POD SRČCEN posvećeno je Dubrovniku, hrvatskom biseru podno brda Srđa. Priča „Ragužano" (Punat 1962.) počinje raspravom oko značenja te stare vejotske riječi, a potom, iz usta svećenika Alojzija Ragužina, otkriva legendu o nastanku Dubrovnika objašnjavajući njegovo hrvatsko i vejotsko ime. Naime, u vrijeme Rimskog Carstva ljudi na području gdje se nalazi današnji grad živjeli su u miru dok nisu došli osvajači bućani (divljaci, dušmani; kazivač vjerojatno misli na Avare/Obre), divlji ljudi koji su robili, krali i ubijali. Oni koji su uspjeli pobjeći preselili su se na jedan otočić ragužan (odmaknut) od kopna i na njemu se utvrdili. Zvali su ih Ragužari. A onda su u Jadran iz područja velikih rijeka oko Crnog mora na poziv cara Honorija tisućama velikih brodova došli morski ljudi (Hrvati), koji su na kopnu nasuprot Raguže izgradili svoj grad Dubrovnik i nazvali ga po dubu (hrastu) koji je ondje rastao. Ragužari i Dubrovčani su se s vremenom zbližili, a gradovi su se povezali u jedan grad, koji neki i danas zovu Dubrovnik, a neki Raguža (Raguza). Slična legenda postojala je u mnogim srednjovjekovnim izvorima, no ovdje s mora dolaze crnomorski Hrvati. Pjesma „Pod Srdčcem" (Dubrovnik 1905.) pridodana je prethodnoj dubrovačkoj priči koja pjeva o mirima (zidinama) okruženoj Dubravici što stoji na otočiću pod Srđem: „Na Srdčcu je Hrvatica vila, Dubravi je sve dori (blaga) dorila (darovala), Sunca zraki svitla obilata, sinje more trgovca bogata..."

Priča „L. S. A. N. E. (Zač jimaju puntarske brodi modri kolur i beli kordun)" (Punat 1954.) objašnjava stari hrvatski način označavanja brodova bojama, uz osvrt na običaj kićenja mlaja modrim (sjever), crvenim (jug), bijelim (zapad) i crnim (istok) rupcima. Rupci su predstavljali sve četiri strane svijeta na koje plove hrvatski brodovi. Tu se spominje i drevno označavanje dubrovačkih i hrvatskih brodova latinskim kraticama što su ih isticali na zastavama. Dubrovački su brodovi na vijorama imali kraticu L. P. N. V. E., od Libertas pro nulo venditur auro, ili Sloboda se ne prodaje ni za kakvo zlato, a brodovi hrvatskih narodnih vladara kraticu L. S. A. N. E., od Libertas sine arma nulus est, Sloboda bez oružja je ništa.

Poglavlje VI. DANUB posvećeno je Hrvatima s one strane Drave, po otočnim predajama, autohtonima u njemačko-ugarskom oceanu, koji su kazivačima zanimljivi prvenstveno zbog sličnosti govora s otočnim dijalektom čakavskog jezika. Priča „Gradišćani (Punat 1951.) donosi sjećanja o gradu Budimu, u kojem su po kazivaču nekad stolovali hrvatski knezovi, i opisuje način na koji su ga zaposjeli Ugri. U priči „Budim (Punat ~1960.) kazivač primjećuje sličnosti čakavskog jezika Punta na Krku i jezika gradišćanskih Hrvata. Krčki su pripovjedači uvjereni u autohtonost Gradišćanaca i kazuju da su oni što su onamo došli bježeći pred Turcima zapravo izbjegli k rođacima. Slično tomu, boduli koji su putovali karpatskom Ukrajinom kazuju da se ondje govori gotovo isti jezik kao i na našim otocima, uz iznimku romanizama, koji su u bodulske govore pristigli iz romanskih govora staroselaca i novovjekih osvajača. Pjesma „Danub" (Punat 1952.) oda je dubokom Dunavu (amu[25] Danub) u kojoj pučki pjesnik klikće „Danub riko, ti spasenje naše... Kao i prethodne priče, ona govori o Budimu kao hrvatskoj prijestolnici: „Budin grade, stolno misto[26] naše, lipo smo te mirin (zidinama) okružili, da te ne bi suvragi (dušmani) razbili... Pjesma „Obudin (Punat 1954.) pjeva o hrvatskoj obrani Budima (Obudin), no sada od momulskih osvajača. Pjesmu „Visna (Punat 1955.), koja pjeva o rijeci Visli u Bijeloj Hrvatskoj, na Krk su vjerojatno donijeli hrvatski vojnici koji su u Prvom sv. ratu vojevali na istočnim bojištima.

U poglavlju VII. MRČINA izdvojene su predaje koje promišljaju uzroke seoba naroda. U njima puntari pjevaju o velikoj mrčini, teškoj naoblaci koja je zamračivši Sunce na dugo razdoblje uništila usjeve, izazvala pomor stoke, sušu i veliku glad. Ta mrčina je, prema nekim predajama, izazvana erupcijom dalekog vulkana, koji je na moru izazvao cunami, a na obalama Sredozemlja i njihova otoka pustoš i jad. Tu su i nezaobilazna razmišljanja o drevnoj geografiji Europe, Sredozemlja, jadranskog bazena i njihova zavičaja. Priča „Mrčina" (Punat 1952.) spominje strašnu nepogodu koja je nagnala Hrvate na selidbu iz zemlje koja se nalazila pokraj velikog jezera u koje su utjecale velike rijeke i po kojima su oni brodovima na vesla plovili, peljali robu i trgovali. Prema opisu, to je vjerojatno Aralsko jezero i Horezmanska oaza, o kojoj Puntari, ali i Baščani pričaju priče i pjevaju pjesme. Ti krajevi poznati su iz sage „Po slidu Slnca – Čerjeni bojovnici zi Harezme (2019.). Pomrčine koje puntari nazivaju mrčinama ili oblačinama i zbog kojih su se Hrvati, po predaji puka, više puta selili, „dolazile bi s vremena na vrijeme, nitko ne zna odakle i kako. Kad bi se pojavile na nebu i prekrile Sunce, Har (bog Sunca) više nije imao nikakve moći. Priča „Krakatau (Punat 2021.) donosi razmišljanje puntarskih kazivača o erupciji istoimenog vulkana 1883., čije su se posljedice osjetile na Krku u njihovoj mladosti, i strašnoj mrčini iz starih predaja koja je izazvala veliku seobu naroda. I pjesma „Vali kako gore (Punat 1990.) pjeva o velikim valovima koji su u dalekoj prošlosti izazvali katastrofu i veliko razaranje njihova zavičaja. Priča „Va no staro vrime (Punat 2021.) poučno je štivo o drevnoj geografiji Europe, Sredozemlja, Jadrana i otoka Krka iz vremena prije i nakon velikih potopa izazvanih popuštanjem Istočne (Dardaneli) i Zapadne prevlake (Gibraltar) Sredozemnog mora... Potom slijedi još jedna slična priča naslova „Ostata (Punat 1970./2022.), koja detaljno opisuje geološke promjene u jadranskom bazenu i Sredozemlju. Priče „Trojna (Punat 1962.) i „Vazdoje (Punat 1951.) predaje su o onom velikom valu koji je u davnini uništio otok Krk i potpuno ga promijenio, a kojeg se otočani i danas sjećaju bojeći se ponavljanja povijesti i novog meja (priča „Meje"; Tugomerika, Knj. III). U priči „Ča je Amu (Punat 1954.) kazivač tumači značenje mnogih drevnih toponima koji polako nestaju iz sjećanja Puntara te se spominje velikog vala koji je u dalekoj prošlosti uništio otok. Također se dotiče drevnoga hrvatskog označavanja strana svijeta bojama. „Vela suša (Punat 1955.) je jedna od mnogih priča o sedmogodišnjoj suši na otoku, koja je nagnala otočne Grke na selidbu. Po pričama kazivača iz roda Jelenčića, na otoku je tad ostalo tek nekoliko preostalih obitelji Jilena, kako su ondje nazivali Grke. Jileni koji su ostali s vremenom su se srodili s Hrvatima, a ostalo im je tek prezime Jilenčić, Jelenčić, Jelen i sl., i mnogo predaja grčkog iskona. Jedna od takvih je i priča „Navig va ne vin (Punat 1956.) o dolasku Grka na otok Krk, kamo njihove brodove donose golemi valovi pradavnog cunamija. Anegdota „Tri mora (Jezero/Punat 1949.) govori o vremenu kad je hrvatski poglavar bio Alar i detaljno ga opisuje, a potom objašnjava ustrojstvo civilne i vojne vlasti hrvatske jadranske države koje je poznato iz sage Putom Sunca (2019.). Sve je to utkano u priču o skrivenom blagu jer su Hrvati „stalno bojevali i trgovali zi cilin sviton i zaradi toga su jimili toliko blaga. Njihove plavi (brodovi) su vijajale (putovale) po Jadriji (Jadranu), Velmoru (Sredozemlju), a hodile su i priko Zahojskih pil (Gibraltar) i va Valmor (Atlantik). Blago je zakopano na Beleviću[27] (Velebitu), a iznad njega je zakopan križ i pored njega „končar, oštri mač zi kin se je dilila pravda... Pravjali su kako je takov mač jimil Mikula Zrinjević, ma ga je bil, kada je bil stariji, zaminil zi sabju dimiškinju, aš (jer) kako je ona boje sikla i šnju (njome) se je moglo lagje (lakše) bojevat.

Poglavlje VIII. PUNTARSKE RODI okuplja kazivanja o plemenitim puntarskim rodovima, potomcima Tugomi/e/rićeva plemena i njihovoj genezi, gdje kolektivno sjećanje Puntara seže u doba doseljenja Hrvata na otok Krk. Priča „Puntarske rodi(Punat 1954.) opisuje povijest i genezu većine puntarskih rodova, dok je priča „Mikulini i Žici (Punat 1956.) povjesnica vlastita roda koju je prema pričama raznih kazivača sastavio prim. dr. sc. Rado Žic Mikulin. Tu se prikazuje izniman obiteljski rodoslov koji prati događaje od dolaska četiriju hrvatskih rodova plemena Tugomirića na otok Krk pa sve do novijih vremena. Gotovo svaki događaj iz te tisućljetne kronologije opjevan je u nekoj od priča i pjesama Tugomerike. U priči „Mrakovčići (Punat 1949.) nalazi se detaljna povijest Mrakovčićeva roda, zapisana po kazivanju Radova djeda Antona Mrakovčića Pavlića i još jednog rođaka. Tu je još jedna priča o odlasku Grka, koja nosi naslov „Šuša (Punat 1952. ili 1954.), zatim priča „Jivančići (Punat 1956.) o prošlosti istoimenog odvjetka Mrakovčićeva roda te priča „Maračići (Punat 1972.) o rodu koji ime duguje nekoj babi Marači, a koji se kasnije doselio na otok.

U posljednjem poglavlju IX. GRKI, KEJTI, GOTI, ILIRI I VEJOTI krčki pučki kazivači opisuju događaje u Iliriku prije doseljenja Hrvata i suživot s narodima koje su zatekli u kraju u koji su se doselili, s kojima su živjeli, svađali se i mirili, trgovali, bojevali, ženili se i u konačnici stvorili jedinstven hrvatski etnos. Priča „Mikulini" (Punat 1954.) je pogled krčkoga kazivača na prošlost Krka od doseljenja Hrvata na otok pa do novijih vremena, kroz predaju uglednoga otočnog roda, gdje je posebno zanimljiva prispodoba o biskupu Zdedi, povijesnom Cededi