Lika, Beč, Trenk ili bilo jednom 1746.

By Marko Tominac

Lika 1746.godine, brinjsko-lički ustanak - povijesni događaj. Hrvatska Lika je bila sastavni dio Hrvatske Vojne Krajine u Habsburškoj monarhiji.
Nakon ustoličenja za kraljicu Habsburške monarhije Marija Terezija je bila suočena sa ratom sa susjednim državama.
U tom ratu je od presudnog značaja za povratak iz poraza Habsburške monarhije imao barun FranjoTrenk sa svojim pandurima - dobrovoljcima iz Hrvatske i Slavonske Vojne Krajine. Međutim, kraj rata baruna Trenka nije bio slavan kao i početak.
Zbog loših ratnih rezultata kraljica je bila prisiljena na korijenite reforme vojske. Zbog tih reformi je došlo do pobune krajišnika Hrvatskoj Krajini, u Lici sa početkom u Brinju. Ova knjiga se temelji na stvarnim događanjima i nastoji prikazati tadašnje običaje, imena i životne prilike.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Marko Tominac
• Release date: Dec 10, 2015
• ISBN: 9781311139719

Marko Tominac

I'm born on april,29,1966 in Vinkovci, Croatia, where I live today. I wrote four books from 2009. to 2015., and other two are in process. I'm writing stories using real historical events and facts. Even more I'm reading. Mostly history books and comics. My main ocupation is power ingeneering, the second is as trustee in bankruptcy. Work hobbies are fruit growing (walnut) and gardening. Social hobbies are playing cards, I recommend Magic the gathering, and sport hobbies are playing tennis, swimming (because of backbon) and riding a bike. I'm trying to advice about peacefully, healthy and fulfilled living from personal experience. My children (Toni, Mia, Bruno) I advice that they must more invest in knowledge and work habits.

Book preview

Ovaj uradak je nastao kao potreba približavanja misteriju nastanka jednog prezimena i obitelji u dalekoj prošlosti.

Ono po čemu se ovo djelo, povijesni roman, razlikuje od velike većine literature masovne proizvodnje je što je u potpunosti prožeto manje poznatim povijesnim podacima koji su prikupljeni istraživačkim radom. Unutar ovih korica čitatelj može pronaći opis povijesnih prilika tijekom brinjsko–ličkog ustanka 1746.godine.

Imate priliku saznati, ili podsjetiti se, kakvi su nekad bili običaji i zakoni na prostorima današnje Like, zatim kako je Marija Terezija postala kraljica, te kako je živio i umro barun Franjo Trenk i još niz usputnih i manje poznatih podataka.

U brinjskom kraju se govori ikavska čakavština. Od tog govora sam koristio u izravnom govoru samo riječi „ča umjesto „što i „čovik umjesto „čovjek kako bi čitanje bilo što bliže širem krugu čitatelja, a opet sa trunkom originalnosti.

Ja sam uživao otkrivajući detalje života i vremena koji su se zbivali unatrag desetak pokoljenja.

Nadam se kako će i čitatelji naći koji podatak koji će im opravdati čitanje ovog djela.

Ugodno čitanje!

Pismo krajem studenog 1746.godine

„Ovo ča činim, činim radi familije i naše djece, našeg sutra. Kako je činio moj ćaća, neka tako čine i oni iza mene. I neka im ne bude teško. Jer, vjerujte mi, na to se život svodi. U ono borbi ča sam bio i imao prilike svjedočiti za života, vidio sam dosta časnih smrti naših ljudi i junaka, ali i nečasnih. I, vjerujte mi, svima je zadnja misao i poruka bila upućena familiji. Onima koji su bili oženjeni bili su to njihova djeca. Ne imanje, ne blago, ni slava i junaštvo, nego živi i oni koji ostaju. I zato kad čujete kako me više nema, znajte kako vas ostavljam u miru Božjem i ne tražite razloge i krivce za moj odlazak. Ne dajte da vas uhvati malodušje, ili ljutnja, pa ni bol. Odlazim sretan. Sretan sam jer znam kako iza mene ne ostaje praznina i uzaludnost postojanja.

Moja zadnja poruka je upućena mojoj djeci. Živite časno i hodajte visoko uzdignute glave. Ča činite, činite na korist ne samo svoju nego i svojeg imena i familije. Ne bojte se gubitaka u životu, nego nastojite iz njih ča naučiti. Nekad vam valja izgubiti u početku posla kako bi zaradili na kraju. Znajte kako se svaki, ama baš svaki, trud isplati i svako dobro djelo daje dobar plod, samo je pitanje vremena. Isto tako loša radnja daje loš rod, jer je to loše sjeme. Puno puta je lakše ne činiti ništa ili učiniti loše jer ne traži napor, ali svijet je pun takovih kojima onda život postaje patnja i nepravda za koju su krivi drugi, a ne oni sami.

Kako život ne bi bio uzalud - držite se Božjih zakona, i snagu tražite u familiji. Roditelji, sestra, brat, žena, muž, djeca. Čuvajte ovo pismo kao moju zadnju želju upućenu mojima.

Ma kako se zvali.

Neka vam je dragi Bog na pomoći

Mate „

Jezerane

- Čovik ti je, sinko, sazdan od lopovštine. Neko više, neko manje. I sad samo kako će je koristiti. Hoće li lopovštinu koristiti za dobro ili za zlo. Jest da će on misliti da je ono ča je dobro za njega, da je dobro i za Boga. Nije svako dobro za dobro , a ni svaka zloćestoća za zlo.

- A, djede, kako ću ja znati kad je za dobro , a kad za zlo.

- Vidim ja, sinko, bit će od tebe pametan čovik. Znaš ti pitati. A, ča da ti rečem? Nije ti to tako lako prikazati. Eto, kad bi pitao crkvenjake oni bi rekli; ča je dobro za crkvu i Boga to je dobro i za čovika. Kad bi pitao generale i suce oni bi rekli da je dobro sve ča je dobro za cara i državu. E, a kad bi pita neku mater , svaka bi rekla; dobra je i crkva , i Bog, i car, ali moje dijete je najpreče - reče djed Mate Sertić svom unuku Iliji a da ni sam nije bio potpuno uvjeren jeli ispravno odgovorio na pitanje. U njegovim, sad će već biti skoro pedeset osam godina, svašta je vidio i proživio. Jedina životna istina za koju može garantirati je da nakon noći dolazi dan, nakon dana noć i da sve živo umire kad-tad.

Djed Mate je knez i porkulab u mjestu Jezerane koje se nalazi na putu od Karlovca ka Senju na području ispod brda Kapela, u kraju u kojem je središnje vojno mjesto Brinje. Zbog toga i sve žitelje toga kraja zovu Brinjaci.

Godina je 1746-a i to je područje Hrvatske Krajine, ili po austrijski; Krabatische Graenitz, vojna pripadnost generalat Karlovački. Drugi dio Vojne Krajine je Slavonska Vojna Krajina, točnije Gornjoslavonska Krajina, ili Windische, Oberslawonische Graenitz, koja vojno pripada u generalat Varaždinski.

Karlovački generalat se teritorijalno dijelio na Karlovačku i Primorsku Krajinu, te Liku i Krbavu. A vojno upravno je generalat podijeljen na kapetanije do 1746.godine. Brinjski kraj pripada Senjskoj velikoj kapetaniji. Jezerane sa susjednim mjestima Stajnica i Lipice, tvore jezeransku satniju - kumpaniju.

Iako je Mate bio krajišnik vojnik kao i ostali mještani i ništa hrabriji, smioniji ili jači od ostalih, izabrali su ga za kneza i porkulaba ponajviše jer je u cijelom kraju bio jedini pismeni domaći čovjek. U cijelom brinjskom kraju ih je bilo nekoliko i to barun brinjski Maksimilijan Gall i njegova žena Barbara, stajnički i brinjski župnici, te poručnik i natporučnik u satnijama koji su uglavnom bili iz Austrije, tek rijetki domaći.

Te 1746.godine je pismenost bila povlastica za bogate u hrvatskim krajevima kako u civilnoj Hrvatskoj pod upravom bana, koji je bio Karlo Batthyany, i vlašću feudalaca, a još više u Vojnoj Krajini koja je bila pod vojnom upravom iz Austrije. Iz Kranjske i Koruške su dolazili časnici zapovjednici krajišnicima u Hrvatsku Krajinu, a iz Štajerske u Slavoniju. Njihovi staleži su trebali financirati Vojnu Krajinu pa su tako i imali svoje ljude u časničkom kadru. U Austriji su škole bile dostupne i širim masama i prije, a naročito kako će kraljica Marija Terezija početi provoditi reforme inspirirane prosvjetiteljstvom, što je bilo neophodno za jednu carevinu koja ima namjeru širiti i održavati veliko Carstvo, iako je feudalizam.

Djeda Matu je dao školovati pokojni otac Ilija, i to je dobro platio sa pola kese dukata. Za te dukate je mogao kupiti dobru kamenu kuću u Senju, ali je procijenio da bi se više isplatilo ako školuje najstarijeg sina, pa dajbože da postane oficir, porkulab, ili najmanje knez. Bilo je to prije pedeset godina, 1696.godine, kad je stari Ilija krajišnik bio na kordunu na čardaku prema Bosni. Svi krajišnici su davali stražu na kordunu – granici prema Bosni. Dužnost im je bila motriti duž granice, koja je u stvari bila ničija zemlja, i u slučaju okupljanja ili nailaska pljačkaških četa ili nedajbože veće vojske, odmah upozoriti i uzbuniti naselja koja su na udaru. A ako su u pitanju pljačkaške ili izvidničke grupe gledali su kako sami riješiti situacije oružjem koje se sastojalo od pušaka nabojnjača, kubura, sablji, bodeža i sjekira. Takvih upadica je bilo često jer je pljačka bila način života u pograničnim krajevima. A upadalo se i na ovu i na onu stranu. Od pljačke se bogatilo i siromašilo. To je za napadnute bila pljačka i vražje djelo, a za napadače hajdučki i osvetnički čin o kojem su se pjesme pjevale. Mladić za ženidbu morao je nekako namaći koliko, toliko stado stoke, koza ili ovaca. A kako? Najjednostavniji način je bio da otac kupi, ali to nije to. Gdje je tu muškost, dokaz zrelosti i čin vrijedan poštovanja? Drugi i najvjerojatniji način je da se dođe do imovine – ratni plijen. Ali nije se moglo u hajdučiju po ratni plijen kako se tko sjeti. Ipak je Vojna Krajina ili Millitargrenze bila vojno ustrojena i moralo se znati u svakom trenutku gdje je koji vojnik krajišnik.

Dakle, kada dođe do „potrebe , kako se običavalo reći kad nastane situacija potrebe za ratnim plijenom, moralo se dobro organizirati gdje , kada i kako napasti, a da čuvanje Krajine ne bude ugroženo. Ratni plijen se sastojao od stoke, oružja i alata. Najbogatiji plijen je bio kad se zarobi bogata „glava, beg ili aga, bogati trgovac ili njihova žena ili djeca. I tad se traži „glavarina" – otkupnina u zlatu ili stoci.

Tako je i djed Matin sa svojom družinom uspio doći do bogate glavarine i podijeliti finu hrpu zlata.

Poludivlji krajišnici su trošili dukate na kupovanje stoke, konja, volova, a ponajviše na kupovanje prijateljstva sa, uglavnom, pohlepnim časnicima vojne uprave i njihovim podmićivanjem u raznim situacijama. Podmićivalo se prilikom sastavljanja popisa za ratovanje na dalekim ratištima, zatim kod globljenja za razne kazne kojih je bilo napretek kod nezasitnih časnika. I tako se zlato raspe i na kraju bude kako došlo, tako otišlo. A Matin otac Ilija je čuvao dukate i zamislio plan kako će školovati najstarijeg sina u Senju. Kad je Mate napunio deset godina, otac dogovori sa brinjskim župnikom da ga ovaj pošalje u Senj kod kanonika. Ispostavi se da je to bila izuzetno isplativa investicija jer je školovan momak bio potreban i vojnim vlastima. Tako da je Mate i u ratovima bio pošteđen najveće pogibelji, a radom za časnike bilo je i manje globi i kazni za domaćinstvo. Manje globe, a više raznih drugih časti i koristi. Na kraju je Mate Sertić imenovan i za mjesnog kneza – predstavnika mjesta kod zapovjedništva, i porkulaba – člana suda od strane domaćih krajišnika.

Snijeg je padao kad su jutros sa prvim suncem Mate i unuk Ilija krenuli u šumu u lov na zečeve i puhove, a sad kad se vraćaju više nisu vidjeli tragove dolaska od napadanog svježeg snijega. Bližilo se podne. Bijelio se cijeli potkapelski kraj što i nije bilo neobično za to doba godine – treći mjesec. Zime su u ovim krajevima duge i traju do polovice petog mjeseca.

Približavali su se prvim kućama Sertić Sela između Jezerana i Stajnice kad primijeti da ih netko čeka u zavjetrini debele bukve točno na putu kojim trebaju proći on i unuk. Zavuče ruku nehajno pod kožun, ovčje runo uređeno kao kaput bez rukava koji se zimi nosi sa runom prema tijelu, a ljeti prema van, i uhvati kuburu, za nedajbože. Tko zna kome se zamjerio znajući i ne znajući, a glava se gubi i za gluposti. Pade mu na pamet Mate Slaković kojem se sudilo prije mjesec dana zbog svađe u krčmi kod Debelog.

„Ljudi popili rakije pa se posvađali tko je veći junak i Mate Slaković izvadi nož i zareže stričevića jer ovaj ne htjede potvrditi laž. As' ti junaštva. Naravno da to dospije na sud i odrapi mu se globa od 15 koza ili 30 forinti, pa ti vidi – a mjesečna plaća 10 forinti. Kad se nakon kazne zaprijeti za osvetu, dobije od mene još kazne za prijetnju da ima dati u župu za opće dobro 10 koza, i tad se posebno meni zaprijeti da neće ni moja vječno gorjeti" - prisjeti se Mate cijelog događaja.

- Odi mali, hodaj iza mene - rukom pomakne unuka iza sebe i skrene sa staze kako bi obišao sumnjivu bukvu. Začu se podnevno zvono iz stajničke crkve i tad se iza bukve pojavi mlada djevojka. Mate sa olakšanjem otpuhne i izvadi ruku iz kožuna i krene prema njoj. Prepozna nećaku Jelku Perković, kćer njegove mlađe sestre Kaje. Imao je Mate dvije sestre, Kaju i Maricu. Obje udane u susjednu Stajnicu i to Kaja za Perkovića, a Marica za Vučetića.

- O, Jelice, jel' ti nas u busiji čekaš? – upita nećaku ujak šaljivo.

- Faljen Bog, ujače. Vidjela sam vas još jutros kad ste otišli u šumu pa sam Vas čekajući da se vratite malo i prehladila. Ali nisam ništa loše mislila – odgovori smrznuto Jelka.

- Pa jeli ča gori kad si nas toliko čekala? – zaustavi se Mate i podboči rukama o leđa.

- Imam veliku zamolbu za savjet i pomoć. A Vi ste mi jedina nada za uslišanje. Pa velim ujak Ste mi i rod, i dobar Ste čovik, pa daće Bog, pomoći ćete – Jelka nastavi sporo i smrznuto.

- Ajde kćeri, reci , pa ćemo vidjeti - Jelka mu je uvijek bila pošteno i fino čeljade i fino odgojeno te će joj