Stres I Trauma U Vrijeme Pandemije

By Juan Moisés De La Serna and Paul Valent

Ljudi često kažu da je COVID-19 pandemija bez presedana. Ipak, ako malo bolje sagledamo stvari, ona ima sličnosti s drugim pandemijama, čak i s drugim bolestima i s drugim stresovima i traumama. Zapravo, svaka stresna situacija i trauma pojašnjava neke druge stresove i traume .

Znanost o stresu i traumi je u usponu. U ovoj knjizi ističemo kako trenutna pandemija utječe na razvoj znanosti, a znanost nastoji u uvjetima pandemije pružiti pomoć. Drugim riječima, iako u ovoj pandemiji svaki pojedinac ali i zajednice osjećaju da su njihove patnje jedinstvene, zapravo su slične drugim vrstama patnje, a iz svega možemo kao društvo jako puno naučiti.

U ovoj su se knjizi dvoje znanstvenika iz različitih dijelova svijeta udružili kako bi na temelju svojih dosadašnjih znanja o stresu i traumi i svojih trenutnih zapažanja, bolje razumjeli i objasnili pandemiju.

Sve traumatične situacije imaju neke sličnosti, pa će iskustva iz pandemije biti od koristiti u drugim stresnim situacijama i traumama. Stoga je sadržaj ove knjige važan za svaku traumatičnu situaciju.

Knjiga je koncipirana na slijedeći način. Poglavlje 1 razmatra traumatične situacije iz povijesti, dok ih poglavlje 2 uspoređuje s današnjom pandemijom. Poglavlje 3 objašnjava što su stres i trauma i objašnjava ih na primjeru pandemije. Poglavlja 4-6 istražuju čitav niz stresnih i traumatičnih situacija i njihov utjecaj na nas na razini stanice pa sve do globalnih razmjera. Poglavlje 7 istražuje odnos između umiranja i preživljavanja, dok poglavlje 8 daje sažetak prethodnih poglavlja. Na kraju, poglavlje 9 objašnjava kako razumijevanje stresa i traume koristi u poboljšanju i liječenju posljedica COVID-19.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Tektime
• Release date: Jun 19, 2021
• ISBN: 9788835425410

Book preview

Poglavlje I. Različite stresne i traumatske situacije-katastrofe, ratovi, holokaust itd.

Paul Valent

Pandemija COVID-19 pojavila se početkom 2020. godine. U početku smo mislili da je to još jedan koronavirus, ne gori od drugih prehlada i gripa, pa smo, nadajući se tome zanijekali njezino postojanje. Tako je bilo sve dok nas pandemija nije preplavila, a onda smo počeli brojati zaražene i mrtve.

Pandemije su nam bile nepoznanica. Što smo trebali misliti o svemu tome? Je li pandemija bila slična prirodnoj katastrofi? Ili je to bila bolest kao i druge, zbog koje su neki umrli, neki preživjeli, a neki ostali siročad? Je li to bilo poput prodora nevidljivog neprijatelja? Ili je pandemija bila poput kuge biblijskog razmjera i zajedno sa čestim požarima, olujama i poplavama, kažnjavala pohlepni svijet?

Bilo je normalno pokušati objasniti tu nepoznatu opasnost prema onom što smo do tada znali. Također je bilo normalno nadoknaditi nedostatak znanstvenih dokaza maštovitim idejama.

U ovom ćemo poglavlju istražiti neke druge okolnosti koje predstavljaju ogromnu prijetnju za ljudske živote i vidjeti kako se njihove značajke preklapaju s trenutnom krizom i objašnjavaju je.

Prometne nesreće

Oko 40.000 ljudi godišnje umire od posljedica prometnih nesreća u SAD-u, a oko 1,25 milijuna ljudi širom svijeta. Osim toga, 50.000.000 ljudi širom svijeta bude ozbiljno ozlijeđeno. Na neki način, i prometne nesreće su u nekim razmjerima kronična pandemija.

Smrt ljudi u prometnim nesrećama predstavlja najbolji primjer umanjivanja i nepriznavanja psiholoških aspekata katastrofa. Kroz povijest, preživjele žrtve su bile optuživane da imaju tzv. neurozu radi novčane naknade, dok su psihološki čimbenici među onima koji su uzrokovali nesreće bili gotovo potpuno zanemareni.

Zapravo, pažljivo proučavanje i žrtava i počinitelja otkriva širok raspon fizičkih, psiholoških i društvenih poremećaja (Valent, 2007).

Prirodne katastrofe

Prirodne katastrofe poput požara, poplava i potresa obično su kratkotrajni ograničeni događaji koji ne ugrožavaju ostatak stanovništva. Pomoć brzo stiže izvana kako bi se pomoglo žrtvama.

Katastrofe su možda bile najviše znanstveno proučavane masovne traumatske situacije. Ustanovilo se da se traumatski događaji manifestiraju u nekoliko faza: prije katastrofe, za vrijeme katastrofe, nakon katastrofe, te, za vrijeme oporavka i obnove. Također je zabilježeno da katastrofe imaju utjecaj i na tzv. sekundarne žrtve, to su spasioci i djeca, a negativan utjecaj se može protegnuti i na buduće generacije.

Općenito, smrtnost i učestalost svih vrsta bolesti povećavaju se proporcionalno težini i trajanju nekog stresa i traume. Priroda onoga što preživjeli, sekundarne žrtve i zajednice proživljavaju vrlo se razlikuje ovisno o fizičkim, psihološkim i društvenim okolnostima.

Ranija istraživanja su, na primjer, utvrdila širok spektar simptoma kao što su ponovno proživljavanje nekih djelova katastrofe (PTSD), ali također i zbunjenost, apatiju, tugu, depresiju, osjećaje krivnje, srama, beznadnosti, otuđenosti i grčevitog traganja za smislom.

Valent je (1984., 1998.) nakon poznatog australskog požara na Pepelnicu, klasificirao različite oblike instinktivnih nagona za preživljavajem prema njihovim biološkim, psihološkim i društvenim manifestacijama koji mogu biti različiti ovisno o vremenu, prostoru i ljudima, a također varirati od instinktivnih reakcija do rekacija s duhovnim dimenzijama. Na primjer, jedan je čovjek vjerovao da se anđeo pojavio u plamenu i htio ga obujmiti krilima. Jedan dječak je vjerovao da je njegova ljutita majka vještica i popio je čarobnu tabletu kako bi otjerao njezino zlo.

Katastrofe su istaknule činjenicu da su spasioci koji pomažu u katastrofama također pogođeni stresom, pogotovo ako njihovi napori u spašavanju ne uspiju. Spasioci mogu suosjećati s patnjom žrtava ili osjećati krivnju i sram zbog toga što im nisu mogli pomoći.

Zapravo, trauma žrtava utječe ne samo na spasioce, već i na članove obitelji i društvene zajednice a utjecaj se može protezati kroz generacije.

Ratovi

Ratovi su, više od prometnih nesreća, pokazali izuzetno neprihvaćanje i negiranje psiholoških simptoma kod vojnika. Njihove žalbe bile su smatrane kao simuliranje i kukavičluk. Pa ipak, milijuni vojnika, od kojih su mnogi bili odlikovani, doživjeli su slom, dokazujući da svatko može podleći ekstremnom stresu i traumi.

Iako su psihološki učinci borbe zabilježeni još u antičkoj Grčkoj, tek u 17. stoljeću Hofer je spojio uzbuđenje, umišljanje, gastrointestinalne simptome, ukočenost, potištenost i depresiju kod švicarskih vojnika u sindrom koji je nazvao melankolija. Taj je koncept bio na snazi 150 godina, sve dok se tijekom Američkog građanskog rata melankoliji nije dodala žudnja za domom i nedostatak discipline (nostalgija).

U Prvom svjetskom ratu, nakon dosta prijepora, konačno su priznati simptomi fizičkog stresa, uglavnom srčanog. Srčana neuroza, neurocirkulacijska astenija i stresni sindrom bili su uobičajene dijagnoze. Dodan je i potres mozga, vjerojatno uzrokovan eksplozijama koje su uzrokovale minimalne