Cvrčak na ognjištu

By Čarls Dikens

Po obujmu svakako jedno od manjih ostvarenja, pripovjest Cvrčak na ognjištu je po snazi, ljepoti, reljefnosti likova i „dikensovskoj atmosferi i mirisu“ jedno od ponajboljih.

• Language: Hrvatski jezik
• Publisher: Agencija TEA BOOKS
• Release date: Apr 18, 2020
• ISBN: 9788835811008

Book preview

Čarls Dikens

CVRČAK NA OGNJIŠTU

Sa engleskog preveo

Iso Velikanović

Impresum

Copyright za ovo izdanje © 2020 Agencija TEA BOOKS

Naslov originala

Charles Dickens

Cricket on Hearth

Glavni i odgovorni urednik

Tea Jovanović

Kompjuterski slog

Agencija TEA BOOKS

Dizajn korica

Agencija PROCES DIZAJN

Izdavač

Agencija TEA BOOKS

Por. Spasića i Mašere 94

11134 Beograd

Tel. [phone]

[e-mail]

www.teabooks.rs

Ova publikacija u celini ili u delovima ne sme se umnožavati, preštampavati ili prenositi u bilo kojoj formi ili bilo kojim sredstvom bez dozvole autora ili izdavača niti može biti na bilo koji drugi način ili bilo kojim drugim sredstvom distribuirana ili umnožavana bez odobrenja izdavača. Sva prava za objavljivanje ove knjige zadržavaju autor i izdavač po odredbama Zakona o autorskim pravima.

PRVO PJEVANJE CVRČKA

Kotao je započeo! Ne govorite vi meni što je rekla gospođa Piribingl. Ja to bolje znam. Neka gospođa Piribingl očituje u zapisnik i neka to ostane do konca svijeta zabilježeno da ona ne bi znala reći koji je od njih započeo; ali ja velim da je kotao započeo. Valjda ja znam! Kotao je započeo, kako mali bljedoliki holandski sat u kutu kazuje, čitavih pet minuta prije nego što je cvrčak zacvrčao. Kao da nije već sat bio otkucao i kao da drhtavi mali kosac na vrh sata, koji ispred maurske palače maše kosom desno i lijevo, nije već bio pokosio pol jutra tobožnje trave prije nego što se cvrčak uopće oglasio! Tȁ, ja nisam svadljive ćudi. Svi to znaju. Nipošto se ja ne bih svojim mišljenjem suprotstavio mišljenju gospođe Piribingl kad ne bih bio sasvim siguran. Ništa me ne bi navelo na to. Ali tu se radi o činjenici. A činjenica je da je kotao započeo najmanje pet minuta prije nego što se cvrčak i javio da je na svijetu. Porecite to ako možete.

Da vam potanko ispripovijedam kako se dogodilo: trebao sam to iznijeti odmah, u prvim rečenicama, ali evo razloga: ako želim ispričati priču, moram početi od početka; a kako mogu početi od početka, a da ne počnem od kotla?

Činilo se, razumijete, da je bilo neko takmičenje ili iskušavanje vještine između kotlića i cvrčka. Evo što je dovelo do toga i kako se to dogodilo.

Gospođa Piribingl je izašla u hladni sumrak i lupkarajući svojim nanulama po mokrom kamenju otisnula je nebrojeno puta po dvorištu prvi Euklidov poučak,[1] a zatim na bunaru napunila kotao vodom. Odmah se vratila, bez nanula (dakle znatno manja, jer su nanule bile visoke, a gospođa Piribingl malena), i stavila kotao na vatru. Kod toga je nestalo njezina dobra raspoloženja ili se ono samo izgubilo načas, jer voda je bila neugodno hladna i u onom klizavom, bljuzgavom i ledenom stanju, u kojem se čini kao da ona prodire kroz svaku tvar – uključivši i nanule – okvasili su se prsti gospođe Piribingl i poprskale noge. A kako se mi ponosimo svojim nogama (s pravom!) i naročito smo pažljivi s čarapama, moramo priznati da je to bilo teško podnijeti, barem u prvi tren.

Osim toga kotao se tvrdoglavo uzobijestio. Nije se dao namjestiti na gornju prečku; nije htio ni čuti da se priljubi komadima ugljena. Htio se naginjati kao da je pijan, i da kaplje po ognjištu: pravi bedasti kotao. Bio je svadljiv pa je bijesno siktao i štrcao po vatri. I kao kruna svemu njegov se poklopac, opirući se prstima gospođe Piribingl, okrenuo najprije naopako i tada – upornošću koja bi boljom prilikom zaslužila divljenje – zaroni postrance u kotao do samoga dna. Ni podrtina broda Rojal Džorž nije pružila tako čudovišan otpor koliko se odupirao taj poklopac gospođi Piribingl dok ga nije izvukla.

Čak i tada se držao mrko i tvrdoglavo. Prkosno je mahao svojim drškom dižući svoj nos drsko i porugljivo prema gospođi Piribingl, kao da joj hoće reći: neću kipjeti! Ništa me ne može na to natjerati. Ali gospođa se Piribingl opet udobrovoljila trljajući svoje sitne, punačke ručice i smijući se sjela ispred kotla. U međuvremenu, veseli se plamen dizao i spuštao osvjetljavajući i obasjavajući malog kosca na vrhu holandskog sata, te se činilo da on stoji mirno pred maurskom palačom i da se ništa ne miče osim plamena.

On se, međutim, kretao te su ga hvatali grčevi, dva u sekundi, tačno i pravilno. Strašno je bilo pogledati njegove muke, kad je sat počeo otkucavati; a kada bi kukavica provirila kroz vratašca palače i šest puta zakukala, to bi ga svaki put streslo kao da čuje neki sablasni glas ili kao da ga je neka žica povukla za noge.

Tek kad bi se žestoko komešanje i buka zujanja utega i lančića pod njim posve smirila, došao bi uplašeni kosac opet k sebi. I nije se prestrašio bez razloga, jer zaista ti klepetavi kosturi satova svojim radom uznemiruju čovjeka i ja se čudim da su uopće ljudi, a pogotovo Holanđani, htjeli tako nešto izmisliti. Općenito se smatra da Holanđani vole široke nogavice i upotrebljavaju mnogo sukna za donje dijelove tijela, stoga ne bi trebali ostavljati ni svoje satove ovako gole i nezaštićene.

Sada se, dakle, kotao počeo zabavljati. Postavši krotak i milozvučan, najprije bi neodoljivo zagrgutao u grlu, a onda bi se pustio u isprekidano klokotanje koje bi nastojao u početku zaustaviti, kao da se još nije pravo odlučio da li da se prepusti potpuno zabavi ili ne. I nakon takva dva ili tri uzaludna pokušaja da uguši svoja ustreptala osjećanja, otrese svu mrzovolju, sve sustezanje i udari u pjesmu tako ugodnu i tako veselu o kakvoj ni najsentimentalniji slavuj ne sanja.

I tako jasno! Mogli ste je, bogme, razumjeti kao da čitate knjigu – možda i bolje nego neke knjige koje bismo mogli vi i ja nabrojiti. Sa svojim toplim dahom koji se skuplja u lagani oblačak veselo se i dražesno peo nekoliko stopa, a onda lebdio u kutu nad ognjištem kao na svom vlastitom nebu, šireći svoju pjesmu takvom snagom i radošću da mu je njegovo željezno tijelo brujilo i skakutalo na vatri. I sâm poklopac, taj malo prije buntovni poklopac – eto kolika je snaga svijetlog primjera – izvodio je neke skokove i klopotao kao malo gluhonijemo cimbalče[2] koje još nije upoznalo naviku svog brata blizanca.

Nema nikakve sumnje da je ovom pjesmom kotao nekoga zvao izvana i želio dobrodošlicu nekome koji se približavao tihom malom domu i rasplamsaloj vatri. To je gospođa Piribingl znala sasvim dobro kad je zamišljeno sjedila kraj ognjišta. Tamna je noć, pjeva kotao, a uvelo lišće leži kraj puta; gore je magla i mrak, a dole kal i blato. I u tom svemu sumornom i tmurnom zraku ima samo jedno olakšanje; ali ja ne znam da li i ono postoji, jer to je samo jedan bljesak dubokog i oštrog rumenila tamo gdje se sastaju sunce i vjetar; to je žig na oblacima jer su krivci za ovakvo vrijeme. I daleki se kraj pruža pred očima kao duga tamna traka. Inje je palo po putokazima, a staza je bljuzgava; i led nije voda, i voda je žitka; i ne može se reći da je išta onako kako bi trebalo biti; ali on dolazi, dolazi, dolazi!

I sada je, ako vam se sviđa, cvrčak zaista zacvrčao – cvr, cvr, cvr – tako veličanstveno kao u zboru; glasom toliko nesrazmjernim njegovoj veličini, ako se usporedi s kotlom (veličina! a ne možete ga ni vidjeti!); te da se rasprsnuo kao prenabijena puška i da je pao kao žrtva na licu mjesta i da je cvrčanjem rastrgao svoje malo tijelo na pedeset komadića, izgledalo bi to kao prirodna i neizbježna posljedica za koju se on izrazito zalagao.

Kotao je završio svoju solo izvedbu. Nastavio je on doduše s istim žarom, ali je sada cvrčak zasvirao prvu violinu. Dobri bože, kako je on cvrčao! Njegov drhtav, oštar i prodoran glas odzvanjao je kućom i činilo se da vani, u tmini, treperi kao zvijezda. Kad je zapjevao punom snagom, tako mu je bilo neopisivo podrhtavanje i vibriranje u glasu kao da se podigao na noge pa skakuće od silnog zanosa. Vrlo rado su se slagali cvrčak i kotao. Pripjev u pjesmi ostao je još uvijek isti, a oni su se natjecali pjevajući sve glasnije, glasnije i glasnije. Lijepa mala slušateljica – lijepa je ona bila i mlada, premda malo debeljuškasta, što bi se reklo, no ja nemam lično ništa protiv toga – zapali svijeću, pogleda kosca navrh sata koji je nabrao već priličnu koševinu minuta; pogleda kroz prozor, no zbog mraka nije ništa vidjela osim svog lica na staklu. Moje je mišljenje (a takvo bi i vaše bilo) da je mogla gledati vrlo dugo, a ipak ne vidjeti ništa ni napola tako zgodno kao svoj lik. Kad se vratila i sjela na svoje prijašnje mjesto, cvrčak i kotao su se još uvijek nadmetali u pravom žaru natjecanja. Kotlu je, očito, bila slabost u tome što nije primijetio kad je potučen.

Bilo je to uzbudljivo kao kod kakve utrke. Cvr, cvr, cvr – odmakao je cvrčak za milju. Hmr, hmr, hmr – poigrava kotao izdaleka kao veliki zvrk. Cvr, cvr, cvr –